ATENTAT 

Tip s lisičjom glavom mi veli da bih se trebao opustiti. Inzistira da se odavno poznajemo i da smo jednom, davno prije svega, trenirali zajedno. Čudno. Ne sjećam se da sam ikad razbio nekog lisca.

Promatram ga, tako tustog i masnog. Tko zna koliko je lica od tada promijenio. Nabio je ženski šešir s umjetnim grožđem na čelo, pa mu plastična vinova loza pada na oči svaki put kad se pomakne. Možda je pijan. Vjerojatno jest.

"Znaš što ti treba?" pita me, ispijajući zadnju kap s dna krigle. Ne pamtim piju li lisice medovinu. Valjda piju. 

"Tebi treba jedna dobra morfoza", nastavlja tip. "Uložiš malo, induciraš tu i tamo, promijeniš lice i da vidiš! To je to, stari moj. Sve tvoje brige nestanu kao rukom odnesene. Blaženi su implantati."

Sjedi točno nasuprot mene. Stalno me zove "stari", mada sam shvatio da zna kako se zovem. Suzdržavam se da mu ne zabijem žlicu u vrat. Bio bi to kratak, odmjeren udarac. Ali ovdje, usred gužve, na ispostavi, bilo bi to jako nezgodno.

U separeu, tik do šanka, neka ženska s glavom čaplje još uvijek nosi večernju haljinu i sjedi u krilu tipa koji, sasvim prigodno, ima goveđu glavu. Dvoje klinaca trčkaraju po ostatku čekaonici, stvaraju nepodnošljivu buku i tu i tamo se zabiju u nekog od putnika, a ovi ih ili opsuju ili im se nasmiju. Klinac ima glavu mačka, a maloj su nataknuli glavu žirafe. I jedno i drugo su odvratni. Trebalo bi ih dobro ispljuskati. Trebalo bi ispljuskati sve ovakve. 

Više se ne možeš ni okrenuti, a da u tebe ne bulji neka životinja. Prošlih je godina bilo popularno implantatima oblikovati lice u kocku — najčešće su to bile Lego-kocke — a na samom početku, još prije kocaka, svi su poludjeli za cvjetnim oblicima, pa su ulice vrvjele od grotesknih hodajućih buketa. Faasova tehnologija donijela je čovječanstvu samo boljitak, upravo kako je i obećao. Ha.

Čovjek-lisica naručuje još jednu kriglu medovine i nakratko se promeškolji na sjedalici. Čini se da mu je neugodno, ako se takvo što uopće može iščitati na lisičjem izrazu.

"Nego", nakašljao se, pročistio grlo. "Daj da te pitam."

Tu sam ga čekao. Ako je zaista taj za kojeg se izdaje i ako me stvarno poznavao u doba dok sam još boksao, točno će znati koje mi pitanje postaviti. Svi koji su me tada poznavali, kad bih ih sreo kasnije, na kraju bi mi postavili uvijek to isto, jedno jedino, najvažnije pitanje.

"Jesi li i ti na popisu?" pitao je.

Ne, to nije bilo to. Nisam bio siguran želim li mu odgovoriti. Srećom, tijek misli prekida objava s info-pulta ispostave.

"Posljednji transport ovog sektora kreće za devedeset minuta", oglasila se spikerica. "Molimo da na vrijeme krenete prema prijavnicama. Implanti su obavezni. Bez ovjerenog i redovno reguliranog implanta, ulazak je nemoguć. Ako je to potrebno, potražite pomoć regulatorske službe koje se nalaze..."

Dok je objava još traje, po čekaonici se, skoro poput duhova, rasporedi kontingent JTI-jeva. Uobičajena je to procedura: svaki evakuacijski let ima dobro organizirane službe održavanja reda i mira, kako dolikuje važnosti prigode. No, ovdje se, uz JTI-jeve, u predvorju pojavi i nekoliko Lovaca. To je već neobično. Primjećujem da su im oružja namještena na smrtonosni mod. I čovjek-lisica to primijeti.

"Opa, stari. Moglo bi biti svega", kaže. "To znaš čim se ovi pojave. Kako ih ono zovu... Lovci? E, oni. Ti su gadni. Nikad baš nisam shvatio koga točno love."

Bila je to laž, naravno. Od Sunčevog zatajenja prošlo je pet godina. Faas se pojavio prije tri. Lovci su počeli operirati prije manje od dvije. Do sad već svi jako dobro znaju koga zaista love. I nikoga za to nije briga.

"No dobro", uzdahne čovjek-lisica, na brzinu iskapivši cijelu novu kriglu medovine: za to treba imati jako dobar cug. Poznavao sam ih nekoliko koji su ga imali. Možda je jedan od njih. Na možeš znati s takvim licem.

"Vrijeme je za krenuti", veli. "Ne bih volio zakasniti. Nakon ovoga, na Zemlji će ostati još samo budale i lovina. Ideš i ti?"

Odmahnuo sam glavom. "Ne još", odgovaram. "Ali doći ću. Sad ću, još malo."

"Kako želiš, stari moj. Pazi samo da kreneš na vrijeme. Transport neće nikoga čekati. Bilo bi stvarno glupo ostati."

Kimnuo sam i složio se. Bacio je nekoliko kovanica na stol, kao da će ih netko zaista pokupiti, zatim uzeo svoje torbe i otkotrljao ih do prve prijavnice, pa tamo stao u red. 

Promatrao sam ljude oko sebe. Devet od deset njih je nosilo životinjske glave. 

Bacio sam pogled na kovanice. Kao da je platio i za mene. Bah. Ne dopuštam takvima da mi plaćaju pića. Posižem u džep, vadim svoje kovanice i stavljam ih pored njegovih. Ako će ih imati tko uzeti, nek' mu barem ostane višak. Čekam da čovjek-lisica nestane u nekom od hodnika, pa i sâm krećem, na suprotnu stranu.

Izlazim na krov. To se ne pokaže ni teškim ni nemogućim, unatoč osiguranju. JTI-jevi su ionako zauzeti kontroliranjem putnika, a Lovci vrebaju druge. Prelazim na suprotnu stranu krova, prema pisti.

Transporter zauzima veći dio neba. Pogon je već upaljen. Zapravo, nisam siguran gase li ga uopće. 

Ovo je posljednja postaja posljednje evakuacijske pošiljke: svi ostali transporti već su smješteni u utrobu Faasove monstruozne stanice i devet milijardi ljudi je spremno za nad-generacijski let prema Novoj Zemlji. Pretpostavljam da će Fass to htjeti obilježiti. U svim su sektorima posljednji letovi posebno obilježeni. Valjda će tako biti i ovdje.

Ogledam se oko sebe i pronalazim mjesto s kojeg imam dobar pogled prema rampi transporta. Kad se ukaže — ako se odluči ukazati — Faas Gromlak će se pojaviti upravo tamo.

Skidam jaknu i pritiskom otvaram svoju bioničku ruku. Iz nje izlaze dijelovi od kojih brzo i spretno sastavljam jednokratnu pušku. 

Proces je u tijeku. Rampa je izvučena. Ljudi ulaze. Čekam.

Sunčevo zatajenje se dogodilo četvrtog veljače dvije i sedamdeset i osme. Naša je zvijezda odjednom zatreperila i na trenutak se ugasila. Trebalo je to biti nemoguće — pa ipak, dogodilo se. Koji sat nakon toga, Sunce je ispustilo smrtonosnu baklju koja je na svojem putu progutala Merkur i ozbiljno oprljila Veneru. Ta se baklja kretala sporije od uobičajenih, pa je izračunato da će do nas stići za tri dana. Nitko neće preživjeti. 

Marijana i ja smo se spremili, otišli do jezera. Bilo je to naše mjesto, jedino na kojem smo pristali dočekati kraj. Noći su tad već nestale. Baklja je sjajila na nebu.

No tada se pojavio Faas Gromlak i postavio svoju ogromnu stanicu između smrtonosne baklje i Zemlje, što je apsorbiralo najveći udar. Zračenje koje stanica veličine mjeseca nije uspjela apsorbirati, uništilo je Europu. Milijarde su nestale u trenutku. Svi ekrani svijeta bili su okrenuti prema tajanstvenom objektu. Fass se pojavio u magli.

"Ja sam. Vaš sin", rekao je. "I došlo sam. Odvesti vas. Kući."

Govorio je isprekidano, kratkog daha, uvijek nejasan, neuhvatljiv. Osobno mi je djelovalo kao da se skriva, ali Marijani ga je upravo ta prikrivenost činila impozantnim. Pozvao je predstavnike čovječanstva da ga posjete na stanici, po njih poslao transporter. Ne sjećam se tko je sve otišao, možda tek jedan diplomat, jedan znanstvenik i jedan vojnik, nevažno. Tko god je to bio, nakon nekoliko sati se vratio s nevjerojatnim vijestima.

Faas Gromlak je potomak primjerka ljudske rase koji je za Zemlje prikupljen još u doba Sumerske civilizacije, prilikom jednog od tadašnjih rutinskih izvida. Takvi bi primjerci najprije bili konzervirani kako bi se provjerilo jesu li pogodni za spajanje, pa su, nakon što su dobili zeleno svjetlo, pušteni u opticaj i širenje. U sedmini Fassovih stanica — kako je to sam objasnio — čuči ljudski DNA, zbog čega se uvijek smatrao dijelom ljudskog roda. Često je pogledavao prema Zemlji, uvijek s nekom nostalgijom, sjetom, čežnjom za domom kojeg nikad nije posjetio.

Prije nekoliko stotina godina je, sasvim slučajno i vodeći se nekim drugim izračunima, shvatio da je zatajenje našeg sunca neizbježno. Nije to neuobičajena pojava, objasnio je — i događa se puno češće nego smo mi na Zemlji svjesni. Delegaciji je podastro konkretne dokaze. Znanstveni dio izaslanstva ih je — sa svim svojim znanjem — doživio validnim.

Smatrajući da duguje spas Zemlji i ljudskom rodu, Faas je u svojem staništu okupio sponzore i u samo stotinu i pedeset ljudskih godina, uspio sagraditi ogromnu evakuacijsku stanicu, dovoljno prostranu za devet milijardi ljudi. Da, Sunce će se ugasiti. No čovječanstvo će biti spašeno. Put do Nove Zemlje trajat će generacijama, no isplatit će se. Svi smo klicali. Faas se pokazao spasiteljem.

No tada smo saznali i drugi dio priče. Bio je to uvjet, zapravo.

Onaj brod, koji je posjetio Zemlju u davno doba, nije bio samo istraživački, već i kažnjenički. Većinu manualnih operacija na njemu su obavljali zatvorenici, izopćenici. Jedan od njih — Pastir kako su ga zvali — uspio je pobjeći i ostati neprimijećen sve dok brod nije bio već predaleko da bi se vratili. Faas je delegaciji objasnio da se radilo o zaista opakom zločincu, kod kojeg nisu upalile nikakve genetske terapije, inteligentnom i sposobnom za najkompliciranije morfoze. 

Primijetivši Pastirov bijeg, odbori na brodu su vijećali i vijećali, te na kraju zaključili kako nema smisla slati potjeru i da je najbolje stvar ostaviti takvu kakva jest. Za odbjeglog Pastira ionako nitko na višim instancama ne mora nikad saznati, a njegova se smrt lako može lažirati. Ali zbog njega je bilo nužno — iz straha od mogućeg i vrlo izglednog širenja Pastirovih gena — Zemlju zauvijek prekrižiti s popisa nekih sljedećih prikupljanja. Tako je i bilo: prikupljanje u sumerskom dobu bilo je posljednje koje je na Zemlji obavljeno. Nitko se na Zemlju nikad nije treba vratiti.

Faas nije objasnio kako je saznao za Pastirov bijeg, toliko tisućljeća ranije, ali o tome ga vjerojatno nitko ništa nije ni pitao. Čovječanstvo se nalazilo pred brisanjem i trebalo je djelovati munjevito, bez mnogo razmišljanja. Zato su vođe lako pristale na taj jedini Faasov uvjet.

Nitko tko u sebi nosi makar i najmanji dio Pastirova gena, ne smije imati pristup evakuacijskim stanicama, jer bi to moglo značiti katastrofu. Pastirovu djecu transporti neće prevoziti, JTI-jevi će se pobrinuti za sterilnost tih prostora. Lovci će, pak, uništavati zaražene tek ako se to pokaže potrebnim. 

Pitali su ga koliko bi zaraženih mogli biti. Izračunao je da bi se brojka mogla kretati i do dvije milijarde. Pitali su ga, zatim, kako se može znati koji su to. Odgovorio je da će se znati.

U sljedećih nekoliko tjedana, njegova je matična stanica, sad precizno usidrena na udaljenosti upola manjoj od udaljenosti Mjeseca, ispuštala neprekinuti, vrlo širok pojas nepoznatih zračenja, koje je u zaraženih pobudilo monstruozne promjene.

Marijana je bila među prvima. Nemoguće je pojmiti, a još manje opisati, kroz kakve je sve nasilne, neljudske transformacije prolazila. Usađeni implantati sada lako i bezbolno potiču na slične procese, ali te su promjene daleko od onih Marijaninih — ovo sad su pomodne, estetske idiotarije, dok su njezine bile ekstremno razarajuće i nasilne prirode. Ničime joj nisam mogao pomoći. Procesi su je uništili. Ubila se točno godinu dana nakon prvog Faasovog pojavljivanja. 

Nikome to nisam rekao. Kad god bi me netko od poznatih pitao za nju, odmahivao bih glavom i promrmljao da je našla drugoga, što je djelovalo logično: tako nježnoj, mirnoj i pametnoj djevojci nikad nije trebao neki tamo posrnuli boksač, toliko stariji od nje. Poznanici su vrtjeli glavom i izražavali žaljenje. Nitko nije posumnjao što se zaista dogodilo.

"Sad shvaćam zašto nas love", rekla je, na samom kraju. 

Pitao sam je zašto, pa mi je rekla. Nisam bio sigurna trebam li joj vjerovati. Um joj je tad već bio posve razoren.

Puška je jednokatna, ali precizna i gotovo bi se mogla smatrati ceremonijalnim oružjem za jedan jedini hitac. Svi segmenti, smješteni unutar šupljina moje bioničke ruke, izrađeni su od polimera i kompozita, bez feromagnetskih svojstava, kao ne bi mogla okinuti alarme. Na rendgenskoj slici, dijelovi su se do u tančine preklapali sa standardnim komponentama proteze: osovine poput mehaničkih zglobova, prigušivač kao amortizer, zatvarač je nosač servo-motora.

Cijev je kratka, obložena ugljičnim nanocijevima. Dovoljna za stabilnost jednog hica, ali neupotrebljiva za dulju paljbu. Mehanizam okidanja koristi keramičke opruge i nevodljive polimerne dijelove, a spremnik ne postoji — ubacuje se jedan metak ručno, direktno u ležište. Streljivo je posebno izrađeno: projektil presvučen tankim slojem grafena i reduciranog metalnog jezgra, tek toliko da zadrži probojnost, ali premalo da ga detektori prepoznaju kao prijetnju.

Slabosti su očite: nakon ispaljenja cijev se pregrije, mehanizam gubi preciznost i oružje postaje beskorisno. Ali to i nije oružje za rat, već za atentat. Jedan hitac, jedno ime, i nakon toga samo pepeo za prikriti tragove. Morat će dostajati.

Evakuacija se bliži kraju. Ako će proces slijediti sve dosadašnje ceremonije posljednjih polijetanja, Faas bi se trebao uskoro ukazati. Izvirujem iz zaklona, provjeravam imam li njegovu rampu na čistom hitcu. Imam. Umjetna pomrčina je u punom jeku: kako se Sunce pomiče po nebu, tako ga golema Faasova stanica prati, pravi sjenu i blokira zračenja. Ta korona vječno bliješti u svim mogućim nijansama narančaste.

"Lijepo je", rekla je Marijana kad ju je prvi puta ugledala. "Predivno. Kao da označava novi početak."

"Lijepo je", složio sam se, nemajući pojma kamo će nas to odnijeti.

Stavljam metak u cijev. Nema povratka. Ova puška sad mora opaliti. Namještam se, uzimam najpogodniji položaj. Vježbao sam ovaj hitac nebrojeno puta. Čim se Faas pojavi, opalit ću.

"Ali stari", začujem glas iza sebe. "Valjda znaš da se Faas nikad ne pojavljuje osobno. Valjda nisi toliko glup. Ili jesi? Ha, stari?"

Okrenem se. Čovjek s lisičjim licem stoji na ulazu na krov. Nekoliko Lovaca je uz njega. Drže oružje, ali ne djeluju. Čekaju na njegov znak.

"Nisi valjda mislio da bi se Faas ikad mogao zaista pojaviti unutar Zemljine atmosfere?" pita me. Lovci samo stoje, ne čine ništa. "Za njega bi to bilo smrtonosno."

Pretpostavljao sam. Svejedno sam morao pokušati. Čak bi i pucanj u neku od njegovih iteracija morao postati glavna vijest do koje bi se netko morao zapitati tko je bio toliko lud pucati na spasitelja. Kad bi se to dogodilo, možda bi netko krenuo tražiti i odgovore.

Kao da mi čita misli, odgovara: "Osim toga, nemoguće ga je ubiti, osim ako ne uništiš sve njegove iteracije istodobno, a to je — to sad već valjda pretpostavljaš i sam — nemoguće. Vrijeme ponovnog rađanja pojedine inačice je manje od deset sekundi. Taj tip je strašan; savršenstvo je genetskog inženjeringa. Toliko toga možemo naučiti od njega i onih koji su ga sastavili."

"Trebao sam nanjušiti", govorim. "Radiš za Službu."

"Ha, stari. Pa tko ne radi?"

"Onda moraš znati da je sve to laž", odgovaram. "Negdje duboko u sebi moraš znati da Nova Zemlja ne postoji."

"Ne znam ja ništa", posprdno se smiješi čovjek-lisica. "Znam samo da postoje manijaci koji to propovijedaju. Nisam htio vjerovati da si i ti među njima."

"Ali tko si ti?" pitam. "Ne prepoznajem te. Kako si izgledao prije?"

"Kao da je to sad važno. Spusti pušku, nećeš nikoga ubiti."

"Treba ga zaustaviti. On prodaje laži, ništa od ovoga nije stvarno. Čovječanstvo vodi na klanje."

"Dopuštaš si previše. Odustani sad i nemoj se opirati. Pusti Lovce da te mirno preuzmu."

Ne. To se ne smije dogoditi. Obećao sam to samome sebi dok je Marijana umirala.

Nosači Pastirovog gena jesu opasni, da — ali ne na način na koji je Faas to objasnio. Oni će znati — oni, zapravo, genetski već znaju — da ništa od predstave koju je Faas priredio zemljanima nije istinito. Faas čak i ne potječe od ljudi, on je kompozit nekih drugih, mnogo zloćudnijih rasa. Izračuni koji bi predviđali ovako naglu Sunčevu smrt nikad nisu postojali, a naša zvijezda nije bila bolesna dok je on nije ranio. Ljudi ukrcani u njegovu stanicu ne idu u spas, nego na žrvanj: negdje tamo, daleko, kronično nedostaje resursa i hrane. Većina njih će biti pojedena, a tek rijetki će preživjeti samo kako bi postali roblje ili sirovina. Faas je tek lukav i vješt trgovac, nikako spasitelj. U njegovu svijetu postoji mogućnost uključenja u kolektivnu svijest, ali ne i obaveza. Pastirova djeca bi to sve znala i mogla bi to uvjerljivo prenijeti masi. Zato su predstavljala opasnost i brzo su morala biti pobijena. Većina ljudske rase se takvom pomoru niti jednom riječju nije usprotivila. Ne bi mi ih trebalo biti žao. 

"Predaj nam tu pušku", veli mi čovjek-lisica. "Gotovo je."

"Ne približavajte se!" vičem i upirem je u njih.

"Daj. Ne budi smiješan", podsmjehuje se lisica. "Imaš samo jedan metak."

"Ubit ću samo tebe."

"Ha. Hoćeš li?" pita me. "Ili ni ja nisam ovdje?"

"Ja... ne znam."

"Daj, stari. Gotovo je."

Mogao sam opaliti. Mogao sam ga pokušati ubiti. Mogao sam čak i okrenuti cijev prema sebi. Možda sam zaslužio takav kraj, ovako nesposoban za bilo što, nesposoban osvetiti Marijaninu smrt. Trebao sam okinuti, pa što bude.

No tu mi padne na pamet. Ako je ono što mi je prije smrti ispričala Marijana istina, onda ću mnogo više patiti ako se predam. Ako me ne preuzmu Lovci, možda me spakiraju na transport: vrijedni resursi se nikad ne rasipaju. Putovat ću s ostalima u sigurno uništenje, a neću im biti u stanju to objasniti. Gledat će me kao luđaka, sprdnju. I možda bi to bila najgora kazna: promatrati nadu u njihovim očima, znajući kako će sve to završiti. Možda bih trebao baš tako. Mislim da sam zaslužio.

Bacam pušku na pod. U mojim rukama, ta zaista nikad neće opaliti.

I dok mi se Lovci približavaju, shvaćam kako me čovjek-lisica nikad nije pitao pravo pitanje. A on, kao da mi čita misli, prozbori, tik prije nego li posve nestane.

"Nego, stari moj", zastao je. "Što se dogodilo s onom tvojom... ma, što ti je to bila: žena ili kćer, nikad nisam uspio shvatiti, bio si toliko stariji od nje — kako se ono zvala? Ne, ne, čekaj, nemoj mi reći, sjetit ću se sam. Nešto kao mandarina, ček', ček'... Marijana, je li? Da, da, Marijana, tako je. Lijepo ime. Što se, kvragu, dogodilo s njom?"

Da. Ok. Naposljetku je ipak pitao. Bilo je to jedino pravo pitanje koje je mogao postaviti. Nisam odgovorio. U agoniji, usred preuzimanja, zadnja misao mi je bila kako bi čovjeka-lisicu taj uskraćeni odgovor, možda — nekad, negdje — mogao natjerati da je se još koji put sjeti. 

Kako stvari stoje, to je jedino čemu se još mogu nadati.