TANDEROVO MORE

Na Tanderu je, kao što svi znaju, sve ekstremno. Neki to moraju masno plaćati. A JTI-evi, eto, rokaju besplatno.

"Imaš dvoje zalutalih u sedmom sektoru", dojavljuje mi toranj. "Pokušavaju se vratiti u štićenu zonu. Šaljem koordinate." 

Kratko provjeravam opremu i već sam na dasci. 

Idemo. 

Još jedan zabavan dan na Tanderu. 

Prva. Početni potisak ubrzo preuzima kinetika površine. Krećem prema izgubljenima i već jurim. Čestice pučine mi režu lice, pa navlačim vizir i masku.

Turisti su užasno glup soj. 

Zbog čega bi se inače uputili van jasno označenih granica? Nisu li uputstva i upozorenja više nego jasna? Kladim se da se radi o nekim ekstremnim manijacima koji si tepaju da su veći od života, pa ga olako riskiraju za neku glupost — moguće za pratitelja ili dva više, možda zbog neke još veće idiotarije. Tander je prepun takvih. Nikad ih nisam razumio. Život je dragocjen, zbog čega ga nepotrebno stavljati na kocku? 

Primjećujem koliko je pučina danas posebno svojeglava čak i ovdje, u pripitomljenom i kontroliranom dijelu: mogu samo zamisliti kako je tek tamo, na otvorenom, iza zida. Toranj očitava moj umetak i pretpostavlja da sam zabrinut, pa pita mislim li da će mi trebati pojačanje, na što se posprdno nasmijem i odmahnem glavom. 

Pojačanje? Ha! Svaki pošteni JTI ovo rješava malim prstom. Nikakvo pojačanje. 

Odmjerenim pritiskom pete o stražnji dio daske pobuđujem površinu i ona me nosi sve brže. Za manje od deset zm-a sam na mjestu incidenta.

Tander je luksuz, rezerviran za najbogatije: ovdje se skuplja kremine kreme krema, pa se po cijele dane provode i vesele. Zabava je zagarantirana, od pljuskanja u pitomom plićaku, do kanibalizma u katakombama za one najposebnije i najodabranije. Prosječan radni čovjek si takvo što nikad ne bi mogao priuštiti. Za samo jedan zemaljski tjedan boravka ovdje, bilo bi mu potrebno istresti najmanje tri godišnje plaće. 

Ma. Briga me. Nije to moj problem. JTI-evi su ovdje besplatno.

Pritišćem. Ubacujem u šestu.

"Pučina oko zalutalih se naljutila", javlja mi toranj. "Čini se da ih je namjerila progutati. Pobrini se za to."

Glupi, glupi, glupi turisti. Naravno da ih želi progutati. Jašem po jedinstvenoj kvazi-tekućoj materiji, sastavljenoj od stabiliziranih egzotičnih minerala i meta-čestica, prirodno izrazito nestabilnoj i kaotičnoj. Ali genij Edwarda Tandera razvio je kompleksan sustav soničnih rezonatora i gravitacijskih valnih modulatora koji neprekidno emitiraju precizno kalibrirane frekvencije i impulse koji, pak, silno reorganiziraju unutarnju strukturu materije, privremeno je omamljujući i time je prisiljavajući u fluidno, plovno stanje. Bez te konstantne sile i kontrole, ova bi se materija trenutačno vratila u svoje prirodno, smrtonosno stanje nekontrolirane erupcije energije i formacija čija bi snaga mogla razoriti sve što dotaknu. Pripitomljavanje takve supstance za ležernu ljudsku uporabu — zabavu čak — vrhunac je inženjerskog genija. Tanderovi nasljednici ovdje dobro zarađuju.

Ovo samo djeluje kao more drevne Zemlje. Ali svi znamo da nije. U devedeset posto slučajeva, budale koje zalutaju u nebranjena područja, nestanu u trenu. Za onih ostalih deset posto, tu su JTI-jevi.

Sve oko mene je čisto, valovima jurcam posve sâm. Uz mene se proteže posljednji niz kontrolnih tornjeva. Svima su jasno vidljivi i jasno signaliziraju koliko je određeno područje sigurnosno upitno. Ova je točka suviše udaljena za obične smrtnike i nevješte. Ovdje su dozvoljena samo sportska natjecanja najspremnijih profesionalaca. 

I JTI-jevi, naravno.

Tornjeve ostavljam za sobom. Primjećujem kako je njihov doseg ovdje osjetno slabiji, zbog čega je pučina sve neobuzdanija. A ti moroni od turista su otišli još dalje i još dalje. Budale. Tander ne oprašta, čak ni najbogatijima. Treba paziti. 

Ne zna se koliko je glavonja, političara, slavnih i inih viđenih, nestalo u ovim dubinama jer su umislili da se upute na njih ne odnose i bahato povjerovali vlastitom kretenizmu da su iznad upozorenja. Živo me zanima koje je fele ovaj tandem majstora. Velike su šanse da ću ih prepoznati. Bogati i slavni se vole naslikavati. Možda ih najprije zatražim autogram. Vidjet ćemo.

Približavam se posljednjoj granici. Narančasti zid signalne magle obavija rubove odobrenog segmenta i sad mi preostaje jedino projuriti ravno kroz njega. Nekontrolirano je područje odmah iza. Zagubljeni dvojac je negdje tamo.

Psihički sam spreman. 

Fizički: uvijek.

Ulijećem u narančastu maglu. Gusta je. Ne vidim ništa pred sobom, pa slijedim radar. Magleni je zid debeo oko pola zk-a, brzo ću na drugu stranu. Moram biti posve budan. Tornjevi ovdje nemaju više nikakvu kontrolu. Sad je sve na meni.

Izlazim. 

Oh.

Ovo je posve druga priča. 

Zrak je težak, zasićen. Čudan je to, opipljiv miris, možda metalan, možda zemljan, možda čak slatkasto truo, ne mogu odrediti. Sve tutnji niskofrekventnim šumom, duboko rezonantnim pulsiranjem koje ne može biti usklađeno ni s jednim poznatim mi zvukom i sve to stvara težak pritisak u ušima i plućima. Jedva dišem. Nije ovo za amatere.

Na površini se pojavljuju viskozne mrlje koje podsjećaju na kožu. A ta se koža pomiče i valja, nepravilno pulsirajući i mijenjajući oblike, kao da diše. Sporadične su to, gotovo organske erupcije tvari poput mjehurića, ali puno većih i manje predvidivih. Boja je tamna, možda zagasito zelena, ili ljubičasta ili čak i crna — oko toga mi se teško složiti sa samim sobom — s prošaranim nijansama koje se neprestano prelijevaju. Sve to djeluje poput promjene raspoloženja.

Ali.

Ništa nije toliko jezivo kao kad se površina prividno organizira u kratkotrajne, prepoznatljive uzorke. Možda mi se samo čini, ali kunem se da te rotirajuće formacije podsjećaju na zjenice očiju koje me prate. Iz dubine se dižu strukture nalik na udove, ruke, pipke, samo da bi se odmah povukle. Pučina preda mnom oblikuje monstruoznu divovsku glavu koja pjeva.

"Bože", izustim. "Ovo kao da je živo!" 

Klik. 

Sad osjećam peckanje u moždini.

"Blokada je ukinuta", dobivam obavijest s kontrolnog tornja. Automatska je to poruka i nastavlja se dalje. Dobro znam što govori. Čuo sam je nebrojeno puta.

- - - - - JTI 29EM: - - - - - 

"Aksiom o Isključivosti Života: Sva životna materija potječe isključivo s drevne Zemlje. 

Aksiom o Pravoj Prirodi Nezemaljskog: Sve nezemaljske supstance i entiteti tretiraju se kao resursi. 

Aksiom o Zaštiti Istine: Svaka spoznaja koja proturječi Aksiomu 1 ili 2 mora biti suzbijena. 

Aksiom Nulte Tolerancije: Svaki pojedinac ili entitet čija se saznanja ili djelovanje kose s Aksiomima 1 ili 2, podliježe trenutačnoj eliminaciji." 

- - - - - - - - - - - - - - - - - 

- - - - - - - - - - - - - - - - - 

JTI-jevi su jedini izuzeti. Nama protokoli nulte tolerancije samo blokiraju sjećanje i mi ostajemo nesvjesni svega što činimo tijekom zadataka, sve do sljedećeg slučaja, do sljedeće uporabe. 

"Subjekti se nalaze sedamsto zm prema Istoku", glasi sljedeća obavijest. "JTI ima nastaviti shodno Aksiomima."

Proklet je ovaj svemir. Koliko god ga čovjek pokušava uzeti za sebe i podjarmiti ga, ovaj ga na svakom koraku podsjeća da to neće biti tako. Ništa ovdje nije mrtvo. Sve ovdje ima svijest.

Jurim prema zalutalima. Površina pravi oblike koje ne želim prepoznati. Odbijam shvatiti što mi poručuju i uporno gledam samo naprijed. Sve ostalo bi me moglo smrznuti od užasa. U daljini, zatim, između podivljalih pipaka i širom raširenih očiju koje me prate, konačno ugledam splav. 

Jebemu.

Ovo nisu surferi, nisu profesionalci, nisu ekshbicionisti. Ovo su majka i dijete. Ne prepoznajem ih. Posve je nevažno kako su ovamo dospjeli. 

"Pomozite nam!" viče majka. "Upomoć!" 

Njezino je dijete malo, ne zna još ni govoriti, pa samo plače. Prilazim im, ali ne posve. Majka me očajnički moli nek ih spasim. Dok jednom rukom drži dijete, drugom pokušava odbiti napad jednog od pipaka koji njihov splav pokušavaju povući na dno. Podižem blaster. 

"Pomozite! Ovo je živo!" vrišti majka. "Ovo je…"

Opalim. Raznesem je. Ispušta dijete koje pada. Ne uspijevam ga uhvatiti. Hvataju ga pipci i vuku na dno. Uskoro ga više ne vidim.

Stojim, ali samo na trenutak. Ovdje se nije uputno zaustavljati. Moglo bi povući i mene.

"JTI 29EM", javljam. "Zalutali subjekt jedan je podlijegao Aksiomu o Zaštiti Istine. Eliminiran je. Drugi subjekt ga nije bio ni svjestan. Nažalost, njega nisam uspio spasiti. Progutan je."

"U redu je", odgovara kontrolni toranj. "Napravio si što si mogao. Povuci se."

Pritiskom pete okrećem dasku i već jurim nazad, prema narančastom zidu magle, prema kontroliranom dijelu ovog divljeg i lažnog mora, prema sigurnosti. 

Svud oko mene su te proklete oči, promatraju me, procjenjuju, trepću, ali me pipci ne napadaju. Što god da ovo jest, o kojem god se živom obliku radilo, ono nije glupo i dobro zna što je utreniran JTI s dobro napunjenim blasterom sposoban napraviti. A ni jednom razumnom stvorenju se ne umire olako. Pokazujem srednji prst i pipcima i očima i jurim dalje.

Peta, šesta, sedma.

"Samo me zanimalo", obznanim, surfajući. "Zbog čega i zalutalima ne blokiramo sjećanje? Zar ih moramo baš sve ubiti?" 

"Uvijek isto pitanje, 29EM", uzdahne toranj. To samo djeluje kao da razgovaram s čovjekom. A dobro znam da tamo nema ničega. Zapravo, nemam pojma tko se nalazi u tornjevima. Ne brine me to. Ja samo obavljam posao. Dobar sam radnik. "Stvar ne funkcionira tako", nastavlja toranj. "Blokade nisu vječne. Prije ili kasnije, netko bi se sjetio."

"Razumijem. A to je nedopušteno."

"Sav život u ovom svemiru…" 

"... potječe sa Zemlje, da, jasno mi je. Inače bi ga bilo zabranjeno eksploatirati."

"Vidiš. Sve znaš."

"Nikad se zapravo nisam pitao tko ili što sastavlja ta pravila."

"Nisi ni trebao."

"Nisam", odgovaram i jurim prema neprozirnoj magli. 

Za koji trenutak, toranj će mi se ponovo uključiti u moždinu i podići blokadu. Ničega se neću sjećati, sve dok sljedeći put ne projurim kroz narančasti zid i krenem u akciju. Kratki su to trenuci u kojima ostajem sam, suočen s očima svih svojih žrtava. Ne znam jesu li dovoljni. 

Uglavnom.

Klik.

Na Tanderu je, kao što svi znaju, sve ekstremno. Neki to moraju masno plaćati. A JTI-evi, eto, rokaju besplatno.