PORAVNANJE

05:31

Planina se pojavila oko četiri ujutro. Rekao je tako stari McGowan, ako se toj gradskoj skitnici i pijancu uopće može vjerovati. Objasnio je da se probudio na klupici iza Georgeove trgovine, skupio stvari u vreću i krenuo prema svojoj rupi, kad je shvatio da nešto ogromno zastire noćno nebo.

Pojava planine ga nije iznenadila. Navodno je oduvijek znao da će se nešto takvo dogoditi: Inwie je prokleto mjesto i ovo je bilo očekivano. Kad su ga pitali zašto tako misli, nije objasnio. Dodao je samo da ga je jedino začudilo što Donnie nije nijednom zalajao. 

“Ali i to je za shvatiti", počešao se po bradi. “Ako sam ja znao, znao je i on i samo je nastavio spavati. Dobar pas.”

Starog McGowana inače nitko ne bi uzimao za ozbiljno i na njegova bi baljezganja svi odmahivali rukama. Ali sada su ga pozorno slušali. Jer, planina je zaista bila ovdje: ogromna, tamna, nepojmljiva. 

Inwie se nalazio na strmim liticama, visoko iznad mora. Malen je gradić imao tek jedan bar, policijsku stanicu, Georgeovu trgovinu i jednu jedinu cestu koja ga je spajala s ostatkom svijeta. Na tu je cestu sada zasjela planina. 

“Kako je ovo moguće?” pitao je netko iz gomile.

“Ovo je vražje djelo", ubacio se drugi promatrač, dok se treći na to samo nasmijao. 

Mada se na glavnoj ulici sad već okupio gotovo cijeli gradić, buke još uvijek nije bilo. Sve su riječi bile prigušene, zatomljene, izgovorene gotovo šaptom, kao da se nitko nije usudio remetiti prizor. Stajali su razrogačenih očiju, u nevjerici i šoku. 

"Meni ovo liči na Stjenjak", iscijedio je netko četvrti. "Ili Grand Canyon, ali izvrnut, kao naopačke."

"Kako ga ti lupaš! Ha!" odmahnuo je rukom promatrač broj pet. "Otkud bi ti mogao znati kako Stjenjak izgleda? Imaš četrdeset godina, a nisi se mrdnuo iz maminog dvorišta." Tu svi prasnu u smijeh.

“Ne bih brinuo previše", odmahnuo je rukom šesti svjedok. "Mi to sve ionako samo sanjamo. Uskoro ćemo se probuditi."

"Ako je tako, nadam se da će buđenje biti uskoro", dodao je onaj do njega, sedmi. "Sigurno će mi se pišati. Jučer sam stvarno previše popio."

Ponovno smijeh. I tek se ovdje rogoborenje podigne do razine buke. Ubrzo se nije moglo razaznati tko što govori, a tko kome odgovara. A svatko je imao nešto pametno za primijetiti.

05:37

Sigurno je sanjala o nečemu lijepom, jer pamti da je lebdjela u nekakvoj mekoj narančastoj melasi, toliko gustoj da nije mogla vidjeti čak ni svoj dlan kad ga je podigla pred lice. U gusto narančastom okruženju se ipak ni u jednom trenutku nije osjećala ugroženo. Unutra joj je bilo toliko ugodno da se ne bi bunila čak ni da se nikad nije probudila.

Međutim. 

Naravno da uvijek postoji neki međutim.

Zvrrr. Zvrrr. Zvrrr.

Zvrrr. 

Nije se pomakla i samo je zabila glavu dublje u jastuk. Kvragu, nek se Ashton javi, on se na takve pozive ionako javlja automatski, ne mora biti čak ni budan. Okružni šerif Roberts je uvijek na zadatku — ha! — kao da u Inwieu zaista ima nešto ozbiljno za raditi. Ali kad je već stvari postavio tako, pa ga sad slobodno zove kako tko želi čak i za najveće gluposti i u gluha doba noći, nek mu bude. Samo nek se već jednom javi.

Nije se ljutila, nikako, ali njegova joj je revnost ponekad išla na živce. No Ashton je još mlad, gotovo dječak i s vremenom će valjda naučiti da je s ljudima najbolje kao sa stokom. Ako su takva zivkanja najveći problem u njihovim životima, onda njih dvoje problema i nemaju. A tako i treba biti.

Zazvonilo je još jednom prije negoli se uspio javiti. Usput je srušio noćnu svjetiljku i opsovao. Zahihotala se, ali u jastuk, tako da je ne čuje.

Čvrsto je odlučila ponovno zaspati, nekako se nadajući da bi se narančasti san mogao nastaviti, no on se već raspršio. Više ga se nikad neće moći sjetiti. Svejedno, oči još nije otvarala.

“Što?” pitao je Ashton. “Šališ se.”

Ha! Sigurno netko iz stanice, k'o bog. Noćni, valjda.

Mora da je gospođi Woodington ponovno pobjegla papiga, pa je starica zvala i maltretirala dežurnog sve dok nije pristao nazvati Ashtona i obavijestiti ga o problemu. Stara je Woodingtonka uvijek tvrdila da je Ashton jedina dobra duša kojoj je u Inwieu do nje stalo i jedini koji je u stanju pronaći i uhvatiti tako lepršavu ptičicu na tako ogromnom prostoru. 

Ma. Gospođo draga. Pa ne ide to baš tako.

Nitko joj nije imao srca reći da Ashton nikad nije pronašao nijednu njezinu papigu, nego se,sladak, brižan i obazriv kakav i inače jest, odvezao osamdesetak milja do susjednog Amburyja, pa u tamošnjoj prodavaonici životinja kupio novu. Neke papige čak nisu ni ličile jedna na drugu, no gospođa Woodington ionako slabo vidi i nikad nije primijetila razliku. Ili jest, ali joj je bilo svejedno. 

“Ben, jesi li ti normalan?" viknuo je Ashton, sad već pridignut u krevetu. "Reci mi da si se napio.”

Ben? 

Ben nije policajac. Znači nije papiga. Ali što bi onda moglo biti toliko hitno? Rano je jutro, a još k tome i nedjelja! 

"U redu, Ben", rekao je Ashton. "Evo me odmah." I prekinuo vezu.

Sad se i ona okrenula. Pitala je što je bilo i treba li pristaviti kavu.

Nije joj odmah odgovorio. Samo je ustao, razmaknuo zavjese i u nevjerici pogledao kroz prozor, prema istoku, suprotno od oceana. 

"Dođi", rekao je. "Vidi ovo."

Nije joj se dalo ustati. "Ma što je?" pitala je. 

I bila je uvjerena da je zafrkava kad joj je rekao o čemu se radi, no zakleo se da se ne šali. Uostalom, nek dođe i nek pogleda sama.

Gunđala je kratko i nevoljko ustala, pa dotapkala do prozora. Pod je bio hladan i zato je i opsovala, ali je nejasno bilo da li hladnoću ili Ashtona. 

Tad je konačno pogledala kroz prozor.

"O bože", bilo je jedino što je uspjela procijediti.

06:30

"Onda Ash? Kako se tebi ovo sve čini?” pitao je Barry čim su stupili u Davijev bar. 

Barry inače vozi kamion. Već je prije pola sata trebao biti na cesti, no po svemu sudeći sad neće ići nikamo. Nije djelovao zabrinuto i mirno je ispijao kriglu piva. Jedna prazna je već bila pred njim. Otkad ga je napustila žena i odvela klince k svojoj mami, Barry je sve manje brinuo o bilo čemu. 

“Nemam pojma", odgovorio je Ashton. “Stvarno ne znam. Nego, radi li kome mobitel? Telefon? Bilo što? Nama je sve crknulo.”

“C", zavrti glavom Barry. “Probao sam i u kamionu. Ništa.”

“Ni kod mene", dodao je Davie. “Na radiju su samo smetnje. Na televiziji također. Blokira li nas to ta planina?"

Ashton slegne ramenima. 

“Misliš li da je to nekakav eksperiment?” upitao je Davie, konspirativno se naginjući preko šanka, kao da bi mu Ahston mogao odati neku veliku tajnu.

"Zašto to mene pitaš?" protupitanjem je odgovorio Ashton.

“Pa ti si vlast. Valjda znaš te stvari.”

“Ha. Vlast. Ja brinem za zalutale mačke i pse. Nekad zalijem cvijeće u stanici i na glavnom trgu, ali samo kad ona zaboravi.”

“Hej!” pobunila se i laktom ga bubnula u rebra, ali onako, lagano, iz milja. “Ja ne zaboravljam!”

“Eto vidiš", veli Ashton. “Ona ne zaboravlja.”

U baru nije bilo glazbe. Uobičajeno bi Davie već rano ujutro pustio džuboks ili kakvu playlistu na zvučnik, no situacija je sad djelovala prečudno za bilo kakve glazbene podloge. Slično je bilo i kad bi se u gradu održavao kakav sprovod. Neke situacije jednostavno zahtijevaju tišinu.

“Ja imam dosta golubova, znate", prozborio je lik izgubljena pogleda s kraja šanka. Ispijeno lice jedva mu se naziralo ispod izlizane šilterice. Izrekao je to tiho, gotovo za sebe, ispijajući pritom svoj uobičajeni jutarnji viski. 

“Što imaš, Ron?” obratio mu se Ashton. “Golubove?”

“Uzgajam ih.”

“To svi znamo. I što s time?”

“Mislio sam, ako već nema signala, možemo ih koristiti kao pismonoše. Golubovi su se oduvijek koristili kao pismonoše. Moji su trenirani, znat će se vratiti.”

Ashton se nasmiješi i potaše mu leđa. “Hvala ti, stari. Ali mislim da nismo još do toga došli. Javit ću ti ako će trebati, okej?” 

Ron kimne glavom i nastavi piti.

Popravila je kapu i izravnala uniformu. I gospođa Roberts, zamjenica okružnog šerifa, gotovo je uvijek na dužnosti. Pročistila je grlo i povukla Ashtona u stranu. 

“Možda bi bilo najbolje prvo zabraniti pristup planini… tome", izrekla je to prigušeno, kako je nitko drugi ne bi čuo. "Nemamo pojma kako je ta stvar dospjela ovamo, a nekome će sigurno pasti na pamet penjati se. Znaš koliko su ovdje svi ludi."

“U pravu si", odgovorio je Ashton jednako prigušeno, pa se okrenuo ostalima. “U redu, pozor molim! Ne želim da se netko približava toj stvari, je li to jasno? Ne znamo ništa o njoj.”

"Kako ne znamo?" ubacio se netko. "Pa to je Stjenjak." 

I tu svi ponovno prasnu u smijeh. 

Nasmijao se i Ashton, pa nastavio: "Samo nemojte prilaziti, okej? Gdje je Wade? Nek netko ode do njega i probudi ga, trebat će nam. Barry? Možeš li ti?” 

“Evo", kimnuo je Barry. "Čim zgotovim još jednu. Ionako mi je usput.”

“Reci mu da uzme trake i znakove. Čekat ćemo ga u podnožju. U redu?"

"U redu."

"I nek požuri.” 

07:07

"Ovo nije normalno", rekla je dok su vozili prema planini. Ashton je sjedio na suvozačkom mjestu.

"Bit će sve u redu", tješio ju je. "Za sve mora postojati neko logično rješenje."

"Ozbiljno? Hoćeš reći da se ovdje planine i inače pojavljuju tek tako, same od sebe?"

Nije odgovorio, samo je gledao prema vrhu. "Hm", rekao je. "Ovo stvarno nimalo ne liči na Stjenjak."

"Eto", odgovorila je. "O tome ti govorim."

Češkala se u nevjerici. Namršteno je promatrala tlo, pomno proučavajući crtu kojom je planina doticala cestu. Ashton je bio okrenut leđima i gledao prema gradiću, iščekujući Wadea.

“Ash", pozvala ga je.

“Što?” 

“Nešto se tu ne jako slaže.”

“Naravno da se ne slaže", potvrdio je. "Pa imamo planinu, ne?"

“Ne, stvarno. Dođi. Vidi.”

“Što je?” 

Pokazala mu je. Vrhom čizme, i vrlo oprezno, prošla je uzduž oštro i precizno odrezane, gotovo ravne linije planine, dobro pazeći da ništa ne dotakne. U prirodi tako ravni rubovi ne postoje. Obratila mu je pažnju i na drvo nedaleko njih. Bilo je slomljeno, a njegova je krošnja završila ispod ravnog ruba planine. 

"Ova se planina nije izdigla iz tla", rekla je. "kao da ju je netko samo stavio ovdje.”

“O jebote", u nevjerici je kliknuo Ashton. "Zbilja. Kako je to moguće?" 

Uto se približio i kamionet. Wade je vozio, buljeći u planinu. Nije skidao pogled s nje čak ni kad se zaustavio i izašao van.

“Wade", reče Ashton i pruži mu ruku, a ovaj mu ne uzvrati stiskom. Ma, nije ga ni ni pogledao. “Majke ti božje", prozborio je Wade, i dalje u nevjerici. “Što sam to prespavao?” 

“Pojavila se preko noći", odgovorio je Ashton. “Jesi li donio trake?”

Wade je samo stajao širom otvorenih očiju i usta. “Isuse", promrmljao je sebi u bradu, gledajući prema vrhu. “Kako?”

“Wade!", skoro je podviknuo Ashton, a Wade se tek ovdje prene.

“Što je?” upitao je.

“Trebamo…”

“Trake, da trake. Jesam, otraga su. Uzeo sam i znakove i ograde. Imam sve.”

“Odlično", reče Ashton. “Moramo ograditi što god možemo. Ne želim da se netko penje.”

Wade kimne, potvrdi. Korakne do stražnjeg dijela, pa podigne ceradu i stade vaditi stvari iz prikolice. Ashton mu pomogne.

“Ash",  zaustio je Wade. "Jesmo li u opasnosti?"

“Ne znam", Ashton slegne ramenima. “Za sad smo samo odsječeni. Nadam se da je to sve.” 

Tu su čuli buku, okrenuli se. George je dojurio na motoru i zakočio tik pred njima. Mislili su da će ih pregaziti.

"Jesi li dobro?" pitali su ga.

"Frank!" viknuo je George, unezivjeren i van sebe. "On i njegov ludi brat jure kamionom po gradu! Pijani su! Porazbijali su pola ulice! Rasturili mi trgovinu! A prikolica im je puna dinamita!"

"Čega?" vikne Ashton.

"Poludjeli su! Napravi nešto!"

Frank je divljao. Činilo se da ne može držati pravac, zabijao se u sve što se našlo pred njim i samo pukom srećom nije nikoga pregazio.

"Presjeci mu put!" vikao je Ashton sa suvozačkog sjedala. 

"Sigurno. Lako je tebi govoriti!" odgovorila je, svejedno pokušavajući proći Franka s lijeve strane, ali joj ovaj to nije dopustio.

"Je li on normalan?!" procijedi Ashton.

"Kako to misliš!?" viknula je. "Pa taj je uvijek bio lud! A o njegovu bratu da i ne govorim! Trebali smo ih obojicu strpati u zatvor kad je za to bila prilika, ali ne! Ti si odlučio biti dobra dušica i dati im drugu šansu. E, pa evo ti je sad, vidi ih!"

"Samo ostani iza njega, nemoj ga ni pokušati prijeći. Pratimo ih dok ne stanu."

Znala je da je Frank dovoljno lud da bi joj zamjerio pretjecanje, a u prikolici je stvarno bilo dinamita za raznijeti pola grada. Franka je još i mogla podnijeti ako bi bio sam, ali kad god bi se udružio sa svojim bratom blizancem Hankom, nije postojala granica kakva su sve sranja u stanju bili učiniti. Pratit će ih, naravno, drugo joj ne preostaje.

Tek je kod podnožja planine Frank usporio. Skrenuo je ulijevo i nastavio voziti usporedo s planinom. Polakše sad.

"Dobro je", primijetio je Ashton. "Barem smo se udaljili od kuća. Ako tu nešto i eksplodira, valjda neće nikoga ubiti. Samo ga prati na sigurnoj udaljenosti." 

Frank je sad zaustavio i izašao iz kamiona. U ruci je držao štapin dinamita. 

Zaustavila je i ona, a Ashton odmah iskočio van. Polako je prilazio Franku, ispruženih ruku, otvorenih dlanova. Ovaj je hodao uz stijenu, tražeći nešto. Kucnuo je o kamen, jednom, dvaput. Položio ruku na nj. 

"Ovdje ćemo", rekao je tiho, za sebe, a zatim se okrenuo Hanku, koji se već premjestio za volan. "Ovdje ćemo, Hank!" viknuo je, a Hank potvrdi povukavši trubu.

"Frank," oslovi ga Ashton. "Nemoj kojim slučajem napraviti nešto ludo."

Tek ga sad Frank pogleda. "Ha, golupčići. I vi ste stigli. Hank, i golupčići su ovdje!"

Hank povuče trubu.

"Frank, jebemu," rekao je Ashton. "Srušio si pola grada. Koji ti je vrag?"

"Koji je vrag — meni? Meni?! A što je s ovim?! To ne pitate?" uperio je prstom u planinu. "Što ćemo s time?" 

"Smiri se", rekla je. "Udahni, pa nam reci u čemu je stvar."

"Ha!" pljunuo je Frank na pod. "Pitat ću te hoćeš li se ti moći smiriti nakon što vidiš što smo vidjeli mi." 

"Ne razumijem", namrštila se.

"To govno!", viknuo je, i dalje pokazujući na planinu. "To ogromno govno je živo!"

"Frank. Daj. Ne seri. Pijan si."

"Pijan. Ha! Pa dobro, možda malo i jesam." Posegnuo je u džep, izvadio upaljač. "Ali to nema nikakve veze. Ništa ludo, djeco, samo higijena." 

Učinilo joj se bizarnim što o higijeni sluša od tipa koji se pere tek jednom mjesečno, možda i rjeđe.

"U vražju mater sve", Frank je pripalio fitilj. "Sad gledajte!"

"Frank! Ne budi lud! Ugasi to!"

Frank je zamahnuo prema planini. Namjeravao je baciti dinamit.

Ali planina.

Se pomakla.

Sve se dogodilo toliko brzo da nitko nije stigao ni trepnuti. Svejedno, kao da se zbivalo usporeno, jer sve su uspjeli vidjeti. 

Planina nije proizvela nikakav zvuk. Nije dala nikakvo upozorenje. Iz njezinih su se obronaka izdvoje pipci kamene melase, U sekundi su zarobili kamionsku kabinu u kojoj je i dalje sjedio Hank. On je pokušao izaći, ali vrata su bila zarobljena. Kamena je melasa pritiskala. Vjetrobran je prvi puknuo. Hank je vrištao. Frank mu je skočio pomoći i tu mu je ispao štapin. Planina je jednim od pipaka uhvatila Franka, a drugim prekrila štapin. Možda je dinamit i eksplodirao, negdje pod tim mekanim kamenom, pa se na van se ništa nije čulo ni primijetilo. Kamena se melasa i dalje razlijevala po kamionu, prekrivajući ga, proždirući. Iznutra su se čuli Hankovi urlici, no i oni su uskoro utihnuli. 

Franka su pipci povukli prema planini i uvukli ga u meku stijenu. Bio je živ,  tek napola progutan. 

"Brzo", viknula je i potrčala. "Pomozi mi!"

Pokušali ga izvući, vukli su. Htjeli su rastvoriti prolaz, raskopati ga rukama, ali nije išlo, jer se mekani kamen uporno vraćao i sve jače stiskao, gušeći Franka. Malo, po malo, centimetar po centimetar, kamena ga je melasa uvlačila u sebe, proždirući ga polako i uporno, poput zmije koja guta plijen. Frank je cijelo vrijeme bio živ, svjestan i pokušao je vrištati, ali nije uspio ni udahnuti. Ubrzo je nestao u planini. 

Buljila je u mjesto na kojem je do maločas stajao. Osjetila je mučninu. Kleknula. Povratila.

"Jesi li dobro?" pitao je Ashton.

"Ne", odgovorila je. "Jebemu. Naravno da nisam."

Pokušala je doći do zraka. Srce joj je udaralo toliko da joj se učinilo da bi se mogla svakog trena onesvijestiti. Ashton korakne bliže i htjede je zagrliti, no ona samo podigne ruku, bit će u redu, samo nek joj ostavi prostora. U glavi joj je bubnjalo.

"Kakav…" uspjela je iscijediti. "Kakav je ovo pakao?"

Možda je Ashton i odgovorio, ali ga nije čula.

Jer planina tu ispusti zvuk. Čula ga je jasno, osjetila duboko u utrobi: radilo se o samo jednom jedinom tonu, neprekinutom, dugačkom. Činilo se da ga pjeva tisuće glasova. 

Pogledala je Ashtona, ali se činilo da on ništa od toga ne čuje, niti primjećuje; stajao je na par koraka od nje i zabrinuto je promatrao. Shvatila je da joj nešto govori i da je vjerojatno nešto pita, jer takav mu je bio izraz lica, no nije ga čula, samo je primijetila da mu se usnice miču. Zaustila je, htjela nešto izgovoriti, svratiti mu pozornost na zvuk koji dolazi iz planine, no nije stigla. 

Jer planina je tu progovorila.

"Čuješ li me?", pitala je planina, složenošću tisuću glasova. I te joj riječi zazvone u umu, široko poput neba i duboko poput oceana. 

"Ja… Čujem," odgovorila je.

"Što?" pitao je Ashton. "Čuješ što?"

"U redu onda," odgovorio je glas planine. "Onda pođi s nama."

Osjetila je pritisak. Mora da se onesvijestila.

NIGDJE, NIKAD

Kad je otvorila oči, shvatila je kako pluta u bestežinskoj, gotovo neprobojnoj narančastoj magli. Nekoliko se puta okrenula oko sebe i pokušala uokolo razaznati kakav detalj, ali nije uspjela vidjeti čak ni obrise vlastita dlana kad ga je stavila pred lice. Svejedno, ovdje se nije osjećala ugroženom. Bilo joj je ugodno. Upitala se sanja li ponovno? Ili je možda već mrtva?

"Nisi mrtva", rekao je glas. "Niti sanjaš." Te riječi nije nitko izgovorio. Čula ih je unutar vlastita uma.

"Gdje sam?" pitala je.

"Na sigurnom."

"Što to znači?"

"Da si ondje gdje ti se ništa ne može dogoditi."

"Jesam li završila u planini? Jesam li i ja progutana, kao i Frank?"

"Tko je Frank?"

"Čovjek s dinamitom. Jesam li i ja progutana?"

"Nisi."

"Gdje sam onda?"

"S nama."

"Gdje je to? I tko ste vi?"

"Ima nas mnogo. Ja sam prvo koje je stiglo. Ostali tek što nisu, dolaze."

"Dolaze? Zbog čega?" 

"Zbog poravnanja."

"Ne razumijem."

"Komplicirano je."

"Pa objasni mi."

"Sve ćeš shvatiti i bez objašnjenja ako odlučiš ostati s nama."

"Ako ostanem? Želiš reći da mogu i otići?"

"Uvijek."

"Ne znam ni gdje sam."

"S nama. Nigdje."

"Zajebavaš me."

"Komplicirano je, znam."

"Zbog čega bih htjela ostati?"

"Ako ostaneš, postat ćeš dio nas. Svakako izvan dometa poravnanja."

"A ako odem?"

"Nemoguće je znati. Tvoja sigurnost bi ovisila o mnogo čimbenika."

"Zašto baš ja?"

"Zašto ne?"

"Ništa ne shvaćam. Čemu tako poseban tretman?"

"Tko kaže da je poseban?"

"Što želiš reći?"

"Da je komplicirano."

"Zbog čega mi ne objasniš? Možda bih tako mogla imati dovoljno informacija za donijeti ispravnu odluku."

"Možda bi."

"Onda?"

"Moglo bi biti previše, ovako, odjednom."

Udahnula je. Izdahnula, pa ponovno uzela zrak. "Svejedno mi reci."

"U redu", odgovori glas. "Gledaj."

Um joj se zamrači, a u njemu se postupno izgradi slika.

MEHANIZAM

Nije to bio stroj, već pčelinjak, sazdan od svjetla, veći od galaksije. Svaka točka svjetla predstavljala je jedan život, a svaki trzaj jedan događaj. Mehanizam je kucao, neprekidno, precizno i hladno. Bio je sagrađen kako bi pazio na poredak, ne da bi se obazirao na patnju. Nije imao srce, nije posjedovao razum. Nije ih ni trebao. 

Slike su bile nejasne, apstraktne i mogle su nositi tisuću značenja. Pa ipak, zbog nečega je bila uvjerena kako je njezina interpretacija precizna i jedina ispravna. Dijelovi su to stvarnosti — nemoguće je reći kojih ili čijih stvarnosti — koje se preklapaju poput zupčanika. Gledala je kako nebeski gradovi nestaju, civilizacije rastu i padaju, vremenske se crte savijaju i nanovo ispravljaju.

Ne, nije se tu moglo raditi o stroju, već o samosvjesnom algoritmu realnosti ugrađenom u temelje svega, Mehanizmu koji otkucava oduvijek, negdje, možda čak ne u ovom svemiru — sklopu čija je struktura u savršenoj ravnoteži s univerzalnom osi Dimenzija. Njegovi dijelovi funkcioniraju još od prije negoli je vrijeme uopće krenulo.

Zatim se ritam slika promjeni.

Anomalija u takvom Mehanizmu mogla bi stvoriti neravnotežu koja bi zatim mogla zaprijetiti uništenjem ne samo Mehanizma kao takvog, već i odnosa koje takvi Mehanizmi čuvaju. Elemente koji ne proizlaze iz prethodnih stanja nemoguće je proračunati ili predvidjeti i stoga anomalije predstavljaju opasnost.

Kad bi koja narušila sklad, Mehanizam bi što prije trebalo vratiti u ravnotežu i podesiti ga tako da prijetnja odnosima koje čuva bude što prije uklonjena. Razmjeri i priroda takvih podešavanja ovisili bi o razmjerima i prirodi anomalije, kao i razmjeru projicirane neravnoteže. Moguće bi se podešavanje trebalo dogoditi tek u mikro slojevima i da bi promjene bile neprimjetne — događalo se i to. No u većini slučajeva takva poravnanja imaju katastrofalne posljedice. Korekcije gotovo nikad nisu milosrdne, ali su nužne. 

Mehanizam održava kontinuitet, ne razumije život i poštuje isključivo strukturu, obrazac. Ako bi se pokazalo potrebnim žrtvovati milijarde kako bi se sistem vratio u ravnotežu, Mehanizam bi djelovao bez zadrške. To ga čini savršenim.

Klonula je kad su slike završile. Udahnula. Izdahnula.

"I dalje je komplicirano", rekao je glas.

"Ne znam shvaćam li dobro što sve to znači."

"U redu. Kakvo je tvoje znanje ljudske biologije?"

"Onako. Prosječno. Slabo, osnovno. Nikad nisam bila dobar đak. Ha, valjda sam zato i postala policajac."

"Pokušat ću ti onda objasniti kao djetetu, u redu?"

"U redu."

Uslijedio je sljedeći niz slika.

Koliko je iz njih shvatila, u ranim fazama razvitka ljudskog fetusa postoje stanice koje nastaju s jednim jedinim ciljem, a taj je kako bi umrle. Na ljudskim fetusima, stanice još nedefinirane šake polako odumiru kako bi one koje preostaju mogle formirati prste.

"Vidjela sam to negdje", kimnula je, "barem mislim da se sjećam, valjda iz škole. Istina je."

"Taj se proces naziva apoptoza. Važno je znati da se on ne odvija zato što su stanice koje su predviđene umrijeti na bilo koji način oštećene, nego jer su unaprijed, genetski, programirane za nestajanje da bi cjelina kasnije funkcionirala kako treba. Taj je proces ključan za daljnji ispravan razvoj i ako se ne odigra pravilno, može rezultirati raznim malformacijama."

"Kakve to ima veze…"

"A sad zamisli život — možda čak i vrlo inteligentan život — koji ne predstavlja ništa više od takve lokalizirane funkcije unutar ogromnog kozmičkog procesa. Zamisli, tako, taj život — nekad i civilizacije — kojima je pušteno da se razviju samo kako bi mogle biti uklonjene u trenutku kad i ako se za time pokaže potreba."

Tu se namrštila. I postala nesigurna želi li ono što slijedi shvatiti u potpunosti.

"Vaša civilizacija je jedna od takvih", rekao je glas.

"Naša?"

"Ljudska."

"Želiš reći da je život ovdje, na Zemlji…"

"Stvoren je da bi predstavljala jezičac na vagi koji može biti uništen ako se za time pokaže potreba. Svaki život, u kojem god se od poznatih svemira ili dimenzija razvio, ima precizno određenu svrhu unutar mnogo veće i mnogo kompliciranije strukture. A u tako složenim sustavima — baš kao u kompliciranom sustavu vašeg tijela — neke se komponente razvijaju samo da bi u pravom trenutku mogle nestati. U vašim su organizmima, naprimjer, to već spomenute stanice za prste, između ostalog. U mnogo većoj skali to su određeni zvjezdani nizovi. U ovom dijelu svemira, to ste vi."

"Ljudi."

"Život, općenito."

"Ma odjebi."

"Teško je to za čuti, znam. Međutim, tako je. U nekim je slučajevima život samo precizno određeni val unutar Mehanizma, trenutačni nabor u stvarnosti čija je svrha izvršena već njegovom pojavom. Kad ravnoteža postane ugrožena, takav je nabor prvi za izravnavanje."

"Nabor? Ravnanje? Ma kakvi su ti to izrazi? Uostalom, tko sve to određuje? Ti?"

"Mi? Ne, ne, mi nikako. Mi smo tek radnici, pokorni sluge. Mi samo popravljamo, podešavamo stvari, omogućujemo pravilno funkcioniranje sistema."

"Uništavate."

"Nije to tako jednostavno. Mi, kao entiteti i ne postojimo u klasičnom smislu i tek smo katalitičke funkcije unutar Mehanizma. Ne posjedujemo tijelo, već samo prisutnost i ne djelujemo silom, nego modulacijom stvarnosti: prodiremo u strukturu sinkronizirajući vlastita polja s unutarnjom frekvencijom materije. Ta planina, na primjer, nije pomaknuta, nije je nitko nosio ili gurao: samo je osposobljena da bi mogla krenuti sama. I ne, ne uništavamo uvijek, nikako. Češće, čak, podižemo. Ponekad preuzimamo funkcionalne kontrole organskih tijela, ali ne činimo to kao paraziti, već kroz strukturalno preslagivanje ako se pokaže da je potrebno jedinstveno masovno usmjeravanje ili ako od nas tako traži obrazac i njegovo održavanje. To je proces koji se ponavlja kroz eone, ciklus ravnoteže i obnove. Ponekad su cijele civilizacije izbrisane, samo da bi se kasnije, iz pepela, ponovno podigle iz nule, ili da bi ih zamijenili potpuno novi entiteti, savršeno usklađeni s potrebama Mehanizma."

"Što to znači? Što će se sada dogoditi?"

"Poravnanje je tek počelo i sigurno će se nastaviti, najprije na nižim razinama, pa — prema potrebi — na sve većima. Ne mogu znati detalje ni razmjere, no, prema mom iskustvu, najvjerojatnije je da će se na kraju pokazati kako će gotovo sav život ovdje, u obliku kakav jest, morati prestati postojati. Možda će trebati utjecati samo na lokalizirane moždane procese, možda mnogo šire. Možda stvaramo nešto posve novo. Uglavnom, procesi su već stavljeni u pogon i djeluju. I ostali su stigli. Dobit ćemo informaciju kad i ako trebamo stati."

"Koliko će to trajati?"

"Ne znamo. Možda tek nekoliko zemaljskih minuta. Možda mnogo duže, ovisi o prirodi anomalije i o tome što sve treba kompenzirati."

"A o kakvoj je to anomaliji riječ?"

"Nama takve informacije nisu dostupne. Moglo bi biti svašta, od kozmičkog šuma iz nekog drugog svemira, do pukotine u temeljima stvarnosti. Možda se radi o pojavi nekog entiteta van Mehanizma, a možda tek o poremećaju u dimenzionalnoj osi. Ali što god da jest, prijetnja je Mehanizmu. Zato je poravnanje pokrenuto."

THEO

Odbila je ostati. Kad ju je glas pitao zbog čega propušta priliku za besmrtnost, nije ni pokušala odgovoriti. Tek, ako je čovječanstvo osuđeno na propast, prirodno je da s njime nestane i ona. Koliko god je glas uvjeravao da se s vremenom ničega ne bi sjećala — ili da bi se sjećala, ali da bi joj bilo posve svejedno — zahvalila je i još jednom odbila, zaključivši da takva besmrtnost najvjerojatnije ne bi bila za nju. Jer, pripadnica je ljudskog roda, a ljudi su stvoreni da se sjećaju, smiju i plaču. Nisu sazdani da bi trajali vječno.

"To je tako", rekla je. "Možda je to jedino što nas čini vrijednima, ne znam."

Glas je zaključio da je to prilično fascinantno i dodao da, kad bi im se odlučila pridružiti, više i ne bi bila dio ljudskog roda.

"Neka, hvala", rekla je. 

Pitao je li sigurna. Rekla je da jest.

U redu, rekao je. Kako želi. 

INWIE

"Prestanite! Prestanite ako boga znate!" vrištao je Ashton, jedva vukući noge. Nitko ga nije slušao. Zrak je postao gusto narančast, punio je pluća poput vode i pulsirao u njima. Još malo i više ga neće moći udisati, ali to je ionako bilo svejedno. Planina je tiskala naprijed, rasla, proždirala cestu, kuće, ljude, na svom putu prema liticama i oceanu. Još samo malo i od Inwiea neće ostati ništa. 

Noge su mu bile teške, olovne. Glava mu je pucala. 

"Prestanite!" jedva je smogao snage viknuti još koji put.

Pored njega, dvojica su klinaca  — znao ih je, ali im se nije mogao sjetiti imena — mirno stajala nasred glavne ulice i svom snagom, glavama udarala jedan drugoga. Prvom klincu je čelo već bilo napuklo. Gospođa Woodington je nemilice nabacivala krletku, lupala njome o pod i svom snagom skakala po njoj dok je papiga još bila unutra. Stari Ben je lomio vlastite kosti, udarajući šakama i potkoljenicama u zid.

"Prestanite za ime božje!" oblikovao je riječi Ashton, ali zvuk jedva da je izlazio. Pao je na koljena, u lokvu nečije krvi. Nije imao snage ni provjeriti tko to leži pored njega. Ali, tko god bio, pas se hranio njegovim licem. Vjerojatno stari McGowan.

Bože, pomislio je. Ovo je zadnji krug pakla. Čime smo ovo zaslužili?

Na sve četiri, pošao je preko ceste, prema stanici. Netko za ovo mora znati. Nekome se mora javiti. Netko mora doći pomoći. Uz njega projuri auto i pređe mu preko noge. Opsovao je vozača. Auto se zabio nedaleko. Ashtonu je to bilo drago.

Četveronoške se popeo tih nekoliko stepenica i glavom otvorio vrata stanice. Nije mogao biti siguran je li zvuk koji mu urla u glavi zaista ovdje ili je to samo posljedica pritiska narančaste gustoće koju je udisao. Blokirala mu je mozak, više nije mogao razmišljati, kao da je netko šiljkom operirao po njegovu umu. Uskoro više neće biti u stanju kontrolirati vlastite pokrete. I, srećom, uskoro će kraj. A ona?

Tko zna… gdje je ona?

Bio je mrtav kad ga je pronašla. Svi su bili mrtvi kad je stigla. Pokušala ih je pokopati, ali tlo je već postalo neprijateljsko. Koji god alat uzela, nije joj dopustilo kopati.

VRH

Stajala je na najvišoj točci planine i gledala prema oceanu. 

Planina se zaustavila na samom rubu litice i još uvijek se rastezala u nedogled, na lijevo i na desno, precizno prateći obalnu liniju poput ogromne, prirodne brane. Na morskoj se strani ljeskao jarko narančasti ocean, zapljuskujući još uvijek žive stijene svojim oštro, precizno odrezanim valovima. Daleko od obale, gotovo na sredini oceana nalazila se kvadratična rupa. Činila se bez dna. Ali moguće da je negdje završavala.

S kopnene je strane, prema istoku, planina bila odrezana ravno, poput ploče, sve do podnožja. Dnevno sunčano nebo bilo je prošarano ravno odrezanim trakama noći. Ma koji ono planet ima prstenje, Jupiter ili Saturn — nije se mogla sjetiti? Nije bilo ni važno: koji god bio, upravo se taj nalazio na mjestu gdje je, po svoj logici, trebao biti mjesec.

"Dali ste si truda", rekla je.

"Tako nam je naređeno", odgovori glas. 

"Jeste li sad gotovi?"

"Čini se da jesmo."

"Je li itko ostao osim mene?"

"Moguće je. Svakom je poravnanju važno ostaviti barem jednog svjedoka — ili pokretača neke nove civilizacije, ako se za time pokaže potreba. Takve su direktive. Ovdje si to ti."

"A da sam odabrala ostati uz vas i postati besmrtna? Ne vratiti se?"

"Onda bi svjedok postao netko drugi. Nama je svejedno. Trebala bi biti počašćena. Preživjela si. Sad si jedina. Ili jedna od šačice."

"Oh, počašćena sam, svakako."

"Odlično. To je dobro."

Iznad nje su tad prolepršala dva goluba — ili nešto što je na Ronove golubove samo podsjećalo. Svejedno im se razveselila, jer koliko god te ptice sada bile odvratno, neprirodno deformirane, glomazne i djelovale bolesno i prijeteće, predstavljale su — baš poput nje — dio starog svijeta. Došlo joj je čak i mahnuti im. No u tom su se trenutku u zraku oba goluba zabila u neku nevidljivu prepreku i pala na tlo slomljenih vratova i to je rastuži. Zar je zaista ostala sama?

Pogledala je prema kopnu.

Osamdeset milja dalje trebao je ležati Ambury. Ali sad su gusti stupovi dima sukljali iz nečega što više ničime nije podsjećalo na nastambe podignute ljudskim rukama. Osim toga, nešto joj se s tim dimom nije slagalo. Proučila je bolje i shvatila da su mu kretnje vrlo neobične. 

Ako je to uopće bio dim.