NEBO IZNAD MARIJANE

Nešto dolazi. 

Nešto se pokrenulo i dolazi. Nešto se valja, potmulo i bezimeno, iz tihih dubina pradavne tame, stižući. Doći će i u to nema nikakve sumnje. Tada će izreći svoje konačno i neopozivo mišljenje o bilo čemu i bilo kome, ne mareći za posljedice, hladno i besćutno. Lakim, gotovo neprimjetnim pokretom, mekim poput treptaja, prosuti će po nama svu svoju nepojmljivu snagu i jad. Možda će to biti tek kiša, ne znam. Nakon toga će, niti ne primjetivši što je učinilo, otići. A kada ode, ovdje više neće biti nikoga tko će taj odlazak promatrati. 

Niti sam ne znam zašto, no nekako sam slutio da bi se sve to moglo odigrati u četvrtak.

1. OD DEVETNAEST SATI I DVADESET I TRI MINUTE DO DVADESET SATI I SEDAMNAEST MINUTA

Dugo je zvonilo. 

Igrnorirao sam potpuno tu zvonjavu, skriven od svijeta negdje duboko u Marijaninim njedrima. Plaho mi je tada dodirnula obraz i dopustila da joj pramen ponovno padne na lice.  Tokom vremena, dobro sam upoznao taj pramen. Bio je to gust i dugačak busen kovrđave riđe kose  što joj je nemarno čuvao bijelo lice skrivajući ga duboko u svom mekom okrilju, nunajući ga milo i tek joj ponekad dodirujući obraze. Odgajala je taj pramen u posebnu svrhu, znam, naučivši ga da  prepozna točno vrijeme kada se od njega očekuje da joj sakrije  pogled. Nasmješila mi se kada je pramen ponovno pao. Podigla je ruku, želeći ga sama maknuti. 

- Nemoj, ja ću - rekoh i još neko vrijeme pustih da joj taj mirisni djelić ogromne kose  stvara spiralne tragove sjena na okruglom, pjegavom licu. Marijana se ponosila svojim ugarskim podrijetlom i nije propuštala niti jednu izglednu priliku da ga istakne, bilo kome. Tvrdila je kako joj pjegice vuku daleko podrijetlo još od pra-prabake koja je neopterećena ovozemaljskim brigama lako hodila kroz austro-ugarske predjele, živeći slobodno, u čudnoj zajednici sa ciganima. Još je tvrdila i kako se te pjegice u njenoj obitelji javljaju tek povremeno, preskačući generaciju ili dvije. Njena ih je baka imala, mama ih nema i sada ih ima ona. Htjela bih, ponekad je znala govoriti, da ako rodim kćerku, i ona ima pjegice. Ipak, kad god bismo o tome razgovarali, Marijana je uvijek tvrdila kako bi radije htjela sina. Pokušavao sam bezbroj puta prebrojati sve te sitne točkice, utisnuvši na svaku po jedan poljubac. Rekla je jednom da joj je drago što nikako ne uspjevam. Zašto, pitao sam. Reče kako ima predosjećaj da će se nešto, nije znala točno reći što, ali nešto, promjeniti u trenutku kada ih konačno prebrojim.  Možda to neće biti velika promjena, možda tek skoro neprimjetni pomak našeg zajedničkog svijeta prema nekuda, ne znam, rekla je tada, možda neka silovita i strašna, odbojna promjena na nešto loše i ružno, možda nešto sasvim lijepo. Nije bila sigurna, ali se pomalo toga pribojavala. Niti sama nije mogla nikako odlučiti da li da uopće vjeruje u takvo što, pa mi je s vremena na vrijeme ipak dopuštala da je ljubim u obraz i brojim te poljupce. Jedan, dva, stotinu dvadeset i  redovito sam se gubio negdje iznad toga broja i Marijana je time bila zadovoljna. Nije, ipak, htjela da ikada završim to brojanje. Glupo, ali i ja sam počeo vjerovati u njeno praznovjerje i već neko vrijeme nisam brojao njene pjegice. Raspleli smo prste i rukom joj pomaknuh pramen s lica. Pri malenoj svjetlosti što je dopirala odnekud daleko odozdo, blago joj se lice rastvori i nestane mi pred očima i više ga nisam vidio. Samo sam slutio  njenu prisutnost dok sam prinosio prste nosnicama udišući tragove njene kose. Bio je to vedar miris, dobar, i uvijek me podsjećao na jesenju večer. Zaklopio sam oči i pustio je da me drži u rukama, da mi priča nešto nesuvislo i da mi prstima prelazi po licu. Zatvorenih očiju, poznao sam te pokrete dok je tako šaputala, čuvajući me. Bila je meka i pažljiva i ti pokreti su savršeno pristajali uz moje. Nasmješila se, onako nježno kao što je to samo ona znala i govoreći mi da nikako ne otvaram oči, povela me dobro poznatim putevima kroz ljubičaste predjele tihog morskog praskozorja, još jednom prije nego je li svanulo.

Ništa se ne događa tamo, znali smo, čak niti ljeti. Istraživali smo svaki dijelić malenog otoka, pomno i s mnogo pažnje, istovremeno istražujući sami sebe. Uživao sam u novootkrivenom tijelu moje Marijane, poštujući pritom svaku njezinu riječ, puštajući joj da me usmjerava i vodi, priznajući joj pri tom bez ikakvog srama koliko jesam i koliko ću zauvijek ostati samo njen. Prepoznala je tu predugo tinjajuću vatru istog trena kada smo se upoznali, priznala mi je kasnije, ali ništa nije govorila niti je išta pitala, bojeći se da me ne otjera od sebe. Istina je, pri samom početku naše ljubavi bilo mi je doista neugodno bilo kome, a naročito njoj, priznati kako još nikada nisam i Marijana mi se nije smijala kada sam konačno, prisiljen od samoga sebe, to i priznao. Rekla je da se ne uzrujavam zbog toga, zatim me poljubila i rekla, dalje, da je sigurna da nam ta činjenica neće nimalo zasmetati. 

Dugo je zvonilo za odmor. 

Do toga dana, redovito smo se i skoro svakodnevno viđali više od tri mjeseca i nikada nas poljupci nisu mogli odvesti dalje od usamljene klupice u najmračnijem dijelu nekog parka ili uvijek prekratko praznih soba nepoznatog stana pri samom kraju nekog od nebrojenih brucoških tuluma. Šanse za bilo što drugo osim za višesatno iskazivanje platonskih naklonosti bile su ravne nuli i moram priznati kako sam se ja u takvom okruženju osjećao siguran. Jer, sve dok nije postojala prilika da Marijana postane svjesna mojeg neiskustva, bio sam potpuno slobodan u kreiranju izmišljene osobnosti okorjelog ljubavnika i preiskusnog lisca. Ponekad bih, zaista, pretjerao i Marijana mi je kasnije priznala kako se više puta morala dobrano suzdržavati da ne prasne u smijeh. Zar sam bio toliko očito zelen, upitao sam je jednom. I više od toga, reče ona, bez imalo zlobe i potpuno oslobođena zadnjih primisli, i više od toga.  Bio sam itekako svjestan činjenice kako jednostavno nije postojala mogućnost da i ona bude netaknuta, jer u to doba više nitko na ovome svijetu nije tako dugo i uporno nosio breme vlastite nevinosti na leđima kao što je to sa mnom bio slučaj.  Pucao sam u nebo, često, i ona to nije htjela prešutjeti.

- Što si očekivao? Ja nikada nisam bila dobro dijete i sve ti je moralo biti jasno od samoga početka. Dobro si to znao puno prije nego li smo se i službeno upoznali, nije li tako? 

 Izgovorila je te riječi tako blago i neoptužujuće, ne dopuštajući im niti najmanju trunu ogorčenosti niti bilo kakvu naznaku napada ili obrane, i ja nisam imao nikakvog razloga ne priznati joj sve  i posramljeno, zatim, čuti kako je ona to što sam joj ispričao, već odavno znala. Nasmješila mi se, zatim, ohrabrujuće, i poljubila me. Bilo je nečega novog i tajanstvenog u tom njenom poljupcu. 

- Nikad me nisi tako poljubila - rekoh - Poljubi me još jednom tako. 

- Ne brini - odgovori mi uvlačeći prste duboko u moju majicu i svlačeći mi je preko glave - od sada ću te uvijek tako ljubiti. Ne više kao dječaka. Ljubit ću te kao muškarca. Svojeg muškarca. 

Te prve noći u velikoj kući na kraju malenog sela u sred zimskog mora, Marijana me zauvijek obuzela, noseći me na rukama daleko, dalje nego li sam ikada smatrao mogućim. Bila je strpljiva i obzirna, lagana i nježna,  tiha skoro do prozirnosti i bila je samo moja. Od te noći, zauvijek sam bio i ostao samo njen. Kada sam sljedeći put otvorio oči, više niti uz najbolju volju nisam u sebi mogao pronaći barem tragove postojanja onog dječaka koji je do prije nekoliko sati ležao na istom mjestu gdje sam tada ležao ja, nemušto se trudeći da je ne razočara, nastojeći maskirati svoje neznanje i vrišteće neiskustvo, neuspješno. A ona je ležala kraj mene, zadihana i znojna, raščupana. Napolju je bio pun mjesec i puhala je zimska bura a noć je bila vedra. Pogled je dopirao do samog ruba horizonta. Dodirivala mi je kosu, vrteći je oko prsta. 

- Moj muškarac - šaptala je, smješeći se - Moj pravi, moj najpraviji muškarac. 

Još mi je neko vrijeme vrtila kosu u prstima, da bi nas zatim ponovno prepustila polaganoj plimi. Moja Marijana. 

Negdje u noći, daleko prije svitanja, ustala je i otišla do hladnjaka. Ustao sam i ja i iz svoje naprtnjače izvadio fotoaparat. Rekao sam joj da sjedne, onako gola, pred prozor. Mjesec je odavno pobjegao na sasvim drugu stranu neba i nad morem su sjale samo zvijezde. Sjela je na prozor baš onako kako sam joj naložio i okrenula se profilom, jednu nogu dižući na prozor, a drugom održavajući ravnotežu. Bilo je tamno i, svakako, potrebno da postavim fotoaparat na stativ ukoliko sam želio dobiti sliku koja mi se stvorila u glavi.

- Požuri, postaje mi hladno - rekla je smireno, bez žurbe u glasu - Bit će krasno ako me netko izvana vidi. 

- Ma daj, pola tri su ujutro - odmahnuh - Zaista misliš da je u ovom selu netko budan osim nas? 

 Okrenula je glavu i zagledala se napolje. Izgledalo je da pokušava uočiti barem neko svjetlo, tamo dolje, u selu. 

- Ne - reče napokon - Mislim da nije.

- Naravno da nije. Dobri ljudi ovoga sela neće se probuditi još najmanje dva sata i to samo ako će ići na more. Pošto je bura, nisam baš siguran u to - postavljao sam kameru na stativ i mjerio otvor blende i ekspoziciju - Morat ćeš biti jako mirna, dobro? 

- A-ha. Koliko dugo? 

- Nekoliko minuta. Neće ti to biti preteško, ha? 

- Mislim da neće. U međuvremenu ću smišljati na koji način da ja tebe kaznim. 

Dugo, dugo je zvonilo za odmor.

Isprva sam uspio potpuno ignorirati to zvono i dalje obožavati svoju Marijanu. Zatim je zvonjava postala nevjerovatno nametljiva i učestala, ne odajući namjeru da ikako prestane. Teškom sam mukom ostavio Marijanu da čeka na prozoru, onako predivno gola naspram vedrog i tamnog zvjezdanog neba, negdje na samom rubu zatvorenog svijeta ribarskih brodića i mirnih, jednostavnih ljudi. Nije me ispratila pogledom, niti je bilo kojom gestom odala da je svjesna dosadne i uporne zvonjave. Na trenutak je samo okrenula glavu i ponovno bacila pogled preko tihih krovova, sve do mora. Mislim da mi se učinilo kako će me barem još jednom pogledati ali nisam imao vremena to provjeriti, jer, predugo je zvonilo za odmor. 

Otvorio sam oči. Na stolu se nalazila hrpa bilježnica, razbacanih, zatim jedan školski imenik starijih generacija i polupopijena šalica kave. Rijetko kada je automat za tople napitke ispred zbornice radio a danas je, sasvim čudno i potpuno nepotrebno, bila jedna od tih rijetkih prilika, mada kava niti danas nije bila ni za što. Kad sam rukom protrljao oči, ne bih li se tako  brže razbudio, nekoliko je bilježnica palo na pod. Nisam ih se trudio podizati. Napolju je već pala noć i nalazio sam se u potpunoj tami. Jedino svjetlo dolazilo je izvana, sa ulice, od svjetiljke koja je samo pukim čudom ostala čitava. Padala je hladna kiša, uporno, unoseći svoje kapljice kroz razvaljene prozore. Vjetra još uvijek nije bilo, mada sam znao da će doći, jer prije ili kasnije tako mora biti, pa su kapljice padale skoro okomito i nisu namočile veliki dio kabineta, tek onaj tik do prozora. Zakašljao sam i popio još gutljaj odurne kave. Bilo je užasno hladno i tresao sam se. Grijalica koju sam pronašao pod stolom i uključio je čim sam došao, se nije mogla nositi sa nadirućom hladnoćom izvana. Nekoliko je kapljica kave procurilo nekuda u tminu. Nije me baš pretjerano bilo briga kuda su se otkotrljale. Rukom sam potražio cigarete ali ih u mraku nisam uspio pronaći. Digao sam se,  upalio svjetlo i pogledao na sat. Bilo je premalo sati i nisam spavao dovoljno dugo. Bio sam razočaran. 

- Kada bi imao mogućnost odabira - upitala me jednom Marijana, - kada bi ti netko dopustio da odabereš mjesto svoje smrti, koje bi ti mjesto odabrao? 

Često je znala postavljati takva pitanja, uvrnuta i čudna ali nikada mi na njih nije bilo teško odgovarati. 

- Ne moram niti razmišljati - odgovorih - Kraj tebe. U tvojim rukama. To znaš. 

- Da, ali, što ako mene tada više ne bude? Što onda? Gdje bi tada volio biti? 

- Hmm - razmislih, pokušavajući pronaći iskren odgovor - Imam li i pravo izbora načina na koji ću umrijeti ili? 

- Ne - reče - Ne. Samo mjesta. Da ti netko kaže da ćeš umrijeti sutra u pola deset i nekoliko minuta, kuda bi otišao? Da mene nema? 

- Škola. Definitivno škola. Da. Volio bih umrijeti u svom kabinetu, u snu. 

- Oh, Bože - reče,- kakav bizarni prizor. Zamisli da se stvarno tako nešto dogodi. Zamisli da budeš toliko očajan pa da poželiš dočekati svoju smrt na vlastitom radnome mjestu. Mislim da je to bolesno.

- Da, možda je malo bez veze - odvratih, - ali mislim da bih baš to napravio. Tko zna, možda bih prije nego zaspim i pročitao koju školsku zadaću. Možda bih je i ocijenio. Nikada ne znaš. 

- Ti si bedak. 

- Znam. 

Kao da mi se sa svjetlom vratilo čulo mirisa, tek, kada sam ga upalio, osjetih kako u kabinetu za povijest umjetnosti nešto užasno zaudara po nečemu. Ta je prostorija nekada bila moja. Kabinet profesora povijesti umjetnosti niti ne zaslužuje bolji miris od tupog smrada bilo čega, učinilo mi se kao da čujem neke od svojih bivših učenika. Hmm, možda su i bili u pravu. Kutiju cigareta pronašao sam na podu, pokraj stražnje noge od stolice u gomili razbacanog otpada i krhotina stakla ali u njoj više nije bilo niti jedne jedine. Trgovine više ne rade i nema načina na koji bih mogao doći do cigareta. Prošao sam pogledom po kabinetu tražeći izvor nepodnošljivog smrada, tresući se usput. 

Zvono je i dalje pozivalo na odmor i nije mi bilo jasno kako to da ga Funtek ne isključuje. Pa, dobro, majku mu milu, izgleda da se opet prepio do boli i da polumrtav leži u toj svojoj ostavi za metle i ne čuje ama baš ništa. To bih, možda, i pomislio da je bilo koji drugi dan. Ali danas ne. Čak i da je tako, čak i da se Funtek zaista i opio do samih granica izdržljivosti, mogu li ga kriviti? Postoje ljudi, razmatrah dalje, koji se sa očajem i  dešperacijom  razračunavaju na potpuno ljudski, normalan način. Samo rijetko poremećeni ispraćuju svijet ispravljajući školske zadaće iz povijesti umjetnosti. 

- Znaš - reče tada još Marijana, - ako ja odem prije tebe i ako ti stvarno kreneš čekati smrt na radnome mjestu, mislim da ću, gledajući te odozgo, umrijeti od smijeha. Nemoj to raditi, glupo je i bez veze. Samo ćeš me sramotiti pred ostalim anđelima. Radi nešto drugo.

 Ne sjećam se točno koja je bila moja reakcija na takvo njeno zapažanje. Mislim da sam je gađao papučom. 

Da, priznah samome sebi, bila je u pravu. Ovo je ipak pomalo idiotski. Možda bih trebao prošetati, barem jednom oko škole. Ili oko parka iza nje. Možda bih trebao napraviti baš to. Obukao sam kaput. Ne vjerujem da ću imati vremena vratiti se ovamo. Više me nije niti zanimalo što to tako odvratno smrdi u kabinetu. Stao sam na prag prostorije koja je ponekad služila i kao učionica i prije nego li sam izišao, bacio sam pogled po njoj. Smješna mi se učinila, sada, bez učenika, bez djece, tiha. Upitao sam se hoće li možda nekome od njih barem na trenutak misli zavrludati u nju. Barem na kratko. Ili to zaista nema nikakvog smisla? Gledajući tako, padne mi na pamet kako se niti uz najbolju volju ne mogu prisjetiti imena onog malog, što je uvijek sjedio do prozora i najpažljivije me slušao? Koliko bi on sada mogao imati godina? On je bio dobar učenik. Žao mi je što mu se imena ne mogu sjetiti. Žao mi je. Sa vješalice koja se nalazila uz vrata, skinuo sam i šal. Nisam nosio šešire a kišobran sam negdje izgubio. Pokisnut ću, pa šta? Možda se prehladim.

Stajao sam tako neko vrijeme na samom izlazu iz kabineta, promatrajući velike fotografije Michelangelovog Davida, gotovo metar visoke, snimane iz svih mogućih uglova. Vlastoručno sam, uz mnogo muke i skupog eksperimentiranja, razvio te fotografije i stvarno sam bio ponosan na to kako su ispale. Snimio sam ih u Firenzi, davnoga ljeta, davne godine, kada smo Marijana i ja u samo mjesec dana jureći s jednog na drugi kraj zemlje, pohodili cijelu umjetničku ostavštinu starih talijanskih majstora. Smiješno, no, prisjetih se kako smo potkraj tog odmora bili toliko zasićeni vrijednom umjetnosti i ljepotom pravilnih kanona da smo se bez imalo prepiranja složili kako ćemo, da bi uspostavili prijeko potrebnu mentalnu ravnotežu između ukusa i neukusa, slijedećih pola godine morati uživati samo u kiču, odlaziti samo na najlošije izložbe i baviti se samo najjeftinijom umjetnošću. Naravno, to je prvo predložila ona i, naravno, ja sam to istog trena prihvatio. Previše dobre umjetnosti loše utječe na čovjeka, rekla je, mrtva hladna. Ja nisam upućen i ne znam tko je sve djecu učio nakon mene, no drago mi je što vidim da je znao, ili znala, cijeniti dobru fotografiju. Drago mi je to. 

Pozdravio sam, izlazeći, i Michelangela i Davida i profinjeni ukus cijenjenoga kolege. Obraćam vam se, umjetnici, vjerovatno posljednji puta. Nadam se da se niste uvrijedili načinom na koji sam vas predstavljao generacijama. Bilo mi je zadovoljstvo družiti se sa vama, svih ovih godina. Ne vjerujem da ćete uočiti moj izostanak sa poslijednje prozivke. Pretpostavljam kako će se naći neki obožavatelj koji će svoje posljednje sate provesti u vašem društvu. Ja ću ipak malo prošetati. I tako, uz dužno poštovanje: zbogom, umjetnosti.

Zatvorio sam vrata svog kabineta, izašavši na hodnik. Nisam gasio svjetlo u kabinetu, pustio sam ga neka gori. Niti grijalicu nisam isključio. Zastao sam kada mi je kroz glavu prošlo kako bi jedna stara i već sasvim istrošena grijalica kao što je ta mogla izazvati požar. Zatim sam odmahnuo rukom, rezimirajući kako to neće biti nimalo važno. Odlučih ne gasiti grijalicu. Neka se barem veliki majstori griju. Ne vjerujem da će se itko buniti.

Ova  je škola projektirana tako da onaj njezin dio u kome se nalaze učionice zajedno sa hodnicima zatvara jedan dosta oštar luk, sasvim dovoljno zakrivljen da sa ove točke na kojoj sam stajao ne vidim sam njegov početak. Moj kabinet je bio smješten na sam kraj tog više desetaka metara dugačkog hodnika i znao sam da neću vidjeti njegov suprotni kraj, zapravo početak, dio gdje se nalaze stepenice i nekoliko bista zaslužnih veličina, sve dok ne prođem barem tri učionice. Tek od tamo je dopiralo slabašno svjetlo. Znao sam da će se pokazati kako sam  u pravu ako pretpostavim da ono dolazi upravo iz male Funtekove ostave. On nikada ne zatvara ta vrata i sjećam se kako sam nekoliko puta bio slučajnim svjedokom  sasvim nezgodnih scena gdje su učenici navirivali unutra i izrugivali se mrtvo pijanom Funteku dok je ovaj u dubokoj nesvjesti hrkao i prdio na sav glas za vrijeme velikog odmora. Hladno je bilo u tom hodniku i kiša ga je naplavila. Preskočio sam veliku lokvu, lako. Izgledalo je da sa ove strane, sjeverne, kiša pada pod nešto oštrijim kutem, tako da uspjeva zaći i u zgradu. Gledao sam u toj polutmini kako moj dah stvara neuhvatljive oblike po hladnom zimskom zraku kada izdahnem. Čvršće sam se uvukao u šal i zatapkao pokušavajući izbjeći krhotine stakla što su ležale razbacane cijelom dužinom hodnika. Kroz rupe prozora, postavljene visoko, uz sam strop, nisam čuo skoro ništa. Grad, koji je inače u ovo doba večeri, ali bilo kojeg drugog dana, obavezno pulsirao i napinjao se od nepreglednih gužvi što su ih stvarali radni ljudi vraćajući se kućama, nije odavao gotovo nikakvog zvuka. Tek tu i tamo pokoji automobil i ništa više. Više nitko ne vozi automobil. Jer više nema kuda. 

Da je ljeto, sada, mogao bih sasvim lijepo čuti pjesmu cvrčaka iz obližnjeg parka. Pomislio sam kako bi zgodno bilo poći do rijeke. Pretpostavljao sam kako bih za to imao sasvim dovoljno vremena. Zastao sam pred vratima susjedne učionice i nastojao obratiti pažnju na mir što je vladao napolju. Uzalud, pomislih, ovo zvono će me izludjeti.  Od njegove zvonjave ne uspjevam razaznati niti dijeliće te sveprisutne tišine što se potmulo nagnula nad svijet. Pa, dobro, majku mu, hoće li taj Funtek već jednom isključiti to usrano zvono? Vrlo dobro znam da je i on još uvijek ovdje jer sam ga iz kabineta vidio kako stoji nasred školskog dvorišta i bulji u nebo, čekajući, i to, čini mi se, tek trenutak ili dva prije nego li sam zaspao. 

Htio sam time prevariti sudbinu, tim spavanjem ali nisam spavao dovoljno dugo. Morati ću, kao i svi, sudjelovati. Vidim da nema druge.

Koraknuo sam brže, lomeći ostatke prozora. Pridržavao sam se za zid desnom rukom, mada su mi se oči do tada već sasvim privikle na polumrak, a i svjetlo što je dopiralo iz Funtekove prostorije bilo je sve jače i jače. Zadah koji sam osjetio još u kabinetu, vladao je i ovdje. Bio je to neugodan, težak zadah. Pravi i nepatvoreni smrad, ako ćemo pravo. Isprva sam pomislio kako smrdi samo u kabinetu ali sada osjećam da zapravo smrdi po cijeloj školi. Da sam ga osjetio bilo kojeg drugog dana, bez ikakve sumnje bih zaključio kako je to posljedica jedne u nizu  praktičnih šala brojnih dežurnih zajebanata iz viših razreda. Baš kao i ovo zvono koje nikako ne želi umuknuti. Ali, kada sam poslije podne dolazio ovamo, nisam osjetio taj smrad. A pretpostavljam da se zvono može i samo uključiti. Teško mi je povjerovati da bi itko od tih zajebanata uopće i pomislio zaviriti u školu, sada. Ne, odbacio sam tu glupu i potpuno nadrealističnu pretpostavku da je ružan, gusti smrad djelo nekoga od njih. Prisjetih se kako je više puta bilo dana kada je cijeli grad smrdio po golubljem izmetu i nikako se nije moglo pobjeći tome. Ali, ovo nije bio taj smrad. Ovaj je smrad bio puno teži i masniji, nije bio tako užasavajuće suh kao golublji. Ne, ovo je nešto sasvim drugo. Pokušah izbjeći tom neugodnom zadahu stavljajući šal preko usta i nosa. To je ublažilo stvar. 

Još sam neko vrijeme tako stajao nasred hodnika, braneći se od smrada i slušajući zvonjavu. Dozvao sam glasno Funteka, nekoliko puta ali se on nije odazvao. Ma, boli me briga i u krajnjem slučaju, jebe mi se za to zvono. Praćen rijetkim svjetlom iz Funtekove sobice, ušao sam u malo predvorje na samom početku prvoga kata i pogledao oko sebe. Tamo, iza ugla, nalazi se zbornica. Ispred mene je ograda a iza nje velika praznina koja se spaja sa velikim predvorjem u prizemlju. Koliko li sam vremena proveo baš na ovoj ogradi, udišući smirujući, saveznički dim u kratkim ili dugim pauzama između predavanja. Stajao bih ovdje, naslonjen na ogradu i gledao dolje, u predvorje i dobar dan profesore...dobar dan, dobar dan... jesi gledao tekmu sinoć, stari...nisam..imao sam drugog posla, baš mi je žao... jebi ga, kakav si ti muškarac.. ne gledaš tekme, ne ideš po britijama... ne zanima te ribičija... fakat si za kurac... dobar dan, gospodična Banjek, kak' smo kaj... Proveo sam u ovoj školi više od sedamnaest godina i to mi je bio prvi posao koji sam tako sretno dobio odmah nakon završetka fakulteta. Sedamnaest godina. Pa ipak, nekako nisam ni s kim uspio postati, recimo, prisan, intiman. Nije riječ sad o nekoj ljubavnoj vezi, ne, nego o nečemu što bi se moglo smatrati višim stupnjem poznanstva od puke kolegijalnosti. Osim sa tim šašavim Dragecom, profesorom tjelesnog, jebivetrom i legalnim blagim pervertitom koji se svojski trudio zavaljati pod bilo koju suknju koja je ikada prošla zbornicom. Imao je on u tome i uspjeha, nikako se ne može tvrditi drugačije. Sasvim sam čvrstog uvjerenja kako je Dragec poentirao kod više od sedamdeset posto svih svojih potencijalnih žrtava. A kako i ne bi. Bio je mlad, nekoliko bitnih godina mlađi od mene u svakom slučaju, u izvanrednoj formi, savršenoj kondiciji i volio se prikazivati u pripijenim majicama, pogotovo ljeti. A kroz našu je školu prolazio zaista ogroman broj mlađih profesorica. Mada, godine njemu nikada nisu predstavljale neki problem. Šuškalo se neko vrijeme da je sasvim bezočno pričepio gospodičnu Čajčić, strogu i pravednu, pedeset i nešto godina staru profesoricu kemije i biologije, koja je za svoje godine izgledala uhahaj, i to u njezinom vlastitom kabinetu, njezinom malenom hramu gdje provodila svo slobodno vrijeme, moleći se moćnim bogovima kemijskih spojeva i ostalih prirodnih procesa. Najozbiljnije su mi se neki ljudi kleli da se baš to dogodilo. Dragec, pak, nikada nije direktno i nedvosmisleno odgovorio na moje pitanje je li je ili nije li je i ja sam smatrao da nije pristojno pitati takvo što više od jedanput. Meni je, u krajnjoj liniji, zaista bilo svejedno je li gospodična Čajčić, najstarija cura sa ove strane svemira, podlegla njegovim čarima ili nije. Sa Dragecom je uvijek bilo sranja, istina, ali nikada velikih.

Upravo taj,  blesavi i nikad do kraja sasvim svoj Dragec, bio je jedina osoba sa kojom sam, na radnom mjestu, razvio neke jače veze. Nije niti to prijateljstvo bilo nešto posebno, pomagali smo jedan drugome pri selidbama, postavljanju tapeta i takvim stvarima, ali i takvo kakvo je bilo, zalazilo je dublje od ostalih, tek površnih poznanstava. Da, Dragec. Nisam ga čuo niti vidio, godinama. Marijana ga nikako nije voljela, bio joj je ljigav.

Pogledom sam otpratio još jedan svoj izdisaj dok se lagano rasplinjao u tmini poviše ogromnog školskog predvorja. Bilo je lijepo, to predvorje, jednom, prije nekoliko sati. Ogromnog apstraktnog staklenog murala više nije bilo na stropu. Ležao je negdje dolje, zajedno sa svim obližnjim predmetima od stakla. Pažnju mi privuče odbljesak metala na zidu nasuprot meni. Školsko zvono. Upravo onakvo kakvog sam ga i pamtio. Čovjek bi pomislio kako bi se neke stvari ipak trebale mijenjati, no, ovo je zvono zvonilo tom istom zvonjavom već cijelih šezdeset godina. Niti jednom se nije pokvarilo. Stajalo je na tom zidu otkako je škola sagrađena. Nekada mi je bilo drago to zvono i ja sam uživao u njegovom zvuku.

Dugo je zvonilo. Bilo je uporno i nikako nije namjeravalo prestati. 

Stajao sam tako, potpuno zbunjen, ne pokušavajući niti pojmiti trebam li ga isključiti ili ne. Jednostavno, samo sam stajao. I slušao tu zvonjavu.

Smiješno, Marijanu sam prvi puta ugledao za vrijeme nekakvog nesretnog požara na fakultetu. I tada je zvonilo. Bilo je to, istina, drugačije zvono, nekako dublje od ovoga i nije toliko probijalo uši visokim tonovima, koliko glasnoćom. U općem metežu i dimu, Marijana se kretala posve lako i bez ikakvog je napora prolazila kroz gomilu, ne uzbuđujući se previše. Pod rukom je držala knjige i mirno je prošla pored mene. Nije me zapazila. Zapamtio sam to zvono.

Dugo je zvonilo. 

Netko se tamo dolje, u predvorju, nakašljao, pa još jednom. Funtek. Stari, dobri domar. Prepoznao bih taj kašalj u svako doba i na svakom mjestu. Pomislih kako bih ga ipak trebao pozdraviti, Funteka, onako, za kraj. Okrenuh se i krenuh stepenicama prema predvorju. I one su bile prepune stakla i kojekakvog smeća. Još uvijek sam se tresao od hladnoće, a ono je zvono još uvijek zvonilo za odmor. Pomislih kako je u redu to što zvoni. Na kraju krajeva, škola je zauvijek završila i uskoro ćemo svi na dugačak odmor. Hmm, možda bi čak i bilo u redu da to zvono, baš zbog toga, zvoni zauvijek. Ako ništa drugo, barem bi djelovalo prikladno.

Funtek se ponovno nakašljao, čuo sam, i mrmljao je nešto sebi u bradu. Nije čuo da dolazim. Sjedio je usred predvorja, na nekoj staroj školskoj stolici i gledao u zvono. Nije se micao. Samo je sjedio i promatrao to zvono. Čudno?

- Funtek! - pozvah ga.

Trznuo se i okrenuo. Trebalo je nekoliko dugih i napornih trenutaka da mu nejasne mrlje u alkoholom preplavljenom mozgu poprime oblik davno poznatog lica.

- Jebemti! To ste vi, profesor!¨Tak ste me splašili, skor sam vumrl od straha. Jezušmarija, mislil sem da bu me herc čopil.

- Ja sam, Funtek. To sam samo ja - rekoh.

- Kaj delate tu? Zakaj niste doma?

- Čudite se, Funtek? - upitah- Pa i vi ste ovdje.

- A je, pa kam bi ja išel? Kam vrit? Ja nemam familiju i nikoga, osim nekog tam rođaka kaj ga sto godina nis videl. Nekak mi se najbolše činilo da ipak ostanem tu di jesam. Jebi ga, ova je škola tak i tak naveke bila moj dom, celo ovo vreme i kaj bi ja sad? Niš. Bum bil tu. A kad ste vi došli? Nisam vas videl.

- Znam da niste, Funtek. Bili ste prezauzeti promatranjem neba. Došao sam odmah nakon prvog udara.

Aha, reče. Pažljivo sam koračao do njega. Gazio sam po ogromnim komadima stakla koji su očito potjecali od velikog apstraktnog murala, zatim po nešto manjima, pojačanima žicom. Učinilo mi se kao da se svo staklo svijeta razbilo (što, samo po sebi, i nije bilo netočno) i da su sve te krhotine dopremljene upravo ovdje (dobro, to je već bilo malo pretjerano). Bilo je tu i ostataka nekakvih vaza, posuda (te su mi bile poznate) i raznih drugih stvari kojima, ovako razbijenima, niti uz najbolju volju nisam mogao odgonetnuti svrhu. I sve se to rasulo po cijelom predvorju. Nisam uopće bio svjestan da se uokolo nalazilo toliko staklenih predmeta. Pažljivo sam se dovlačio preko mramornog poda, pazeći kamo ću uputiti slijedeći korak, trudeći se izbjeći potencijalno najnezgodnije hrpice stakla. A skoro su sve bile takve.

- Malo sam probal počistiti, znate - reče Funtek - Al mi se na kraju ipak nije dalo, pa sam samo par puta prošel z partvišem.

Razumijem vas, Funtek, potpuno. Više vas nitko neće zajebavati oko toga. Nitko vas, isto tako, neće niti pozivati na red zbog neke žarulje koja već nekoliko dana ne svjetli niti zbog slavine u ženskom zahodu koja već tjednima curi. Oko toga se više ne morate brinuti.

- Nekak ste mi tužni, profesor. Kaj stvarno nemate niš pametnejšega za delati, nego sada biti tu?

Nisam namjeravao odgovoriti na to pitanje, a njega to nije previše niti zanimalo. Sjedio je na toj stolici i samo se nakratko ustao kada sam prišao da se pozdravimo. Stisnuli smo ruke, onako, svakodnevno, baš kao da se svaki dan viđamo. Izbjegli smo sve godine što su se natiskale između nas, između mene i ove škole, između njega i te iste škole, između nas i svega. Nije nas to previše zanimalo. Zatim je ponovno sjeo i nastavio promatrati zvono.

A ono je i dalje zvonilo. Za odmor.

- Funtek - rekoh - Ovo zvoni.

Pogledao me. Naravno da zvoni, rekao je. Tak je bolje.

- Ne smeta vam? - upitah.

Ne, reče, tak je bolje. Stajao sam pokraj njega i zajedno smo promatrali zvono a do mene je dopirao ustajali smrad kisleoga vina i debrecinki s hrenom, Funtekove uobičajene večere i taj je smrad bio toliko jak da je čak otjerao i onaj širi, općeniti smrad koji se osjećao posvuda. Nisam znao treba li mi biti drago zbog toga.

- Ovak krampus nemre do mene, znate.

- Tko, Funtek? - upitah, sasvim siguran da sam krivo čuo. Krampus?

- Je, je. Znate, već mi se par puta danas javil. I stalno me zove: "Fuunteek! Fuunteek! Dojdi sim, Fuunteek!"

- Čuli ste vraga kako vas zove?

- A je. Il je to bil krampus ili neko kaj ima jako sličan glas ko on. Tak je to meni zvučalo. Jebemti, usral sam se ko malo dete kad mi se javil.

Aha, pomislih. Napio se pa mu se svašta priviđa. Pa i to je u redu, zašto ne? Svatko se sa neizbježnim suočava na način koji mu je najlakši i na postoji nikakvo univerzalno načelo primjenom kojeg bi se taj susret mogao ikako ublažiti. Neki ispravljaju školske zadaće, neki šeću, neki pjevaju u slavu bogu. Neki, pak, potrpaju ženu i djecu u auto i odvedu ih na izlet u planine. Neki se napiju, pa svašta čuju. Krampus, pomislih, pa nije niti to bez vraga.

- Dobro, Funtek - rekoh - Pa vi onda uživajte. Ja idem prošetati. Zbogom.

- Čekajte, profesor! - uspravi se - Čekajte, pa kaj nebute tu ostali? Z menom? Pa kam sad idete?

- Idem prošetati, Funtek. Još jednu, posljednju šetnju. Tako će mi biti lakše. Samo vi ostanite ovdje i ne brinite: krampus ovdje ne može do vas.

- Je, znam da nemre. Zato sam i pustil da zvoni, da ga ne čujem. Inače bi poludil kaj bi me on stalno dozival. Fuunteek! Fuunteek!

Namjeravao sam ga zaista ostaviti usred predvorja, neka sjedi i neka sluša školsko zvono. Ali, inzistirao je da popijemo jednu, za kraj. Ne pijem inače i nikada mi niti na kraj pameti ne bi bilo da uopće i pomislim kušati kiseliš kojim se on neprestano napaja, no, zašto ne? Svejedno je. Ne postoje više neka načela kojih bi se u životu trebalo pridržavati. Tako je to.

Nije imao kapljicu pri sebi, ostavio ju je u sobici i učinilo mu se zgodnim da odemo gore i tamo iskapimo koju. Može, rekoh, ali samo ako najprije isključi to zvono. Izluđivalo me.

- Ali, gospon profesor! - razgoračio je oči u strahu - Pa, krampus bu me zval, kaj vam je? 

- Funtek - rekoh - Samo vi to isključite, slobodno. Evo, obećajem da vas nikakav krampus neće dozivati dok sam ja sa vama. U redu? Dajte sad, isključite to zvono.

Promatrao me neko vrijeme i nije baš izgledao voljan isključiti zvono. Djelovao je stvarno preplašeno. Krastavo mu se lice trzalo i pokušao se nasmješiti, kao, sve je u redu, ali mu nikako nije išlo. Ipak, popustio je, isključit će zvono.

- Ja, al ga se treba 'sključit' tam gore - prstom pokaže na zid - Tam ga se treba 'sključit'. Tu dole se nemre.

- Zašto? - upitah - Pa tu se isključuje zvono, tu, na porti. O čemu vi pričate, Funtek?

- Je, je. Tu se dole moglo 'sključit', dok ja to sve nis' potrgal. Ščupal sem sve žice odtud i tu se više to nemre napravit. Pa bojal sam se da mi krampus ne dojde u portu i da on sam ne 'sključi zvono! Tu ga je lako 'sključit', e, a tam se gore treba popest', pa da ga vidim jel' bu on meni tam gore išel 'sključivat' zvono, ha?

- Da, Funtek. Ali sada će te se vi morati popesti gore. Ne možemo u miru popiti ako nam ovo stalno zvoni, nije li tako?

- Pa je.

- A mislim da smo zaslužili da popijemo u miru. Što vi kažete na to?

- Je, tak je, profesor. Pa ko si je to više zaslužil neg' nas dvojica? Niko.

- Tako je, Funtek. Nitko.

Otišao je po ljestve, gazeći po razlomljenom staklu a ja sam ostao sam. Shvaćam ga, donekle. Visoki su ovo zidovi i tamne su boje kojima su pobojani. Nikada mi to prije nije smetalo i nikada ih nisam doživljavao tako prijeteće. Pastelno plavi zidovi više nisu djelovali umirujuće a ono malo žute, kojom je bila obojana porta i sam ulaz u školu, odskakali su u polutmini, prijeteće. Vjerujem da bih i ja ovdje začuo svoga vraga, samo ako bih ostao dovoljno dugo.

Funteku nije trebalo dugo da donese ljestve. 

- Nisam mogel najti one vel'ke. Nema veze, bute se vi popeli, ha? Ja nemrem sa ovima dojti do gore.

Lukavac. Donio je manje ljestve, samo zato da se ne bi morao penjati, pomislih. No, pade mi na pamet da Funtek nije takav. Nikada nije bježao od svojih dužnosti i svakako se može reći da ih je uvijek obavljao sa čudnim, gotovo nenormalnim ushićenjem. Volio je popravljati žarulje i pipe. Volio je odštopavati zaštopane zahode. Volio je prčkati po žicama. Mislim da nije namjerno donio male ljestve. Prije bih ustvrdio da se brinuo da ipak ne odlučim otići dok on negdje po školi traži duže ljestve, pa je dohvatio prve koje je pronašao. Da, prije bih rekao da je baš tako bilo. Nema veze, pa mogu i ja isključiti to zvono. To ne može biti tako velika mudrost.

- Dobro, dajte, ja ću - rekoh i pričekah da postavi ljestve uz zid. 

Ostrugao je pristojni komad boje na mjestu na kojem su one dotakle zid. Nema veze, Funtek, nikome to više neće smetati. Tanki komadići boje lagano su pali na pod. Posegnuo je za njima.

- Funtek, pustite sad to! - rekoh - Dajte mi držite te ljestve, čvrsto, da ne padnem.

- Niš se vi ne brinite, profesor. Ja bum vas čuval. Sam se vi popnite gore.

Pažljivo sam stao na prvu, zatim na drugu, treću prečku. Dobro je, ljestve se ne tresu onoliko koliko sam očekivao. Nastavio sam a on ih je pridržavao odozdo. Bio je dvadesetak centimetara niži od mene i zaista nije bilo nikakve šanse da dohvati zvono, čak i da se uspio, onako debeo i pijan, popeti na ljestve. Stigoh do samog vrha ljestava a zvono je i dalje bilo izvan mojeg dohvata. Jebemu, Funtek, zar zaistra niste mogli naći neke veće ljestve? Pripio sam se uz zid i stao na najvišu prečku, balansirajući sad na jednoj, sad na drugoj nozi. Moram priznati da sam se osjećao vrlo glupo, no, nekako sam ipak uspio dohvatiti zvono. Odvratno je glasno zvonilo i taj mi je zvuk probijao uši. Funteka sam jedva čuo odozdo.

- Šta da sada napravim? Gdje se to isključuje?- upitah, vičući.

- Pa niš, profesor. Uhvatite žicu i 'ščupajte ju vun. Samo to.

- Pa ne može se to.

- Ma, može, kak ne. Dajte probajte, nije vam to tak teško.

- U pičku materinu, Funtek! Niste mi mogli donijeti kakva kliješta ili nešto čime bih to mogao prerezati? Kako ću je to iščupati? Pa treba biti jak ko slon za tako nešto.

- Je, ak očete, bum otišel po klešta, evo čekajte, sad bum.

Do toga trenutka sam još nekako održavao ravnotežu, ponajprije zahvaljujući činjenici da se ljestve nisu pomicale jer ih je Funtek zaista čvrsto držao. No, kako se on odmaknuo i ispustio ih iz ruku (a napravio je to prilično nespretno i one su se zbog toga zatresle), tako se i ta ravnoteža poremetila i otišla u vražju mater. Nešto sam opsovao. Funtek je shvatio što je učinio i brzo je ponovno primio ljestve i time ih još jače zatresao. Rukama sam panično tražio neki oslonac. Uhvatio sam žicu i povukao je. Funtek je nešto vikao. Zvono je još uvijek zvonilo. Nešto je bljesnulo. Ja sam pao. Već u padu sam postao bolno svjestan stakla što me čekalo na tlu. Zatim je i zvono pošlo za mnom. Mislim da me udarilo u čelo.

Moj stari se, davno davno, od muke hvatao za glavu kad god bi shvatio da u blizini nema nikoga koga bi mogao uhvatiti da mu pomogne oko nekih, čisto praktičnih stvari, osim mene. Naprimjer, pobojati ogradu, zašarafiti poneki šaraf ili nešto slično. On je bio izrazito miran, strpljiv i nenasilan čovjek i to mu je bila jedna od najboljih  karakteristika ali moje je neumijeće u njemu uvijek uspjevalo pobuditi točno onoliku dozu nervoze kolika je potrebna da netko tako miran, kao što je bio moj stari, poludi i zaključi kako bi mu brže bilo da je sve to krenuo raditi sam. "Smotan" je bila riječ kojom me najčešće častio u tim i takvim trenucima. On, naprimjer, ne bi imao nimalo problema sa čupanjem neprijateljske žice iz zvona instaliranog nekoliko metara od tla. Dva do tri vješta pokreta i stvar bi bila gotova a protivnička naprava onemogućena. Meni su se, naprotiv, stvari takve prirode uvijek činile nezamislivo zamršenima i nikada nisam imao puno smisla za tehniku. 

- Nikada se ti od svojih ruku nećeš najesti - znao mi je govoriti. I te su mi riječi zvonko bridjele u ušima dok sam se probijao kroz tamu. Još uvijek sam osjećao onaj strašan zadah, topli smrad što se raširio po cijeloj školi i nije pokazivao niti najmanju namjeru da se otamo iseli. No, sada se na njegovoj širokoj i tupoj podlozi razvijao jedan sasvim drugačiji, oštar i konkretniji, puno bliži smrad. Još uvijek sam tražio izlaz iz mraka a svoje sam traganje usmjerio prema izvoru tog smrada. 

- Opa, pardon, gospon profesor.  Tak mi je malo izletilo. 

Kvrgavo se Funtekovo lice nagnulo nad mene i potpuno se izobličilo. Njegove su mutne i ne baš sasvim prisutne oči izgledale barem tri puta veće iza naočala koje je nabio na nos. Izgleda da me je već neko vrijeme tako promatrao. 

- Ispričavam se, još jemput. Znate, to su debrecinke. Kad got ih pojedem tak se napuhnem i nemrem si pomoći. Razmete, ne?

Pokušao sam posve odgurnuti tu tamu i konačno iskoračiti iz nje pa sam podigao glavu i zatresao je. To me užasno zaboljelo i nisam imao drugog izbora nego da je ponovno vratim u početni položaj. Odlučio sam malo pričekati sa izlaženjem na svjetlo. Polumrak je za sada sasvim dobar.

- Dajte si mira, profesor - škripao je Funtek - Imali ste sreću kaj ste pali na mene. Mislim da ste si samo nogu sjebali, onak, zaprav. Glava bu vam zarasla, valjda, a to po rukama fakat nije niš. Tak se sad tu malo primirite da dojdete k sebi.  

Funtek je pritom prdnuo još jednom ali se ovoga puta nije ispričavao. Već je jednom to učinio, dovraga, i vjerovatno je smatrao kako bi ponavljanje isprike bilo čisto pretjerivanje. 

- Nisam vam baš neki bolničar al' sam vam pogledal ruke i facu i zaključil sam da je bolje da vam ja ne vadim to staklo. To bi trebal napraviti neko pametniji od mene. 

Pogledao sam dlanove. Na desnom je dlanu bilo samo nekoliko posjekotina u kojima nije bilo stakla i koje nisu jako krvarile. Lijevim je, pak, dlanom gospodarila jedna ogromna iz koje je tekla  krv. U njoj se nalazila opaka krhotina, tanka i dugačka. Stežući i opuštajući mišiće dlanova, te pomičući prste shvatio sam da se dotična zabila upravo u neki mišić i da svaki pomak pristojno boli. Nisam htio pažljivije se zagledavati u nju, kao što to neki ljudi rade jedva čekajući da vide svoju vlastitu kost, pa se poslije hvale kako su se zarezali do kosti i kako im je pola sata iz te rane liptila krv. Još uvijek sam ležao na leđima. Funtek je još uvijek stajao nada mnom. Sasvim sam dobro osjetio onaj njegov poznati miris. Da bio je to onaj pravi Funtek,  kakvog ga se sjećam.

- Šta stojite tu bez veze ? Dajte mi donesite neku gazu ili zavoje, vidite da sam se sav uljepio. Mora ih biti tamo u medicinskom ormariću u zbornici. Imate ključ? 

- Je, je. Htel sam već otići al ste se baš počeli buditi pa sam si rekel da vas pričekam da vidim kak ste kaj. 

- Ne mogu biti bolje, Funtek. Ne vidite sami? U pizdu materinu, dajte već jednom te zavoje, Funtek! - on je, pretpostavljam, bio najizravniji potomak neke plemenite loze stoljećima sustavno usužnjavanih kmetova i ta mu, genetski prenošena poniznost, nije nikako dopuštala da se čak i na tren suprostavi bilo kome tko bi si dao truda i bar malo podignuo glas na njega. I bio sam mu zahvalan zbog toga. Da je, u suprotnom slučaju, Funtek bio rođeni buntovnik ili barem hladnokrvni flegmatičar po uvjerenju, ja bih, nakon takvog obraćanja, vjerovatno ostao ležati na podu školskog predvorja dok ne iskrvarim i ne crknem. Ili ja ili sve ostalo, što već dođe prije. Ovako, Funtek se pokunjeno uputio prema zbornici. Promrmljao je poneku, onako, čisto iz navike, sebi u bradu ali nije mu u prirodi bilo da se suprotstavi bilo kakvom odlučnijem stavu. Jednostavno, takva pomisao nije postojala u Funtekovom spektru razmišljanja. Morat ću mu se ispričati kada se vrati, odlučih. Nije red, ipak. On nikako nije kriv što sam se rodio sa dvije desne ruke. Pošto sam ljevak.

Podupro sam se laktovima i pridigao u polusjedeći položaj. Sat na suprotnom zidu pokazivao je devetnaest sati i četrdeset i sedam minuta. Ukoliko je točan. Doduše, u predvorju su uvijek bile najtočnije ure na cijeloj školi. Morale su biti. Jer, po njima se određivalo trajanje satova i odmori između njih. Da, ovaj sat je definitivno točan. Trinaest minuta do dvadeset sati. Da je sada bilo koji prošli dan, umjesto današnjega, sada bih vrlo vjerovatno sjedio pred televizorom, gledao Dnevnik i psihički se već spremao za krpe. Ili bih upravo bio upušten u završavanje neke od maratonskih šetnji. Ili ništa od toga. Možda bih samo sjedio negdje i tupo proučavao neku točku ispred sebe. U svakom slučaju, ne bih krvario nasred školskog predvorja. Ne bih čekao kraj svijeta.

2. ČETVRTAK

Četvrtak je. 

Od svih dana u tjednu, četvrtak mi se čini nekako najgluplji i apsolutno najneadekvatniji dan za ovo konačno, veliko svođenje računa. Onako smješten pri kraju radnoga tjedna, četvrtak bi mogao biti dan u kojem bi se sasvim legalno i bez puno angažmana mogla odigrati smrt ponekog  pojedinca, možda nekog anonimusa čiju bih čitulju pročitao sutra ili za nekoliko dana u dnevnim novinama i čiji nestanak nikako ne bi mogao dovesti do toga da svijet stane, čak niti za trenutak. Ne mogu se sjetiti, hmm, ne mogu niti znati to, ali, imam blagi osjećaj kako niti jedna značajna osoba, niti jedan velikan ili mislilac nije mogao, nije smio, umrijeti  tako glupog i dosadnog dana kao što je četvrtak. Cijeli tjedan očekivani petak, vedra subota, prežderana nedjelja, pa čak i naporni i uvijekšokirajući ponedjeljak uvijek su mi se, kada bih pomalo razmišljao o takvim stvarima, činili kao mnogo bolji dani za privođenje bilo čega kraju od četvrtka. Sporog i dugosvirajućeg četvrtka. Jebote, četvrtkom čak niti na televiziji nisi imao što za pogledati. Pa, ipak, eto, netko se poigrao velikim datumima i, slučajno ili ne, odlučio kako danas mora biti baš četvrtak. Ne znam da li da se smijem ili plačem zbog toga. Možda ću to saznati kasnije. Možda neću. 

Bilo kako bilo, četvrtak je. 

 Da je kojim slučajem tridesetak godina ranije, sada bih izlazio, potpuno premoren i slomljen, sa cjelodnevih predavanja. Sjećam se vrlo dobro tih četvrtkovih večeri davnih studentskih dana. Nekako mi se desilo da baš svih tih godina visokog školovanja, upravo četvrtak uvijek bude rezerviran za najdosadnija i najnapornija predavanja čiji sati nisu imali apsolutno nikakav značaj u konačnici bilo čega, osim da me dobrano izgnjave i iscrpe do daske. Mislim da sam baš nekako u to vrijeme razvio skoro patološku odbojnost prema svemu što ima veze sa četvrtkom. Tog dana nisam htio planirati nikakve aktivnosti, pa čak niti kasnijih godina. Jednostavno, za mene je četvrtak bio gnojav, tmuran, čudljiv i ljepljiv dan i kao takav posve idealan dan za strpati se u krpe čim stignem kući, zaključati se pred svijetom i nikako, nikako, nikako nikuda ne izlaziti. Nikada, zapravo, nisam uspio razlučiti da li su upravo naporni i dozlaboga dosadni fakultetski dani bili uzrok takvom razmatranju ili su se oni samo savršeno uklopili u to sivilo najidiotskijeg dana na kugli zemaljskoj. Kasnije se, pamtim, i Marijana pokušala boriti protiv tog vječnog neprijateljstva prema, kako je ona tvrdila, sasvim nedužnom i posve prijateljskom danu kao što je četvrtak ali niti njoj to baš nije polazilo za rukom. Tu i tamo popuštao sam i dao se izvući iz kuće, samo da bih uništio večer svima oko sebe. Da. Da je tridesetak godina ranije, vjerovatno bih mrzio cijeli svijet i samo vrebao prvu izglednu priliku da se iz njega isključim. Sada, danas, stojim (sjedim, skoro da ležim) potpuno ravnodušan prema njemu, ne žaleći ga, niti likujući nad njegovom sudbinom, teškom i odurnom. I ako se potrudim malo bolje sagledati situaciju, vjerujem da ću stići do zaključka kako se svijet nikako nije sasvim slučajno odlučio isključiti upravo u četvrtak. Koliko god se meni taj dan činio potpuno bezveznim. Ili baš upravo zbog toga. 

Da je tridesetak godina ranije, nitko ne bi znao zbog čega četvrtke treba izbjegavati i bježati od njih kao od kuge. Ali, ono što me sada nekako najviše zanima i što mi je vrlo često u zadnjih tjedan dana prolazilo kroz glavu, jest pitanje na koje mi  nitko na svijetu ne može dati čak niti približan odgovor. Da je sada tridesetak godina kasnije nego što jest, što bi  najprosječnija ljudska jedinka u koje definitivno svrstavam samoga sebe, dakle, što bi jedan takav običan, najobičniji čovjek ili žena, tada, razaznao ili razaznala u ostacima ovog sadašnjeg, nama poznatog svijeta? Da li bi itko uopće bio u stanju pojmiti barem maleni djelić krajolika nove planete koja više neće imati imena, iz jednostavnog razloga jer neće postojati nitko tko bi je mogao bilo kako zvati, a čije vatreno rođenje tek što se nije dogodilo? Da li bih, recimo ja, kad bih mogao prespavati slijedećih tridesetak godina, probudivši se i otvorivši oči, u prizoru koji bi me dočekao mogao prepoznati barem neki, najmanji, tračak bilo kakvog ostatka postojanja ove malene i napučene planete? Ili bi prizor koji bi mi se tada ukazao bio toliko stran i sjećanju nepojmljiv da jednostavno ne bih mogao pronaći niti jednu jedinu dodirnu točku između onoga čega se sjećam i onoga što bih imao prilike vidjeti? Nešto će ubrzo biti ovdje i nije ljudski rod jedini koji će ove noći nestati, naprotiv.

Nešto tek što nije stiglo. Nešto će nas dodirnuti svojim vječnim prstima, ne priznajući strah, bilo čiji, niti mareći za milost, prema bilo kome. Nešto će se, ogromno i teško, stuštiti na nas. Razmjeri već započetog Uništenja bit će, kako se slažu upravo sve relevantne instance, u najmanju ruku nemjerljivi i nije za očekivati da će bilo koji živi organizam, životinjski ili biljni, svejedno, biti u stanju opstati nakon njega. Čak niti najsitnije bakterije. Čak niti duboko pod zemljom. Planeta nekad znana kao Zemlja više neće posjedovati niti svoju plavu boju, pošto će sva voda svijeta, u bilo kojem se agregatnom stanju nalazila, nestati u jednoj jedinoj sekundi,  ne ostavljajući čak niti milijardama tona snijega i leda, vječitog u svome trajanju, od pamtivjeka čekanu zadovoljštinu da svojim otapanjem konačno poplave svijet. Da, vode neće imati vremena za bilo što drugo osim za nestati. Sa nama je drugačije. Jer, dok stigne taj konačni čas koji će označiti apsolutni kraj svega na ovoj planeti, živući će, potpuno svjesno i nemoćno, promatrati kako se svijet  koji su još do prije nekoliko dana smatrali skoro vječnim i neuništivim, ruši i raspada. Glavni udar, nažalost, neće nastupiti odmah, ne. Prethodit će mu stotine, možda čak i tisuće, uvjetno nazvanih, manjih udara. Jer, u ovako postavljenoj skali, riječ "manje" označava sve vrijednosti koje  se nalaze ispod razine samog potpunog i apsolutnog Uništenja, bez obzira na njihovu pojedinačnu razornost i ubojitost. Da, svaki taj "manji" udar odnijet će milijune i milijune života i nepregledne će površine pitomoga  svijeta otpuhnuti u prah, utirući tako put konačnom Uništenju koje će uslijediti tek koji sat ili dva kasnije, kada više nikoga neće biti ovdje da ga dočeka. Nešto je bijesno. Nešto je čekalo svoj trenutak, bolesnom strpljivošću, od postanka vremena. Možda smo se nečemu nečime zamjerili. Možda, pak, ništa drugo niti nismo mogli učiniti i možda je upravo tako oduvijek i trebalo biti, tek, jedno je sigurno. Ne postoji izlaz. I nikako ne postoji bijeg. Prema predviđanjima, planeta će Zemlja biti uništena u slijedećih osam sati. 

Ljudsko je tijelo, razmatram, samo po sebi sasvim izloženo svim mogućnostima sakaćenja, ranjavanja i ozlijeđivanja i ne postoji nikakav pouzdan način na koji bi se ono moglo potpuno zaštititi. Smiješno je, čini mi se pak, da se niti naša planeta ne nalazi na ništa višem stupnju zaštite od naših tijela. Smiješno i skoro tragično. Ne postoji ništa što bi se za našu planetu moglo učiniti. Čekati, eventualno.

Mada, znam za mnoge koji su izabrali upravo suprotno. Otkako je svekolika planeta pouzdano saznala datum, gotovo sat, svoga potpunog uništenja, a bijesni se amok, čvrst i stvaran do same opipljivosti, nadvio nad svijet, oduzimanje vlastitog života postalo je jedini mogući način izigravanja sudbine i pružalo je, u svoj svojoj očajnosti i tuzi, barem malenu utjehu u prividu kontrole odabira trenutka vlastite smrti. Mnogi su odlučili iskeziti zube okrutnoj presudi svemoćnog prostora i vremena i rapidno, na samima sebi, ubrzati njezinu provedbu. Jutros se nepoznata žena, mlada i sasvim lijepa, strovalila pred moje noge, u tihom kvartu, sama i bez promatrača. Osim mene. Nije ispustila nikakav zvuk niti hroptaj, mirno je izbrojala sudbinu i bacila se u dubinu sa devetnaestog kata. Gledao sam je iz daljine, odozdo, nekoliko minuta prije nego li je zakoračila i divio se njezinoj mirnoći. Učinilo mi se kao da joj, čak i sa te udaljenosti, mogu razaznati crte lica i onaj mladenački nemir i radoznalost u očima i mislim da u njima nije bilo straha.  Gledajući dolje, skinula je kaput i odložila ga nekamo u stranu. Možda je taj kaput predstavljao ostatak nečega lijepoga, dobroga i možda ga je skinula jer ga nije htjela uprljati. Udahnula je duboko par puta i, mislim, promrmljala nešto. Možda se molila. Možda je nešto pjevala. Možda je sama sebi izrecitirala epitaf ili je samo opsovala poslijednje riječi za pamćenje.  Ne znam i ne mogu znati. Tek, nakon što je i treći puta duboko udahnula, uzimajući zrak baš kao da se sprema zaroniti, prepustila se vjetru. Zakoračila je mirno i odlučno, bez kolebanja. Počela je padati na noge ali je, ne koraknuvši dovoljno daleko od ruba zgrade, zakačila rub jednog od balkona na kojemu se još uvijek sušilo rublje i počela se prevrtati u zraku. Činilo mi se kako pada jako sporo i u malenom trenutku bio sam potpuno spreman okladiti se sa bilo kime i u bilo što da nikada neće niti pasti. Učinilo mi se da će upravo tada uhvatiti povoljnu struju i poletjeti. Negdje prema jugu, prema tropskim krajevima možda. I da nisam sasvim slučajno prolazio onuda, polako se opraštajući od malenog i uvijek mirnog, uvučenog parkića gdje sam često znao zalaziti, bacajući kakav kibic na partiju šaha ili karata, njezina bi smrt ostala sasvim neprimjećena, bez svjedoka. Čudno, pomislih tada. Zbog mene će njezin odlazak ostati barem još neko vrlo kratko vrijeme zabilježen. Netko će ipak u sebi do samog svoga kraja, koliko god on bio blizu, nositi malen i skoro neznatan ali ipak sasvim dovoljan spomen na njezinu smrt. Nije li to puno više od onoga čemu se svi mi uopće možemo i smijemo  nadati? Jer, palo mi je na pamet dalje, postoji li uopće netko tko će se sjećati nas? Postoji li netko tko će se za dvadeset ili trideset krhkih ljudskih godina moći osvrnuti i prisjetiti se da je nekada, negdje ipak postojala jedna malena, više ili manje inteligentna vrsta, usudio bih se reći potpuno beznačajna u konačnom poretku stvari, čije su jedinke od same pojave vlastite samosvijesti težile samo jednome - da u vremenu što će naići ne ostanu ne spomenute? Svi ljudski napori i sva stremljenja poduzeta bilo kada i bilo gdje u toj kratkoj ljudskoj epizodi, bila su usmjerena samo u pravcu osiguravanja sjećanja i pamćenja. Uzalud, tvrdim bez imalo sumnje, sasvim uzalud. Faraoni jesu sagradili svoje nadgrobne spomenike, kao i velika većina najobičnijih ljudi, uostalom, i tako si na Zemlji osigurali vječnost i to je neprijeporna istina. Jalovu vječnost ipak, čini mi se, pošto je ljudsko pamćenje, kao i samo ljudsko tijelo, kao i sama njegova planeta uostalom, tako krhko, ranjivo. Ne postoji nitko i ništa što će moći obraniti bilo koga od nas od hladnog i besćutnog zaborava. Ogroman prostor oko nas ne poznaje prošlo vrijeme i ne priznaje one kojih više nema. Tako niti ljudski rod ne može očekivati milost ili iznimku od davno utemeljenog pravila. Ne, noćas će čovječanstvo, ljudski rod, zajedno sa svojom planetom i svim svojim znanjem, umjetnošću i dostignućima nestati u zaboravu. Nitko, ama baš nitko, u cijelom ovome svemiru neće više imati bilo kakvu ideju o tome koliko je, naprimjer, ljudskih sekundi potrebno da bi se istrčalo stotinu ili dvijestotine metara ili koliko se brzo može poderati dvadeset i sedam telefonskih imenika koristeći se samo golim rukama, a sva velebnost bilo koje, ljudskom rukom podignute katedrale ili tunela ili brane nestat će u prahu zajedno sa ogromnim, prirodno izdeljanim kanjonima ili će ispariti, baš kao i duboke, poput mora široke rijeke što oplahivaše plodnu zemlju tamo negdje oko samog ekvatora i nitko se više neće upitati koji je pripadnik naše vrste bio prvo ljudsko biće koje je stupilo na Mjesec i da li je to uopće bitno. E, pa jebiga! Uzalud se trudiše i svi pisci i filmaši, pjesnici i samozvane veličine bilo kojeg kova, unoseći cijele sebe u stvaranje svojih spomenika. Od noćas pa na dalje, svi će biti podvrgnuti istom tretmanu zaborava kao i debela, uvijek zajapurena i vesela, radoznala i dobroćudna, sasvim neambiciozna prodavačica grincajga na obližnjoj tržnici. Tužno? Možda. Tragično? Ne znam. Ironično? Svakako. Manje od osam sati bit će potrebno da se potpuno izbriše bilo kakav trag postojanja ovakve planete Zemlje čime će svako sjećanje na naše prekratko trajanje  biti posve onemogućeno. 

- Ako ti umreš prije mene - rekao sam, dalje, Marijani, nastavljajući razgovor o smrti i rastancima, - od tuge ću poludjeti, to je sasvim sigurno. Mislim da ću se i pokušati ubiti, ako ću za to imati hrabrosti. U svakom slučaju, zatvorit će me u neki sanatorij, ja to znam. 

- Sereš - rekla je. 

Nasmijala se tada i uperila pogled duboko u mene, tražeći njime da se i ja nasmijem, da joj barem tom gestom pokažem kako se šalim. Kako nisam sto posto uvjeren da bih bez nje potpuno poludio. Nasmješio sam se, zato, i činilo mi se kako je ona tim osmjehom bila zadovoljna. 

- Serem, Marijana - rekoh joj - Serem.  

A nisam srao. Često sam pucao u nebo, Marijana. I jednom sam morao pogoditi. Pogodio sam tebe, moj anđele.

Krvario sam, pristojno. Ne samo iz dlana nego, kako sam shvatio kada sam prošao rukom po njemu, i iz posjekotina na licu. Proizveden eksplozijom koja je označila kraj većeg dijela sjevernijih otoka i potjerala plimni val duboko u unutrašnjost, zvučni je val, šireći se,  raznio sve staklene predmete u krugu promjera šireg od osamstotina kilometara. Prvi se udar dogodio skoro na minutu točno kada je i predviđen. Negdje oko pola šest navečer, velika je voda, potjerana uništavajućom silom što se oslobodila negdje daleko na otvorenoj pučini, progutala više od četiri tisuće četvornih kilometara obale i njenog zaleđa, noseći preko pola milijuna ljudi u trenutnu smrt. Odvratna je i mučna bila misao koja mi se javila istog trena kada sam postao svjestan da se prvi udar upravo dogodio. Istina, taj je udar bio strahovit ali čak i u svojoj punoj ubojitosti, on nije predstavljao ništa više do samo blage i skoro ništavne predigre onome što će se noćas još dogoditi. Tek prvi od tisuću, od nekoliko tisuća, od milijun. Nitko nije znao izreći točan broj udara koji se očekuju, što uostalom nije niti bilo previše važno. Ako ih je samo nekoliko posve dovoljno da zatre sve zemaljsko, čemu se uopće zamarati sa pitanjem koliko ih još slijedi nakon toga? Ništa ih i tako neće dočekati. Da, prvi udar bio je nemjerljivo slab prema onima koji će tek uslijediti. Sve što smo mi, iz ovih krajeva, mogli vidjeti, bio je bljesak svjetla koji se vrlo nisko na, tada već, sasvim mračnom nebu zadržao tek nešto više od par sekundi. Zvučni je val stigao samo malo kasnije. Upravo sam se nalazio tik nadomak škole kada je svuda uokolo počelo letjeti rasprsnuto staklo. Nisam bio ozlijeđen, ali su potmulu, nisku i već smirujuću grmljavinu učas razderali užasni, blizi,  krici nekoga koga sreća nije zapazila. Poželio sam potrčati i pomoći unesrećenome ili unesrećenoj, jer se po visokoj frekvenciji krikova zaista nije moglo razaznati radi li se o muškoj ili ženskoj osobi, ali sam zastao. Pričekao sam trenutak, slušajući te parajuće krikove, vizualizirajući prizor pred kojim bih se mogao naći odlučim li pojuriti tamo. Odustao sam i potrčao koliko su me noge nosile u suprotnom smjeru, prema školi, unutra u sigurnost, tjerajući krvave prizore iz svijesti, tresući glavom i psujući. Činilo mi se da ću povraćati. Unutra se krici više nisu čuli i zbog toga sam bio zahvalan. Bilo kome. Vjetra rođenog sudarom koji je, prema svim zdravorazumskim predviđanjima, već neko vrijeme morao divljati po unutrašnjosti, još uvijek nije bilo. Pretpostavljam da je nekoliko visokih planina što se, još u pradavnini,  postavilo između mjesta udara i nas, preuzelo njegove najžešće udare na svoje gole obronke, mrveći ga tako u tek neopasne tragove. U pola šest navečer, u jedan sasvim glupi četvrtak, svijet je naočigled počeo pucati po šavovima.

Prelazeći rukom po licu shvatio sam kako je ono potpuno izranjavano i puno komadića stakla što su mi se zavukli pod kožu. Krv je još uvijek tekla, mada ne više obilno. Posjekotine su, pretpostavljam, bile sitne ali ih je bilo mnogo i kako sam trznuo bilo kojim mišićem lica, tako sam osjetio štipajuću bol pod samom površinom kože. Odlučio sam da odsad pokušam kontrolirati svoju facijalnu ekspresiju. Niti lice, izbrazdano tim sitnim komadićima stakla niti dlanovi, razrovani malo većima, nisu me toliko zabrinjavali, niti su, ruku na srce, boljeli u tolikoj mjeri, koliko je svaki pomak lijeve noge izazivao skoro nemoguću bol. Isprva nisam imao hrabrosti pogledati prema dolje. Nisam htio vidjeti vlastitu kost kako znatiželjno viri, noseći na sebi još i poneki komadić otrgnutog mišićnog tkiva. Ipak, konačno sam se odvažio, uvjeravajući se kako ignoriranje i neznanje u ovom slučaju, na žalost, neće moći riješiti stanje u kojem mi se noga našla. Začudo, ona nije bila slomljena, ne. Samo je list te noge bio proboden. Ogromni i opaki komad stakla se zario u njega, kroz hlače. Pokušao sam prstima izvaditi taj komad stakla, što je bilo izrazito glupo od mene. Pumpajuća bol nevjerovatnom se brzinom proširila sa svog izvora do primajućih stanica mozga koje su gotovo istoga trena flisnule tu bol natrag na samo mjesto njenog polaska. Vrisnuo sam i zamalo se ponovno onesvjestio.  Zagrizao sam jezik i opsovao samoga sebe. Taj komad stakla bio je dugačak, prema mojim proračunima, oko desetak centimetara. I skoro se svih tih desetak centimetara zabilo ravno u mišić. I užasno je boljelo. Ponovno sam pokušao izvaditi staklo. Ponovno, maestralna glupost. Ista bol, samo malo jača, ponovno me oplahnula. Idiote. Odustao sam. Neću se više baviti tim staklom. Nije me briga. Ležat ću ovdje i jebe mi se za sve. Ponovno pogledah na sat preko puta. Činilo mi se kao da je prošlo mnogo više od samo četiri minute otkako je Funtek otišao po zavoje. 

Devet minuta do dvadeset sati. Nešto više od dva sata nakon prvog udara. Nešto malo manje od šest do potpunog komadanja planete. Tko bi točno mogao reći koliko do našeg kraja? Pitah se, da li uopće ima smisla previjati ove rane? Ili da ih čak još i više iščeprkam, pa da iskrvarim. Uokolo, hvala bogu, ima lijepog razbijenog stakla raznih veličina. Možda bih si mogao razrezati žile. Ali, pade mi na pamet, tada bih krvario barem pola sata, polagano umirući, možda čak i sat vremena, možda i duže. Odbacio sam takvu mogućnost sa odbojnošću. Zaista me nikako nije privlačila opcija u kojoj bih se morao jedno sasvim pristojno vrijeme valjati u vlastitoj krvi. Sada činim upravo to, istina, ali u puno manjim razmjerima. S tim da rana na listu skoro i ne krvari. Bit će da je zabijeno staklo spriječava. Pa dobro, bar nešto.

- Funtek! Fuuntek! Jeste živi? Funtek, gdje ste? - nije se odazvao. Sa vrlo malo napora zamislio sam ga kako je zaspao na pola puta do zbornice i ormarića sa zavojima. Ne bi to bilo ništa novoga. Stari je Funtek bio kao konj. Mogao je zaspati ne samo stojeći, nego čak i u hodu. 

- Funtek, jebemumater, gdje ste sad!? - viknuvši to, nesvjesno sam pomaknuo obje noge i, nenaviknut na parajuću bol, ponovno vrisnuo. 

- Dajte si mira, gospon' profesor. Idem, idem. Pa ni ni meni tak lako popentrati se gor' i dol' tak brzo. Polako, idem. 

 Zanemarljivo malen broj trenutaka kasnije, Funtek je stigao do mene. Znojan i neugodna mirisa. 

- Tu su vam zavoji. Tu vam je alkohol. Tak. To bute si sami napravili? 

- Imate vi Funtek položen tečaj prve pomoći? 

- Ne, mislim da nemam. 

- Onda ću si sam to napraviti. Vi se nećete uvrijediti? 

Zastao je malo i u kratkom trenu pomislio sam da se zaista i hoće uvrijediti. Ali, nije Funtek takav. 

- Nedaj Bog! Sam vi dajte. Ja sam donesel i klešta. 

Razmatao sam sterilizirane gaze i isto takve zavoje, natapljajući ih krvlju i psujući vlastitu nespretnost. Svaki pomak prstiju me bolio, dlanovi su bridjeli i nikako nisam mogao dovoljno čvrsto primiti čep na bočici alkohola. Osim toga i ruke su mi bile potpuno ljepljive. Isprva, uopće nisam niti percipirao to što je Funtek rekao. 

- Bute vi il' bum ja? Za tak nekaj sam, pak, jako dobre klasificiran. 

- Za što to? 

- Pa da vam ščupam to staklo vun. Bar čupati dobre znam. Ak ga ostavite nutra, bute dobili tetanus. Donesel sam ove male kombinirke. Mislim da buju bile dost. Ali, ak ne, bum otišel po one vel'ke. 

- Funtek, jeste li vi, oprostite, normalni? Zaista očekujete da ću vam dopustiti da mi vadite to staklo? Pa još k tome klještima?

- Pa, doobro, profesor. Morti ga oćete vaditi sami. Evo vam klešta. 

- Funtek, nitko neće ništa vaditi! Ne budite gluplji nego što jeste! Ostavite ta klješta i dajte mi radije pomozite sa zamatanjem!

Nije niti jednom svojom gestom reagirao na to što sam ga nazvao glupim. Sagnuo se i pridržao još uvijek zamotani dio zavoja, napevši ga kako bih mogao odrezati ostatak.

- Dajte škare. 

- Kakve sad škare? Nis' donesel škare. 

- A kako ste očekivali da mi to odrežemo?  Zubima? Pa ne mogu previti ruku sa cijelih dvadeset metara zavoja. 

- Je, znam. Ne bi vam ostalo niš za glavu. 

- Dajte, molim vas otiđite po nekakve škare. Lijepo vas molim. 

 Dignuo se i počešao po glavi. Zatim je predložio da mi pomogne poći do njegove sobe. Mislio je na ostavu za metle. Tamo, rekao je, ne samo da ima jako oštre škare, nego i grijalicu pa je unutra i puno toplije. Nemrete ostati tu na ovoj zimi, reče, imajući pravo. Kako je, po svemu sudeći, moja posljednja, pozdravna  šetnja sa svijetom upravo otpala,  u potpunosti sam prihvatio njegovo zapažanje. Iznenađujuće lako i bez ikakvog napora, podigao me stari Funtek i osovio na noge. Opa, polako. Mrvice usitnjenoga stakla popadale su i s mojeg kaputa i iz moje kose kada sam se uspravio. Nekoliko lokvica krvi ostalo je na mjestu gdje sam se spizdio a ono je zvono još uvijek visilo na žici, klateći se, u pravilnom luku, sa jedne na drugu stranu, dodirujući u svojoj putanji zid uvijek na istom mjestu, proizvodeći pri dodiru nekakav blesavi zvuk: tlik, tlik, tlik. Nije odavalo nikakvu namjeru da prestane. Ljuljalo se tako, istom amplitudom, već nekoliko minuta. Nije palo sa zida. Ali je barem zašutjelo. Jebemtimater, da imam pušku, sad bih ga ubio. 

Nekoliko sam puta, vukući se tako privijen uz Funteka, opalio nogom po nečemu i svaki puta vrisnuo. Puževim korakom i uz puno boli, Funtek me uveo u svoje carstvo.

Kod Funteka je bilo stvarno toplo. Neko sam još vrijeme ipak odlučio ostati umotan u zimski kaput, nemajući snage za pothvat svlačenja. Polegnuo me na krevet, na trbuh. Užasno me boljelo. Najprije je on tražio te svoje, jako oštre, škare po cijelom sobičku i nije ih pronašao. Zatim je rekao da se upravo sjetio gdje bi one mogle biti i izjurio van. Tada sam, zapravo, po prvi puta pomnije pogledom prošao po njegovoj sobici. Ispucali zidovi žute boje, koja je nekada davno sasvim sigurno bila bijela,  sa primjetnim mrljama od vlage na mjestu točno iznad glave, gdje se spaja zid sa stropom i teški, nametljivi miris ustajalosti, kiseo do suza. Tek sam sada uočio i mali radio na baterije, otvorene stražnje stranice i prepravljen tako da se mogao napajati i strujom. Žice su tako polazile iz rastavljenog kučišta ali nisu, zapravo, vodile nikuda, pošto mi je drugi kraj visio preko ruba stolića na kojem se mali radio nalazio. Do stolića, stajao je, polupokriven nekom ružnom plahtom nevjerovatno neukusno posloženih tercijarnih boja, i omanji televizor. I on je bio isključen a njegova je, pak, žica visila preko ekrana. Pogledom potražih utičnicu, želeći ga uključiti, pa se sjetih.  

Posljednja televizijska emisija bila je emitirana još prije pet dana, u subotu nešto prije ponoći, ako se dobro sjećam. Ništa posebno, nikakva specijalna emisija to nije bila. Tek repriza nekog kviza. Sedma epizoda zaredom. Pobjednik je osvojio četiri kutije sladoleda i foto aparat i bio je jako zadovoljan time. Voditelj kviza i njegova pomoćnica, hostesa finih i dugih nogu što su joj sezale skoro do vrata,  čestitali su svim sudionicima na veličanstvenoj igri i pozvali nas, poštovane gledatelje, da ih gledamo i sutra. Nakon što je odjavna špica pobrojala sve zaslužne za ostvarivanje takvog spektakla, ekran je zanijemio. Otišao je u crno i više iz njega nije izašao. Čovjek bi pomislio, možda, kako bi ipak bio red da se netko, neko poznato lice sa malog ekrana, barem oprosti od svekolikog vjernog gledateljstva i poželi mu... Hmm. Poželi mu, zapravo, što? Laku zemljicu? Miran i neometan vječni počinak? Da izrazi svoje najiskrenije želje kako se vidimo nakon uskrsnuća? Što bi, zapravo, bilo tko u trenutku kao što je bio taj, mogao pametnoga reći? I kome? Gomili još uvijek živih leševa, eto kome. Pomislih kako je, u biti, i najbolje ono što su učinili. Jednostavno se isključili, bez ikakvih pozdravnih govora, bez patetike, bez suvišnih suza. Sve pametne informacije koje smo trebali primiti, upućene su nam već nekoliko dana prije. Saznali smo tako, kada se očekuje prvi udar. Ta je informacija bila vrlo točna. Zatim nam je bilo priopćeno kako će glavni udar gotovo prepoloviti globus i potpuno raspršiti njegovu sjevernu hemisferu, dok bi ostatak južne hemisfere trebao još nekoliko tisuća, možda i milijuna godina (taj dio nisam baš pomno pratio jer mi je bilo izuzetno mučno) zadržati gotovo identičnu orbitu oko Sunca, sa, razumije se, određenim odstupanjima uzrokovanima slilinom udarca. Naposlijetku, kako su zaključili, razbijena bi se kugla trebala, privučena Sunčevom gravitacijom, lijeno spizditi prema njemu. Svećenici su, također, vrlo revno obavili svoj posao i udijelili masovne oproste. I više se tu i nije imalo što za reći. Tek možda, međusobno si poželjeti što brži i bezbolniji prelazak iz krutog u plinovito stanje. Ja nisam imao prilike pratiti satelitske programe i ne znam što se tamo događalo, ali što se tiče ove, zemaljske,  televizije, stvar je već bila gotova.

Sa radiom je bila vrlo slična situacija. Skoro sve su stanice prestale emitirati gotovo istovremeno kada i televizija. I ljudima koji su tamo bili zaposleni zaista nitko nije imao što prigovoriti. Tko bi tim ljudima, uostalom smio zamjeriti što svoje posljednje trenutke žele provesti sa najmilijima, daleko od posla? Nitko. Ne postoje više važne vijesti koje bi valjalo priopćiti, niti će se itko više spremati na kakvu kino predstavu ili poći pogledati izvanrednu izložbu. Ništa. I to je ono što su gotovo sve radio stanice i emitirale. Apsolutno ništa. Čak niti na kratkim valovima nije više vladala gužva. Tek su rijetke frekvencije bivale iskorištene, većinom za već otprije snimljene vjerske, i to, uglavnom, fanatične poruke. 

Ipak, bilo je stanica koje su još uvijek puštale glazbu. Zamislih, tako, prizor gdje u skučenom studiju, nemalo nalik na upravo ovaj minijaturno maleni sobičak, čuči netko. Pokunjena duša koja je cijeli život posvetila upravo i samo svome poslu i koja sada, baš kao niti Funtek, niti ja, nema kuda otići, nego mirno i skrušeno čeka svršetak svog malenog svijeta, izabirući upravo svoje radno mjesto za svoj grob. Koliko još, pomislih, ima takvih, sličnih nama? Samotnih i ostavljenih, izgubljenih ili pobjeglih olovnih vojnika što se sa izglednom konačnicom hvataju u koštac na isti način kako su se hvatali i sa životom: samoćom i potpunim isključivanjem bilo kakvog daška vanjskog svijeta iz svoje osobne priče. Nitko neće nikada saznati, jer nikoga to niti ne treba zanimati, za grč neke takve, osamljene šake, gdje će nokti što se zarivaju u dlan čak i u odsutnom trenutku pokušati odagnati nekakve komadiće sjećanja koji nekontrolirano i u najnepojmljiviji tren nadiru uporno i zvjerski, neumoljivo potišćući stvarnost  u tamne kutke privida, istovremeno izvlačeći na svjetlo dana mučne i bolne, razdiruće utvare prošloga. Da, uvjeren sam, siguran: neki će od njih ovu noć dočekati sa olakšanjem.  Čak i zahvalnošću.  Klečeći na koljenima, shrvani od boli za izgubljenim i umorni od dugih i uzaludnih potraga za novim, na isti način ispunjujućim, čupajući vlastitu kosu i moleći da ih konačno netko samo odvede na neko dobro, neko njima poznato i drago mjesto. Da ih netko odvede kući. Ridajući od praznine, preduge i pretupe, uništavajuće, moliti će za svoj oprost i za svoje oslobođenje. Moliti će za ostav od te iste, podle i neprijateljske praznine što se, ne pitajući za dozvolu, odnekud  i odjednom naselila u njima, možda čak i dok su još bili sasvim mladi, možda kasnije, možda upravo sada, noseći sve pred sobom i ne ostavljajući više ničemu dovoljnu snagu da joj se na bilo koji način pokuša suprostaviti.  Zamišljam te dlanove, izbrazdane ožiljcima, kako lakim pokretima dirigiraju melodijom Uništenja, likujući nad samoćom, možda se smiješeći.  Čekajući spas. 

Okrenuo sam, neki dan, sasvim slučajno, skalu na potpuno proizvoljnu frekvenciju samo da bih u svoj svojoj tišini i mirnoći očekivanja svršetka sveg postojanja, četrdeset i sedam puta zaredom mogao poslušati pjesmicu pomno posloženih riječi, uglazbljenih i bez rime. Pitale su vrlo jednostavno pitanje, ne dajući na njega čak niti naslutiti bilo kakav odgovor. Tek, netko je našao za shodno da tu pjesmu vrti stalno i stalno i stalno. Zaista, pitali su se ljudi to i davno prije, ali nikada ovako jednostavno. 

Pogledaj sve te usamljene ljude/.. /otkuda li samo dolaze?/.../ kamo oni pripadaju? 

Htijući to priznati ili ne, dobro sam poznavao tog čovjeka, tu osobu što je, puštajući baš tu pjesmu, ponavljala to isto pitanje i sebi i bilo kome tko je slušao. Na trenutak me obuze stid i nelagoda pred samim sobom kada shvatih da upravo to biće, udaljeno tko zna koliko tisuća kilometara od mene, poznaje do u tančine sva moja tupa poslijepodneva, ružne večeri i pusta, skoro nepodnošljivo prazna jutra.  Pognuh glavu, zatim, pred činjenicom da je način moga trajanja bio toliko providan i očit da ga nikako nije bilo moguće sakriti. Učini mi se kako je zaista svatko mogao i na prvi pogled isčitati to golemo ništavilo i potpuno nepostojanje u meni. Pokušavao sam ga, više puta, zaobići, preskočiti, čak i uništiti nekim ciljanim i dugo pripremanim pothvatom ali nisam. Nikada nisam pronašao snage da razbijem tu samoću i tišinu što je iznenada, davno, ekspodirala u meni. I zato sam sada ovdje. Nisam pored rijeke, nisam u malenom ribarskom selcu, kraj mora ili u planini. Ne. Sada sam ovdje, u Funtekovoj ostavi za metle i predobro ga prepoznajem kao sličnoga sebi da bi mi uopće palo na pamet postavljati mu bilo kakva pitanja. Ne zanima me zbog čega je on sada ovdje (mada mi je to već rekao) isto kao što me ne zanima niti zbog čega netko negdje još uvijek pušta glazbu. Ja to i predobro znam.

Funtek se vratio nakon petnaestak minuta, možda malo više, mokar od kiše, blatnjav, poderanoga lica i krvave glave. Nije se držao za glavu, niti se tužio, kao što to većina ljudi čini kada im je određeni dio tijela povrijeđen. Bio je potpuno odsutan. Stajao je nasred svojeg sobička i puštao je da mu krv s obraza lagano kaplje na radni kombinezon. Ono malo sijede kose što mu je ostalo iza ušiju bilo je ulijepljeno u crveno. U rukama je držao škare. Bile su krvave. Svježa krv. U drugoj je držao pohabani kišobran i odmah ga odložio.

- Našel sam škare- reče.

- Funtek, što vam se dogodilo? Pali ste? Jeste li se jako ozlijedili? 

Pogledao me začuđeno.

- Kaj bi pal. Pa nisam klampav. 

- Pa otkud vam onda ovo? 

- Koje? 

- Krv, Funtek. Glava vam je krvava. I te škare.  Što se dogodilo? 

- Vrapci su poludili.  

Rekao je to umotan u savršenu mirnoću. Otresao se, pokušavajući skinuti blato sa kombinezona. Kapljice kiše i krvi padale su na pod i stvarale sitne lokvice.

- Koji vrapci, Funtek? Što se, kvragu, dogodlio? 

 Nije bilo stolice u tom njegovom sobičku. Sjeo je na krevet i zagledao se u neku točku. Pročistio je grlo par puta ispuštajući pritom zvukove koje nikako ne bih želio ponovo čuti. Pomaknuo sam nogu da mu napravim mjesta i to me užasno zaboljelo. Iz profila je izgledao kao izbrazdani gmaz iz duboke južnoameričke džungle a njegov jezik koji je svako malo ispadao van, vlažeći mu usta, samo je upotpunjavao taj dojam. Stakla njegovih naočala bila su potpuno orošena. Nije ga to smetalo.

- Pa, rekel sam vam da idem tražiti škare, kaj ne? (Jeste i onda?) E, pa sam onda otišel van jer sam se setil da su mi škare tamo (teško je disao). Fino sam izašel van i kak tam nije bilo svetla, upalil sam bateriju. Znate, ja uvek kod sebe imam bateriju i (jako se nakašljao, gotovo zahroptao) uvek mi dobro dojde. Nekaj mi je najprije bilo jako čudno (izgledao je vrlo prestrašeno) ali se nisam mogel setiti kaj je to. Onda, kad sam došel skoro već do ograde, jer sam ih tam ostavil, sam se prvo setil da sam zaboravil uzeti kišobran pa sam (prešao je rukom po goloj, krvavoj čeli, još uvijek držeći škare čvrsto u rukama) se vratil unutra. 

- Funtek, zašto su škare krvave?   

- To vam sad baš upravo i govorim, dajte si mira. Rekel sam vam da mi je nekaj bilo čudno al da se nisam mogel setiti kaj je to, kaj ne? 

- Jeste. 

- A kad sam ušel unutra, čul sam kak neko popeva. 

- Netko je pjevao? Unutra, u školi? Ja nisam ništa čuo. 

- Je, gospon profesor, niste niti mogli, kad nije niko popeval unutra. 

- Sad ste upravo rekli... 

- Rekel sam da sam se unutra setil kaj mi je to bilo čudno ali nisam rekel da je nutri neko popeval. Ne, to je neko bil vani a ja sam to čul unutra. Bila je to neka stara popevka, znam je dobro jer je se sećam još dok sam bil dete kad sam išel po proštenjima. Tak je to lepo bilo, ja i mamek. Neko si je popeval i činilo mi se kak da su to neki muški bili jer su tak duboke baseve imali.

 Tu otpjeva stari domar par nota kao "bom bom bom bom" dubokim glasom, najdubljim, pokušavajući reintrerpretirati melodiju za koju je tvrdio da je čuo. Vesela neka pjesmica, koliko sam uspio razabrati.

- Jesu li pjevali na našem jeziku? - ne znam zbog čega mi je palo na pamet to pitanje.

- Nee, nee. Baš je tak išlo kak sam vam otpjeval: " bom bom bom bom". Nije tu niko niš govoril. Samo je išlo "bom bom bom bom"- ponovno je ovlažio usta jezikom. Neugodan prizor.

- " Bom bom bom bom", dobro, shvatio sam. I? 

- Je, a onda sam izašel van. Imal sam sa sobom i kišobran tak da više nisam mogel pokisnuti. A baš kak sam ja opet izašel van, tak je počel padati i snjeg. 

- Vani pada snijeg? - ta mi je tvrdnja bila skoro najnevjerovatnija od svih koje sam dosad čuo od Funteka. Bilo je hladno, to je istina, ali temperatura nije bila toliko niska da bi mogao pasti snijeg. Nikako. 

- Je, pada. Da znate kak je lepo. Jako krasno, baš onak polako (mahao je rukom kojom je držao škare, pokušavajući opisati način padanja pahulja) pada. Baš onak kak je padal kad smo mamek i ja išli po proštenjima.

- A kiša je prestala, naravno.

- Ne. Pada i kiša. Skup sa snjegom. 

- Dajte, Funtek. Kiša i snijeg? Mislite na ledenu kišu? 

- Ne, na pravu, normalnu kišu kaj pada skup sa snjegom. Na to sam mislil. 

- Dobro je Funtek, smirite se.  

- Došel sam opet do ograde, z vanjske strane,  na isto mesto gdi sam bil i prije nek sam se vratil po kišobran (kimao sam glavom, potvrđujući). Prvo sam malo pogledal po podu ali nije tam bilo škara. Snjeg je još jače počel padati ali se nije mogel primiti za pod jer je i kiša počela još jače. Onda sam odjednom shvatil da se nalazim jako blizu mesta gdi to ti muški popevaju. I tak mi se to lepo činilo. Onak, snjeg pada a oni si popevaju. Jako lepo. Okrenul sam lampu sim i tam, ali nisam nikoga videl. Meni se sviđala ta pjesmica pa sam ju i ja počel pjevati. Bom bom bom bom, dok sam tak išel napred natrag i gledal jel' bu se neko pojavil. Onda sam pogledal uvis, na drvo.  

Tu je malo zastao, kao da želi povratiti dah od prizora kojeg je ugledao. 

- Gospon profesor, ja sam uvek volil vrapce i navek sam ih hranil i donosil ostatke od kruha kaj sam ga zel u kuhinji, navek. I to su oni već do sada morali shvatiti, kaj ne? Mislim, mi smo već trebali (zvučao je kao da se opravdava, ispričava) postati dobri pajdaši. Pa i tak mala stvorenja imaju mozak, ne? Trebali su već shvatiti da sam im ja prijatel. To su bili ti isti vrapci, opće ne razmem. 

- Šta je bilo, Funtek?! Ne pronalazim nikakvog smisla u tome što govorite.

- Oni su to pevali, gospon profesor. Bom bom bom bom. I uopće im se nije svidilo to kaj sam ih osvetlil s lampom. To ih je jako uzrujalo. 

- Vrapci su pjevali? - zastah malo - "Bom bom bom bom"? Vi ste totalno poludjeli. Mora da ste se negdje jako udarili u glavu. Što se dogodilo, Funtek, zaista?

- Kad sam videl da su jako ljuti onda sam im se ispričal i rekel da nebum više ih smetal. Oni su počeli jako kričiti i onda su me napali. 

- Vrapci su vas napali ...  

- Je! Sa mojim vlastitim škarama! Jebemti, tak sam bežal, kolko su me noge nosile ali su me jako brzo stigli i bacili na pod. 

- Čekajte, kako su vas vrapci mogli (pokušao sam uvesti trunu logike u njegovo pričanje) napasti sa škarama? Oni su premali  da bi ih mogli podići (glupo, ali to mi je jedino palo na pamet ). 

- Je, jedan je morti premali, ali njih četri je nosilo te škare! A ostali su me napadali s kljunovima! Lopovi i govna mala! Kad se samo sjetim da sam ih svaki dan hranil. Pizdaimmaterina! 

 Mada je trošio psovke da bi ih opisao, Funtek mi nije izgledao kao da je ljutit na vrapce.

- Kako znate da su to bili baš ti isti vrapci? Možda su ovo neke pridošlice. S juga, naprimjer - čudno, u trenu je splasnula moja riješenost za logikom.

- Zato jer su me zvali po imenu, zato znam! Rekli su mi: Funtek, idiote stari, kaj nam sad smetaš? Viš da se dobro zabavljamo i nosi se u tripizdematerine! 

- Još ste i razgovarali s njima. 

- Da, mislil sam srediti stvar, onak, prijateljski, bez krvi. Ali ovi su totalno popizdili. Nije se s njima moglo razgovarati. Sam' su me odjednom napali. 

Nije Funtek izgledao ljut dok je to pričao, ne. Više je izgledao razočaran, možda čak pomalo izgubljen. Kao da nije mogao povjerovati da su njegovi maleni vrapčići mogli učiniti to što su mu, kako je tvrdio, učinili. Naravno da u tu priču nije mogao povjerovati nitko, ali on je izražavao svoju nevjericu na sasvim drugačijem nivou stvarnosti nego što bi to učinila bilo koja druga osoba. Bio je, naime, potpuno uvjeren da su ga ti njegovi mali vrapci napali, pjevajući bas liniju neke stare pjesmice i još k tome vitlajući oštrim škarama na njega i u to nije bilo sumnje. Ono u što nije mogao povjerovati jest činjenica da su se oni uopće odlučili na tako nešto, pogotovo stoga što ih je on, a u to sam se i ja više puta osobno uvjerio, hranio mrvicama kruha svaki božji dan. Ta činjenica starom Funteku nije dala mira. Još ga je više, zatim, pogodilo to što ih je, da bi se oslobodio tih njihovih bezglavih nasrtaja i jurišanja, morao, prethodno osvojivši škare, doslovno pobiti jednog po jednog. Tako je rekao.

- Hvatal sam ih, jednog po jednog. Tak, strgal sam im glave. Neke sam rasčehal sa škarama. Sve sam ih pobil. Jadni moji mali vrapčeki. Tak su ostali ležati na zemlji, mrtvi. Siročeki - on se stvarno i bez ikakvog pretvaranja suosjećao sa tim malenim, mrtvim vrapcima.  

- Kaj ih je to tak nateralo da me napadnu gospon profesor? Ja im nikak nebi nikad učinil nekaj nažal. Zakaj su me napali? Pizdumaterinuglupu!

Pokušao sam si u glavi vizualizirati prizor u kojem stari pohabani Funtek reži na krdo vrabaca koje ga oblijeće, mašući škarama i u potpunoj rastrojenosti lomi vratove malim stvorenjima. I nisam, pritom, znao da li da se smijem ili da plačem. Dakako da priča koju je ispričao nikako nije mogla stajati kao istinita verzija toga što se dogodilo i to mi je bilo jasno od samog početka, ali, ono što me mučilo dok sam ga gledao, tako skučenog u samoga sebe i tako jadnog, pokislog i krvavog, jest nešto sasvim drugo. Funtek, naime, nije nikada iskazivao bilo kakve znakove agresije, prema nikome. Njegovi su se geni, kao što rekoh već prije, neopozivo opirali bilo kakvoj ideji o bilo kakvom suprostavljanju bilo kakvom nasrtaju koji je u bilo koje doba bio vršen prema njemu. A takvih je nasrtaja bilo. Svakako. Kad god bi nekome od kolega trebao kakav ispušni ventil zbog lošeg dana, jezivo napornih i često nemogućih učenika ili zbog loše i napete situacije kod kuće, Funtek je bio idealna osoba kojoj se trebalo obratiti. Na njega se mogao izderati ama baš svatko. Nekoliko sam puta bio svjedokom situacija gdje su se čak i učenici viših razreda bez imalo obraza izderavali na starog Funteka i on je to, sasvim mirno i bez ikakve reakcije, trpio. I nikada se nije niti pokušao braniti. Čak niti suprostaviti. On je jednostavno trpio. Često sam se pitao, a čuo sam i ostale kolege kako se šale u svezi s tim, dakle, pitao sam se koliko će mu se dugo ta mirnoća i to nedjelovanje taložiti? Postoji li u njemu kakva granica? I što će se dogoditi kada jednom netko, sasvim nenamjerno možda, prijeđe tu granicu? Što će se dogoditi kada Funtek više ne bude sposoban trpiti i kada iz njega provali sve što je godinama zatomljavao? Neki su se čak bili spremni okladiti da ćemo jednoga dana pronaći Funteka kako mirno jede svoje debrecinke iznad leša nekog nesretnika koji je imao hudu sreću da baš on bude taj koji će Funteku konačno dignuti živac i da će nas on (Funtek) tada sasvim pristojno, kao i svakoga dana, pozdraviti i pitati za zdravlje. Funtek nikada nije išao na godišnji odmor. Funtek nije imao nikakvu zanimaciju. Funtek se kretao u radijusu od dvije stotine metara oko škole. Funtek nije imao svoj ispušni ventil. Većina kolega smatrala je, uz cigaretu ili jutarnju kavicu,  da njemu ispušni ventil niti ne treba. Tvrdili su kako Funtek niti ne funkcionira na uobičajen, nama razumljiv način. Većina kolega bila je potpuno uvjerena da Funtek niti ne shvaća kada se netko na njega izdere. Većina kolega je vjerovala da je Funtek pomalo retardiran. Nekoliko puta su padali prijedlozi da se Funteka otpusti jer je, kako je bilo rečeno, potencijalno opasan po okolinu. Baš zbog svoje mirnoće i zbog svoje sposobnosti da trpi. Većina kolega nikako nije znala kuda ga svrstati i na koji način mu se obraćati, osim izderavanjem i nadređenim tonovima. Ja sam se, u početku, trudio prema njemu odnositi barem trunu drugačije, barem malo ljudskije. Kasnije nisam više na to obraćao pažnju. Nekako mi se, kao i većini ostalih, pretpostavljam, činilo sasvim normalnim obraćati mu se povišenim tonom. Kaj te boli kurac, rekao mi je, ne jednom, Dragec. On ti je k'o stoka, k'o magarac, ko krava i on ti niš ne kuži. Njemu bi, nastavio je Dragec, bilo čudno da se sad baš ti jedini počneš ponašati, onak, normalno. Možda bi pomislil da si peder, nikad ne znaš, reče.  Funtek se nikako nije uklapao u općeprihvaćenu sliku svijeta. U nekim je trenucima čak izgledao kao izgubljeno dijete, nevino i preplašeno, lutajući bez ikakvog, nama ostalima, vidljivog cilja, okolinom škole. Ponekad je, pak, znao danima ne izlaziti iz svojeg sobička, promolivši nos jedino ako je trebalo nešto popraviti. No, uglavnom mu se tih dana nitko nije usuđivao obraćati bez nekog jakog razloga. Funtek nikada nije nikome učinio ništa nažao i taj naš oprez mi se uvijek činio smiješnim i potpuno nepotrebnim. Sada mi to više ne djeluje tako. 

Sada ležim na krevetu čovjeka potpuno zatvorenog i meni potpuno stranog. Pokraj mene sjedi osoba za koju su skoro svi tvrdili da jednom mora puknuti, da se jednom mora i to dogoditi i da je apsolutno sigurno da će on kad-tad dostići svoju točku ključanja. I on drži krvave škare u rukama. Nitko nije znao što će se dogoditi kada ta točka bude prijeđena. Isto tako nitko ništa nije napravio da ta točka nikada niti ne bude dostignuta. Svi smo se mi prema njemu ponašali jednako, bez razlike, ne trudeći se mijenjati taj odnos. Funtek je za svakog zaposlenog predstavljao tek inventar, skoro stvar, predmet kojeg koristiš tek kada ti je nužno potreban, a inače niti ne želiš imati bilo kakvih dodirnih točaka sa njim. Pretpostavljam kako je Funtek svakome tko je dolazio u bilo kakav kontakt s njim isuviše smrdio na gubitak, na propast, previše je zaudarao na propuštene životne prilike i moje je mišljenje kako su ga svi gurali od sebe iz vrlo jednostavnog razloga što ih je i predobro podsjećao na njih same. Na desetu potenciju, istina, ali sam sasvim siguran kako su svi u njemu pronašli makar i najmanji dio sebe i svog malenog života. Onaj užas propuštenoga i ružna slika u ogledalu koja je mogla, uz sasvim sitne varijacije životnih tijekova i neznatne korekcije puteva, predstavljati bilo koga od nas. Funtek je bio upravo to. A nitko od nas nije bio spreman priznati kako nismo nimalo sretniji od njega. I uvijek smo smatrali kako je za nas pripremljeno nešto bolje od toga. Svi, bez razlike, u to nije bilo sumnje. Čak i kada je postalo posve jasno da to nije istina. I ja sam tako gledao na stvari, nije mi sada više neugodno priznati. A gdje sam sada? 

Sada se nalazim u sobičku, malenom i smrdljivom, sa čovjekom od koga su svi bili bolji. I glasno su mu to pokazivali. Ležim na krevetu, krv mi se zgrušava na licu, noga se hladi i opako boli a on sjedi i mirno krvari, čvrsto stežući krvave škare u ruci. Ne želim pomisliti što se vani događalo. Ne želim niti pripustiti u svijest misao koja mi sasvim otvoreno tvrdi kako se Funtek nije obračunavao s vrapcima. Ne želim niti pomisliti s kim se sve mogao obračunati. Ne želim niti brinuti o tome. Želim da slijedeći udar dođe što prije i ne želim više razmišljati o bilo čemu. Funtek je, čini se, upravo zaklao nekoga ili nešto i ja ne želim o tome misliti. 

- Gospon profesor, kaj vam je vruće? - upita.

Istina, bilo je vrlo toplo u toj njegovoj ostavi a ja sam još uvijek na sebi imao zimski kaput ali moj je znoj bio hladan. Preko leđa mi prođu trnci kada on uputi pogled prema meni. Prešao je ponovno jezikom preko usana, ispucalih i punih skorene krvi. Crveno mu se skupljalo i u svakoj od bezbrojnih bora a pogled mu je bio i dalje odsutan. Nisam mogao ništa odgovoriti. 

- Je, dajte sada da vam zamotamo tu ruku. Sad imamo škare, ne?

- Fun... Funtek. Imate malo vode? Žedan sam.  

- Vode? Hah, gospon profesor - nasmijao se i to je bila jedna od rijetkih prilika kada sam ga vidio kako se smije. Nije to bio lijep prizor, - u vodi se svi pijanci sam' utapaju. Kaj će vam voda vragvasjebi? Imam ovega! 

 Izvadio je od nekud flašu vina. Najjeftinijeg, naravno. 

- Ja sam se opskrbil. Znal sam da dućani više ne buju radili. Ja sam si svoje zel - spretno je otvorio bocu bez otvarača i pružio mi je. 

- Kaj, nećete? Pa kaj vam je? Od tog bu vam samo lakše i ne bu vas više niš bolilo. No, dajte si malo. -

- Ne bih sada, hvala. Dajte mi pomognite da skinem kaput. 

 Bio sam posve mokar a kaput me počeo svrbiti, žuljati i smetati.

- Molim vas, Funtek - rekoh.

3. OD DVADESET SATI I OSAMNAEST MINUTA DO POLA DESET

Kod Funteka je bilo toplo, meni se više zaista nikuda nije žurilo. Nije me niti bilo briga što se to zaista napolju dogodilo. Čemu da se brinem? Ne postoji ništa što bih ja po tom pitanju mogao napraviti čak i kad bih saznao pravu istinu. Što ako je Funtek zaista zaklao nekog posve slučajnog prolaznika? Koliko mi je opcija stajalo na raspolaganju za djelovanje u tom slučaju? Niti jedna. Da li bih mogao, najprije, učiniti nešto za tog nesretnika ili nesretnicu? Ne bih. Da li bih mogao prijaviti Funteka nekom nadležnom organu? Ne bih. Da li bih mogao sam istjerati pravdu, kakva god ona bila (jer, postojala je i sasvim izgledna mogućnost da je taj netko, čija se krv sada već potpuno osušila na tim škarama, dakle, da je taj netko Funteka napao prvi, to je također sasvim moguće)? Ne bih mogao niti to. Nije postojalo ništa što bih ja, kao takav, mogao napraviti. Možda je taj netko još uvijek krkljao negdje ispred škole, u potpunom mraku, pokisao od kiše. Da li sam mu ja bio u stanju pružiti bilo kakvu, čak i najnužniju, neposrednu pomoć? Prije bih se onesvijestio od pogleda na krv. Dakle, niti to. Razmatrajući, tako, pravce svojeg mogućega djelovanja, zaključio sam kako bi, zapravo, najbolje bilo da se uopće ne mičem sa svoje trenutne pozicije. Vani je, bilo gdje da krenem, bilo hladno, ja više nisam posjedovao velike manevarske sposobnosti. 

Funtekove smo, vrlo oštre, škare upotrijebili nekoliko puta. Najprije mi je pomogao skinuti kaput (za to mu nisu trebale škare), zatim smo, zajedničkim naporima previli dlanove i glavu (lice me je sve više i više peklo). Kako sam osjećao da mi noga bubri, zamolio sam ga da mi raspara nogavicu. Funtek je bio i više nego voljan pomoći i ja sam mu zaista bio zahvalan na tome. Prema meni je bio vrlo pažljiv i nije mi niti padalo na pamet takav njegov odnos dovesti u pitanje, naprimjer, ponovnim pokušajem iznuđivanja prave istine o tome što se zaista dogodilo. Na kraju krajeva, za nekoliko sati, ako ne i prije,  to će biti sasvim svejedno. Kad malo bolje razmislim, mislim da je to već i u tom trenutku bilo posve nevažno.  Kad bih razmišljao i još malo dalje, mislim da bih došao do neospornog zaključka kako je njegova priča, zapravo, sasvim moguća. Zbog čega ne bih trebao vjerovati da su starog domara napali bijesni vrapci dubokih glasova?  Zar se nije dovoljno, pa i previše, nevjerovatnih stvari dogodilo baš u zadnjih  tjedan dana? Zar je uništenje jedne napućene planete nešto što je posve moguće? Zar je to nešto što se događa svaki dan, redovito? Prije dvadeset dana, tko bi uopće pomislio da je nešto tako ne samo moguće, već i potpuno izvjesno? Samo malene šačice depresivaca i katastrofičari, nitko više. Pa, ako se upravo sada, pred očima cijeloga ljudskog roda i svih ostalih živih organizama, odvija nešto što je prije tako malo vremena izgledalo, barem za većinu prosječnih ljudi kažem, potpuno nevjerovatno, zbog čega ja ne bih mogao mirne duše prihvatiti Funtekovu istinu kao neprijepornu činjenicu i povjerovati, bez ikakvih ograda i sumnji da se sve zaista dogodilo onako kako je on to meni ispričao? Ako je Funtek tvrdio da su ga napale ptičice, zbog čega mu ja ne bih trebao vjerovati? 

Zamolio sam ga nekoliko puta za čašu vode, no on kao da tu moju molbu nije htio registrirati. Meni nije padalo na pamet da inzistiram, jer, ne izdaju se naredbe nekome tko se maloprije vratio sa krvavim oštrim predmetom, sav zadihan i  ljepljiv i od vlastite i od nečije tuđe krvi. Tako da nisam dobio tu čašu vode. Funtek mi je, zato, neprestano nudio to svoje kiselo vino i meni je, zaista, postajalo sve teže i teže  oduprijeti mu se. Ne zbog toga što sam bio jako žedan, nego zbog činjenice da ga nisam nikako htio, bilo čime i na bilo koji način, isprovocirati. U taj kasni, kasni sat, još me uvijek, iz čiste navike vjerovatno, bilo strah. Još sam uvijek posjedovao nekoliko zajebanih strahova a jedan od njih je neosporno bio i strah od bilo kakve oštrice. Zatim i od rana na tijelu. Pogotovo ako su te rane nanesene baš tom oštricom.  Zato mu se nisam previše suprotstavljao. Malo po malo, ja sam pio to vino. I malo po malo, ja sam se opuštao. 

U Funtekovu je sobicu bio sproveden i telefon. To je bilo korisno, jer, u školi je uvijek trebalo nešto popraviti i bilo je dovoljno okrenuti broj devet da bi se Funtek odazvao. On se, sjećam se dobro, jako bunio kada su mu sproveli taj telefon. Rekao je da će ga ta vražja sprava samo ometati u odmaranju i da će je istoga trena baciti kroz prozor. Naravno, bilo je dovoljno da netko, ne sjećam se točno tko, samo malo povisi glas i Funtek je istoga trena prestao jamrati. Prihvatio je taj telefon na isti način na koji je prihvaćao i sve ostalo u životu. Ak' pametniji ljudi od mene misliju da mi taj telefon treba, onda je valda stvarno tak', rekao je. I tako je taj telefon ostao u njegovoj sobici.

Taj je telefon sada zazvonio. 

Funtek se najprije smrznuo. Zatim je odskočio sa kreveta, podupro se leđima o zid, stisnuo te svoje škare još čvršče i uperio ih prema telefonu. Nisam bio sasvim siguran, no učinilo mi se da je na trenutak zacvilio, kao kakvo dijete. Funtek, debeo i krvav.

- Šta vam je, Funtek, pobogu?- upitah.

- Opet. Opet me zove.

- Tko vas zove?

- Krampus. On me zove. Već me danas zove celi dan. Prvo prek telefona, pa je onda ušel i u školu i zavijal. Čul sam ga ja! Jooj! Valda je otišel is škole kad ste vi došli. To me opet on zove.

Tresao se i zaista je cvilio. Opasno je vitlao škarama prema telefonu a ovaj je i dalje zvonio. Čudno, pomislih. Tko bi to mogao biti u ovaj sitni sat? 

- Smirite se, Funtek, molim vas. Ne mislite se javiti? Ovo je, ipak, vaš telefon.

- Jebemmumater! Jebemmumater! - noge su mu se odsjekle i nije se mogao niti pomaknuti. A htio je. Htio je pobjeći nekuda daleko, daleko, gdje ga krampus nikada neće moći dohvatiti. No samo je čučao, skvrčen, preplašen, jadan.

- Želite li da se ja javim?- upitah.

- Najte se javljat, profesor, pa kaj ste popizdili? Pa bu vas krampus zjebal, kak je i mene, pa kaj vam je?- ipak, podigao sam slušalicu. Moram biti iskren da me zaista zanimalo tko se nalazi sa druge strane žice. Tko to nema pametnijeg posla nego zvati uokolo? Možda netko tko je o svemu obaviješten bolje od nas, netko tko je upravo saznao neke važne vijesti, netko tko je smatrao nepohodnim o tim vijestima informirati upravo Funteka i mene? Tko zna.

- Halo, tko je? 

Glas je bio posve prosječan i ničime se nije razlikovao od tisuće drugih, sličnih glasova. Bio je to muški glas.

- Oprostite - reče, vrlo uljudno, - da li bi ste mi mogli ikako reći da li još uvijek postoji kakav autobus koji vozi na more?

- Autobus? - začudih se - Na more?

- Da, vidite, dugo već nisam bio na moru. Htio bih otići na more.

Izgovorio je to sasvim normalno, plaho, bez ikakve intonacije, u jednom dahu, ravno, bez emocija i skoro tužno. U pozadini je svirala lagana i široka glazba. Bach, mislim. Prisjetih se kako je Marijana oduvijek htjela vidjeti Big Ben, a nije dospjela. Osjetio sam mučninu. Pa ipak, kako to pristojnost nalaže, odgovorio sam.

- Ne, zaista ne znam. Morali bi nazvati informacije na autobusnom kolodvoru. Oni bi vam sasvim sigurno trebali znati odgovoriti.

- Ah, da, znam ja to - reče čovjek - Ali tamo se nitko ne javlja, pa sada zovem sve brojeve po redu da vidim da li netko to zna. Zaista bih volio stići do mora. Poznajete li možda nekoga tko ide prema moru?

- Ne znam, žao mi je. Ja ne vozim. Pokušajte zvati dalje. Žao mi je.

- Ah, ništa. Onda ću pokušati još nekoga nazvati. Hvala vam, ipak.

- Nema na čemu, gospodine, žao mi je što vam nisam mogao pomoći.

- Nema veze, bili ste ljubazni.

- Doviđenja.

- Doviđenja. 

Poklopih slušalicu i nastavih gledati u prazno. Čovjek nikada više neće stići do mora. Marijana nikada nije vidjela Big Ben. Netko, negdje, nikada nije vidio snijeg a netko, na nekom sasvim drugom mjestu, nikada nije osjetio toplinu tropskog sunca. Tužno. Noćas će svi neostvareni planovi buknuti u plamenu i razvaljeni nestati u svemiru, zauvijek. Netko se, negdje, sada tome vjerovatno smije. Nekome je, negdje, sasvim svejedno. Netko bi, negdje, ipak htio da se to ne desi. Ja samo buljim u zid. A Funtek se trese.

- Je to bil on? Krampus? Kaj je rekel? Je me tražil?

- Nije to bio krampus, Funtek. Nije.

- Ste sigurni?

- Jesam, sasvim sam siguran. 

- Neg' ko je to bil?

- Ne znam, Funtek. Neki čovjek. Samo neki čovjek.

- Možda vas je prevaril. Krampus vam to oče napravit, znate?

- Možda. Ali ne vjerujem. Mislim da je to ipak bio samo neki tužan čovjek.

Više mi nije uopće bilo hladno. Nekako sam ipak uspio uvjeriti Funteka da ga krampus nije tražio i on se opustio. Pričao je gluposti  a ja sam ga pažljivo slušao i učini mi se da sve što priča ima neki smisao. Kada sam se uhvatio kako potpuno vjerujem svemu što Funtek govori, shvatio sam da sam pijan. 

- Funtek, napio sam se - rekoh, ne očekujući nikakvu reakciju na tu izjavu. 

- Onda dobro, gospon profesor. Onda ste spremni - nacerio se i još jednom potegnuo iz boce. 

- Za što to, Funtek? - smijao sam se, mada sam bio svjestan da mi baš i ne bi trebalo biti do smijeha. Jedan od posljednjih otoka zdravog razuma koji još nije bio potpuno utopljen u alkoholu, signalizirao mi je kako bih se sada, nakon tih riječi, trebao zabrinuti. Međutim, tijelo mi nije bilo nimalo sposobno za tako nešto. Ponovo sam se glupo nasmijao. 

- Za što bih to trebao biti spreman? - cereći se tako, bilo mi je posve svejedno što će on odgovoriti. Štoviše, uzeo sam mu bocu iz ruku i potegnuo. Da je "sutra" kojim slučajem postojalo, sigurno bih ga proveo jaučući u krevetu, glave natekle poput balona. No, za to se nisam trebao brinuti.

- Pa sad vas ne bu tak jako bolilo. 

- Šta me ne bude bolilo, Funtek?! Dajte već jednom... 

- Pa moramo vam spuknuti to staklo iz noge vun.

- Funtek, nemojte me zajebavati - što sam više puta potegnuo, to je naš odnos bivao sve prisniji. Tako sam ponovno postigao onu razinu opuštenosti, gdje sasvim mirno i hladnokrvno, bez ikakvog straha pred škarama, mogu Funteku reći kako mislim da se zajebava. Kada smo počeli piti, nikako mi to ne bi palo na pamet. Pomislio sam kako postajem neustrašiv.

- Funtek, zajebavate me.

- Nee, gospon profesor, nikak'. Moramo vam spuknuti vun to staklo, bute se inače otrovali. 

- Funtek, da li stvarno mislite da je to sada važno? 

- Koje? 

- To što bih ja mogao zbog tog stakla dobiti ifn... infk... infukij... infekciju? Mislite da je stvarno važno to da bih mogao dobiti otrovanje krvi? Sada? -

- Je, pa nego kaj! Pa nemremo dopustiti da se otrujete, kaj ne? Osim toga, treba vam i tu ranu zašiti.

- Aha. Pretpostavljam da bi vam činilo neizrecivo zadovoljstvo ako bih prepustio da  vi obavite tu radnju? -

- Ha, čujte, ja vam to lepo znam napraviti. Kaj vi mislite, ko je šival one zastore u zbornici kad su se ščehali? Pa, ja, ko bi drugi?

- U tom slučaju, Funtek, pardon: gospodine Funtek (jako mu se to svidjelo, podario mi je jedan od svojih nezaboravnih osmjeha), dakle, u tom slučaju, poštovani gospodine, ja zaista ne vidim kako bih vam ja mogao uskratiti to zadovoljstvo. Ako vam je zaista stalo do toga da mi izvadite to staklo i da mi šivate ranu, pa vi izvolite! 

- Kaj stvarno? 

- Samo naprijed, poštovani i velepsš...vele...postštovani gospodine Funtek domaru. Van s njim! Ili da se izrazim vašim riječima: Vun ž njime! Vun!! 

Funtekove su oči neobično bljesnule kada sam mu dao svoj blagoslov za obavljanje dotične radnje. Lice mu se rasteglo u neobičnu grimasu, mješavinu sreće, ponosa i zadovoljstva. Skorena je krv zaigrala u njegovim borama kada su se one rastegle oblikujući smješak na njegovom licu. Maleni gmaz, izbrazdan i star, bio je neopisivo sretan. Skoro sam mogao osjetiti kako mu srce brže tuče. Da sam znao da mu takve stvari predstavljaju toliko zadovoljstvo, sigurno bih i prije učinio nešto po tom pitanju.

- Samo, Funtek!

- Kaje bilo?

- Da vam nije na pamet palo da to staklo vadite klještima, znate? Prstima vi to napravite. U redu? Ne bi bilo zgodno da vam to staklo pukne kada ga primite klještima, ne?

- Je, je, se bu v redu. Z prstima bum ja to. Ja sam jako spretan z prstima. 

- Znam - odgovorih mu pokroviteljski. 

- Oćete se još više raskomotiti? Mislim, prije neg počnem? 

- Funtek, niti da hoću, ja ne mogu biti više raskomoćen nego što jesam. Izvolite, dajte, operirajte! 

Upita me tada želim li, prije nego li počne, da donese lavor s toplom vodom. Zbog čega, upitah ga ja. Pa da vam malo speremo tu ranu, reče, kada izvadimo staklo.

- Funtek, nemojte se uopće dati inkomodirati (isprve sam izrekao tu riječ)! Vi samo navalite na posao a poslije ćemo brinuti o svemu ostalom. 

- Onda v redu, gospon profesor. Dajte da vidimo kaj se tu da napraviti. 

Dodirivao si je usnicu, razmišljajući. Umrljana mu je kosa djelovala poput plastičnih vlakana. Crvena i kruta. 

- Funtek! - rekoh - Osjećam se neopisivo hrabro. Mislim da ću nam nešto i otpjevati dok radite. Imate li kakvu želju? Što biste htjeli danas čuti?  

Nije skidao pogled sa rane. Prstima mi je prilazio sasvim blizu površini kože ali je nije dodirivao, samo je nešto ispitivao, provjeravao. Dakako, čak i da sam bio u stanju trezveno razmišljati, nikako mu ne bih bio u stanju pružiti bilo kakav savjet po pitanju te rane. Naime, ja veze o ranama i šivanjima nisam imao. Tako sam došao do zaključka kako je najbolje sve prepustiti njemu i pokušati uživati u tome koliko je god moguće. Eto. I baš mi se pripjevalo. 

- Funtek.

- Kaje? 

- Pa koju pjesmu želite čuti? 

- Hmm, jel' znate vi onu: po lojtrici gor' pa po...

- ...lojtrici dol'? Funtek, pa kako ne! Samo recite, tu ću vam želju rado  ispuniti. Ohohoho, još kako! - još je neko vrijeme posmatrao ranu, a ja sam pročišćavao grlo, spremajući se početi. Funtekovo mi se kiselo vino sve više i više počelo sviđati.

- Znate kaj, gospon profesor ?

- Kaj, Funtek? 

- Morti bu vas bolilo.

- Ma, da?

- Je, je. 

- Funtek, sasvim sam svjestan toga. Dapače, bio bih jako razočaran kada me ne bi boljelo - mljeo sam gluposti, naravno - Samo vi dajte.

- Dobre. Najprije bum vam to probal zvaditi tak da ne mrdam po rani preveč, ali ak ne bu išlo...

- Čujte, Funtek! - rekoh - Uopće se ne morate osjećati obaveznim obavještavati me o svakom svojem potezu. Rekao sam da vam vjerujem i to sam zaista i mislio. Napravite to onako kako mislite da je najbolje. Ja se neću miješati u vaš posao. 

Stari je Funtek tada skinuo jedne i stavio druge naočale. Prve je odložio u džep a druge spustio na pola nosa. U međuvremenu, pala mi je na pamet još jedna prigodna pjesmica. 

- Čujte, a ne bi vi da vam otpjevam onu: "Mi smo dečki kaj pijemo stoječki"? Ta mi je isto, nekako, sasvim prigodna za ovu priliku. Što kažete na to? Ha? 

Malo se zamislio, vjerovatno pozivajući dotičnu melodiju odnekud duboko iz svog sjećanja a zatim je rekao da može i ta. Složio se da je vrlo prigodna. Namjestio mi je nogu u položaj koji mu se činio najpraktičnijim i ponovno prešao prstima po usnici. Tada sam ja počeo pjevati a on operirati.

Nisam dospio završiti niti prvu strofu, onu u kojoj se govori kako dečki nemaju nikakvog problema sa pjevanjem čak niti u ležećem položaju. U prvom malenom djeliću sekunde učinilo mi se kako mi je Funtek zabio ogromno svrdlo u meso, a u drugom mi se više ništa nije činilo. Možda sam kriknuo, ne sjećam se. Vrlo je moguće da sam u odsutnom trenutku i opsovao Funteku, onako, zdravo i muški. Moguće je, isto tako, da sam mu spomenuo i mater i oca i ostalu rodbinu opisujući, pritom,  neke posve nedolične radnje u čiju su provedbu bili uključeni i konji i psi i razne druge životinje zajedno sa tko zna kakvim drugim stvorovima, čijih se funkcija u tom opisu niti uz najbolju volju zaista ne bih mogao prisjetiti. Sve je to vrlo moguće, da, mada nije sigurno, ali ono što sa stopostotnom sigurnošću mogu ustvrditi jest činjenica da sam se onesvijestio. Ponovno. Bio sam negdje kod stiha gdje dečki pjevaju i dok je gusto, kada me crni i duboki bezdan ponovno obuzeo. I ja sam mu zbog toga bio neizmjerno zahvalan. 

Meka me, crna, tama prihvatila lako i bez prigovora i u trenu sam postao svjestan cijele njezine širine. Postojala je, sveobuhvatno, obavijajući se oko svakog predmeta i bilo kakve naznake bilo čega živoga, stanjujući postepeno ali i nevjerovatnom brzinom, razlike među njima. I tada, sve je postalo jedno i ja više nisam mogao razlučiti okvir vrata od ružnih, sasušenih bora na Funtekovom licu. Sve je postalo isto, jednako. Tama nije poznavala, niti je priznavala ikakve razlike. Bila  je potpuna i uvijek i bilo gdje, jednaka. Sa sobom je, također, odnosila i svaku naznaku bola i protiv toga se nisam bunio. Ova je tama bila dobra i nikako nisam htio izići iz nje. Osjetio sam njene, gotovo baršunaste dodire, mazne i pozivajuće. Da, njene su me ruke dozivale milo i nije postojao način na koji bih im se mogao oduprijeti. Tiho su i bez ičega suvišnog dale do znanja da me žele. Poslušao sam, a ona mi se smijala. Moja se Marijana smijala. Bila je potpuno gola. Pogledah se i primjetih da sam i ja isti. Nasmijali smo se jedno drugome. Kao stari, dobri prijatelji kada se sretnu nakon dugih godina. Ponešto ostaje, ponekad, čak i unatoč razdaljini i vremenu, nešto što se ne da izbrisati, nešto nedvojbeno. Nikakvom daljinom se to ne da izbrisati, niti umornom dužinom puta, nikako. Neki osmjeh, poneka, tako dobro poznata, izgovorena riječ, neki pokret. Nešto potpuno poznato, nešto apsolutno nezamjenjivo. Nešto po čemu se i sklopljenih očiju nepogrešivo raspoznaje, bilo gdje i bilo kada. Ja tada osjetih onu, tako dobro naučenu, toplinu i ispunjenost. Moja je Marijana uvijek bila topla. Volio sam biti blizu Marijane i tada sam se osjećao siguran. Stao sam na trenutak, uživajući u sveprožimajućoj dobroti. Moja je Marijana sjala.  Pucao sam u nebo, često i jednom sam prilikom pogodio nju. Ja sam je istoga trena prepoznao.

- Marijana - rekoh - Ja sam pijan. Nećeš se ljutiti? 

- Ne. Zbog čega bih se ljutila? 

Lebdjela je, u toj istoj, mojoj tami, bez oslonca pod nogama, potpuno mirno i staloženo. Puno je prije već, izgleda, naučila kontrolirati tu tamu i nije imala problema sa kretanjem. Ja sam, za razliku od nje, gubeći koncentraciju, lebdio čas na glavi, čas na leđima i nikako se nisam prestajao vrtjeti. Bacakao sam se, pokušavajući održati ravnotežu i rukama i nogama. Bila je lijepa i mlada a ja star i poderan, nimalo nalik mladiću s kojim je nekada živjela. Nagurano vrijeme učinilo je svoje i osjetih se posramljen pred njom.

- Napio sam se, Marijana. Daj mi pomozi.

- Mali dječak. To si ti uvijek i bio - reče, nasmijana - Znaš? Ti si uvijek bio moj mali dječak. Dječačić. 

- Hoćeš? Pomoći mi? 

- Naravno. Ti si bio moj. 

Dolebdjela je do mene, spretno i bez ikakvog napora. Primila me za ruku i u trenu zaustavila to nespretno kretanje. Dugo nisam osjetio tu njezinu mirnoću i sigurnost toliko jako i toliko jasno kao tog trenutka. Volio sam to. Volio sam svoju Marijanu. Poželio sam je poljubiti. Nagnuo sam se nad njeno bijelo lice. 

- Nemoj - reče - nemoj to. 

- Zašto, Marijana? 

- Ne želim. Pijan si.

- Ja to znam. Ali, to te nikada nije priječilo, zar ne? 

- Nije. Ipak, neću. 

- Čudna si - nije odgovorila. Nastojala je ne gledati u mene a ja sam očajnički tražio njen pogled. 

- Znaš li da sam te maloprije sanjao? Maloprije.

- Naravno da znam. Sanjao si nas u malome selu... kako li se ono zvalo? Hmm, zaboravljam stvari ovih dana. Ne mogu se sjetiti. Znam da si nas sanjao. 

- Bilo nam je lijepo. Nije li? 

- Istina. Bilo je. 

- Opet će nam biti tako. Zar ne? - još me uvijek držala za ruku, čvrsto i pokroviteljski. Ja se nisam nikako odupirao alkoholnim parama što su me okruživale. 

- Ne. Više ne. Ne može. 

- Zbog čega? Ma, šališ se, znam.- nasmijao sam se - Uvijek si se znala tako šaliti. 

- Ne šalim se. Žao mi je. 

- Čega ti je žao? 

- Tebe. 

- Marijana, prestani, plašiš me. 

- Ne želim te plašiti. Žao mi je ako te plašim. Ali, ti i sam znaš. Ja znam da ti to vrlo dobro znaš. Ti to samo trebaš naučiti prihvatiti. To je sve. 

- Ali, prihvatiti što? Što, Marijana? 

- Da to više nisam ja.  

- Gluposti. Želim te poljubiti. 

- Nemoj. Ne možeš. - odgurnu moje lice.

- Zbog čega? Marijana, zbog čega? Što se to dogodilo? - tražio sam da me pogleda. Nekako sam znao, ma, slutio sam, da to što ona govori, zapravo, najviše odgovara istini. Nisam to htio. Panično i pred ponorom, začuđen i bijesan, čekao sam njezin pogled. Dugo nije dolazio. Tako sam poželio da me pogleda. Pomislio sam da će, ako me pogleda, sve stvari sjesti na svoje mjesto, onako kako i trebaju biti. To sam pomislio. Da neće biti potrebna bilo kakva objašnjavanja niti opravdanja, razgovori i priče. Zaista sam pomislio kako će sve biti u najboljem redu. Samo ako me pogleda. Marijana, pogledaj me. Molim te. Po-gle-daj-me.

Pogledala me, tada, konačno, čudno i užasavajuće. Nije bilo ničega dobrog i mirnog u tom pogledu. Htio sam joj nešto reći. Zaustih. Odmaknula je ruku i ja se ponovno zavrtih. Nikako se nisam mogao zaustaviti. Niti na tren.

- Marijana, to sam ja. Ja sam tvoj - rekoh molećivo.

- Više nisi. Žao mi je. Bio si jednom. Ne više. Tako mi je, tako, žao - poslijednje je riječi izrekla mirno, tužno. Povjerovao sam da govori istinu. Mada je možda i lagala. Svejedno.

- Ne! - kriknuh - Ja sam još uvijek tvoj! Ne možeš to tako govoriti! Ne postoje riječi kojima to možeš tako jednostavno reći. Ti si još uvijek moja! To ništa ne može promjeniti! Znaš li to Marijana?! Ti si moja! 

Nije ništa rekla i učini mi se kako joj sada već i sama moja prisutnost neobično smeta. Osjećao sam kako iz trena u tren postajem sve više i više suvišan. Ne-po-tre-ban. Nitko. I stranac. Marijana više nije pokazivala niti najmanju spremnost da mi pomogne a ja sam i dalje hvatao zrak. Samo sam se vrtio i znao sam da nikada neću moći stati ako me ona ne zaustavi. Nikada više. Bio sam svjestan kako ću zauvijek ostati tu, u tmini, vrteći se bezglavo bez ikakvog cilja i pravca. I znao sam da to jedino ona može izmjeniti. Marijana je, pak, gledala nekuda u prazninu. Ja ne znam da li je iščekivala da nešto izroni iz nje, iz te tame, ili je to činila samo stoga da mene ne gleda. Mene. Mene malenoga. Mene sitnog i ništavnog. Malenog i bezvrijednog. Mene. Ponovno je izbjegavala moj pogled a osjećaj da sam tako nepotreban i suvišan javio se i jače nego li prije. 

- Marijana!! - kriknuh, još glasnije - Ti ne možeš to raditi! Ne meni! Ne! Pa, pogledaj me! Ja sam tvoj i to je to. To ništa ne može promjeniti. Mi smo zajedno.

Gledala me tako neko vrijeme. Činila se užasno tužnom a ja sam se još uvijek vrtio. Zaklopila je oči, pognula glavu i nježno je okrenula od mene. Promatrao sam to usporeno, tiho i skoro isprekidano kretanje. Marijana se uvijek tako kretala. Tiho i skoro isprekidano. Zatim je, znao sam da će tako biti, počela okretati i tijelo. Taj je pokret, tu sitnu i skoro nezamjetnu gestu, toliko meku i toliko laganu, uvijek znala pravilno izvesti, načiniti je bez greške. To je gibanje, uvijek isto i nikada promjenjeno, u trenu probudilo i samoću i ružnu prazninu i ja ih, obje, osjetih punom snagom. Nikako joj nisam mogao dopustiti da dovrši taj pokret. Morao sam je, to sam vrlo dobro znao, spriječiti da ikada završi laki okret prema tami, prema nečemu što definitivno nisam ja i da se uputi nekuda gdje ju nikada ne bih mogao slijediti. To sam morao, pod svaku cijenu. Nisam joj mogao dopustiti da ode. Nekako sam se iskobeljao iz vlastitog vrtloga i pojurio prema njoj. Još se nije stigla sasvim okrenuti. Iz prvog sam je pokušaja uspio uhvatiti. Bila je već skoro posve okrenuta od mene. Čvrsto je stegnuh oko struka.

- Ti to ne smiješ napraviti. Ti ne smiješ otići! Ne! Ti ne! 

- Pusti me! Ostavi me! Idem. Ne možeš me zaustaviti. Pusti me! 

- Ne želim to i ti nećeš otići. Ostat ćeš tu samnom! Pa makar te morao držati ovako zauvijek. Ti si moja! 

Izvukla je ruku iz mog stiska i čupala mi kosu. Znao sam da je ne smijem pustiti. Ako ne želim da ode. Držao sam je a ona me čupala. Još sam uvijek stezao što sam jače mogao. Noktima mi je zarovala po licu i oštar, duboki bol natjera me da je pustim. Nije odmah otišla kada sam popustio stisak. Držala se za trbuh, hvatajući zrak. Prelazio sam rukom preko lica, pokušavajući tako istjerati bol. Dlanovi su mi bili puni krvi. 

- Kurvo. Pičko. Pi...čko jed...na.

Nije ništa rekla. Samo je zapanjena zaplakala, polako, tiho i bez glasa, maleno i dječje, kriveći usta u ružnoj grimasi koja joj je, u svoj iskrivljenosti, nevjerovatno pristajala. Prepoznah u njoj onu pravu Marijanu. Moju i dragu. Ne ljutu. Ne hladnu. Moju. Nije mogla povjerovati da sam joj to rekao. Razgovjetno očitah tugu i neizmjerno razočaranje u njenim očima. To nisam trebao reći, ne. To ne možeš reći nekome koga voliš i koga si obožavao. To mi je pobjeglo, samo od sebe. Još me neko vrijeme gledala, a ja nisam imao hrabrosti iznaći riječi kojima bih je mogao zamoliti za oproštaj. Nisam to mislio reći. Ne tako. Ne nikako. To nisam htio. Žao mi je, Marijana. Žao.

Nisam više mogao, niti sam imao snage, niti prava, zaustaviti je kada se okrenula i pošla. Tek, posegnuo sam rukama za njom, u nekoj nemušto izvedenoj kretnji, nikada dovršenoj. Naravno da je nisam dohvatio. Nekoliko je koraka bilo sasvim dovoljno da potpuno nestane i da je proguta tama. I odmah mi je postalo sasvim jasno da, kuda god da krenem u tu neprepoznatljivu tamu, na koju god stranu da se okrenem, bilo gdje da pođem, bio sam potpuno svjestan da je više neću pronaći. Koliko god dugo da je tražio. Marijana je otišla. Uprotijebila je samo nekoliko, jedan, dva, tri koraka, ne puno više, nije bilo potrebno puno više da bi potpuno nestala. Čudno. I smiješno bi to bilo, da sam se mogao nasmijati. Čovjek bi pomislio kako dva ili tri koraka nikako ne mogu predstavljati tako bitnu i primjetnu razliku. Jednim korakom, laganim i ne predugačkim, preskaču se tri ili četiri stepenice. Bez ikakvog problema, bez napora. To je istina. Dva su, pak, koraka sasvim dovoljna odraslome čovjeku da, ukoliko ih pravilno upotrijebi, započne dugačak put. I to je istina i to stoji. Nikada, međutim, nisam obraćao pažnju na činjenicu da se sa samo tri koraka može otići iz nečijeg života. Nekako sam smatrao da je za tako nešto ipak potrebno mnogo, mnogo više.

Vrtio sam se, tako, u toj neprijateljskoj tami još neko vrijeme, čekajući je da se predomisli i vrati. Osjetio sam kako mi se krv slijeva čas u glavu, čas na potpuno suprotnu stranu, ovisno o položaju koje sam tijelom u dotičnom trenutku zauzimao. To kolanje unutrašnje tekućine prema gore ili dolje bilo je jedini pokazatelj pomoću kojega sam mogao utvrditi u kojem se položaju nalazim. U tami nikako drugačije nisam mogao ustanoviti svoj odnos spram svijeta koji me okružuje. Sada ona više nije bila dobra, ta tama, i nisam htio više ostati u njoj. Sada, tama me ubadala sa svih strana, opako i podlo. Tama mi više nije bila prijatelj. Poželio sam izići van. Osjetih kako mi sa poderotina lica kaplje krv. Svaki pritisak dlanom na poderano mjesto, bolio je, i ja odlučih ne raditi to više. A krv je i dalje kapala. Kap po kap, lagano i uporno, kapajući prema dolje (Ili je to bilo prema gore? Možda na desnu stranu. Nebitno). Punila je moja krv okruglu posudu. I ta se krv miješala sa kišnicom. 

Sjetih se kako me Marijana zamolila da postavim tu posudu na rub balkona, točno ispod rupe na limenom žlijebu čiji je zadatak bio sprovesti kišu sa krova stare i poderane zgrade, negdje dolje, na ulicu. Kao da je kiši jedino mjesto bilo na ulici i kao da joj nije bilo dozvoljeno trošiti svoje vrijeme boraveći po krovovima. Marijana je htjela tu kišnicu. Rekla je, dobro se toga sjećam, da barem jednom u životu želi oprati kosu u kiši. Ta mi je želja zvučala sasvim logično. 

Kiša, pamtim, više nije padala i sunce se polako probijalo kroz oblake. Bila je rana jesen i poslijepodne. Još je uvijek bilo toplo. Podigao sam tu posudu sa poda balkona i unio je, pažljivo da ne prolijem, unutra. Stavio sam je na pod. Pogledah tada još jednom u tu posudu. Bila je skoro puna kiše i u njoj nije više bilo niti traga moje krvi. Pomislih kako sam to kapanje krvi izmislio i dalje nisam mislio o tome. Rekao sam Marijani da ima sasvim dovoljno kiše i da će moći oprati kosu u kiši.  

Nije htjela koristiti šampone za to pranje, mada ih je inače trošila u neograničenim količinama i naš se kućni budžet opako istanjio svaki put kada bi krenula u nabavku kozmetike. Nisam joj nikada mogao ništa odbiti, i to je bilo razumljivo, što god je trebalo. Htjela je da joj operem kosu i to sam volio raditi. Rekla je da koristim najobičniji sapun. Zabacila je glavu unatrag i zaklopila oči. Sjela je na stolicu nasred potkrovlja i rekla kako nije potrebno da pazim hoću li smočiti parket ili ne. Nije htjela tada ni o čemu razmišljati. Gledao sam je tako neko vrijeme i pamtio njene obrise što su se ocrtavali naspram sunca dok je ulazilo u sobu. Nisam htio niti trepnuti, niti udahnuti, pazeći da ne načinim nešto čime bih osujetio sjećanje u bilježenju tog trenutka. Ona neće još dugo tako izgledati. Zlatna, u suncu pred suton, nosila je Marijana moju Maju u sebi i zaklopljenih je očiju čekala da joj operem kosu a ja sam pamtio. Ako je mogao postojati jedan trenutak za koji mogu apsolutno svjedočiti kako sam je u njemu volio najviše i bezgranično, onda je to bio taj. Obožavao sam svoju Marijanu, klizeći joj prstima po kosi i gledajući joj ugarsko lice kako se mirno smješi, sklopljenih očiju i ne znam sam niti zašto, ali počeo sam joj brojati pjegice. Nije ništa primjetila a ja sam joj prao kosu i brojao. Čudno, ali nekako u isto vrijeme kada sam završio s pranjem, pobrojao sam apsolutno sve pjegice. Marijana je imala dvijestotine i šest pjegica na licu i ja sam to lice volio. Nisam joj rekao da sam izbrojao. Legla je u krevet, kose još uvijek mokre od kiše i zaspala. Gledao sam je dok je spavala i pitao se jesam li uopće smio izbrojati te pjegice? Jesam li napravio nešto što nikako nisam smio napraviti? Nisam pronalazio odgovor na to pitanje, barem ne istoga trena. 

Te je noći, negdje oko pola jedan Marijani pozlilo i stala se previjati od grčeva. Bila je trudna osam mjeseci i u panici sam je odvezao u bolnicu. U jedan i četrdeset, Marijana je primljena na hitni odjel a u sedam i dvadeset, istog jutra, je umrla. Maja je izvan majke uspjela živjeti svega nekoliko minuta i čini mi se kako je u tom kratkom vremenu shvatila cijelu suštinu svijeta na koji je donešena i istoga je trena, uljudno se zahvalivši na poklonu koji joj je bez njenog pristanka uručen, ipak, odlučila ne sudjelovati u njemu. Samo je jednom zaplakala. Htio sam pucati i ubiti nebo.

Zatim sam, osjetivši svu bol vlastite praznine, kriknuo, poderavši grlo a tama se odjednom počela skupljati. U trenu, napravila je uski prolaz u kojem sam se mogao kretati samo u jednom pravcu, brzo i bez zaustavljanja. Tama me više nije htjela u naručju, niti sam ja htio nju i gurala me tim prolazom, sve do svjetla. Sve do Funtekove sobice. Nisam više niti jednom kriknuo. Nisam više za to imao snage. Okrenut od mene leđima i stojeći na pragu otvorenih vrata svoje male ostave, Funtek se tresao. Pogled mu je bio uprt u hodnik. 

4. POLA DESET I JEDNA MINUTA

- Ste čuli to? 

- Što, Funtek? 

- To, kaj je bilo. 

- Ne. Što je bilo? 

- Nekaj duboko.  

- Gdje, Funtek?  

- Ne znam gdi. Svigdi. 

Još je nekoliko trenutaka stajao na pragu i gledao u mrak. Bio je preplašen. Zatim se vratio u sobicu ali više nije zatvarao vrata, kao da je želio imati što bolji uvid u ono što se događa napolju. Više se nije usudio okrenuti leđa praznoj tmini iza sebe. Ponovno sam osjetio onaj isti smrad, samo što je sada bio nemjerljivo jači. Učini mi se kako niti ne mogu udahnuti išta drugo osim tog smrada. Glupo, no učini mi se, još, kako smrdi po sumporu.

- Gospon profesor, mene je strah - nije bilo niti trunka nerazumnosti u toj njegovoj izjavi. 

- Znam, Funtek. I mene je strah. Svakoga je sada strah. Tješite se da je sve ljude na svijetu sada jako jako jako strah. Svi se sada boje. 

- Vi niste niš čuli? 

- Bio sam u nesvjesti. Nisam ništa čuo ali vam mogu reći da je vjerovatno negdje, sad, je li to bilo bliže ili dalje, nije previše bitno, ali mogu vam reći da je vjerovatno to što ste čuli bio još jedan udar. Negdje je sada poginulo milijun ljudi. Užasno, nije li? 

- Nije to bilo to, gospon profesor. Udarilo je i prije i ja znam kak to zvuči kad udari. Ovo nije bilo tak. To je opet došel krampus i zval nas je. 

- Koga? 

- Vas. I mene. Zval nas je. Rekel je: " Funteek... profesoor... Fuunteek...", pa onda opet.

- I onda? 

- I onda niš. Sad još čekam. Da čujem kaj bu dalje. Kaj bumo ak fakat dojde sim? 

- Što ako dođe, Funtek? 

- Pa krampus, kaj me opče ne slušate?! Vratil se je sim. Tu je on negde, čeka nas i vreba.  Opet je ušel nutra.

Više me ništa nije boljelo ili me sve toliko užasno boljelo da više zaista nisam ništa osjećao i spustio sam glavu na jastuk, duboko uzdahnuvši. Nekako uopće nisam iznalazio snage zauzeti obrambeni stav prema toj Funtekovoj izjavi. Na kraju krajeva, po nas nešto zaista i dolazi, i tu nema nikakve greške. Pa neka se i sam pakao stvori iz svega ovoga, pa neka. Pomislih tada kako se moj pakao valjao svuda oko mene, godinama i kako sam se ja godinama valjao u njemu i kako nikada nisam pronašao hrabrosti učiniti nešto što bi takav pakao ubilo u meni. Ili nešto što bi mene ubilo u njemu. Nikada nisam znao prepoznati taj presudni, odlučujući trenutak potpuno ravnodušne neustrašivosti što se tako bistro i nepogrešivo ukazao onoj mladoj i lijepoj ženi što se bacila sa zgrade i nekako me toga bilo stid. Umjesto toga, dopustio sam vlastitom paklu da me izjeda, polako, tiho, godinama. I znam da sam kukavica. Ali također znam da, što god da se sad dogodi, jednostavno mora biti bolje. Jer, sasvim sigurno, više neće biti isto. I ja sam nestrpljivo čekao. Netko ili nešto će me uništiti, bolno, obaviti će moj prljavi posao umjesto mene i ja sam na tome bio izrazito zahvalan, bilo kome ili bilo čemu. Pa neka to bude i samo golema stijena zamrznute vode, pa neka. Pa neka to bude i nedefinirana snaga dubokih prostranstava, pa neka. Pa neka je i nazovu samim vragom, briga me. Neka to, uostalom, bude i vrag osobno, svejedno. Ja sam miran. Ja sam svoje dočekao. Negdje je nešto tutnjalo. Potmulo i snažno.

Funtek je buljio u mene, očigledno očekujući da reagiram na njegove riječi.

- Da, Funtek. Ali mi mu ne možemo pobjeći, tom vašem krampusu, to vam je sasvim jasno. Sada ili za pola sata, on će doći na svoje i pokupit će i nas. Mislim da više nećemo dugo čekati na to. 

- Ja bum ga raščehal sa ovim škarama, kak sam i vrapce raščehal! Tak bum ga. Sam nek dojde!

- Odlično Funtek. Stvarno odlično. 

Stao je na prag, ipak pazeći da se ne izlaže previše tmini i čvrsto je stezao krvave škare. 

- Sam neg dojde - rekao je, više za sebe nego za bilo koga drugoga - Sam neg dojde,  ne bu me iznenadil.

I nije nas iznenadio, zaista nije. Došao je postepeno, polako, skoro paradnim korakom i  imali smo sasvim dovoljno vremena da shvatimo da je počelo. Davno, u malenom selu, negdje oko pola tri ujutro, fotografirao sam Marijanu a ona je sjedila gola, u mraku, na prozoru, ispred vedre i hladne noći. Slučajno, možda, a možda pak sasvim s namjerom, u prozoru iza nje nazirao se tek mali dio zvjezdanog neba. Dobro sam ga zapamtio i svaki puta kada bih sklopio oči, ukazala mi se upravo ta slika i taj je dio neba nekada, davno, bio samo moj, samo naš, Marijanin i moj. Godinama me to zvjezdano nebo proganjalo i odavno je prestalo donositi smirujuće uspomene. Bilo je opako prema meni, no nekako sam se već navikao na to i zaista sam mislio kako će ono utući samo mene i kako nikoga drugoga to ne bi trebalo zanimati. Ipak, od prije nekoliko dana, svako je razumno biće jednostavno moralo postati bolno svjesno upravo tog, malenog, zvijezdanog dijelića neba. Tamo se, rekli su, upravo se tamo, davno, davno, rodilo Uništenje. Ja sam jednom upucao to nebo, foto aparatom.

Nešto je milijardama godina putovalo, tiho i neprimjetno, da bi se pojavilo ovdje, upravo u ovom trenutku. Sada.

Nešto je stiglo.

5. POLA DESET I SEDAM MINUTA

Grane su bile potpuno gole i nije bilo lišća na njima. To je bilo normalno, s obzirom na godišnje doba. Ono što niti jednog drugog dana ne bi bilo normalno bili su, isprva skoro neprimjetni pa sve jasniji, tragovi, najprije žara na tim granama a zatim i proždirućeg plamena. Funtek me primio pod ruku i izišli smo van. Niti jednom niti drugom ovaj svijet nije ponudio previše razloga zbog kojih bismo trebali žaliti za njim i jednostavno nije postojala mogućnost da ne promatramo njegov svršetak uživo. Izišli smo na školsko igralište a nebo je zabljesnulo. Bilo je predivno to nebo, u svojim žutim i narandžastim bojama, usred mrkle noći, nenaviknuto na jad i ubogu sramotu nad koju se nadvilo, razvaljujući njeno ružno postojanje svojim teškim i nemilosrdnim rukama. Upitao sam Funteka da li ga je još uvijek strah. Rekao je da je.

- A da si otpjevamo nešto za kraj? Što velite na to, Funtek? Neku našu, staru?

Znoj mu se cijedio i tresao se. Jednom me rukom pridržavao a u drugoj je još uvijek stiskao krvave škare. Za svaki slučaj, ako nas netko napadne.

- Paa, može, profesor, može - glas mu se gubio u sve jačem urliku što je dolazio odasvud i ubrzo više nije bilo načina da ga čujem. Gubio je kotrolu nad mišićima i tresući se, ispraznio se obilato, onako, predamnom a meni više ništa od svega toga nije bilo niti čudno niti strano. Niti jablani što su se svuda uokolo savijali pod težinom plamena, niti do usijanja izbjedljelo noćno nebo, niti zemlja što se, bježeći tom istom nebu,  urušavala sama pod sobom, bojeći se dočekati bijes što je jurio odozgo. Niti stari, usrani Funtek. Više mi zaista ništa nije bilo čudno. Nasmješio sam mu se, ohrabrujuće. Negdje se more dizalo. Učinilo mi se kako Funtek pročišćava grlo i ta mi se gesta učini nevjerojatno smješnom. U sam sumrak svega, Funtek se brinuo oko toga hoće li ga nepročišćeno grlo osujetiti u njegovoj izvedbi. Bravo, Funtek. Negdje je poginuo netko koga sam poznavao.  Negdje je poginuo netko koga je poznavao Funtek. Promatrali smo se još nekoliko trenutaka a onda smo zapjevali. Negdje je poginulo milijardu ljudi koje niti jedan od nas nije poznavao. Nismo znali koju to pjesmu pjevamo, niti da li obojica pjevamo istu pjesmu, no to nam trenutno nije bilo važno. Derao sam se na sav glas a niti notu nisam čuo. Funtek je otvarao usta u posve drugačijem ritmu od mene i nije previše mario za to. Ja sam pokušavao pjevati neku veselu, ljubavnu pjesmicu a on je, sasvim sigurno, pjevao nešto posve drugo. Pade mi napamet kako on, možda, pjeva himnu. Stao sam u stav mirno i uhvatio se desnom rukom za srce. Za svaki slučaj. Jer, što ako preživimo i onda mi kasnije prigovori netko tko je sve to gledao iz prikrajka, zbog toga što nisam za vrijeme izvođenja državne himne iskazao dužno poštovanje? Nije red. Videći mene, i Funtek se primio za srce. Sada sam bio posve siguran kako obojica, stojeći pred krajem svijeta, ja izranjavan do krajnjih granica a on usran preko svake pristojosti, bio sam posve siguran, dakle, kako obojica pjevamo upravo himnu.

Pjevali smo, derali se iz petnih žila i više nismo gledali jedan drugoga. Naši su pogledi odlutali negdje daleko u neko drugo vrijeme ili mjesto, u nekom sasvim drugom prostoru. Htio sam razmišljati o Marijani ali nisam mogao. Odjednom se nisam mogao niti prisjetiti njenog lika, niti zamisliti boju njenog glasa. Odjednom, zaboravih broj pjegica na njenom licu i to me učini beskrajno tužnim. Odjednom, zaboravih i njeno ime. Još uvijek stiščući krvave škare u ruci koja mu je u počast himni počivala na srcu, usrani i smrdljivi ali zato nevjerovatno drag i mio Funtek, drugom me rukom obujmi oko struka, prijateljski. Uzvratih mu. 

- Profesor - reče u tihom trenutku što se neočekivano provukao između nas, praveći mjesta za nadolazeći vrisak 

- Profesor, vi ste meni navek bili jako simpatični. 

 - I vi meni, Funtek - odvratih mu, lažući - I vi meni, zaista.  

Više nismo govorili ništa. Ostali smo tako, mirni i nemoćni, zagrljeni, još samo kratko vrijeme, sve dok krampus, pojavivši se osobno tek na  jedan mali i skoro neprimjetni trenutak, nije zauvijek, oštrim nožem i uz mnogo buke, divljački izmasakrirao nebo iznad Zemlje.