BLIJEDONARANDŽASTA TINELUSS

Bilo sam svjedok rađanja ove zvijezde. Bilo sam jedino koje je osjetilo njezin tanašni zov i došlo. Razarajući krik njenog bolnog rođenja parao je moja čula svom svojom napuštenošću i samoćom, jer ova je zvijezda bila sasvim sama. I tako neugledno malena. 

   Rođena na rubu bilo kakvih događanja, stvorena od prostora gdje ne postoji ništa drugo osim samoće, osuđena na hladnu i tupu tišinu, jecala je svoje prve samotničke naricaljke onako mlada i sasvim nesvjesna groznog života koji joj je dodijeljen. Bilo mi je žao te malene zvijezde. Prisjetilo sam se tada prekrasnih grozdova velikih i snažnih Atvenskih zvijezda kako izvode svoje veličanstvene i savršeno usklađene plesove, ritmički precizno ponavljajući uvijek iste i iste, do savršenstva izvježbane blage pokrete krećući se prostorom lakoćom i suzdržanošću koje su u svakom živom stvoru jednostavno i na prvi pogled morale izazvati spoznaju o nijhovoj nepojmljivoj i nepatvorenoj snazi . Činilo mi se tada, sjetilo sam se, kako one zaista uživaju u svom gracioznom ponašanju, onako snažne i blistave, onako predivno umišljene. Činilo mi se tada, još, i da su toliko snažne i bitne da nikada neće morati umrijeti. 

   Ne, jasno je - malena se zvijezda nikada neće moći pohvaliti takvom veličanstvenošću. Ona zaista nikada neće moći osjetiti nečije divljenje na svome malenom i kuštravom licu i nikada nitko za nju neće moći reći da je…predivna. Da je imala više sreće, njezin je, pak, blijedo narandžasti sjaj lako mogao biti jedan od bezbrojno mnogih, isto tako malenih i sitnih sjajeva koji u svoj svojoj tanašnosti i nebrojenim nijansama sačinjavaju neizrecivu ljepotu mozaika Dakonskih slapova, tamo negdje usred Velikog križanja. Ili se, još bolje, mogla roditi u samom Gnijezdu. Tada apsolutno ne bi bila sama. Ovako, moglo sam samo konstatirati da malena zvijezda jednostavno nije imala sreće. Poželjelo sam tada komunicirati i utješiti to maleno siroče. Znalo sam ja vrlo dobro da zvijezda nikada neće u potpunosti razumjeti tupu tminu okrutne samoće što se neumoljivo obavila oko nje, ali sam isto tako iz iskustva znalo da zvijezde izgledaju toliko mnogo puta veselije i razigranije ukoliko u blizini imaju nekoga tko je spreman za igru i da tada svijetle nekim posebnim, bistrijim sjajem. Mi, Bergovi, volimo kada je prostor oko nas osvijetljen bojama veselih zvijezda jer tada znamo da dobro radimo svoj posao. Mi se, isto tako, svi veselimo rođenju svake nove zvijezde i nastojimo svakom novom članu zajednice poželjeti dobrodošlicu. Napravilo sam zato, tada, nekoliko rotacija oko njene kolijevke, tek toliko da joj dam do znanja da je primjećena. Naravno, zvijezda je bila još daleko premlada da bi uopće mogla reagirati na bilo kakve podražaje i nikakva komunikacija između nas nije uspostavljena. Umjesto toga, ostalo sam uz nju tek dovoljno dugo da se uvjerim kako će se ipak roditi barem nekakvo društvo u kojem će ona provesti ostatak svog samotnog života. Zvijezda je bila malena i skoro nemoćna i nije to mogao biti neki veliki roj. Okupljanje devetoro malenih planeta pratilica je bila krajnja granica njenih jadnih mogućnosti i nitko tu nije mogao učiniti ama baš ništa. Promatralo sam još neko vrijeme kako sitna grupa sa smiješno malenom, blijedo narandžastom zvijezdom u središtu usklađuje svoje nezgrapne i potpuno nemušte pokrete, a na prve znake pravilnog rasporeda i ritmičke uhodanosti između članova grupe zaista sam moralo krenuti. Nisam smjelo dugo izbivati iz jata. Mada sam tada još bilo sasvim mlado, to nije jedna od stvari koje se toleriraju, čak niti najmlađima. Još sam jednom pogledalo malenu, blijedo narandžastu zvijezdu. Ne znam niti samo zašto, ali nazvalo sam je Tineluss.

Često sam se u mislima vraćalo jadnoj malenoj, blijedo narandžastoj zvijezdi i njezinoj neuglednoj devetoročlanoj grupi i s vremena na vrijeme upitalo sam se, što li se sada događa sa njima? Jesu li još uvijek sami ili je i taj dio prostora sada već sasvim popunjen? Je li se još koja zvijezda rodila tamo negdje u blizini? Da li bih čulo da sam sada tamo, razmišljalo sam, kako se prostorom širi barem duet fijukanja dok bi zvijezde lagano paradirale slijedeći svoje davno zadane puteve ili će malena Tineluss zauvijek ostati bez pravog partnera za svoj pjev? Istina je…planete pratioci mogu biti i te kako akustički obdarene, to je činjenica. U nekim svojim trenucima mogu se čak i približiti zvjezdanim izvedbama arija kretanja, ali te su pojave toliko rijetke da sasvim opravdano spadaju u legitimna čuda postojećeg prostora. Prave melodije kretanja rezervirane su samo za zvijezde. Da…pitao sam se, tako, razne stvari o Tineluss tokom vremena. Sada sam ponovno ovdje. I nekako je došlo doba da saznam.

*

Ja sam sama i nemam imena.

"Kako to misliš, nemaš imena? Ti imaš svoje ime. Ti se zoveš Tineluss."

Ja imam ime ? Ja to nisam znala. Otkuda mi to ime?

"Ja sam ti ga dalo, jednom davno, kada si još bila vrlo mlada."

Kako si reklo… Tin… Tuneli.., kako ?

"Tineluss."

Ja se znači, zovem…Tineluss. To je lijepo ime. Otkuda si ti znalo da se ja zovem baš tako?

"Nisam znalo. Samo mi se učinilo da bi to bilo jedno primjereno ime za sitnu i plahu, blijedo narandžastu zvjezdicu kao što si ti. Tineluss, ništa posebno." 

Što to znači – Tineluss ?

"Ne znam. Samo se sjećam vremena kada sam ja bilo vrlo, vrlo mlado da su me neki Bergovi iz mojeg jata ponekad nazivali Tineluss. Možda to znači maleno. Možda znači lijepo. Ne znam, ne mogu ti sa sigurnošću odgovoriti." 

Svejedno. To je jako lijepo ime.

"Da. Čim sam te ugledalo, to mi se ime samo od sebe nekako stvorilo u umu. Kasnije sam više puta razmišljalo o tome. I o tebi i o tom imenu."

Ja se tebe ne mogu sjetiti. Kada si ti točno bilo ovdje? Jesi li bilo ovdje više puta?

"Ne… bilo sam ovdje kada si se ti rađala. Gledao sam te. Poslije više nikada nisam dolazio."

Zašto?

"Imalo sam posla. Bergovi uvijek imaju posla."

Da ? A što radite ?

"Nije to sada toliko bitno. Reći ću ti kasnije ako će te zanimati. Kako se ti osjećaš?"

A koje je tvoje ime ?

"Bergovi nemaju imena. Ja nemam svoje ime."

Zašto ?

"Jer Bergovi nemaju potrebe za imenima. Ukoliko jedan Berg želi nešto priopćiti drugom Bergu, taj drugi će istog trena znati da se njemu netko obraća, bez da ga ovaj prvi oslovi. Zato mi nemamo imena."

Ali samo si reklo da su te zvali Tineluss kada si bilo sasvim maleno. Zašto su te onda zvali imenom ?

"Ne znam. Mislim da me nisu tako oslovljavali zato da bih ja znalo da mene zovu. Ja sam to znalo i bez toga. Mislim da su me tako zvali iz šale. Mislim da su to ime koristili kao šalu." 

Možda su ti se rugali.

"Ne znam. Možda. Nisi mi odgovorila na moje pitanje."

Koje pitanje?
"Kako se sada osjećaš?"
Odgovorit ću ti ako mi samo još nešto kažeš o mojem imenu.
"Reci…"
Da li ti misliš da sam se ja mogla zvati i nekako drugačije ? Da nisam morala biti Tineluss ?
"Vjerujem da si ti mogla dobiti bilo koje drugo ime. Stvar je u tome da sam se ja prvo domislilo koje bi ti ime trebalo nadjenuti, i to je sve."

Ja mislim da ako si me ti nazvalo Tineluss da se onda ja i nisam nikako drugačije mogla zvati. Mislim da je baš to ono ime koje sam ja i trebala nositi. Kako li si samo pogodilo ?
"Nisam pogađalo. Samo sam ti ga dalo."
Hmmm… više bi mi se sviđalo da si mi reklo kako si smjesta uvidjelo da se samo ja u cijelom ovom svijetu mogu tako zvati i da nitko drugi ne može imati to ime. To bih ja više voljela.
"Kažem ti da su i mene tako zvali kada sam bilo malo. Bilo bi lijepo kada bih ti moglo reći da sam izmislilo to ime samo radi tebe, ali onda bih ti moralo lagati. A ne želim ti lagati."
A znaš što ? Mislim da si ti nekako osjetilo da smo ja i ti na neki način povezani, da imamo nešto zajedničko, jel’da da je tako? Zato si mi i nadjenulo ime kojim su tebe zvali. Zbog čega drugog bi to napravio?
"Ne znam. Možda si u pravu. Na kraju krajeva, bilo sam tu upravo u trenutku kada si se rađala, a i sada sam ovdje. Hoćeš li mi sada odgovoriti na moje pitanje?"
Misliš… kako se osjećam ?
"Da."
Pa, ne znam. Ništa posebno. Mada nekako primjećujem da sam možda malo iscrpljena. Nekako mi je teže nego inače. A i ne kontroliram sve svoje pokrete onako kako sam navikla. Možda sam bolesna, to misliš ?
"Ne. Mislim da nisi bolesna. To jest, znam da nisi."
Onda je sa mnom sve u redu jel’ tako ?
"Malena, slatka Tineluss… ti moraš biti hrabra. Ti i jesi hrabra. Kako bi inače izdržala sama svo ovo vrijeme u ovoj samoći, bez i jednog prijatelja, bez ikoga s kim možeš popričati. Treba imati tu tvoju hrabrost pa ne poželjeti otići, treba znati ustrajati na svome mjestu, kao što si to ti znala. Ti si vrlo hrabra a sada moraš biti hrabrija nego u cijelom svom životu. "
Zašto, što se događa ?

"Ti umireš, Tineluss." 

Umireš…umireš…hmm ?
"Da, malena moja, jednostavno je došlo vrijeme."
Što to znači – umireš ?
"To znači da sve ovo što sada postoji oko tebe, sve na što si navikla u svom životu, više neće biti ovdje. Sve će nestati."
A kuda ide to sve ?
"Ne ide to nikuda, Tineluss. Ti odlaziš."
Kuda idem ?
"Ti ćeš, zapravo cijelo vrijeme biti ovdje, na istom ovom mjestu i ostati ćeš na njemu skoro do vječnosti, ali nećeš moći razumjeti ništa od bilo čega što će se događati oko tebe nakon što umreš."
Ništa je tebe ne razumijem. Da li to znači da sam već sada - umireš ?

"Ne, još nisi umrla."
Da li je to tužno ili veselo kada netko – umireš ?
"Uglavnom je tužno."
Zašto ?
"Ne znam. Tužno je."
Hmmm…
"Jesi li zamjetila da se tvoj obujam nekontrolirano povećava i da sve više i više rasteš?"
Da, da… upravo to! Baš sam se poveselila da ću narasti toliko da dođem skroz do one tamo velike zvijezde.

"Ta velika zvijezda se zove Gamusz. Ona je vrlo stara."
Jesi li ti i njoj dalo ime ?
"Ne. Ona je svoje ime dobila davno prije nego li sam se ja rodilo. Ona ima svoju sestru blizanku koja se nalazi na sasvim drugom kraju ovoga našega prostora."
Hmmm…to bi bilo lijepo. Imati sestru blizanku. Što ti misliš, imam li i ja svoju sestru blizanku ?
"Ne znam. Tko zna, ovaj naš prostor je vrlo velik, vjerovatno negdje daleko postoji neka zvijezdica koja je tako sičušna i tako blijedo narandžasta kao što si ti. Da, vjerovatno i ti imaš negdje sestru blizanku."
Pa to je jako lijepo. Hoće li ona znati da sam ja - umireš ? Hoće li ona biti tužna kada ja - umireš ?
"Svaka zvijezda prije ili kasnije sazna sve što se događa u ovom našem prostoru. Siguran sam da će i tvoja sestra blizanka jednom saznati za tvoju smrt. Isto tako sam siguran da će kada sazna biti vrlo tužna."
Ja ne volim biti tužna. A ti ?

"Ponekad… a ponekad mi odgovara."
Hoćeš li ti biti tužno kada ja - umireš?
"Hoću. Jako."
Baš mi je žao što neću upoznati svoju sestru blizanku. Hoćeš li ju ti ikada vidjeti ?

"Ne znam. Možda."
Hoćeš li joj onda reći da mi je jako žao što se nismo nikada upoznale i hoćeš li joj pričati o meni ?

"Hoću, pričat ću joj o malenoj zvijezdi koja je izgledala poput nje i koja je bila vrlo hrabra."
Hmmm…dobro. A kada ću ja biti - umireš ?

"Ne znam. Ali vrlo brzo. Tvoj se obujam već povećao nevjerovatno mnogo puta i već si progutala većinu svojih planeta. Ne znam…vrlo brzo."
Hoće li me to boljeti ?

"Boli li te sada?"
Hmm.. čekaj da vidim. Ne, sada me ništa ne boli.

"Znači da neće."
Hoćeš li biti tu sa mnom ?

"Hoću, ostat ću do samoga kraja."
A što će se onda dogoditi ?

"Misliš s tobom ? Ništa, ostat ćeš na istome mjestu, ali ćeš se jako smanjiti i više nećeš sjati. Više nećeš biti malena blijedo narandžasta zvjezdica."
Neee… mislila sam s tobom. Ti nećeš onda biti umireš?

"Ne. Bergovi ne umiru, no…barem ne tako brzo. Ja još nikada nisam vidjelo da je bilo koji Berg umrlo. Nikada."
A što ćeš onda ti raditi?

"Prvo ću dugo vremena biti jako tužan a onda ću nastaviti svoj posao. "
Da… nisi mi odgovorilo. Koji je uopće tvoj posao ?
"Moj posao ? Hmmm… "
Da, što je to što ti radiš ?
"Moj posao je da se brinem za malene i nježne zvijezde kao što si ti, malena moja Tineluss."

*

   Ostalo sam još dugo, dugo nakon što je malena, blijedo narandžasta Tineluss umrla. Ponekad ne volim svoj posao. Ponekad se pitam da li je pametno toliko snažno uzeti k srcu tako slaba, malena i prolazna stvorenja kao što su zvijezde i zavoljeti ih ? Jer, i najveća i najjača zvijezda jednom mora umrijeti i tome nema pomoći. A što onda da mi radimo kada se to dogodi ? Da li bi u slučaju da nisam toliko zavoljelo malenu, blijedo narandžastu Tineluss, bol koju sada osjećam bila manja? Ili je uopće ne bi niti bilo ? Možda je zaista istina ono što ostali Bergovi govore – da nije dobro zbližavati se sa zvijezdama, da ih nije dobro voljeti. Mi smo, kažu, samo oruđa u rukama beskrajnog prostora i kažu još da nije nužno zavoljeti zvijezde da bi mi dobro obavljali svoj posao. Ne znam...

   Ja sam sada već jako staro i mnogo sam puta od tada prisustvovalo trenucima u kojima su zvijezde umirale. I uvijek su ti trenuci bili tužni, dugački i neizmjerno mučni. Ali...postojalo je nešto što je smrt malene Tineluss zauvijek urezalo u moje pamćenje. Blijedo narandžasta je zvijezda cijelo vrijeme svoje teške i preduge agonije okretala svoje sitno, kuštravo lice prema meni i smješila mi se. Ona nije niti jednom zaplakala niti me upitala zašto se to baš njoj događa. Ona se samo smješila. I smješila se do samoga kraja. Kada je, napokon, iscrpila svu svoju snagu i kada se više nije imala snage za smijeh, jednostavno se ugasila i nestala.

   Ja sam staro i znam da su vrijeme i daljine koje me dijele od smrti malene Tineluss odavno već trebale pokazati svoje milosrdno lice i pokloniti mi blagoslov zaborava. Ali, isto tako znam da svaki puta kada se zagledam duboko u prostor nesvjesno tražim samo jedan maleni, sitan i nježan sjaj blijedo narandžaste zvijezdice koja mi se veselo smiješila.

   I ponekad mi se učini da ga vidim.