ZATVARANJE

Svi su čuli za Sveldera Björksena. Bio je to norveški olimpijac, svjetski rekorder u skijaškim skokovima. Zgodan neki tip, visok, mlad, plav, zvali su ga Viking. Nosio je lude frizure i izlazio s tamnoputim manekenkama i crnim fotomodelima. Njegove su skandalozne izjave i šokantni istupi bili omiljeni na društvenim mrežama, a skijaški su se skokovi, u kratko doba njegove vladavine, po popularnosti opasno približili stolnom tenisu i odbojci, ostavivši za sobom čak i bejzbol i ragbi. 

Ali Viking nije postao svjetski fenomen zbog toga, već zbog načina na koji je umro.

Dogodilo se to tijekom druge serije skokova, prvog dana zimske olimpijade, u Italiji, dvadeset i šeste. Milijuni su sve pratili uživo. Viking je poletio, lijep i elegantan poput ptice, kao i uvijek. Trebao je srušiti vlastiti svjetski rekord, kad se, visoko u zraku i usred skoka, svom snagom zabio u nešto nevidljivo. Kaciga je pukla, tijelo se savilo. Snažno se odbio ni od čega, pa poletio unatrag i pao. Priskočili su mu u pomoć, no bilo je uzalud. Vikingov vrat je bio slomljen.

TV kanali su bjesomučno ponavljali snimku udara, uspjevši zaključiti samo da je Norvežanin udario u nešto nevidljivo. Jeziva vijest se munjevito proširila mrežama i svijet se zaustavio. S mrtvim Vikingom još uvijek na stazi, stigli su specijalci. Pipali su nebo, istraživali područje, pokušavajući shvatiti što se ondje, kvragu, dogodilo. 

Ali tamo nije bilo ničega osim zraka. 

Odmah je uslijedio i novi šok.

Kad su Vikingovi posmrtni ostaci stavljeni na nosila, u trenutku kad su ih bolničari pokušali odnijeti do hitne — ili do mrtvačkih kola, ne pamtim više — njegovo je tijelo i dalje nailazilo na jednu te istu, nevidljivu prepreku, nekakav zid. Bolničari, nosila, vozila, suci, novinari, snimatelji, prolazili su tuda bez problema, ali Vikingovo tijelo ne. Na toj bi točci uvijek spuznulo s nosila. Triput su ga pokušali iznijeti u istom smjeru. Na kraju su ga otpravili drugim putem.

Te su se snimke pregledavale i analizirale. Razvijene su teorije, sukobljavala se mišljenja, nabacivalo se tvrdnjama. U zraku se kriju zli vanzemaljci i tko zna kakvi međudimenzionalni stvorovi. Snašla ga je božja kazna zbog divljeg života. Sve je to vražje djelo. Zapravo nitko nije imao ništa pametnog za reći. Vikingova je smrt ostala potpuna nepoznanica, barem kratko vrijeme.

Od tog su trenutka prošle dvije i pol godine. U međuvremenu je Vikingovu sudbinu podijelilo preko sedam milijardi ljudi. 

Svaki je od tih nesretnika naišao na vlastitu nevidljivu barijeru, uvijek u obliku savršene kocke. Ljudski um nikad nije shvatio podrijetlo tih kocaka niti mehanizam odabira njihovih zatočenika. Poznato je samo da nisu statične i da se konstantno sabijaju — uvijek oko samo jedne, točno određene osobe. Iz njih nema izlaza. Početni volumen unutar njihovih nevidljivih ploha može varirati od nekoliko kubnih metara do nekoliko kubnih kilometara, moguće čak i više. No, bez obzira koliki bio, na kraju će se neminovno smanjiti na kubni metar, zatim decimetar, pa centimetar... i tako dalje i tako manje. Sabijanje može trajati nekoliko tjedana, dana, ali se može dogoditi i unutar samo nekoliko sati ili čak minuta, sekundi. Nemoguće je znati koliko će se koja kocka sabijati. Dok sabijanje traje, ostatak svijeta do zatočenika i dalje može, no on van kocke više ne izlazi.

Takva je smrt čista, apsolutna i za nestalima ne ostavlja ništa: ni kap krvi, ni komadić tkiva i to je možda najjezivije od svega. Jer, osnovno načelo fizike govori da energija i tvar nikad ne nestanu, već samo mijenjaju stanje. Ali to vrijedi samo za zatvorene sustave. Možda je ovdje riječ o nečemu posve drugome. 

Nemoćno sam promatrao kako nestaju moje kolege, susjedi, prijatelji, rodbina, djeca. Mirtina se kocka skupljala mučnih sedamnaest dana. Na prvu je prepreku naišla igrajući se u parku čak sedam kilometara od naše kuće, da bi naposljetku ostala zatočena dva metra od tla, između frižidera i štednjaka u nekoj pučkoj kuhinji nedaleko glavne ulice. Pokušao sam sve ne bih li je izvukao. Ali ne možeš se boriti protiv zraka. 

Supruga i ja smo je grlili, ljubili, snabdijevali je vodom, hranom. Bilo je to sve što smo mogli. Kad joj je postalo nesnošljivo, našopao sam je tabletama. Isprva ih nije htjela popiti i morao sam je nagovarati, no kad je konačno popustila, brzo je zaspala. Popeo sam se na ljestve kako bih joj vlastoručno presudio. 

Njezini su se ostaci pretvorili najprije u tekućinu, pa u plin, pa, sve nabijeniji i sve manji, nestali tko zna gdje. Pomislio sam da je možda sad u kocki toliko maloj, da bi mi kroz pore mogla ući u organizam. Možda sam se čak uvjerio da je učinila upravo to.

Suprugu je odnijelo već nekoliko dana poslije, ali petsto kilometara dalje. Nevidljive su je sile nosile tolikom brzinom da je nisam mogao stići. Nazvala me shvativši da je kraj. Video pozivom smo podijelili te posljednje trenutke. Na vrijeme je progutala otrov, a poziv se prekinuo prije negoli je posve izdahnula. Nadam se da nije puno patila.

Očajavao sam danima, tjednima. Naposljetku sam čvrsto odlučio presuditi samome sebi, pa sam krenuo u bolnicu, oprostiti se od majke, koja je posljednjih nekoliko godina tamo ležala u komi.

Na putu sam susreo nepoznatu, mladu i lijepu ženu. Držala je sliku sebe i nekog djeteta i pokušavala se izvući iz vlastite kocke. Noktima je grebla po neprobojnom zraku sve dok joj prsti nisu ogoljeli do kostiju. Vrištala je i preklinjala nek je spasim, ali sam je samo promatrao, znajući da joj spasa nema. Ma. Znala je to i ona; svejedno je molila. 

Prišao sam joj, plakala je. Pitao sam kako se zove. Bila je toliko oduzeta da nije uspjela odgovoriti, samo je tu fotografiju ispustila na tlo pored mojih nogu. 

Tada ju je kocka podigla s tla i odnijela desetak, možda i više metara u vis, držeći je gore neko vrijeme, kao da joj daje priliku za posljednji pogled. Iz džepa je zatim izvadila švicarski nožić i prerezala si grkljan. Nakon što je iskrvarila, s tla sam podigao njezinu fotografiju, stavio je u ruksak i krenuo prema Trgu. 

Bio je prazan. Njegova je popločana površina bila prekrivena predmetima. Tisuće, deseci tisuća predmeta, jednako toliko natpisa, jednako toliko imena. 

"U ovom je gradu jednom postojao Gregor V.", pisalo je tik do mojih nogu.

"Zovem se Amelia. Osjećam da me kocka stiže. Ne znam koliko još imam", stajalo je na papiriću, nekakvom dječjom iglom pričvršćenom za medvjeda plišanca.

"Ovo su knjige koje je napisao moj otac...", "Moja žena je imala 43 godine...", "Živio sam..." — i tako dalje, i tako dalje. 

Potražio sam nezauzeti djelić popločenog nogostupa i tamo položio ženinu fotografiju. Pored sam markerom napisao kako se radi o ženi i djetetu koje nisam poznavao i da im ne znam imena. 

Napuštajući Trg, okrenuo sam se i bacio dug pogled, pa se od svega oprostio.

Stigavši do bolnice, u predvorju sam susreo bolničara. Bio je zarobljen u kocki blizu plafona, tik do stepenica i lifta. Posve gol, ali priseban, nije paničario. Pristojno me pozdravio, pa sam i ja pristojno pozdravio njega. Pitao me mogu li mu učiniti dvije usluge. Odgovorio sam da to ovisi o uslugama. 

Prvo je htio da mu donesem nekakav skalpel. Kocka ga je iznenadila dok je išao na WC i sve se to zbilo nenadano, pa uz sebe nije imao ništa čime bi si mogao presuditi. Pitao sam ga gdje se skalpeli nalaze i on me uputio. Rekao je 'hvala' kad sam mu ga donio.

Zatim je otvorio dlan i zamolio me da uzmem ključeve s blesavim privjeskom koje je do tad čuvao. Podsjećao ga je na neke dobre dane. Imao je silnu potrebu da ti predmeti još nekome nešto znače, jer je — kako je rekao — cijeli život samo učio, studirao i radio, nikad ne imajući vremena za zaista važne stvari i sad, kad je sve gotovo, ne postoji nitko tko bi ga se po bilo čemu sjećao. Mogu li ga se sjećati po tim ključevima i tom blesavom privjesku? Kimnuo sam, rekao da mogu i preuzeo ih. 

Upozorio sam ga, ipak, da to sjećanje neće biti duga vijeka. Samo ću se pozdraviti s majkom i odmah se ubiti, to znači da ga se neću sjećati dulje od desetak minuta. Rekao je da nema veze i da će biti dovoljno.

Pitao sam ga kako se zove i rekao mi je, ali ime nisam zapamtio. Zatim je on mene pitao kako mi se zove majka i nasmiješio se na spomen njezina prezimena. Rekao je se nalazi u sobi broj sedam, na drugom katu, s ostalima. Svakodnevno se brinuo o njoj i baš joj je promijenio infuziju kad ga je uhvatilo. Zahvalio sam mu na brizi, a on je na to samo odmahnuo rukom. Ionako nije imao ništa pametnije za raditi.

Zatim me pitao želim li čuti tajnu. Odgovorio sam da ne želim, jer mi nije ni do čega. Rekao je da bi me ova tajna ipak mogla zanimati. No dobro, uzdahnuo sam, ali u sebi — u redu, nek' mi je kaže: čovjeku nije ostalo mnogo, pa nek mu bude: meni to neće ništa značiti, a njemu bi moglo. Pitao sam o čemu se radi.

Približio se, pritisnuo lice uz rub svoje kocke. Približio sam se i ja. Šaptao je, kao da stvarno postoji kakva opasnost da bi ga bilo tko mogao čuti osim mene. Rekao je da je shvatio da pacijente koji vegetiraju, one koji su u komi, baš poput moje majke, kocke uopće ne diraju. Pitao sam kako to misli, a on mi objasnio da otkad je sve to počelo, nijedan komatozni pacijent — biljka, kako ih je zvao — nigdje u svijetu nije uhvaćen u kocku. Svi ostali jesu, ali biljke — nijedna. 

Namrštio sam se. Pih, pa to ne mora ništa značiti. Možda će njihove kocke samo kasniti. Da. Da, rekao je. Upravo tako. Baš je u tome stvar. Kasnit će. Ka-sni-ti. Prstom je nekoliko puta kucnuo po sljepoočnici.

Pogledao sam ga. Nisam shvatio. Ponovio je pokret. Nisam imao pojma što mi želi poručiti.

Upozorio sam ga nek' me ne zajebava, a on tvrdio da za sve ima konkretne dokaze. Pitao sam gdje su. Odgovorio je da bi mi rado detaljno objasnio o čemu je riječ, samo kad bi imao prostora i vremena, no nažalost nema. Ali nek' dobro razmislim o svemu.

Kimnuo sam glavom, rekao da hoću, znajući da neću. Poludio čovjek. Ništa čudno.

Pitao sam trebam li ga ubiti prije negoli mu kocka postane pretijesna, odgovorio je da ne treba, jer će pokušati sam. Razrezat će si žile ili grkljan, još nije odlučio. A ako to ne bude u stanju, dodao je, onda je valjda zaslužio da ga kocka živog spljošti. U redu, rekao sam.

Oprostili smo se. 

Stepenicama sam krenuo na drugi kat.

Majka je ležala u krevetu, priključena na aparate, mirna, nesvjesna. S njom u sobi, još četvero komatoznih. Promatrajući ih, pitao sam se koliko bi dugo još mogli tako ležati. Kad bi im netko redovno mijenjao infuziju i održavao aparate u operativnom stanju, vjerojatno godinama. Ali onaj je bolničar sasvim sigurno bio posljednji, sad to više nema tko obavljati.

Još uvijek uvjeren da ću se uskoro ubiti, moj je prvi impuls bio da isključim te aparate i ugušim majku jastukom. Nisam htio da pati. I umalo sam to učinio. No strah od smrti čini svoje, pa sam odjednom, grozničavo i sasvim ozbiljno, počeo razmatrati bolničarevu teoriju. 

Što ako je u pravu? Što ako su komatozni zaista pošteđeni? Zbog čega bi to moglo biti tako? Što bi činilo razliku? Je li riječ o smanjenoj aktivnosti mozga? Gotovo nikakvom utrošku energije? Što?

Odlučio sam pričekati sa samoubojstvom, staviti bolničarevu teoriju na kušnju. Ako je u pravu, vjerojatno bi se bilo potrebno dovesti što je bliže komatoznom stanju. Legao sam, tako, na krevet pored majčinog i posve se smirio, pritajio. Cijele noći se nisam pomaknuo.

I sljedeće sam dane proveo tako, gotovo nepomičan, dižući se tek ne bih li majci promijenio infuziju i pelene. Buljio sam u strop i pokušavao ne razmišljati ni o čemu. Nikad nisam pomislio koliko je to teško. Misli su dolazile same. Na koje bih sve načine mogao još više smiriti organizam, optimizirati njegovu potrošnju? Trebam li smanjivati tjelesnu temperaturu? Usporiti srce? Samo spavati? Ma da, pa ne mogu spavati stalno, to je nemoguće. 

Kako bih se mogao baciti u komu? Ali tko bi me tada hranio? Bože, koliko problema. Možda bih u bolničkoj knjižnici mogao potražiti knjige koje bi mi mogle pomoći. Ali čitanje bi mi moglo podići razinu električnih impulsa u vijugama. To možda ne bi bilo poželjno. Odustao sam od ideje.

Na stropu se nalazila neka narančasta točka. Nastojao sam je izbjegavati, jer mi je pobuđivala misli. Komatozni, valjda, ne misle ni o čemu.

Trećeg me dana glad natjerala u pokret. Najprije sam ispraznio automat s čokoladicama u hodniku na drugom katu, pazeći da na to potrošim što manje energije. Napunio sam još i boce s vodom, pa se vratio u krpe. Odlučio sam ne mijenjati infuziju ostalim pacijentima, neću brinuti o njihovim aparatima: što manje trošim na njih, više će ostati za majku. Otrovao sam ih. Umrli su u snu. Smrti su bile brze. Milosrdan sam.

Ležao sam tako, danima, tjednima, pišao i srao u gaće ili pelene, pa ih mijenjao svakih nekoliko dana. Po hranu sam odlazio tek kad bih shvatio da bih od gladi uskoro mogao početi halucinirati. 

Tijekom tih sam se nabavki pokušavao kretati vrlo sporo, jedva se pomičući, možda korak svakih desetak sekundi, možda i pola minute, minutu. Ali ubrzo sam shvatio kako sporo izvođenje pokreta zahtijeva mnogo veću kontrolu nad mišićima od pokreta brzih, što za sobom povlači i veću potrošnju energije. Morao sam pripaziti kako mi se ta sporost ne bi obila o glavu. Nastojao sam racionalizirati i uskoro našao zlatnu sredinu između potrošnje energije i uspješnog zatomljavanja potreba. 

Bravo ja.

Anegretičan sam točno pola godine. 

To je sto osamdeset dana, četiri tisuće dvije stotine minuta, dvjesto pedeset i devet tisuća... Ma prestani računati!

Treniram se ignorirati vlastiti um. Svakim trenutkom nastojim zatomiti još jedan, pa još jedan i još jedan, sljedeći ljudski instinkt. I postupno, u svemu uspijevam. Jedva čekam dan, trenutak, kad više neću osjećati glad i kad će mi biti sasvim u redu ležati ovako usran i upišan. Pokušavam odagnati misli koje mi tumače da bih majci trebao promijeniti infuziju. Zadnju je dobila jučer navečer. Dobro je to, izdržat ću još malo, pa zatim još malo, pa još malo.

Na korak sam do savršenstva. Gotovo i ne trepćem. Neće trebati mnogo i postat ću tek predmet koji diše, poput komada namještaja, kako i treba biti. Neće mene tamo neke kocke. Mudriji sam od sistema. 

I dalje sam ovdje, živim. Punim plućima, usudio bih se reći.

Usred noći je nešto protutnjalo kroz hodnik, tik pored sobe. Moglo je to biti i krdo slonova, koliku je buku radilo, no pretpostavio sam da se najvjerojatnije radi o kakvoj srni ili psu, možda vuku, puno manje vjerojatno medvjedu, koji su se spustili s obližnjeg brda, pa nekim čudom zalutali unutar zgrade. Događalo se i to, nije bila rijetkost. Nije mi padalo na pamet provjeravati o čemu se radi. 

I dalje sklopljenih očiju, posegao sam za batom za meso kojeg sam držao u pripravnosti na ormariću pored kreveta. Blesavo, da, ali nikad se nisam potrudio potražiti neko pravo oružje, čak ni nož. Stezao sam taj bat za meso, pokušavajući ponovno zaspati, ali nisam uspio. Majčini aparati su radili kako treba, poneki ping s vremena na vrijeme označavao je kako je sve pod kontrolom. Samo sam slučajno bacio pogled prema njoj. Tamo nešto opasno nije bilo u redu. 

Protrljao sam oči, pogledao bolje. 

Majka je stajala uspravno, ali naglavačke. Noge su joj bile savijene, vrat pognut, glava gurnuta prema stopalima. Plohe njezine kocke skupljale su se prema  središtu. Bože. 

U prsima mi je udarilo, u glavi zaurlalo. 

Kako je to moguće? Ne bi li mi, komatozni, trebali biti pošteđeni? Nije li dosad sve lijepo funkcioniralo? Zar je bolničar bio u krivu? Zar sam se cijelo ovo vrijeme zavaravao?

Ustao sam, pokazalo se to izazovnim, upalio svjetlo. Možda sam glupo očekivao da bi se pod svjetlošću nešto moglo promijeniti. O bože. O bože. O bože.

Ne znam što me spopalo. Ali noge su pojurile same.

Izjurio sam iz sobe, pa kroz hodnik i, onako u pidžami i čarapama, trčeći kroz bolnicu prema izlazu, iz sveg glasa urlao. Čupao sam ono malo kose što mi je ostalo, udarao se po glavi, prsima, trbuhu. Htio sam se ozlijediti, neka me boli, nek' prokrvarim, nek' mi ostanu rane.

Istrčao sam na ulicu, zadihan, kondicije nepostojeće, nula. Neko sam vrijeme samo hvatao zrak. Konačno prodisavši, uspravio sam se, podigao glavu i zaurlao prema nebu, još jednom, najjače, iz petnih žila. Mislio sam da sam ljut na bolničara jer mi je prodao onakvu glupost, zatim na sebe, jer sam je naivno progutao. Ali zapravo nisam bio ljut ni na jednog od nas. No ljut sam bio. 

Na horizontu je već svitala zora. 

Potrčao sam. 

Trčao, ne znam koliko dugo.

Sad stojim na ivici, visoko iznad mora. Dolje, duboko ispod, valovi zapljuskuju stijene. Zatvorenih očiju slušam kako se razbijaju. Poslijepodnevni lahor mi miluje lice. Razmišljam hoću li podići šator i prespavati ovdje, ili ću još malo trčati. Ako nastavim, možda bih prije mraka mogao stići čak i do one kule, tamo u daljini. Čini mi se da sam je jednom već posjetio, to me otac vodio kad sam imao pet ili šest. Rekao je da je kula stara preko šest stotina godina i da su u njoj nekad davno stolovali kraljevi. 

U redu onda.

Otići ću, otrčati. 

To je tek desetak kilometara.

Srećom, još je dovoljno do sumraka.

Bit će zanimljivo vidjeti je li se u kuli išta promijenilo.

U jednom će trenutku nestati i posljednji čovjek. Ne znam zašto, ali činjenica da ćemo svi završiti u tim nemjerljivo malim kockicama, odjednom mi nekako pruža nadu. 

Jer, imam novu teoriju. 

Možda nas to nebo, ili tko god je za nas odgovoran, poziva k sebi kako bi od ostataka naših tijela i energija posložilo neku ogromnu nebesku slagalicu, mozaik. 

A ako je tako, jedva je čekam vidjeti.

Kladim se da smo šareni.