VRIJEMEGEDON

U pomno zamračenoj sobi, odsječenoj od vanjskog svijeta, na zidu pred njim je otkucavao analogni sat. Najtanja je kazaljka, ona za sekunde, u pravilnom ritmu preskakala s crte na crtu, jednostavno i jasno, umirujuće i gotovo dosadno. Svejedno, taj je prizor bio nešto najljepše što je vidio u zadnjih šest ciklusa. Nevjerojatno je, ali nekad su svi satovi tako izgledali. Bilo je to jako davno. Ili nedavno. Možda jučer, možda prije trideset godina, možda stoljećima prije. Prije kristala, u svakom slučaju.

Svečanost pokretanja prvog lanca kristalnih reaktora, smještenih duboko u planinama u Kentuckyju, spontano se pretvorilo u svjetski praznik: svjetla, glazba, govori i proslave. Čovječanstvo je konačno dobilo pristup besplatnoj, neograničenoj energiji koja će nas otisnuti daleko odavde, među zvijezde — vjerojatno u zadnji tren. Prijetnja iz svemira je tada bila udaljena nekoliko godina. Pomislili su da će ljudska rasa ipak stići pobjeći na vrijeme. Pomislili su da će, možda, ipak preživjeti.

Kao zadnji važeći datum pamti četvrti veljače sedamdeset i osme. Naravno, postoje čistunci koji inzistiraju da se i sljedećih nekoliko tjedana vrijeme ponašalo regularno, no on je uvjeren da su kristali su napravili štetu čim su pušteni u pogon. Satovi su odmah počeli oklijevati: minute, dani i tjedni odjednom su postali različiti; nekad kraći, nekad duži. Postalo je nemoguće predvidjeti koliko će trajati sutra, kao ni kada će — i hoće li uopće doći. Na pitanje koliko je sati, svatko je imao drugi odgovor. Kristali tako djeluju. Svatko vibrira drugim frekvencijom.

Svijet se naočigled raspao. Internet je kolabirao kad serveri više nisu mogli sinkronizirati podatke. Avioni su prestali letjeti. Brodovi ploviti. Globalna trgovina je stala. 

Ljudi su prestali dolaziti na posao; smjene više nisu značile ništa. Škole su zatvorene: nemoguće je učiti ako ne znaš hoće li dan trajati tri ili petnaest sati. Obitelji su se raspadale. 

O prijetnji iz svemira više nitko nije razmišljao. Kako graditi brodove za bijeg kad su osnovni vremenski postulati prestali postojati? Više se ne zna kad će prijetnja udariti. Mogla bi sutra. Mogla bi za milijardu… nečega. Ili nikad.

"Sigurno je bolje ovako", rekla mu je jednom Ana. Pitao je zašto to misli.

"Jer, kako si mi pričao", odgovorila je, "prije ste uvijek negdje žurili, a vremena vam je uvijek nedostajalo. A sad, vidiš, nema žurbe. Nema kašnjenja. Samo jesmo ili nismo."

Ana je bila mlađa, rođena u kristalno vrijeme, za nju su fluktuacije bile normalne. Za njega su predstavljale kaos.

"Još dvije minute", oglasio se sustav mjerenja.

Nije skidao pogled sa analognog sata. Divio se koliko savršeno otkucava. 

Fiksni flux-metar u kutu pokazivao je 1.00, priznajući tako savršenu vremensku stabilnost mjesta na kojem se nalazio. Vanjski flux-metri bi divljali u nedosljednostima, varirajući od 18.00 do -45.27: obje vrijednosti su službeno zabilježeni rekordi. Od svih mjesta na svijetu, jedino je temporalnim bankama vrijeme ostalo onakvo kakvo je oduvijek bilo; nitko ne zna zašto. 

Bio je siguran da je na ulazak čekao sedam godina i devet dana, ali je čovjek do njega, sljedeći u redu, tvrdio da čekaju tek trideset i sedam minuta. Ne, vani vrijeme više nema smisla. Ovdje je ipak nešto značilo, ovdje se točno znalo koliko je vremena proteklo. 

"Još minuta", obavijestio je sustav.

Naumio je Ani napisati pismo, pa je ponio papir i olovku. Nije znao što joj točno želi reći, samo je osjetio da nešto mora. Vani bi mu to bilo nemoguće, jer nije mogao odrediti koliko je vremena prošlo otkako je, na primjer, započeo pisati "Ana", a činilo mu se da "A" piše dvije godine. Skoro je poludio. 

Za ovo je mjesto saznao sasvim slučajno. Povukao je debele veze kako bi bio uvršten na spisak. Dobio svojih deset minuta. Potrošio svu ušteđevinu..

Ne zna koliko dugo Ane nema. Rekla je da ide u trgovinu i da se odmah vraća. Možda će tako i biti. Ali možda bi mogla proći i desetljeća. Možda će tada već biti mrtav. Trebao bi joj nešto napisati. 

No presjeklo ga je kad se suočio s jednostavnošću tog analognog sata. Oduzelo. Devet i nešto minuta je potrošio samo diveći se tim kazaljkama; sušta su suprotnost današnjim mjeračima, koji su toliko komplicirani koliko su beskorisni. U nekim verzijama imaju više od pedeset pokazatelja, a nijedan se ne kreće toliko ujednačeno. Tik-tik-tik…

"Još trideset sekundi", oglasio se sustav. 

Znao je da neće ništa napisati. Sve je potrošio buljeći u kazaljke, sjećajući se vremena kakvo je nekad bilo. Kad je vrijeme isteklo, ustao je, pažljivo presavio papir i spremio ga u džep, pa izašao iz banke. Tih dvadesetak koraka oduzelo mu je sljedećih četiri godine. 

Stao je nasred trga. Nebo je bilo žarko crveno od svemirske prijetnje koja je sad već zauzimala petinu podnevnog neba. Možda udari odmah. Možda nikad.

Pomislio je da bi se trebao ubiti. Mogao bi negdje nabaviti pištolj. Ali nije bio siguran bi li metak ispaljen u sljepoočnicu ikad došao do njegove glave. Sve bi zauvijek moglo ostati, tako, otvoreno. Prišao je cesti. Po njoj su vozili još samo najluđi — ali bilo ih je, sasvim dovoljno. 

Bacio se.

Trebala je cijela vječnost da ga kamion pregazi.