PROTOKOL 1 

Predvorje funkcionira prema Priručniku. Trenutačno ne postoji problem koji bi spriječio funkcioniranje Predvorja. Podatke sam osobno provjerio. Sve je čisto. Ponavljam: Ne postoji prepreka koja bi sprječavala funkcioniranje Predvorja prema Priručniku. Priručnik se poštuje. Izvješće u privitku. 

Ne jebite me više.

Još jednom sam pročitao napisano. Zadovoljan sročenim, umalo sam stisnuo gumb za slanje. No tada sam osjetio blagi impuls u moždini. Peckalo je.

Hm.

U redu. Upro sam leđima o naslon, počešao bradu, razmislio malo. Obrisao sam zadnju rečenicu i umjesto nje napisao samo da čekam daljnje upute. Opsovao sam, naravno, ali u sebi. Ne bi imalo smisla da me bilo tko čuje.

"Dobro si odlučio", telepatski se oglasila Randa. "Ne treba stvarati tenzije gdje nisu potrebne. Najbolje se držati službeno suzdržano."

"U pravu si", odgovorio sam, također telepatski. "Kao i uvijek."

Telepatija je odlična stvar, čak i u rudimentarnom obliku kojim komuniciramo Randa i ja. Mogla bi to lako biti najkorisnija sposobnost koju je čovjek ikad razvio — u redu, nakon hodanja i korištenja WC papira. 

No dobro, i još nekih drugih stvari. 

Glasovna komunikacija je ionako puno previše precijenjena. Ugodno pucketanje dubokog svemira u zvučnicima i blago zujanje Randinih operativnih sustava jedini su zvukovi koji mi u ovoj pustoši trebaju. 

"Hoće li poruka biti u redu, sad kad sam obrisao psovke?" pitao sam. "Mogu li je poslati?"

"Možda bi sve to trebalo još malo zategnuti. Ne bi trebao zvučati frustrirano. Kontrola ne mora biti svjesna svake tvoje varijable. Moglo bi ti to samo štetiti. Osim toga, nije ti to ni previše pismeno. Prilično se ponavljaš."

Ponovno sam preletio tekstom. Opet, bila je u pravu. Nisam mnogo razmišljao dok sam pisao. Randa, pak, primjećuje sve. Randa sve shvaća, sve bilježi, Upravo kako se od nje i očekuje.

"U redu", uzdahnuo sam. "Molim te, preformuliraj stvar kako misliš da treba i pošalji. Daj da se riješimo toga, bavimo se time... koliko već?" 

Izjavio sam to skoro kao da sam stvarno prezaposlen; radilica E-7834DS u punoj radnoj snazi, tvrtki uvijek na raspolaganju.

"Naravno, ispravit ću" obznanila je Randa. "Eto. Poslano."

"Hvala ti."

"Nema na čemu."

Tek nakon što je zeleni bip označio da je poruka prošla, odahnuo sam. Valjda će majstori iz Kontrole sad biti zadovoljni. 

Nevjerojatno je koliko ti tipovi imaju vremena za gubljenje na gluposti kada se radi o njima. Ali kad ja pošaljem kakav zahtjev, onda odgovora nema danima, nekad tjednima, mjesecima. E, pa eto im ga sada, ekspresno, na! Nek razmišljaju tko ovdje ne radi svoj posao i tko je gdje pogriješio. Predvorje je kompromitirano? Ha! U Predvorju se ne događa ništa neobičnoga, inače bi Randa to već primijetila. 

Naslonio sam glavu na naslon i na trenutak zatvorio oči, namjeravajući kratko ubiti oko. Računao sam da odgovor neće stići još satima. 

No stigao je ekspresno. Randa ga je pročitala.

"I dalje očitavamo kompromitiranost Predvorja. Provjeriti njegovu funkcionalnost. Ponoviti protokole 2 i 3, tim redom. Ako se pokaže potrebnim, odobravamo automatsko otključavanje Protokola 1. Očekujemo izvješće."

"Protokol 1?" pitao sam Randu. 

Bio sam posve siguran da sam krivo čuo. Zebnja od upravo te konstrukcije — Protokola 1 — koju svaka poštena radilica mora osjetiti kad god njezina izvješća prolaze kontrolnu evaluaciju, sasvim ih je sigurno mogla uobličiti čak i ondje gdje ih zapravo nema. Niže radilice nisu oplemenjene za nešto više od osnovnih operacija i stoga je posve očekivano da mi se u razmjeni s naprednim sistemima poput Rande može potkrasti i kakva greška. Nju redovito održavaju i ažuriraju jer ona je važna, radilice nisu. Posve je moguće da sam u našoj telepatskoj razmjeni nešto pogrešno razumio. 

"Ponoviti Protokole 2 i 3, tim redom. Odobrava se automatsko otključavanje protokola 1 ako se za time pokaže potreba. Takve su upute", ponovila je Randa.

Bokte. Ali zašto?

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Kompanija d.d. / Interna Dokumentacija / Razina pristupa: SREDNJE POVJERLJIVO

ODJEL ZA NADZOR I INTERVENCIJE / IZVOD IZ PRIRUČNIKA – PROTOKOLI STABILIZACIJE

- - - - - - PROTOKOL 2 - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Oznaka: PDO-2 / Ponavljano Dijagnostičko Opažanje

 Razina pristupa: C-3 i više

Opis:

Standardizirani dijagnostički postupak usmjeren na višefaznu validaciju funkcionalnosti jedinice u slučajevima potencijalne destabilizacije. Obuhvaća i kvantitativnu i kvalitativnu analizu psiho-senzorne stabilnosti, transmisijske čistoće i koordinatne koherencije u odnosu na registrirane uzorke.

Uvjeti za aktivaciju:

- Prijavljena anomalija nedefinirane prirode

- Interna procjena odstupanja < 7%

- Očitana fluktuacija u komunikacijskim ili perceptivnim slojevima

Svrha:

Potvrditi ili odbaciti prisutnost funkcionalnih devijacija u operativnim parametrima jedinice.

Napomena:

Uspješno provođenje Protokola 2 isključuje potrebu za Protokolom 3.

- - - - - - PROTOKOL 3 - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Oznaka: RNO-3 / Rekurzivna Neutralizacija Odstupanja

Razina pristupa: B-2 i više

Opis:

Sekundarni korektivni mehanizam namijenjen eliminaciji lokaliziranih anomalija kroz primjenu reverzibilnih rekalibracijskih matrica. Uključuje ponovnu sinkronizaciju s osnovnim parametrima.

Uvjeti za aktivaciju:

- Neuspjeh Protokola 2

- Nepotpuna validacija (sigurnost < 93%)

- Vizualno/perceptivno narušavanje topoloških konstanti

Svrha:

Povratak jedinice u stanje operativne stabilnosti.

Upozorenje:

Mogućnost kratkotrajnih promjena u semantičkom sloju percepcije unutar radijusa djelovanja.

Napomena:

Uspješno provođenje Protokola 3 isključuje potrebu za Protokolom 1.

- - - - - - PROTOKOL 1 - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Oznaka: KPO-1 / Krajnja Procedura Opoziva

Razina pristupa: A-1 / Dvostruka autorizacija nužna

Opis:

Nepovratni postupak potpunog brisanja jedinice iz svih operativnih, informacijskih i fizičkih slojeva. Uključuje deaktivaciju svih povezanih entiteta, stabilizacijskih točaka i memorijskih uzoraka.

Uvjeti za aktivaciju:

- Protokoli 2 i 3 nisu donijeli zadovoljavajuće rezultate

- Procjena Kontrole: visok rizik kontaminacije sustava višeg reda

- Prisutnost entitetski neregistriranih fenomena

Svrha:

Onemogućavanje širenja nekontrolirane anomalije i očuvanje sistemskog integriteta Rodilišta.

Povijesni presedani:

 3 zabilježena slučaja (razlozi – klasificirani).

Napomena:

 Jednom aktiviran, Protokol 1 ne podliježe opozivu. Obustava nije predviđena.

KRAJ IZVODA

Sva prava pridržana. Neovlašten pristup ovoj dokumentaciji podliježe internom revizijskom postupku razine 4 ili višoj. Za dodatne upute kontaktirati najbliži Središnji Posrednički Sustav (Randa, razine 5–7).

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

"Sve to već znam", rekao sam. "Ali ni sada nisam ništa pametniji."

"Znam. Nisam ni ja."

"Pa što ćemo onda?"

"Mislim da će biti najbolje postupiti prema njihovim uputama. Drugo nam ništa ni ne preostaje."

Kvragu.

Protokol 1 se koristi isključivo u najekstremnijim situacijama i kad stvari postanu toliko neprepoznatljive da je povratak na početnu točku gotovo nemoguć. U dostupnim mi zapisima postoje tek tri zabilježena slučaja implementacije dotičnog postupka i sva tri se odnose na potpuno brisanje šireg područja. Nigdje ne piše zbog čega se to dogodilo, ali što god bilo, ovo ne može biti takva situacija. U Predvorju — ma, u cijelom ovom sektoru — ne postoji ništa što bi opravdalo pozivanje tog postupka. 

Sad me stegnulo. Poznato je kakve budale rade u Kontroli. Poznato je na što su sve spremni ako samo i pomisle da nešto nije kako valja. Zazivanje Protokola 1 nije šala. 

Ali, u redu. Bez panike. To još ne mora značiti ništa. 

Ako Protokoli 2 i 3 pokažu da je stvar u zadanim parametrima, Protokol 1 će automatski biti blokiran. Mora da sam pri inicijalnom prolasku pogriješio ili nešto propustio postaviti pravilno. Izvođenje Protokola 2 i 3 je posebno zamršeno, a ja baš nisam bio ni koncentriran ni voljan baviti se njima. Sigurno je to, drugog objašnjenja ne može biti. Ovog ću puta morati biti puno pažljiviji.

– – –

Pozvao sam vanjski lift i krenuo do Održavanja. Mogao sam ići i unutrašnjom stranom, naravno, pa čak i pješice, no nisam mogao propustiti baciti oko na veličanstveno rađanje umjetne maglice. Intenzivnom uporabom Randinih sistema i kompanijinih mašina, pojačivača i prašnika, za samo nekoliko desetaka zg-a iz te će se maglice roditi umjetna minijaturna zvijezda s pomoću čijeg će se precizno kontroliranog zračenja i topline u sljedećih stotinjak zg-a diljem cijelog sektora razviti pravo pravcato Mrijestilište. Prirodnom brzinom, takav bi proces trajao milijunima zg-a i nikad ne bi mogao biti profitabilan. A ovdje će glavonje jako dobro zaraditi. 

Maglici je Kontrola odredila neko nemaštovito ime, koje se nisam potrudio ni zapamtiti. Odbijao sam, zapravo. Zakonom bi trebalo zabraniti nešto ovako predivno nazivati birokratskim imenima. 

Duboki svemir sam oduvijek smatrao užasavajućim mrtvilom. Svemirska me putovanja nikad nisu privlačila. Na putu ovamo, svakog sam trenutka proklinjao trenutak kad sam svoje dugove odlučio odraditi kao radilica, mada sam bolno bio svjestan da drugog rješenja i nisam imao. Razmišljao sam o samoubojstvu, ali time ne bih postigao ništa, osim što bih svoje dugove prebacio na sina, što, pak, nikako nisam mogao dopustiti. 

Dječak je imao tek pet kad sam otišao. Bilo mi je ponuđeno povesti ga sa sobom, ali to sam odmah i najodlučnije odbio. Nitko ne bi trebao provesti život kao radilica na usamljenoj postaji Vanjskog ruba, pogotovo ne moj sin. Zato sam ga se prije polaska i službeno odrekao i prepustio Sistemu. 

Dječak je oduvijek bio bistar i komunikativan. Siguran sam da će Sistem znati prepoznati sve njegove sposobnosti i iskoristiti ih u svoju korist. Ne bih se čudio kad bi ga odgajali za kakvog upravitelja, političara, ili čak diplomata. Bilo bi lijepo kad bih za koju godinu na novostima vidio kako moj sin rješava taj i taj sukob, taj i taj problem, ovu i oni krizu. Dječak više ne bi znao za mene, naravno. Prodali bi mu priču da sam poginuo, da je rođen kao siroče ili nešto slično. No ja bih mogao umrijeti miran.

Prošlo je deset zg-a od kako sam ga napustio. Mislio sam da sam — nakon što nam je bolest najprije uzela njegovu majku, a zatim, u tom trenutku, gubeći i njega — zauvijek izgubio sve što je vrijedno življenja. 

No onda sam stigao ovamo. 

Magličin je zametak već bio posađen. Origo-7 je svoj zadatak obavila nekoliko zg-a prije mojeg dolaska. Čišćenje ostataka sonde bio je prvi zadatak kojeg sam po dolasku imao obaviti. Zatim sam uključio senzore nulte tvari i sve tada postojeće prozore podesio na njihovo neprekidno korištenje. Maglica je bila u inicijalnom stadiju. No već mi je na prvi pogled izbila dah. 

Sjećam se da sam sjedio oduzet, izbezumljen od ljepote i samo plakao promatrajući je tako, satima. Ne mogu objasniti što mi je došlo. Nikad nisam vidio nešto tako predivno. 

Maglicu sam odmah prozvao Danvortskom. Neka od najljepših sjećanja me vežu za Danvort i njegovu luku. Tamo smo bili sretni, dok nas je bilo. 

Randa se tek bila počela graditi. Naložio sam joj da senzore nulte tvari koristi gdje god je to dopušteno jer kroz takve filtere svemir prestaje biti crn, poprima suptilne nijanse i ne čini se tako praznim, a maglica se, shvatio sam, presijava u narančastom. Nisam pojma imao da postoji toliko nijansi narančaste. 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

RANDA / SENTINEL KLASA / SPECIFIKACIJSKA JEDINICA

Opis jedinice:

Orbitalna postaja klase Sentinel, automatizirana stanica sedme generacije. Opremljena glavnim umjetno-inteligencijskim sklopom serije ALPHA-9 za visoko-operativne funkcije te sekundarnim korisničkim sučeljem CRADLE-7 zaduženim za podršku niže razine i lokalno upravljanje.

Namjena i funkcija:

Primarna svrha: Inicijalizacija i nadzor razvoja Rodilišta, s projekcijom proširenja u punopravno Mrijestilište. Stanica je sposobna za autonomnu samogradnju — razvijena iz osnovnog LCS-3 Cradle modula nakon dolaska transportne jedinice. Samogradnja uključuje proširenje operativnog volumena, integraciju napajanja, povezivanje s okolinom i implementaciju nadzornih algoritama.

Pokretanje procesa:

Po završetku faze operativne stabilizacije, RANDA samostalno inicira aktivaciju zametka prethodno usađenog pomoću sonde ORIGO-7. Nakon potvrde bio-projektivne održivosti zametka (tijekom prvih 180–240 zd-a), algoritmi klase ALPHA-9 donose odluku o uključivanju dostupnog ljudskog radnog resursa (radilica, oznaka E-7834DS) u primarne zadatke održavanja.

Dodatni ljudski resursi:

U kasnijoj fazi dodijeljen je krio-paket s više desetaka specijaliziranih jedinica (biolozi, inženjeri, ostali operativni profili...) koji ostaju u suspendiranom stanju do aktivacije po internim vremenskim ili biološkim kriterijima. Pristup krio-komorama i LCS-3 modulu nakon integracije lokalnoj radilici nije omogućen; svi nadzorni i logistički protokoli prebačeni su pod isključivu kontrolu stanice RANDA.

Napomena:

Briga o dodatnim resursima (krio-jedinice) nije obaveza lokalnog osoblja. Operativna nadležnost: isključivo automatizirani sustavi stanice.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Dok se Randa sama gradila, mjesecima sam besposleno tumarao njezinim novoizgrađenim hodnicima, slušao predavanja o Rodilištima i Mrijestilištima i osposobljavao se za manualno održavanje koje sam trebao obavljati dok ne stigne trenutak eksploatacije. Tad bi stvar trebala preuzeti mnogo stručnija ekipa. 

Često sam samo promatrao maglicu.

Pogled na nju me i dalje očaravao. I nakon deset zg-a, i dalje je bila predivna. Odbijao sam vjerovati da bi nekome ikad moglo pasti na pamet izbrisati ovakvu ljepotu. Pa ipak. 

Ako se Protokol 1 zaista pokrene, upravo to će se i dogoditi. Uključit će se krajnja sekvenca i nakon početnog udara na  aktivne rubove maglice, Randa će poništiti pojačivače i prašnike, što će ovu predivnu, blijedo-narančastu tvorevinu s vremenom tiho zgusnuti u sivu i crnu neprepoznatljivu masu i ugušiti. Instant-maglice ne mogu postojati bez pomoći tehnologije. 

A ako se sve baš tako odvije, znači da sam i ja pošteno najebao. Veliko je pitanje bih li se u tom slučaju mogao izvući. Nijedna od tri radilice u čijoj se smjeni Protokol 1 proveo, nije preživjela. Mogla je to biti slučajnost. Ali moglo je biti i dio Protokola. U takve detalje mi nikad nije bio dopušten uvid.

– – –

Ukucao sam šifru. Vrata Održavanja su se otvorila i ušao sam unutra. Sjeo sam za prvu tipkovnicu.

Randin sam glasovni modul isključio prije negoli je postao operativan. Uvijek me živciralo pričati s umjetnom inteligencijom. Ako si nešto trebamo poručiti, najbolje je to učiniti telepatski ili, u posebno zahtjevnim trenucima, pismeno. Preferiram pismeno, jer ću tako više paziti što namjeravam reći i bolje se izraziti. Tipkao sam:

"Znači, trebat će ponoviti Protokole 2 i 3."

"Takve su upute", natipkala je i ona, a ta se slova nisu samo stvorila na ekranu, već su se pojavljivala jedno po jedno, kao da sistem zaista tipka. Randa je uvijek bila uviđavna.

"Želiš li da počnem s pripremama?" pitala je.

"Da, molim te", utipkao sam dalje. "Ali najprije provjeri jesmo li u prijašnjim pokušajima što propustili."

Iskreno, nisam se ni trudio provjeriti podatke prije slanja, znajući da više od pola toga ionako neću razumjeti, pa kad je taj prvi Izvještaj vraćen, pretpostavio sam da sam ipak ja negdje pogriješio u sekvencioniranju, pa sam zato pustio Randu da drugi postupak odradi sama. No rezultat je, eto ga, ostao isti.

"Nismo propustili ništa", obznanila je. "Već sam provjerila."

"To je jako čudno."

"Znam."

"Kontrola svejedno tvrdi da je Predvorje kontaminirano."

"Tako je."

"A ti tvrdiš da nije."

"Ne tvrdim. Tvrdim samo da smo sve temeljito očistili i postupili prema Pravilniku. Izvještaje interpretira Kontrola, a ne ja."

"Možeš li ih interpretirati ti?"

"Mogu."

"U redu, interpretiraj posljednji Izvještaj, postavi se na mjesto Kontrole. Kad kažu da je Predvorje kontaminirano, što bi to točno moglo značiti?"

"Postoji nekoliko objašnjenja, no najvjerojatnije je da je Predvorje onečišćeno biološkim materijalom."

"Da je u njemu nešto živo?"

"Moguće je."

"Ma daj."

Predvorje je jedini prostor u kojem se zrak iz stanice miješa s vakuumom svemira. Ponekad bi, čisteći ga tako, otvorili i nekoliko pristupnih mu hodnika unutar stanice, a nekad bi provjetrili čak i Malo raskršće iza tih hodnika, za svaki slučaj. Prolazim tuda s vremena na vrijeme i sasvim je moguće da su neke moje čestice ostale zalijepljene po stijenkama. Naravno, Randino čišćenje ništa živo nije moglo preživjeti — u teoriji. Pa ipak, Kontrola veli da u Predvorju nečega ima. 

Je li moguće da je negdje zaostala trunka moje otpale kože, dlaka s glave? Sam vrag zna da ih ionako nemam dovoljno, a te prokletinje padaju sad već zapanjujućom brzinom. Možda je neka, kakvim čudom, bila najprije izbačena u vakuum, pa nekim još većim čudom, iz vakuuma usisana nazad unutra, prije negoli je sustav — u tko zna kojem prolazu i tko zna kad — ponovno stabilizirao atmosferu nakon čišćenja. Bilo je to malo vjerojatno, ali možda pročišćivači nisu dobro odradili svoj posao.

Uglavnom, što god jest tamo i ako je organsko, moralo je biti moje. Drugog objašnjenja nije moglo biti. Bio sam jedino živo biće u tom sektoru. 

"Možeš li u Izvještaju izdvojiti dio koji se odnosi na sastav atmosfere u Predvorju?" pitao sam.

"Naravno."

"Možemo li iz njega izuzeti moje stanice?" pitao sam. "Zapravo, možemo li samo uzeti postojeće podatke i u njima ukloniti podatke o prisutnosti organske tvari i onda ga takvog poslati na analizu?"

"Hoćeš reći — da lažemo?"

"Ne. Ne da lažemo. Htio bih vidjeti kako bi Izvještaj izgledao bez mojih stanica. Ako bi to ispalo dobro, možda bi time mogli pokazati Kontroli da bi Predvorje bilo u potpunosti sterilno, funkcionalno, izuzećem tih mojih stanica. Može li se to napraviti?"

"Moglo bi se, ali ne vidim potrebe. U Izvještaju ionako ne postoje podaci o tvojim stanicama."

"Kako to misliš?"

"U Predvorju nema tvojih stanica."

"Jesi li sigurna?"

"Jesam."

"Onda što je u pitanju?"

"Nije specificirano. Osim toga, bilo kakav Izvještaj u kojem bi bilo što bilo naknadno uređeno, Kontroli bi mogao djelovati lažno, a to bi sigurno pobudilo još veću pozornost. Preporučujem da to ni u kom slučaju ne radiš."

Naravno. Razumio sam. Bila je u pravu, valjda. 

Hm. Utipkao sam zatim i sljedeće pitanje, mada sam i na njega već znao odgovor: "Prema Priručniku, koliko je uzastopnih puta dopušteno imati nepovoljno izvješće?"

"Dopuštena su tri nepovoljna izvješća", odgovorila je.

"U redu. Da li bi se u tom slučaju ova prva dva puta, koja smo već obavili, računala — čak i ako u njima Protokoli 2 i 3 nisu bili izvedeni u potpunosti?" Računao sam da sam u njihovoj primjeni nešto propustio. To bi objasnilo mnogo toga.

"Da. Računala bi se."

Znači da imamo pravo na još samo jednu šansu. 

"Tako je."

Kvragu. Nije to dobro, nikako. Nikad nije poželjno ovisiti o jednoj jedinoj, posljednjoj šansi. Pitao sam Randu i je li moguće odgoditi slanje Izvještaja u slučaju da rezultat ponovno ispadne loš. Pitala je što bih time postigao. A moj mozak je već radio na sedamsto.

Vjerujem da čak ne bih imao gdje pobjeći. Dio s krio-komorama mi je nedostupan: u slučaju samouništenja statičnog Randinog dijela, ona bi svoje sklopove premjestila na sigurno  u LCS-3 Cradle, pa bi se i ona i cijeli naknadno pridošli krio-paket automatski odvojili. Meni tamo sigurno ne bi bio odobren pristup, ne bih mogao s njima. 

Mogao bih koristiti jedino kapsulu za spašavanje i to samo ako bi mi Randa to dopustila. Ali pitanje je gdje bi ta kapsula završila i nakon koliko vremena bi me netko pronašao, ako bi se uopće bilo tko potrudio tražiti me. Radilice nikad nisu vrh prioriteta, a mi smo daleko i duboko, baš kako sam tražio — inzistirao, dapače: što je mjesto odrade dugova udaljenije od Centra, to je otpis dugova brži. Izabrao sam najdalju postaju. Pitam se jesam li trebao.

Ništa od ovoga nije dobro. No, nešto se sigurno može napraviti.

"Dakle, možeš li odgoditi slanje Izvještaja u slučaju da ono ponovno ispadne nepovoljno?" pitao sam. "Barem na kratko?"

"Morala bih najprije preinačiti postavke da se svi podatkovni paketi prije slanja moraju pregledati i ovjeriti lokalno. To je dopušteno u određenom periodu, ali moraš znati da se takve postavke ne mogu koristiti do u nedogled. Uostalom, jesi li siguran da bi to htio? Kontroli šaljem stotine, nekad čak i tisuće takvih paketa dnevno bez tvojeg znanja, a oni ponekad mogu sadržavati i više tisuća dokumenata, većina kojih bi ti ionako bila nerazumljiva. Te bi postavke zahtijevale osobnu ovjeru svakog paketa posebno, a to bi moglo značiti stotine, možda čak i tisuće ovjera dnevno. Jesi li svjestan što tražiš?"

"Što mi drugo preostaje?"

"Negativno izvješće bi ionako kad-tad moralo doći do Kontrole."

"Znam." No u slučaju da to kakvog rusvaja zaista dođe, morao sam imati malo dodatnog vremena kako bih mogao razmisliti i djelovati. 

"Napravi tako", napisao sam. "Uredi da od sada sve pakete treba lokalno provjeriti prije slanja. I pričekaj s Protokolima 2 i 3. Stopiraj pripreme."

"U redu. Preinačila sam postavke. Stopirala Protokole. Trenutačno stanje paketa za ručnu ovjeru jest 37. Želiš li ih ovjeriti sada?"

"Ne, kasnije ću. Sada je najvažnije ponovno detaljno očistiti Predvorje."

"Želiš li da čistim samo Predvorje, ili i pristupnu komoru? Hodnike? Malo raskršće?"

"Sve to. Pročisti sve što možeš."

"U tom slučaju će mi trebati malo više vremena. Hodnici i Malo raskršće su već duboko unutar stanice i morat ću ih dodatno izolirati."

"U redu. Bolje da smo sigurni."

"Trenutačno stanje podatkovnih paketa za ovjeru jest 43. Želiš li ih..."

"Ne. Kreni s čišćenjem."

Randa je zapištala. Čišćenje je započelo. 

Čulo se tek tiho zujanje. Nisam imao ništa posebno za raditi, samo čekati. Izračunala je da će joj trebati oko 40 zm-a. 

– – – 

Tu sam već bio prilično nervozan. Čekajući tako, besposlen, i razmišljajući o mogućim ishodima, u mene se uvlačila sve jača tjeskoba. Ovo je sad već postalo ozbiljno. Randa će sve temeljito pročistiti, u to nije bilo sumnje, no to je već učinila dvaput. 

Utipkao sam nek me obavezno obavijesti kad završi s čišćenjem. Prije nego pokrenemo Protokole, morat ćemo obaviti dubinsko skeniranje prostora.

"Kad će Kontrola očekivati izvješće?" pitao sam.

"Nije striktno određeno", natipkala je. "Uobičajeni vremenski okvir jest realno vrijeme obavljanja testa puta 1.25 do 1.34, ovisno o udaljenosti stanice."

Pitao sam je koliko to iznosi za nas. Napisala je oko 139 zm-a i dodala da je trenutačno stanje podatkovnih paketa koje treba ovjeriti 126.

Hu. Ako samo čišćenje traje 40 zm-a i ako na skeniranje ode još najmanje njih 20, pa kad tome dodamo trajanje Protokola, jasno je da smo već sada u debelom zaostatku. A da ne govorim o situaciji gdje bi skeniranje pokazalo da je kontaminacija još uvijek prisutna i gdje bi morali ponoviti oba postupka. To bi cijelu stvar ozbiljno produljilo. Kontrola bi se dobrano načekala.

"Što bi se dogodilo u tom slučaju?" pitao sam. "Kakve su posljedice kašnjenja?"

"Kontrola bi najprije ponovila upit za izvješćem. Ako isti ni tada ne bi stigao, pretpostavili bi da nešto nije u redu s vezama i testirali ih, pa ponovili upit, nakon čega bi..."

Prekinuo sam je. U redu, shvatio sam, Priručnik pokriva skoro svaku eventualnost. Poznavajući Kontrolu, krajnje situacije koje bi iz kašnjenja mogle proizaći, sasvim sigurno nisu povoljne za stranu koja kasni. 

"Možemo li ih jednostavno obavijestiti da će nam trebati malo više vremena za obaviti Protokole?"

"To bi signaliziralo da postoje određene prepreke, ili da su se parametri zbog nečega promijenili", napisala je. 

"Kad bi im rekli da imamo problema s određenim postupcima?"

"Sigurno bi ih zanimali detalji."

"Koje ne bi mogli izmisliti."

"Sigurno ne."

Naravno. 

Uzdahnuo sam i natipkao: "Možda nam stvarno ne preostaje ništa osim pričekati da čišćenje završi i onda nakon skeniranja vidjeti na čemu smo."

"Možda je to najpametnije."

"Čišćenje će sigurno riješiti stvar."

"Sasvim sigurno. Trenutačno stanje paketa za provjeru jest 189."

Zavalio sam se u stolicu. Mozak mi je kuhao. Ekran je pokazivao da će čišćenje trajati još 34 zm-e. Prošlo ih je tek šest. Vrijeme kao da stoji na mjestu.

Morao sam svratiti misli na nešto. Na bilo što.

Četrdeset zm-a.

Pokušao sam razmisliti koliko bi 40 minuta ondje, na drevnoj Zemlji, iznosilo u ovom dijelu svemira, kad bi uokolo postojalo civilizacija koje se ne bi ravnale prema vremenu stare Zemlje. 

Svi svjetovi u poznatom svemiru, sve stanice i svi međuzvjezdani brodovi, bez obzira u kojem se sektoru nalazili i koja im je udaljenost od Centra i Sistema, svoje su vrijeme oduvijek brojali jednako, prema drevnom starozemaljskom satu. Nije to samo pojednostavljivalo stvar: predstavljalo je i lijepu i primjerenu posvetu prvim međuzvjezdanim istraživačima i davno nestaloj planeti naših predaka. Planet Zemlja, s kojeg je sve poteklo, nestao je prije više desetaka tisuća zg-a.

Razmišljao sam: kad bi postojali entiteti koji bi vrijeme mjerili drugačije od ljudi, trebali bi to biti svjesni, razumni organizmi, s osnovnim znanjem astronomije i matematike. Ako bi željeli definirati svoje osnovne vremenske jedinice, morali bi znati uzeti u obzir mnoge faktore —  masu i zračenje najbližeg sunca, njegov kemijski sastav i utjecaj gravitacije. Drugog načina nema. Da: kad bi postojali razumni organizmi, koji ne bi potjecali od ljudi ili sa drevne Zemlje, siguran sam da bi svoje vrijeme računali drugačije. 

Ali takvih nema. Takvi organizmi ne postoje. 

U početku je posvuda bila samo tama i praznina. Četrnaest milijardi zg-a ovaj je svemir bio ništavan, neplodan. Zatim se, na toj maloj, predivnoj, sada davno nestaloj plavoj točci, izgubljenoj usred ničega, niotkud pojavio razum i intelekt i ljudi su, u samo 500 milijuna zg-a svojeg postojanja, posve osvijetlili najprije svoju, a zatim i mnoge druge galaksije. Prije nas, ovdje nije bilo ničega. I zato ovaj svemir s pravom smatramo svojim. 

Upravo sam zbog toga posve razumio Kontrolinu zabrinutost. Svaka sitnica, koliko god meni mogla djelovati nevažno ili pretjerano, takav bi napredak teoretski  mogla dovesti u pitanje.

Mrijestilišta su važna. Bez Mrijestilišta ne bi bilo ničega. Ona nisu samo uzgojna postrojenja savršeno efikasnih mikroorganizama sposobnih za stvaranje hrane iz inertnih tvari, već — u svom najsavršenijem obliku — i eksperimentalne genetske radionice i, vjerojatno, prva faza u stvaranju sintetičko-organskih entiteta koji će nas, ljude, jednom-jednom-jednom, učiniti otpornijima na nedaće dubokih prostranstava do kojih još uvijek nismo uspjeli stići. U dalekoj budućnosti, Mrijestilišta više neće proizvoditi samo hranu. Ovdje će se  rađati novi, nemjerljivo puta poboljšani, jači, sposobniji pripadnici ljudske vrste kojim konvencionalna hrana možda neće biti ni potrebna. Ne pada mi ni na pamet kako bi se takvi ljudi mogli zvati, ali to je manje važno. Ako se pokažu uspješnima, preuzet će naše mjesto. Jedini je to način na koji možemo osvijetliti i ostatak ove tame. To je naš zadatak. Zato smo ovdje. 

Mrijestilište koje bi ovdje trebalo nastati, predviđeno je za velike stvari. U Randinim datotekama postoje svi potrebni podaci o masi zvijezde na rubu čije se orbite upravo nalazimo, znamo sve o njegovu sastavu i zračenju. Postoje dobri razlozi zbog kojih je za Mrijestilište odabrana baš ova, a ne neka druga točka u ovom sistemu. U kombinaciji s prirodnim zračenjem tog udaljenog sunca, umjetna će, mala zvijezda — jednom kad se iz ove maglice izlegne — biti trostruko učinkovitija. Ljudi su čudo ovog svemira. Drugih poput nas nema.

Mada.

Sjećam se da su, dok sam bio dijete, postojale priče, više legende zapravo, o nekakvim drevnim, gotovo besmrtnim entitetima koje smo zvali Bergovi. Bila su to vrlo moćna, visoko inteligentna bića koja — kako su priče tumačile — lutaju svemirom, nadgledaju njegove prirodne procese i prema potrebi ih podešavaju, servisiraju. Služila su okolišu i Prostoru poput nekakvih univerzalnih kućepazitelja. Prema tim ih je legendama, svemir oduvijek bio pun. Posebno pamtim priču o jednom od njih. Zvalo se Tineluss.

To je biće, mladi Berg, bilo posebno nestašno, pa bi neprestano bježalo iz svojeg jata i doživljavalo razne pustolovine. Upoznalo je, pamtim to dobro, mnoge zabite kutke svemira i bilo tamo gdje nijedan drugi Berg nikad nije uspio stići. Sviđalo mi se slušati o njegovim pustolovinama, veselile su me.

No odjednom su i ta i sve ostale slične priče, legende i vjerovanja, postale strogo zabranjene, u nekim slučajevima čak i pod prijetnjom smrti. Nikad mi nije bilo jasno čemu tako drakonske kazne za puko prepričavanje priča. Možda zbog onih koji su se zaklinjali da su priče istinite i da je novija verzija Zemlje i ljudskog postojanja, koju smo svi poznavali, zapravo rezultat Bergovih djelovanja i koji su se kleli da ljudska rasa nije jedina u ovom svemiru. Znam da sam se tada često pitao bi li to značilo da ovaj svemir zapravo ne pripada ljudima i da ga nemamo pravo oblikovati prema sebi? Ne znam, ne pamtim, ne sjećam se i nije me briga. Sve je to ionako bilo davno. Sistem se pobrinuo da takve priče više nitko i ne spominje.

U pet stotina milijuna godina, u svim svojim beskrajnim lutanjima i istraživanjima, čovjek nikad nije pronašao niti jedan jedini dokaz postojanja neke druge civilizacije. Sve organsko što u ovom svemiru postoji, potječe sa Zemlje, ili je stvoreno ljudskom rukom. Čovjek je jedina razumna snaga u ovoj tami, jedina razumna sila s voljom i moći za djelovanje, jedino razumno biće koje pokreće cijeli ovaj svemir. Bez nas, ovdje bi i dalje vladao mrak. Pripadnici ljudske vrste imaju pametnija posla od uzdizanja razno-raznih, izmišljenih entiteta. Svemir se neće osvijetliti sam. I upravo zato je Kontrola u pravu kad toliko brine. 

"Koliko je ozbiljno, doktore? Hoće li se izvući?"

"Ne želim vam lagati. Vaša supruga se bori, ali..."

"Recite. Budite iskreni, molim Vas."

"Žao mi je. Prognoze su jako loše. Morate se pripremiti."

"Možete li išta napraviti?"

"Žao mi je, ali čini se da ne bi imali dovoljno kredita."

Mora da sam nakratko zadrijemao. Nije to bilo ništa neobično, tako moj organizam reagira na stres: kad sam napet, jednostavno se isključim i tad sam sposoban spavati i po osamnaest zs-a dnevno, valjda se nadajući da će se stvari koje me muče na javi, riješiti same od sebe. Ne znam je li to dobra ili loša stvar, jer uglavnom se tako i dogodi. 

Otvorivši oči, shvatio sam da je cijela ploča u crvenom. Skočio sam u panici. Nisam imao vremena za tipkanje.

"Što se dogodilo?" telepatski sam pitao Randu. 

"Predvorje je i dalje kompromitirano", odgovorila je. "345 podatkovnih paketa čeka ovjeru. Želiš li..."

"Čekaj. Ponovi ono s Predvorjem."

"Predvorje je i dalje kontaminirano." 

"Kako je to moguće? Jesi li ga očistila?" pitao sam.

"Jesam. I skenirala nakon toga. Nije bilo očitanja, sve je bilo čisto. Ali nisam te htjela odmah buditi, nego sam za svaki slučaj ponovno skenirala, kraćim programom, ekspresno, samo za još jednu provjeru. No taj je prolazak pokazao da i dalje imamo problem."

Sad sam sjeo za terminal i tipkao, mada mi je srce udaralo i ruke su mi se tresle. Čudno: u takvoj, gotovo nevjerojatnoj situaciji, tipkanje me držalo smirenim.

"Možda je stvar u tipu skeniranja", pretpostavio sam. "Možda kraći program nije pogodan za takvo što, možda je prenasumično..."

"Nije. Svi programi su prošli vrednovanje i pozitivno su ocijenjeni, daju vjerodostojne rezultate. Odmah sam ponovila i temeljito skeniranje i ono je pokazalo isto. Nešto organsko se nalazi u Predvorju."

"Kako je to moguće? Osim mene, ovdje nema nikoga."

"Ne znam. Temeljito sam očistila. Ničega ne bi smjelo biti. Ovjeru čeka 402 paketa."

Jebemti. Jebemti. Jebemti.

"Jesi li napravila analizu?" pitao sam.

"Jesam."

"I? Što si dobila? Što je to tamo?"

"Radi se o određenoj prisutnosti nakupine policikličkih aromatskih ugljikovodika, aminokiselina i spojeva temeljenih na dušiku i ugljiku. Detektirani su i tragovi riboze te jednostavnih peptidnih lanaca."

"Što to znači?"

"Da je najvjerojatnije organsko."

"Je li moje?"

"Uzorci su oštećeni. Ne mogu znati bez podrobnije analize, a za to nemam vremena."

"U postocima, kolika je vjerojatnost da je moje?"

"Između 75% i 95%."

"Zašto ne 100%?"

"Ne mogu isključiti mogućnost vanjske kontaminacije ili pogreške u uzorkovanju."

"Kako ti misliš?"

"Ne mogu isključiti vanjske kontaminacije ili pogreške u uzorkovanju."

"Je li to tamo živo ili nije?"

"Može biti a i ne mora."

"Budi jasnija."

"Ne mogu isključiti mogućnost vanjske kontaminacije ili pogreške u uzorkovanju", ponovila je.

"Kakve jebene pogreške? Čistiš i skeniraš već treći put."

"Nemoguće mi je odgovoriti bez detaljnije analize. Jedino što mogu zaključiti da je pri skeniranju Predvorje bilo prazno, a da se kasnije u njega uvuklo nešto što je došlo iz vakuuma."

"Iz svemira?"

"Da."

"To je nemoguće. Na ekranima se ništa ne vidi. U Predvorju nema ničega."

"Znam."

Zurio sam u ekran. Pomislio bih čak i da me Randa zajebava, ali to je bilo nemoguće. Odavno sam joj isključio centar za humor i izričito joj zabranio takve stvari, a ona sve unijela u svoj temeljni kôd i djelovala prema uputama. Nema veće patetike od UI pokušaja humora. Randa je dobar sistem, poslušan i odan, nikad ne bi učinila nešto protiv lokalno unesenih pravila. Nije se šalila. Ako je rekla da tamo nečeg ima, onda je zaista tako.

"Pojasni mi", napisao sam. 

"Prisustvo ranije navedenih spojeva obično je povezano s organskim procesima. Njihova kombinacija sugerira da su možda produkt biološke aktivnosti, ali mogu nastati i abiotičkim kemijskim reakcijama u specifičnim uvjetima."

"Kakvim uvjetima?"

"Visoka energetska pobuđenost, prisutnost katalitičkih površina, određeni omjeri temperature i tlaka. Slični uvjeti mogu se pronaći u hidrotermalnim otvorima, unutar eksperimentalnih biogenetskih komora, ili na površinama kometa."

"Nismo na kometu."

"Nismo."

"I simulirani hidrotermalni uvjeti ovdje su još zemaljskim godinama daleko od upotrebe."

"Tako je."

"A biogenetske komore su zaključane."

"Istina. Iz njih nije ništa izašlo. Znala bih to."

"Pa kako onda nije moje?"

"Ne znam."

"Mora biti moje."

"Vrlo vjerojatno."

"Randa. Nisi pokrenula Protokole, je li tako? Reci mi da nisi."

"Čekala sam tebe. Ali uskoro ću morati. Kontrola će vrlo brzo postati znatiželjna. Ovjeru čeka 637 paketa."

Sedamsto tona mi se sručilo na leđa. U glavi mi je tutnjalo i sve je postajalo nestvarno. Ako ih pokrene sad, Protokoli 2 i 3 će ponovno potvrditi kompromitiranost Predvorja i Protokol 1 će biti otključan i aktiviran. A to znači još najviše nekoliko zs-i života.

Ozbiljno? Hoće li to stvarno biti to?

Dođavola. 

Nisam puno napravio. Nije to baš bio neki život, osim ono kratko vrijeme s njom, s nama, u Danvortu. Izuzev toga, ništa. A djelovao sam tako perspektivno: ugodno djetinjstvo, završene škole, usavršavanje, pa ona. Zatim bolest, dugovi, krediti, još dugova, još kredita... Jebemti. Kakav život.

"Ne bi trebao razbijati glavu", reče Randa. "Zapravo, tvoje postojanje se savršeno uklapa u prosjek evidentiranog građanstva i nije ni po čemu posebno. 786 paketa za..."

"Hvala ti", odgovorio sam. "Sve je to utješno znati."

"Nema na čemu. I drugi put."

Počešao sam se po nosu. Ovo posljednje je stvarno zvučalo kao da me zajebava.

"Koliko je vremena prošlo otkad je Kontrola postavila zahtjev za novim izvješćem?" pitao sam.

"102 zm-a."

"Kad ga najranije očekuju dobiti?"

"Za otprilike šezdeset zm-a.1089 podatkovnih paketa čeka ovjeru."

"Nemoj mi više to govoriti."

"O paketima?"

"Da."

"Ali moram."

"Ovjerit ću ih nakon što sredimo ovo."

"Svejedno ću te obavještavati. Neke stvari je dobro držati na umu."

"Prestani me jebati s time. Radije mi pomozi. Što da sada radim?"

"Hm. Možda je dobro znati da prijenos visoko komprimiranih ultra-brzih paketnih podataka kroz usmjerene EM zrake nije uvijek posve pouzdan", započela je i isprva mi je bilo nejasno o čemu govori, niti zašto. Zatim je nastavila. "Signal je stabilan dok nema vanjskih interferencija, ali ako magnetosfera zvijezde izbaci kakav plazmeni udar, može doći do gubitka podataka. Dekodiranje traje samo milisekunde, da, no samo ako podatkovni paket nije oštećen. A ako jest, mora se tražiti ponovni prijenos, što može izazvati dodatna kašnjenja." 

Opa. Čekaj malo. Kao da mi nešto želi poručiti, možda čak i pomoći. Zar zaista? Trebam to ponovno čuti. Zapravo, najbolje da pročitam. 

"Napiši mi sve to što si zadnje rekla, možeš li?" zamolio sam.

"Naravno. Evo."

Čitao sam. Aha.

"Kontrola nema uvijek uvid baš u sve", zaključio sam umjesto Rande. 

Ona takvo što nikad ne bi izrekla ili napisala. Ako bi netko kojim slučajem pročitao takve naše izmjene, iz te bi i sličnih rečenica mogao zaključiti da se neki njezin dio — ili još gore, cijeli sistem — nekako odmetnuo i počeo razmatrati i opcije koje ne idu baš posve u korist Kontroli, a Randa si to nikad ne bi smjela priuštiti. Ali ja sam nesavršen, tek radilica, ja takvo što smijem, od mene se bolje i ne očekuje. I zato sam nastojao slijediti započetu misao: "A ako Kontrola nema uvid u svakom trenutku... Onda nema načina ni provjeriti jesu li se eventualno oštećeni paketi oštetili putem ili su takvi poslani."

"Pretpostavka je točna."

Aha.

Razmišljao sam trenutak. U redu onda. Izdao sam uputu.

"Pripremi kompromitirani paket podataka koji će samo naizgled sadržavati izvješća o trećem pokretanju Protokola 2 i 3 i drži ga u pripravi. Ne šalji ništa dok ti ne kažem." 

Randa nije mogla odmah pristati, što je bilo logično i očekivano, jer namjerno kompromitirati podatke nije u opisu posla poštene radne stanice. Naposljetku sam joj morao obećati da je to sve samo proba i da ništa nećemo slati. Računao sam da bih to sve nekako mogao poslati i sâm, ručno, ako do toga dođe. 

Možda sam trebao pokušati smisliti neko tehničko objašnjenje koje sam zatim mogao pokušati podvaliti Kontroli; možda sam mogao simulirati anomaliju u skeniranju koja bi opravdala pogrešna očitanja. Ali nisam imao vremena za takva namještanja. 1345 podatkovnih paketa već je čekalo na ovjeru. 

Uz sve to, bilo je nužno sakriti svaku nepravilnu misao. Da nisam bio oprezan, Randa me iz moždine mogla očitati bez problema. No činilo se da obuka koju sam prošao prije i tijekom dolaska ovamo ipak nije bila uzaludna. Trebalo se izvještiti u skrivanju ključnih podataka u slučaju da padnem u ruke konkurentskih kompanija i naučiti blokirati misli od telepatskog ispitivanja. Očito sam to svladao bolje nego što sam mislio, jer Randa ništa nije posumnjala. Da jest, nikad ne bi pristala.

"U redu", potvrdila je. "Izradit ću namjerno kompromitirani paket. Ali samo za probu. Nećemo ga slati."

"Naravno. Samo za probu. Ništa nećemo slati."

"Mada ne vidim smisla."

"Svejedno, hvala ti."

"A što ćeš ti raditi u međuvremenu?" pitala je.

"Idem ručno očistiti Predvorje", odgovorio sam. "Dezintegrirati ću sve što tamo nađem, do u česticu. Što mi drugo preostaje?"

"To je dobra odluka."

"Hvala ti."

– – –

Naložio sam joj da mi propuše odijelo i provjeri polaritete čizama. Ovdje i magneti ponekad znaju pošandrcati, pa se ne lijepe kako bi trebali: možda je u pitanju statički naboj, možda neka interferencija u leguri poda, teško je reći. Duboki svemir je pun iznenađenja i stvari često otkazuju bez objašnjenja. Nekako sam se nadao da je i cijela ova situacija posljedica nečeg takvog. 

"Trebat će mi D-240 za grubo čišćenje i barem jedan D-72 za manje čestice po uglovima. Pripremi mi i dva ručna skenera, za svaki slučaj", obznanio sam, a Randa potvrdila. Uvijek treba biti spreman i prije negoli se kvar dogodi. Ako prva metla otkaže, ne bi smjela otkazati i druga. Sve će me čekati, spremno, poručila mi je.

"Otvorit ćeš mi i glavni izlaz i pristupnu komora i hodnike, sve do Malog raskršća."

"Želiš da uklonim energetsku barijeru između Predvorja i otvorenog svemira?"

"Ionako ću raditi u vakuumu. Osim toga, ako nešto ulazi izvana, moramo znati." 

"Naravno. Samo pitam."

Odjenuo sam se i stigao pred Predvorje.

"Spreman sam."

"Barijera poništena", obavijestila me Randa. "Predvorje je dekompresirano. Trenutačna temperatura je minus 263 stupnja Celzijusa. Rezidualni tlak je zanemariv. Nema vidljivih strukturalnih oštećenja. Skeniranje gravitacijskih anomalija je negativno. Ulazak moguć kad god si spreman."

"Otključaj, molim te", naložio sam i Randa je poslušala.

Brava je zazujala, dugmad pozelenila. Vrata su se otvorila. 

Zadržao sam dah i nakratko samo zažmirio, kao da očekujem osjetiti kakav lahor iz prostranstva ispred mene. Koraknuvši u Predvorje, izdahnuo sam i napokon otvorio oči, pa se nasmiješio veličanstvenom pogledu preda mnom. 

Nalazili smo se točno iznad maglice. Sjajila je u svoj svojoj ljepoti. Njezine su boje ovako, uživo, bez filtriranih barijera i naspram puste tame, djelovale još nestvarnije, još ljepše. Nije mogla biti samo narančasta. Ili jest, ali u tisućama nijansi.

Stajao sam tako nekoliko trenutaka. Ne sjećam se, možda sam maglici čak i mahnuo. Bilo je to blesavo, znam, ali nisam si mogao pomoći. 

D-240 jednosjed je ispuzao iz zida čim sam stupio unutra. Metle — dvije D-dvadeset sedmice — bile su prikvačene na njega, po jedna sa svake strane. Ručne sam skenere pokupio u prolazu. 

Došetao sam do jednosjeda i sjeo. Što god je organskog, nekom ludošću, zapelo u ovom Predvorju, ova će bebica to pouzdano dezintegrirati. Ako nakon toga, nekim još luđim slučajem, u kakvom kutku i ostane nešto, riješit ću to metlama, dio po dio, ugao po ugao. Neće mene zajebavati tamo neka vlat kose. Sad se više ne šalimo. Ili ona, ili ja.

Uključio sam dvjestočetrdeseticu, čistači su zabrujali. Otkočio sam opruge i naciljao u najbliži kut. Zamalo sam pritisnuo dugme. Ali onda:

"Z... Zašto to radiš?" čuo sam unutar kacige. 

Bio je to mio glas, nježan, slabašan, dječji. Pomislih koliko je neprimjeren za Randu. Pa nije ona djevojčica.

"Kako to misliš?" pitao sam je telepatski. Zaustavio sam se, otpustio opruge. Operirati dvačetrdeseticom je ozbiljan posao; ako nešto pođe po krivu, mogli bismo svi odletjeti u vražju mater. Dezintegraciju ne mogu obavljati dekoncentriran. 

"Osim toga, nisam li te isprogramirao da glasovne module uvijek držiš na nuli? Telepatija je više nego dovoljna. I kakav ti je to glas? Djevojčica? Daj. Djeluje jezivo, nemoj to više raditi."

Uslijedio je trenutak tišine. Činilo se da sam je malo čak i uvrijedio, ali briga me. Koji joj je vrag sad odjednom koristiti glasovne module? Zatekla me i prepala, a to pri ovako osjetljivom zadatku nije nimalo poželjno ni zdravo.

No onda je stigao Randin odgovor. Natipkala mi ga je unutar vizira. Stajao je tamo gdje se obično pojavljuju poruke upozorenja. Bio je napisan crvenom. Pročitao sam ga nekoliko puta. Napisala je:

"To nisam rekla ja."

"Što?" pitao sam.

"To nisam bila ja."

Hladni prsti jeze su mi prošli kičmom. Posve sam se smrznuo. 

U trenutku sam pomislio, ponadao se zapravo, da mi se dječji glas pričinio. Bilo bi to posve moguće. Godinama ovdje čamim sâm i zapravo je pravo čudo što mi se glasovi nisu počeli pričinjavati i prije. No ako je Randa obznanila da to nije rekla ona, znači da glas zaista postoji i da ga je čula. Nisam ga izmislio. 

"Nisi ti?" pitao sam.

"Ne."

"Nego tko?" pitao sam Randu.

"Neautorizirana aktivnost", natipkala je.

"Što, u vražju..."

Mozak je jurio opcijama, vrtio u najvišoj brzini. Pa ipak, polako, najpolaganije u povijesti svemira, okrenuo sam se. 

Iza mene nije bilo nikoga. Poda mnom, daleko dolje, sjajila je maglica. Žuto-narančasto. Narančasto-narančasto. Narančasto-...

Dok sam je tako gledao, isti se dječji glas ponovno javio.

"Zdravo", rekao je.

"Zdravo", odgovorio sam.

"Što si to krenuo raditi?" pitao je glas.

"Čistiti", odgovorio sam.

"Zašto bi to radio?" 

Bio sam prestravljen. Srce mi je lupalo, poludjelo. Htio sam pobjeći, nestati. Htio sam ujuriti unutra i sakriti se u najmanjoj rupi koju sam mogao pronaći. Pa ipak, nisam se usudio ni pomaknuti. 

"Moglo bi me ponovno boljeti", rekao je glas. "Već me dvaput boljelo."

"Neautorizirana aktivnost", pisala je Randa po viziru. "Savjetujem povlačenje u unutrašnjost."

"Tko je to?" pitao sam.

"To sam ja", odgovorio je glas.

"Tko si ti?" pitao sam. 

"Ja sam sama i nemam ime." 

Iz maglice su se, daleko dolje poda mnom, izdvojila dva jedva vidljiva pramena. Nijedan nije krenuo prema meni. Tek, pojavili su se, pomakli i brzo rasplinuli u vakuumu. 

"A ti?" pitao me glas. "Imaš li ti ime? Kako da te zovem?"

Pramenovi maglice su se ponovno pomakli i ovog se puta protegnuli mnogo bliže prije nego što su se raspršili.

"Ja..." rekao sam. "Ja sam radilica."

"Radilica. Ha. Smiješno ime. Otkuda ti tako smiješno ime?"

"Ovaj... To i nije pravo ime. Zvao sam se drugačije prije nego sam stupio ovamo u službu. Tako me zove Randa. Pravilnik kaže da dužnici nemaju pravo ni na vlastito ime sve dok ne otplate dug."

"Što je to dug?"

"Zašto me pitaš takve stvari?"

"Sve što govoriš zvuči smiješno i komplicirano. Ne znam ni što je randa ni što je pravilnik ni dužnici ni što je dug."

"Randa je..." krenuo sam objašnjavati, ali sam se zaustavio. Ta pitanja nisu bila postavljena s nekom posebnom namjerom i nije mi se činilo neophodnim odgovoriti. 

Ta su pitanja bila postavljena dječjom znatiželjom, ispaljena rafalom kakvog samo klinci znaju prirediti.

Tata, a imaju li mačke posao? Koliko keksa možeš odjednom staviti u usta, ja mogu pet, a ti? Znaš li ti da T-58 nosi veći teret od H-12 i da se uopće ne prevrne? Jesi li —

Moj je dječak vječito postavljao takva pitanja. Nekad bih mu odgovorio, nekad jednostavno ne bih stigao od lavine novih. Nekad bih mu samo skrenuo pažnju na nešto drugo, postavio njemu neko pitanje. To je uglavnom palilo.

"Gdje se nalaziš?" pitao sam glas. "Zašto te ne vidim?" Nisam uspio smisliti pametnije pitanje.

"Neautorizirana aktivnost", ponavljala je Randa. "Savjetujem povlačenje u unutrašnjost. 2483 dokumenata za ovjeru."

Magličini su se pramenovi usporili. Boje na trenutak izblijedjele. Novih pramenova nije bilo.

"Ja sam sama i nemam imena." Bila je to tek izjava, možda zaključak. "Ja nemam nikoga."

"Žao mi je", rekao sam. "A gdje su tvoji?"

"Nema ih. Ja sam prva i jedina."

Unutrašnjost vizira posve pocrveni. U ušima mi zatuli znak na uzbunu. Randa je inzistirala da se vratim unutra i ja sam je morao poslušati. Ako bih predugo ignorirao njezine savjete, mogla bi zaključiti da mi nije dobro, ili, još gore, da sam napadnut, da me preuzela konkurencija ili nešto slično i morala bi postupiti po uvedenom protokolu: isključiti mi dovod kisika, ugasiti sustav za održavanje života i paralizirati mi moždinu. Poduzela bi sve da od mene ne ostane ništa što bi se moglo iskoristiti protiv interesa Kompanije.

"Moram ići", rekao sam. 

"Zar već?" pitala je. "A tako lijepo razgovaramo."

"Moram. Ali vratit ću se. Hoćeš li i dalje biti ovdje? I poslije?"

"Ja sam ovdje. Ionako ne mogu nikamo."

– – –

Uletio sam unutra, ostavivši i jednosjed i ostale alate u vakuumu Predvorja. Otkopčao sam kacigu i stavio je po strani.

"Ovo nije bilo pametno", obznanila je Randa. 

"Što je to bilo?"

"Nije dopušteno oglušiti se na ovakva upozorenja. Time bi mogao misiju dovesti u pitanje."

"Ti znaš nešto o tome. Što je ovo bilo?!"

"Trebao bi se smiriti. Puls ti je na rubu prihvatljivosti."

"Jebemu! Randa! Koji je ovo bio kurac!?" vrisnuo sam, naglas. 

Istoga sam trenutka osjetio nekakvu promjenu. Nisam mogao točno shvatiti kakvu. Tek, bilo mi je jasno da se dogodila.

"Nema potrebe za takvim tonom, E-7834DS", rekla je Randa naglas. Glas joj je bio dubok, muški, gotovo prijeteći. Hladno je premostila zabranu glasovnog izražavanja. "Sve se može riješiti staloženo."

"Jebemu. Randa", uzdahnuo sam i nastavio puno mirnije. "Jesi li i ti čula ovo?"

"Jesam.

"Što je to bilo?"

"Detektirana nenajavljena pojava kompleksne organske strukture s preliminarnim indikatorima kognitivne aktivnosti unutar aktivne zone formiranja Mrijestilišta. Entitet nije prethodno registriran niti dozvoljen unutar operativnih parametara zone. 7896 dokumenata za ovjeru."

"Što to znači, jebote?"

"Ništa. To je greška."

"U toj maglici je nešto živo." 

"Netočno." 

"Nisam halucinirao."

"Nisi."

"Nešto jest tamo."

"Jest."

"Ali se ne skriva u maglici."

"Ne."

"Onda je nevidljivo?"

"Nije."

Hm. Zastao sam. Okrenuo zupčanik ili dva. "Onda je to... maglica sama?"

Randa nije odgovorila. 

"Kako?" pitao sam.

"Efekt kaskadne rekombinacije."

Pokušao sam se sjetiti je li mi taj pojam poznat. Nikad čuo.

"Nisi ni trebao", nastavila je telepatski. "Slične su anomalije u protomateriji zabilježene tek nekoliko puta. Javljaju se ako dođe do nepredviđenih interferencija između napuštenih algoritama rasta i ostataka bioloških signatura iz prethodnih ciklusa."

"Nemam pojma što to znači."

"I to je u redu. Broj podatkovnih paketa za ovjeru jest 12473."

"Ali to, tamo... To je živo. Ima svijest."

Randa nije odgovorila.

"Znaš li što to znači?" pitao sam.

"Znam." 

"To jest oblik života, nije li? Je li nam otprije poznat?"

Pričekao sam trenutak. Odgovora nije bilo. 

"Randa?" pitao sam je. "Jesi li tu?"

Samovoljno se vratila na komunikaciju putem tipkanja. Ne znam koji je bio razlog. Možda da pokaže kako i dalje sasvim lijepo surađujemo. 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -  

ODJELJAK 4.2. – BIOLOŠKA STERILNOST OPERATIVNIH ZONA

 (Primjena: Rodilišta / Mrijestilišta, sve klase)

Sva područja predviđena za inicijalizaciju i razvoj Rodilišta i/ili Mrijestilišta nužno moraju biti apsolutno sterilna od trenutka prve energetske aktivacije. Nije dopušteno prisustvo bilo kakvog organskog materijala koji nije eksplicitno predviđen protokolom uzgoja (npr. kontrolirane bio-matrice). Detekcija nenadziranih bioloških entiteta, neovisno o njihovom stupnju kompleksnosti (uključujući ali ne ograničeno na samostalne metaboličke procese ili indikatore svijesti), automatski povlači status neiskoristivosti zone i obvezu pokretanja Protokola zabrane eksploatacije.

U slučajevima potvrđene kontaminacije, a osobito u slučaju detekcije samoodrživih bioforma, nadležna tijela dužna su razmotriti potpuni prekid operacija, uključujući i aktivaciju samouništenja stanice ili sektora, u skladu s člankom 11.9 Zakona o bioetici i operativnom integritetu (ZBIOI).

Dodatno:

Svako pojavljivanje spontanih ili neidentificiranih bioloških entiteta povlači potencijalnu pravnu obvezu održavanja, što uključuje osiguravanje prehrambenih resursa, biosigurnosne nadzore i dugoročnu logističku podršku. Zbog nepredvidivih potreba nepoznatih vrsta, takve bi obveze mogle rezultirati neopravdanim operativnim troškovima i ozbiljno narušiti profitabilnost investicije.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -  

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -  

"U ovom svemiru ne postoji nepoznati organski život", napisala je. "Samo onaj koji potiče sa drevne Zemlje."

Zbunjeno sam buljio u ekran. Što bi to značilo? "Ne razumijem", obznanio sam, telepatski. "Što je onda ovo?"

"Ništa. Nuspojava."

Dopustio sam si tek otkucaj. Zatim sam je zamolio da mi pojasni.

"Slični entiteti se ponekad znaju pojaviti prilikom instant-podizanja mrijestilišta. Nastaju uslijed specifičnih kombinacija pojačivačkog zračenja i prašinske stimulacije u visokoenergetskim područjima. Ipak, nijednom ovako rano u procesu."

Htio sam utipkati nešto, odgovoriti. Ali nisam znao što.

"Sve je dokumentirano", napisala je. "Interna klasifikacija: Bio-odstupanje razine 3. Podliježe Protokolu 1."

"To biće je svjesno", nastavio sam.

"Nije. Takvi entiteti samo simuliraju svijest."

"Nije li to već samo po sebi znak inteligencije?"

"Ne uvijek."

"Ali komunicirali smo. Pitalo je. Reklo je da ga boli."

"Takvi entiteti narušavaju stabilnost Rodilišta, Mrijestilišta i mrijestilišnog procesa. Otvaraju mogućnost pojave neželjenih mutacija u uzgojnim modulima, kompromitiraju protok genske informacije i usporavaju razvojni ciklus. Takva odstupanja klasificiraju se kao procesni inhibitori. Njihova prisutnost generira nepredvidive varijacije, smanjuje učinkovitost sustava i povećava rizik od genskih aberacija. Osim toga, ako se entitet klasificira kao živ..."

"Postaje trošak za Kompaniju."

"Tako je."

"Znači... Nije problem što postoji. Problem je što smeta."

Nije odgovorila.

"Što bi se dogodilo kad bi Centar saznao za ovo?"

"Centar nikad ne sazna. Zato postoji Protokol 1."

Brisanje svega. Naravno.

"Tako je", potvrdila je Randa i odgovorila na moje nepostavljeno pitanje. "Svega. I radilica."

Logično. Sve je to logično. Ako se ovo periodički ponavlja, a nitko nikad nije prijavio, znači da sve informacije ostaju u rukama Kompanije. Radilice su potrošne. Pa i u krio-komorama ih postoji nekoliko koje su me predviđene zamijeniti u slučaju da Rodilište da rezultate i da Mrijestilište profunkcionira. Ali ovo Mrijestilište nikad neće profunkcionirati. Kompanija će se pobrinuti za to. Je li tako Randa?

"Žao mi je", potvrdila je. "Zaista jest. Bio si zadovoljavajuća radilica. Zato sam se i osjetila slobodnom reći ti sve ovo. Mislim da zaslužuješ znati što sve slijedi, svako svjesno biće to zaslužuje. Dakle, kad Protokoli 2 i 3 ponovno potvrde prisutnost entiteta, pokrenut će se Protokol 1, ali to već i znaš. Neće to biti neki spektakl, tek široko usmjerena emisija jakog zračenja, dezintegracija. Još uvijek nitko nije na čistu krije li se entitet u maglici ili je to maglica sama, no to je svejedno. Emisija će pržiti. Pa ipak, magličino gašenje neće biti brzo. Nakon inicijalnog udara, Kompanija ne namjerava potrošiti dodatnu energiju na detaljno brisanje i jednostavno će isključiti sve što joj je potrebno za rast. Ako je već  sama emisija ne uništi odmah, ta bi se maglica mogla gasiti dugo. Naravno, sve su to spekulacije, jer će ovo biti tek četvrti takav slučaj. Gotovo sam uzbuđena zbog svega. Mogla bih ući u anale."

"Drago mi je zbog tebe." 

"Da, i meni. Nego, jesi li znao da čak bi i tako osakaćena maglica mogla u nekom trenutku započeti s rađanjem zvijezde, ako poživi dovoljno dugo?"

"Nisam nikad o tome razmišljao."

"Tako je programirana. Pretpostavlja se da se neki procesi ne mogu posve poništiti bez golemog utroška energije, što je trošak koji Kompanija, naravno, nije voljna napraviti. Pa ipak, ako se takvo rađanje kojim čudom i dogodi, zvijezda rođena iz tako oprljene, osakaćene maglice, zauvijek bi ostala falična, beskorisna, bolesna i ne bi mogla dugo trajati, ne bi mogla biti produktivna. U svakom slučaju, bit će zanimljivo pratiti što će se dalje ovdje događati. Jedva čekam."

"Nećeš li ti već biti daleko?"

"Naravno. Čim se Protokol 1 pokrene, primit ću nove upute i biti poslana na neki novi zadatak. Nadam se da će to biti neko uzbudljivo mjesto. Ali svakako ću ostaviti nekoliko sondi u sektoru, takvi su i naputci. Kompanija želi učiti iz svakog slučaja."

Jednostavno. Sažeto. To bi bilo to. 

"Da" potvrdila je. "Žao mi je. Stvarno jest. Toliko mi je žao da ti se, evo, čak neću uključiti u moždinu. Ostavljeno mi je na procjenu treba li subjekt uništiti iznutra, izluditi ga. Ali neću učiniti ništa. Ostavit ću te ovakvog, neću ti dodatno štetiti, pa što bude."

Ha! Što bude? Vraga. Toliko je sigurna da nemam nikakve šanse.

Osim ako... Osim ako Centar ne sazna što se ovdje događa! Tako je! Centar je svjetlo. Centar je napredak. Centar stoji za humanost. Centar poznaje milosrđe. Centar mora znati! Centar nikad ne bi dopustio uništenje novog, nepoznatog, pa još k tome i svjesnog organizma! Moram sve ovo nekako dojaviti! Jedino se tako mogu spasiti! Centar mora saznati.

"Direktna komunikacija je nemoguća", obavijestila me Randa. "Svi paketi podataka prema trećim stranama odobravaju se isključivo preko Kontrole."

"Čak i prema Centru?"

"Pogotovo prema Centru."

Naravno. Mislili su na sve.

Ali još uvijek nije bilo baš sve izgubljeno. Pročistio sam grlo i rekao naglas:

"Da, ali svaka, čak i najvažnija operacija na ovoj stanici može se obaviti i ručno. I ti to jako dobro znaš. Dizajnirana si tako, za svaki slučaj."

Odgovorila je brzo, skoro unaprijed, kao da je točno znala što ću reći. Uzimajući u obzir peckanje za koje mi se činilo da ga osjećam uzduž cijele moždine, možda i jest.

"U pravu si", potvrdila je. "Ali većina takvih operacija bi zahtijevala stručnost koju ti nemaš. 17873 paketa čeka ovjeru. Ovom obaviješću ukidam lokalno ograničenje ovjere paketa, jer više nema smisla. Ti te pakete tako i tako nikad nećeš ni pogledati. Ovjeravam pakete."

Naravno. Ovjere ne smiju čekati.

"Trebat će mi prilično vremena da premostim svaku prepreku koju mi se spremaš postaviti", rekao sam. "Od blokiranih vrata, do preusmjerene komunikacije — ali mislim da ću uspjeti. Još uvijek imam dovoljno vremena."

"Vremena?" pitala je. "Kako to misliš?"

Tu je oglasila uzbunu. Sve je prešlo u crveno.

"Svi paketi podataka su ovjereni i poslani Kontroli i ona ih je upravo zaprimila. LCS-3 je otključan", priopćila mi je Randa. "Krio-komore 27-31 su pokrenute. Odmrzavanje se očekuje za 20 zm-a. Očekivana operativnost subjekata unutar 30-40 zm-a." 

Sirena je zavijala. Crvenilo je bliještalo. Moje vakuumsko odijelo je vibriralo. 

"Meta označena", obavijestila me Randa.

Stao sam, skoro zamrznut. 

"Što... Što je u komorama 27-31?" pitao sam. Bilo je to posve nepotrebno pitanje. pretpostavljao sam o čemu se radi. 

Da je postalo operabilno, Mrijestilište ne bi trebalo samo znanstvenike i matematičare. Trebalo bi i osiguranje.

"JTI", odgovorila je Randa. 

Da. Znao sam.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -  

Jedinice za taktičku implementaciju (JTI): subjekti uzgojeni in situ unutar krio-komorskih jedinica tijekom putne faze, u skladu s odobrenim Neuroadaptivnim Razvojnim Protokolom. Trenutačni status: faza kontroliranog somatskog razvoja i standardizirane neurokognitivne integracije. 

Morfološka i metabolička optimizacija unutar krio-komornih jedinica postignuta je s višom stopom uspješnosti kod subjekata ženskog spola, uz smanjenje potrošnje resursa. 

Aktivacijska procedura rezultira potpunom operativnom spremnošću. Jedinice spremne za neposrednu implementaciju po izlasku iz stanja inducirane hibernacije.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Osiguranje. 

Lovit će me.

"Mogla bi me samo pustiti da odem", rekao sam, ali Randa nije ni odgovorila. Mogao sam se pozvati na pradavne Asimovljeve zakone, no to bi tek bilo smiješno i patetično. Stajao sam profitu na putu, a tu se zakone ne pita. Pomislio sam čak, da vjerojatno i u Centru znaju sve o ovakvim slučajevima, ali da jednostavno ne mare. Čovječanstvo ima zadatak osvijetliti čitav svemir. Sve što na tom putu imalo iskače ili smeta je nepotrebno, potrošno. A radilice nikome, nikad, nisu bile na vrhu prioriteta. I možda po prvi puta u cijeloj toj situaciji, tu sam osjetio strah.

"Ja..." povukao sam se korak, dva. "Ja... neću nikome ništa reći. Pusti mi samo kapsulu. Ispali me kamo god, svejedno je. Boli me briga što tu radite. Uništi sve što se mene tiče. Nikome ništa neću reći. Sakrit ću se negdje i kasnije pokušati odraditi svoj dug na drugi način, kad se sve malo smiri."

"JTI operabilne za 32 zemaljske minute."

Lampice su bliještale. Sirena je zavijala. 

"Molim te", rekao sam. "Ako poginem, moj sin će naslijediti sve dugove, a to se ne smije dogoditi. Ne želim mu takav život. Sistem ga već sasvim sigurno odgaja za diplomata. Ovo bi ga moglo uništiti."

"Meta označena", ponovila je. Bio je to jedini odgovor kojeg sam dobio.

"Kurvo!" vikao sam. "Kurvetino! Randa! Kurvo!"

– – –

Jurnuo sam u hodnik. Naravno da je blokirala vrata, ali to sam lako riješio, ručno. Nikako se nisam mogao odlučiti što mi je važnije: sabotirati krio-komore, pa da se plaćenici nikad ne probude, ili pokušati premostiti ograničenje komunikacije prema Centru. Možda tamo ipak ima nekoga tko bi mario za ovakve stvari. Misli, naravno, nisam bio u stanju sakriti.

"Ovisi što ti je prioritet", savjetovala me Randa. "Ako je to neutralizacija komora, tada je procijenjena vjerojatnost uspjeha 26,8%. Premostiti komunikacijski sustav tek 21,4%. Obje opcije zahtijevaju vrijeme koje nemaš. Subjekti se aktiviraju za 28 zm-a. Moja je preporuka da pokušaš sa sabotažom kriokomora. Komunikacijski moduli su ionako pod višerazinskom autorizacijom, predugo bi to trajalo. No, statistički, obje strategije vode istoj točki."

"Eliminaciji."

"Žao mi je."

Nisam to shvatio kao ruganje. Randa je samo iznosila činjenice. Bilo je bolno očito da nemam ni dovoljno znanja ni dovoljno vremena Kompaniji nanijeti bilo kakvu trajnu štetu, ali svejedno sam morao pokušati. Čovječanstvo i jest stiglo ovako daleko jer se ljudski duh nije predavao, čak ni u najmračnijim trenucima. Kako bih sad ja mogao protiv toga? 

Pristup LCS-3 i nastavku s krio-komorama mi je bio zatvoren, službeno.

Međutim.

Randa se izgradila sama, sloj po sloj, modularno, od samopokretanja, samonadzora do samodovršavanja: mora se priznati da je savršenstvo inženjerske ekonomije. Tijekom samogradnje, određene je inženjerske punktove koristila isključivo kao početne točke podizanja struktura nižih razina, a takve bi točke nakon inicijalne uporabe ostale premrežene duboko unutar njezinih sklopova bez prave funkcije, a time i bez efektivnog nadzora. Šetao sam, mnogo i posvuda, dok se još gradila. Dobro znam gdje se takva račvanja nalaze, kao i koji servisni tuneli do njih vode. Tim putevima sam mogao čak i do krio-modula.

"JTI operabilne za 22 zm-e", čuo sam Randu. Nisam ništa odgovorio.

Iz spremišta sam uzeo jednokratnu kratkotrajnu kacigu. Takve je lakše nositi nego prave. Presavinuo sam je i okačio o pojas. Zgrabio sam i potpuno napunjenu metlu, pa na nju priključio ručni plazma brener i modularni skener. Sve će mi to trebati prilikom probijanja. 

Randa je obznanila da je do operativnog stanja JTI-eva ostalo još dvadeset zm-a. U brzini sam skoro otišao bez izolacijskog spreja, pa sam se vratio po njega i tek onda pojurio dalje. Tijesnim sam servisnim kanalima morao hodati pogrbljen i pod punom ratnom spremom, no svejedno sam bio mnogo brži negoli da sam bio prisiljen preskakati svaku Randinu prepreku. Iskoristio sam punkt iza modula za temperaturnu regulaciju i brzo stigao do točke na kojoj se stanica spajala s krio-modulom. 

Stao sam ispred pomoćnog prilaza. Bio zapečaćen SG-9 sigurnosnim gelom, reaktivnom viskoznom membranom s bio-senzoričkom matricom, vremena aktivacije <0.3 zs, s otpornošću na mehaničke, kemijske i termalne prolaze ≥ 98.7%. Takav će se kemijski spoj aktivirati pri svakoj detekciji neautoriziranog prolaza, pa će ga svaka pogrešna frekvencija pretvoriti u keramiku ili detonirati, ovisno o prirodi odmaka. Kako se to ne bi dogodilo, strukturu spoja je potrebno lokalno destabilizirati, brzim impulsima, u točnoj sekvenci. 

Udahnuo sam. Svaka bi me greška sada mogla skupo koštati.

Usmjerio sam ručni skener na viskoznu masu i pažljivo podesio vibracijski modulator — trebalo je pogoditi točnu rezonantnu frekvenciju polimerne strukture. Uključio sam ga i pričekao trenutak. 

Krenulo je.

Rubovi su se blago zapjenili. Bombardirao sam područje do točke destabilizacije, ni stupanj više. Zatim sam pažljivo usmjerio metlu u niskopulsnom režimu. Trebalo je nekoliko sekundi, ali viskozna se masa rastvorila poput tkiva pod skalpelom. 

Hop. 

Prilaz se otvorio. 

Bio sam unutra.

– – –

Stojeći pred vratima kriokomora, napuhao sam jednokratnu kacigu i navukao je. Unutra je ledeno.

"13 zm-a do aktivacije JTI", obznanila je Randa. 

Vrata sam otvorio ručno. Hladnoća me probila kroz kacigu i odijelo. Randa mi je već ranije isključila sistem za održavanje temperature. Nejasno je zbog čega je odijelo ostavila otključano kad je imala mogućnost zablokirati njegove zglobove. Da je tako napravila, ne bih bio u stanju napraviti niti korak i vjerojatno bih unutra ostao zarobljen. Pa ipak, ostavila ga je pokretnog. Možda mi je htjela dati nekakvu šansu. S toliko naprednim sistemima nikad ne znaš na čemu si. No sve mi se više činilo da je ipak samo dobro zabavljam.

Poluprozirni pokrov kriokomore je lagano pulsirao, mijenjajući razinu svjetline na dodir, reagirajući na moju prisutnost. U komori se nalazilo 57 kapsula. Respektabilan je to tim. Kompanija je očito imala velika očekivanja s ovim sektorom. 

Većina kapsula je bila u stanju duboke hibernacije, jedino su kapsule 27-31 bile pred aktiviranjem. Pet kapsula: to mi je pomalo čak i imponiralo. Mada je dobro znala da bi i samo jedan JTI za mene bio dovoljan, Randa ih je odlučila odmrznuti čak pet. Nisam je pitao zašto, samo sam se nasmijao toj činjenici.

Pogledom sam preletio preko lica u komorama. Njihov zaštitni sloj me sprječavao razaznati detalje, no bilo je jasno da su to gotovo sve djevojke. Trenirane poslušne mašine, ubojice bez trunka savjesti. Kad bih im dopustio da se probude, brzo bi me riješili. Svejedno mi se gadilo ono što sam naumio učiniti. 

Mogao sam pokušati poništiti proces odmrzavanja preko kontrolne ploče, ali Randa ga je sigurno već blokirala i ne bih bio u stanju ništa učiniti, pa to nisam ni pokušavao. Radije sam se koncentrirao na ono što mi je preostalo, fizičku sabotažu rashladnih vodova.

Prišao sam stražnjoj strani komora i ugurao se u prolaz gdje su cijevi rashladne petlje izlazile iz zida. Presjeći ću cirkulaciju, destabilizirati hibernacijski medij, stvoriti šok koji će prekinuti proces prije finalne neuralne aktivacije. Jednostavnije, ubiti JTI-je dok se još nisu ni izlegli. 

"11 zm-a do aktivacije", oglasila se Randa. 

Postavio sam brener na nisku pulsaciju i zarezao u jedan od rashladnih vodova kapsule broj 27. Materijal je reagirao, mada mnogo otpornije no što sam očekivao. Morat ću rezati jače i dublje. Podesio sam spravu.

"Ako želiš, mogu ti pomoći savjetom", rekla je Randa.

"Pomogla bi mi sabotirati kapsule?" upitao sam. "Zajebavaš me."

"Ne. Samo konstatiram da bi bilo brže kad bi znao gdje točno treba rezati."

Koja beštija. "Ne treba, hvala", odgovorio sam. "Sam ću." U tom bih se trenutku čak i dao kladiti da je uživala u svemu.

Upro sam i brzo prerezao glavni vod. Svi su parametri kapsule otišli u crveno. Proces je odmah stao, kapsula 27 je automatski bila onemogućena. JTI u njoj je bila visoka, lijepa, atletski građena.

"Što će se sad dogoditi s njome?" pitao sam Randu, uspravivši se. 

"Srce će joj stati. Umrijet će i ugnjiliti se. Kasnije ću je izbaciti u svemir. Predviđeni su takvi slučajevi."

Naravno da jesu. Sve je predviđeno. Sve je planirano.

Krenuo sam prerezati i vod na sljedećoj kapsuli. Djevojka u krio-komori 28 je bila jednako visoka, jaka, mlada, lijepa, poput one u prethodnoj. Da me netko pitao, bio bih se kladio da su svi JTI-jevi stvoreni iz iste stanice, koliko su ličili jedno drugome — no to vrlo vjerojatno nije bio slučaj. Zamalo sam zarezao.

Ali tu sam stao. 

Jer, pogledao sam nazad, prema komori 27. JTI u njemu je upravo umirala. Bio je to ružan, odvratan prizor. Koraknuo sam prema njoj, stavio ruku na zaštitno staklo. Djevojka je proživljavao agoniju. Srećom, ostala je bez svijesti. 

"Mogu li joj kako pomoći?" pitao sam.

"Ništa što bi mogao napraviti ne bi bilo dovoljno brzo", odgovorila je Randa. "Dobro si obavio posao, vidi se da znaš što radiš. Već si je ubio. Ovo je samo nastavni proces."

"Ja... žao mi je", rekao sam, ali ne očekujući oprost, to nikako. Za ovo oprosta nema i ne smije ga biti. "Znala si da će tako biti. Znala si da neću moći, Zato si mi i dopuštala sve ovo."

"Moram priznati da me iznenadilo što si se uspio natjerati ubiti čak i taj jedan primjerak. Psihološke evaluacije, očito je, mogu biti i pogrešne."

"Evaluacije? Onda je ovo bio samo test?" pitao sam — ponadao se, zapravo.  Možda je zaista samo o tome riječ. Možda je sve ovo samo testni proces kroz kojeg periodički prolaze svi...

"Ne", odgovorila je. "Nikakav test. Sve se zaista događa. Tri zm-e do aktivacije JTI."

Kimnuo sam samome sebi. Neka. U redu. Zaslužio sam ovo. Nek me ovi zgrome. Neće trebati još dugo. Nisam se namjeravao ni maknuti. 

No onda mi još nešto padne na pamet. I tu se zaista ne mogu kladiti jesam li to pomislio sam od sebe ili se to Randa ponovno uključila u moju moždinu i poslala mi takav impuls. Da, rekla je da neće. Svejedno. Kako god. 

Pomislih da bih možda ipak još uvijek mogao pobjeći, preživjeti. 

Ispalit ću se kroz Predvorje. Ne znam koliko ću dugo biti u stanju plutati tako, samo u odijelu, ali sve je bolje nego skončati ovdje, usred sterilne kriokomore. Možda me netko, negdje ipak uhvati. Možda, ipak, sve ovo preživim. Možda nekako ipak uspijem kasnije i programirati dugove. Luda je to bila nada, znao sam. 

"To je ispravna odluka", potvrdi Randa. 

"Pustit ćeš me?" pitao sam.

"Ne vidim razlog protiv. JTI aktivan za dvije zm-e."

"Misliš li da bi me netko mogao pronaći? Kad se ispalim?"

"Uvijek postoji šansa."

"Koliki su mi postoci za preživljavanje?"

"Nisu dobri."

Potvrdio sam, kimnuo glavom, okrenuo se i izašao iz krio-komore. Nisam trčao. Nisam bježao. Polako sam hodao modulom prema ulazu u stanicu. Kad sam stigao do vrata, Randa mi ih je sama otvorila i pustila me unutra. 

"Je li Predvorje spremno?" pitao sam je. 

"Spremno je. Čeka te."

– – –

Prije izlaska je trebalo tek zamijeniti jednokratnu kacigu pravom. "Svi sistemi operabilni", obavijestila me Randa kad sam je pričvrstio na glavu. Dodala je kako su preostali JTI-evi, tri djevojke i mladić, postali aktivni odmah nakon što sam se uvukao u jedan od nenadziranih hodnika i da su u potjeri.

"Još jednom, žao mi je što je tako ispalo", dodala je.

"Tako je kako je."

"Mislila sam da bi ipak volio znati."

Podsmjehnuo sam se i stupio pred vrata. Trebao sam samo pritisnuti dugme i izletio bih u vakuum. No...

"Stani, ipak", rekla je. "Nemoj još."

"Što je sad?"

"Mislim da bi još nešto trebao vidjeti."

"Što, k vragu?" pitao sam. Zatim sam čuo korake. 

"JTI-evi su većinom djevojke, to znaš", rekla je Randa. "To je općepoznata činjenica."

Znao sam to. Ženska tijela su se naprosto pokazala učinkovitijima za krio-uzgoj. 

Čuo sam korake. Okrenuo sam se.

"Pa ipak", nastavila je Randa. "Ne uvijek."

Preda mnom je stajao JTI. Velik, visok. Mužjak. Nije me gledao s mržnjom ili gađenjem, već ravnodušno, kao da sam tek čestica prašine koju treba otpuhnuti. Sledio sam se. U rukama držao pucaljku. Djelovao je poput hodajuće smrti.

"Ja... nisam je namjeravao ubiti", rekao sam mu. "Vas ostale nisam htio isključiti. Sačuvao sam ti život. Trebao bi mi biti zahvalan na tome."

Mužjak me promatrao. Ravno u oči.

I tu.

Me potreslo. 

Moj me dječak vječno gnjavio da igramo "tko će prvi trepnuti". Sate i sate sam, tako, proveo gubeći se u tim njegovim očima. Bile su to, zapravo, moje oči. Cijela moja obitelj je oduvijek imala tako plave oči. 

A oči. 

Se nikad ne mijenjaju.

"O bože", uzdahnuo sam.

Taj je dječak sada stajao ovdje, preda mnom. Moj sin. Mužjak. Ubojica. JTI.

"O bože", rekao sam.

To nije smjelo biti tako. Taj dječak nije smio postati vojnik, nije smio postati JTI. Moj je dječak bio puno sposobniji, njegovo su oružje trebale biti riječi, ne metci. Kako to Sistem nije prepoznao? Zbog čega ga nije tako iskoristio? Dječak mu je mogao služiti na toliko mnogo drugih načina. 

"O bože", ponovio sam.

"Procijenjeno je da nećeš poživjeti dovoljno dugo da bi vratio sav dug", objasnila mi je Randa. "Također je procijenjeno da bi petogodišnji subjekt mogao postao delinkventan, problematičan zbog gubitka majke i da bi mu posebno teško pala činjenica da ga se nakon toga odrekao i otac. Svi su moduli pokazali da će ovako najbolje služiti Sistemu. Nakon tvoje smrti, JTI bi mogao tvoje dugove otplatiti unutar tri zg-a. Ako preživi."

Noge su mi otkazale poslušnost. Morao sam se primiti za zid, da ne padnem.

"O bože. Bože", gubio sam dah. "Kako ste mu to mogli napraviti?!"

Odgovora nije bilo.

"Ne... Ne", zaplakao sam. "Što sam to napravio?"

Mužjak nije reagirao. Samo je čvršće stisnuo oružje.

"Dječak. Moj dječak", podigao sam pogled i pokušao mu se približiti. Ali tu sam odmah odustao, stao. JTI su posebno opaki, trenirani svaki takav pokret doživjeti kao prijetnju. 

"Dječače? Sjećaš li se ti mene?" pitao sam ga.

Stajao je samo, na početku hodnika i upitno me promatrao. Nije ni trepnuo. Uvijek je pobjeđivao u toj igri.

"Moj dječak, tako sam te zvao", rekao sam. "To ti je bio i nadimak. Sjećaš li se toga? Sjećaš li se naše luke? Danvorta? Sjećaš li se majke? Sjećaš li se ičega?"

Stajao je, zbunjen, moguće prebirući po pamćenju. Iz prilaznih sam hodnika čuo kako se ostali približavaju. Nije bilo vremena.

"Sjećaš li me se?" pitao sam. "Dječak? Moj dječak?"

Namrštio se. Razmišljao. Trajalo je to tek trenutak. Zatim je trepnuo. Progovorio.

"Podaci potvrđuju da ste mi nekoć bili roditelj", bilo je sve što je rekao. Nikakve druge reakcije.

Htio sam i ja još nešto reći, možda zavrištati. Ali i ostali su već bili ovdje, tik iza ugla, čuo sam ih. Ako me ne dokrajči moj vlastiti sin, ubit će me oni. 

"Subjekt je odbio preuzeti tvoje dugove", obavijestila me Randa. "JTI imaju tu privilegiju. Umjesto toga se zavjetovao na najmanje dvjesto odobrenih ubojstava."

Dječak i ja smo se još koji trenutak gledali u oči.

"Ja... Žao mi je", rekao sam, ne očekujući odgovor.

Moj je pokret bio instinktivan. Podigao sam ruku prema dugmetu. Mužjak je shvatio što namjeravam i čvrsto se primio, pronašao uporište. JTI su trenirani za svakakve situacije.  

Pritisnuo sam dugme. 

Vrata su se otvorila. Vakuum me povukao. 

Izletio sam u Predvorje, zatim u beskraj. Vrtio se, vrtio, vrtio, ....

"Koliko je velik svemir, tata?"

"Ne znam, mišu, nitko to ne zna. Ogroman je, beskrajan."

"A možda jednom ipak stignemo do njegova kraja, nas dvojica, samo ti i ja? Što misliš?"

"Možda. To nikad ne možeš znati."

Udaljavajući se od stanice, vidio sam kako nitko nije izletio za mnom. To je dobro. U trenutku kad se Predvorje zatvorilo, Randa je ugasila i sve moje kanale. Lebdio sam u tišini.

Primijetio sam da me s prozora stanice netko promatra, ali bio sam već predaleko da bih vidio o kome se radi. Svejedno sam odlučio vjerovati da je to bio moj sin.

– – –

Kako sam se približavao maglici, njezini su pramenovi postajali sve kompleksniji. Činilo se da mi se veseli. Pozdravila me, pitala želim li se igrati. Rekao sam da želim.

"Lovit ću te", rekla je. "Može li?"

Odgovorio sam potvrdno, pa su me njezine struje zavrtjele, a ona je razigrano pružala pramenove prema meni. Djelovala je sretno.

Nalazili smo se duboko u nepoznatome, gotovo kao nitko do sada. Randa je ostala daleko iza, više je nisam mogao vidjeti. Veliki dezintegratori su već sigurno bili postavljeni i ostalo je još sasvim malo prije negoli Protokol 1 bude upogonjen. Već će me prvi udar spržiti. Nju, maglicu možda neće, barem ne odmah.

"Baš se blesavo vrtiš", rekla je.

Htio sam joj objasniti što nas čeka. Svako svjesno biće zaslužuje znati što mu se sprema. Ali nisam imao srca. Bila je poput djeteta. Djeca takve stvari ne moraju znati.

"Želiš li se igrati još nečega?" pitao sam je.

"Može. Čega bi se ti igrao?"

"Svejedno je", rekao sam. "Samo nek ti bude lijepo."

"Možda bi mogli zamisliti neku priču."

"To je dobra ideja. Hoćeš ti?"

"Ma. Ne znam baš pripovijedati. Hoćeš li ti pokušati?"

"Može."

I stvarno sam htio. Htio sam joj prepričati staru legendu o Bergu zvanom Tineluss. Htio sam joj reći da je mladi Berg i sada sasvim sigurno u jednoj od svojih legendarnih avantura i da je posve moguće da će i nju jednom posjetiti, možda čak vrlo brzo_ brinuti se o još nerođenim zvijezdama i jest pravi bergovski posao. Htio sam reći sve to i još nešto, stvarno sam htio. 

Ali nisam znao čak ni kako započeti. Možda je to bila posljedica dugogodišnjeg Randinog svrdlanja po mojoj moždini, glavi, organizmu, ne znam. I tek sam tad, u trenutku kad sam u vlastitu umu ostao posve sam, napušten, bez Rande i njezinih impulsa, osjetio koliko sam zaista izgubljen. Toj sam mladoj maglici najozbiljnije htio nešto ispričati. Ali...

"Ne mogu", rekao sam naposljetku. "Nisam ni ja baš neki pripovjedač."

"Ah. Nema veze. Onda ću te samo nastaviti hvatati." 

"U redu. Ja ću se i dalje vrtjeti. To je najbolje."

Igrali smo se tako još neko vrijeme. U jednom me trenutku njezin pramen posve obgrlio, pa je okolni svemir zasjajio u tisućama nijansi narančaste. Cvrkutala je, vesela i sretna. I ja sam se smijao. Proveli smo nekoliko lijepih trenutaka zajedno. 

Zatim sam osjetio potmuli pritisak pokretanja dezintegratora. Osjetila ga je i ona. 

"Što je to bilo?" pitala je. Nije bila uplašena ni zabrinuta. Samo je pitala.

"Ništa. Ne brini", rekao sam. "Štogod bilo, uskoro će biti gotovo."

"Ah, onda u redu", rekla je i nastavila me grliti.

Zamolio sam je nek me ne pušta. 

Rekla je da neće.