ZOVITE ME SVJETLOST

Ne bacam sjenu. U zrcalu sam vječito mutna. Svaka čestica u atmosferi planete 6 je mikroskopski izvor svjetla jednake jakosti. Isprva me to zabavlja, a onda postaje naporno jer od toga boli glava. Primjećujem da i Quintra ima zrcalo. Stalno nešto provjerava u njemu.Pitam se što će robotu zrcalo. Na pričamo o tome.

Programiramo klopku i sondu za prikup. Pitam Quintru koliko bi čestica bilo optimalno uhvatiti. Kaže da je dovoljna jedna. Mislim da ih treba uzeti više. Ne slaže se. Svejedno, ja zapovijedam. Namještam vrijeme na puls uz dodatak tri. Quintra veli da je optimalno puls i oduzetih osam. Ne zanima me, duža ekspozicija znači veće šanse. Ne pada mi na pamet ovo ponavljati više puta nego li je nužno. 

Puštam sondu. Quintra postavlja klopku. Dobar smo tim.

Ubrzo javlja da smo uspjele.

"Koliko čestica?" pitam.

Veli da ih je tri. Jednu priprema za laboratorij, drugu odvaja za tamnu komoru. Treća ostaje u klopci, za rezervu. 

Odlično odrađen posao. 

Ona tegli izolacijski kontejner, a ja balansiram stabiliziranim prijemnikom i klopkom. Pri ulasku u pretkomoru blago prigušujem vizir: unatoč filterima i umjetnoj rasvjeti unutar šatora, vanjsko osvjetljenje i dalje prodire kroz prozore, što pravi pomutnju u osjetilima. 

"Kontroliramo količinu emisije", kaže Quintra. "Svejedno će filtere trebati preciznije podešavati. Zato te boli glava."

"U redu je", odgovaram. "To ćemo poslije. Sad imamo važnijih stvari." 

Senzori bilježe da se ukupna razina osvijetljenosti na površini povećala za 0.0000009 luksa od dolaska misije. To nas atmosfera kompenzira. Lukavo. Jako zanimljivo.

Quintra odbija ući u laboratorij dok ne podesim zaštitno odijelo i masku točno prema službenim protokolima. Nije poznato kako bi čestice mogle reagirati u dodiru s ljudskim organizmom. U pravu je, nijedan službeni izvor to ne pokazuje.

Quintra obavlja prvi set testova. Spektra-12 isprva pokazuje standardni raspad, no već nakon nekoliko sekundi krivulja se stabilizira i postaje ravna.

"Kao i što smo očekivali. Svijetli ravnomjerno", potvrđuje. 

"Bez ikakvog gubitka energije", slažem se. "To su odlične vijesti." 

Na sporednom displeju ovdje zatreperi novi graf. Čudno. Ti podaci djeluju kao da se vraćaju umjesto da idu naprijed. Quintra zastane i čeka. Pokrene se tek kad se graf vrati u normalno stanje.

"Anomalija", veli.

"Ne. Samo smetnja", odgovaram. 

"Trebali bi to provjeriti. Pokrenut ću Q8 i R2."

"Ne sada", kažem joj. "Možemo se tome vratiti kasnije, ako se ponovi. Sad samo potvrdi zapisnik." 

"Možda ne bi trebalo prije nego detaljnije provjerimo što je to bilo."

"Ne. Samo potvrdi. Razirješit ćemo to. Sigurna sam da nije ništa."

"Ne mogu."

"Moraš. Upotrijebit ću protokol."

"U redu. Kako želiš."

Quintra potvrđuje podatke i uvodi ih u sistem. Promatram krivulju. I dalje je ravna. Quintra želi početi pripreme za sljedeći set testova, ali je zaustavljam.

"Predahnut ćemo", kažem joj. "Stavi sve pod zaštitu i idi se napuniti. Na želim da mi zgasneš usred postupka."

"Imam dovoljno punjenja", odgovara. "Za još najmanje četrdeset i pet minuta."

"Ne. Ne treba pretjerivati. Dugo smo bile napolju. Nastavit ćemo kasnije."

"U redu", kaže Quintra. "Kako ti kažeš." 

Dok izlazi iz laboratorija, kažem joj koliko sam ponosna na njezinu učinkovitost. Kunem se da te mašine nekad pate od kompleksa manje vrijednosti. Jedna pravilno upućena riječ čini čuda. Zahvaljuje se. Čekam da izađe. Pravim se da čitam njezine nalaze.

Uzorke je zabilježila kao svjetlosno-autonomne kvazičestice neovisne o vanjskom izvoru energije. Svaka od njih zadržava stabilnu luminiscenciju kroz vrijeme. Ništa ovdje ne pokazuje energetski raspad karakterističan za poznate fizikalne modele. Također, svaka čestica posjeduje vlastitu unutarnju svjetlosnu strukturu čija funkcionalna i informacijska priroda još nije razjašnjena. Mehanizam samoodržanja je nepoznat. 

Puštam da se podaci sami spreme. Prije negoli se odjavim, još jednom zovem Hiala i Ozu, pa pitam kako ide. Kažu da je montaža tamne komore pri kraju, trebat će im još koji sat. Odlično. Sve ide po planu.

Isključujem redundanciju. Onemogućavam kontrolu, računala činim gluhim i slijepim. Automatika tu neće zabilježiti ništa neobično — jedna je to od pogodnosti pionirskih misija: ovako duboko se može svašta dogoditi i takve prekide u komunikaciji nitko ne dovodi u pitanje. Svejedno, još jednom provjeravam sve. 

Quintra je na punjenju. Hial i Oza grade tamnu komoru. U totalnom smo mraku. 

Imam dovoljno vremena. 

Signal s planete 6 se u prvi mah činio kao greška. Neobično jak, stabilan izvor svjetlosti na samom rubu poznatog svemira koji ne treperi poput zvijezde niti blijedi s udaljenošću, odmah je uzburkao znanstvene krugove. No čak ni uzbuđenje koje je nastalo kad se pokazalo da zabilježena svjetlost nije refleksija vanjskog izvora već posljedica atmosfere koja proizvodi difuzno, jednoliko svjetlo bez sjena i kontrasta, nije bilo ništa prema uzbuni koja se podigla među najtežim kompanijama kad je planet 6 nenadano — i posve suprotno preporukama znanstvenika — uvršten u katalog kandidata za potencijalnu komercijalnu eksploataciju. 

Odmah su poslane brojne sonde. Nakon što su preliminarna ispitivanja pokazala da je potencijal planete ogroman, kompanije su zbrzano lansirale barem još desetak ljudskih misija istodobno, svaka za sebe. Mnoge su se međusobno sabotirale i putem ispale iz igre. Neke su jednostavno nestale. Nekoliko ih je zapelo u petlji Ravovog prolaza: ti se nesretnici vjerojatno još uvijek vrte tamo. 

Jako je čupavo bilo pri dolasku. Kunem se da je planeta okružena prirodnim štitom koji je brani od vanjskih entiteta. Svejedno smo nekako uspjeli sletjeti prvi, tjednima prije ostalih. Pritom smo izgubili samo krio-modul s JTI-evima. Budemo li dovoljno brzi i obavimo li posao prije nego sleti sljedeći konkurent, osiguranje nam neće ni trebati.

Čim dokažemo da smo sposobni uspostaviti održivi eksploatacijski sistem na površini planete, kompaniji za koju radimo bit će odobrena ekskluzivna prava na iskorištavanje resursa. Mogućnosti su nepojmljive i graniče sa znanstvenom fantastikom. Jer, ne radi se samo o izvoru svjetla koji zauzvrat ne zahtijeva ništa. Ako se pokaže da čestice održavaju unutarnju strukturu i imaju stabilnu emisiju, mnoge stvari postaju ne samo moguće, već i masovno dostupne. Naravno, uz cijenu. 

Ostale misije su blizu, za nama, stižu i tek što nisu. Čim slete i njihovi će znanstvenici započeti s ispitivanjima. Uz njih sasvim sigurno dolaze i njihovi JTI-evi. Napadi su predviđeni, udari izvjesni, očekuju se mrtvi. Ovako goli i bez osiguranja, nemamo šanse. Kad bi nas udarili, nitko od nas se ne bi izvukao živ.

Moram biti brza i precizna.

Ulazim u laboratorij. Vadim klopku iz zaštitne folije i skidam sigurnosne zatvarače. Otvaram je. Negdje unutra lebdi rezervna čestica: ne vidim je, ali instrumenti pokazuju da je ondje. 

Svi izvanmrežni, piratski, proračuni pokazuju kako bi čestici sazdanoj od ovako složenih, povezanih struktura, prirodna komunikacijska mreža trebala omogućiti nesmetano djelovanje tijekom prenošenja. Najpogodniji spremnik za transport na duge staze trebala bi biti organska tvar. Ljudsko tijelo. Moje. 

Za ovo postoji ogromno tržište. Odlučim li prodati, vrijedit ću milijarde. Ali ovo je preveliko da bi se prodavalo i sve u meni govori da to treba pokloniti. Treba samo shvatiti kome. 

Nemam plan, samo priliku. Razmišljat ću kasnije. 

U redu. Sad ili nikad. 

Mičem vizir i leću i zadržavam dah dok se naginjem nad klopku. 

Vanjski instrumenti pokazuju da se čestica pomiče. Prislanja oko na pipaljku i puštam česticu da mi uđe ravno u oko. Nastojim ne treptati.

Instrumenti pokazuju da je klopka ispražnjena. Zavrćem rukav i u svojem zapešću uključujem tajno ugrađeni interni mjerač. Pokazuje da je čestica uredno apsorbirana, stanje zeleno. Sve odmah osjećam cijelim tijelom. Neobično je, ali ne boli, niti je neugodno. 

Sad je potrebno što prije nestati odavde. 

Moj privatni prihvatni I-tim bi trebao biti u blizini. Sedam piratskih mašina koje neće ništa pitati, samo mi pomoći nestati. Dobro sam se istrošila za njih, bolje da funkcioniraju. 

Uključujem kodirani komunikator i javljam im da je diverzija uspješna. Odgovor je brz, dolazi iz relativne blizine — udaljene su manje od dva tjedna leta. Bit će to u redu, spasilačka kapsula je dizajnirana za mnogo duže. Trebam se još samo ispaliti. 

Znam da time ostavljam Hiala i Ozu bez mogućnosti bijega i na milost i nemilost konkurencijskim JTI-evima koji će, sasvim sigurno, udariti čim stignu. Ipak ne dvojim mnogo. Nekoliko puta sam pokušala napipati kako razmišljaju i shvatila da oboje u potpunosti podržavaju službene doktrine. Bit će im čast dati živote za kompaniju i Sistem. Njihove obitelji će biti bogato kompenzirane. 

Za Quintru ne brinem. Konkurencija će je reprogramirati: radit će isti posao, samo pod drugim logom.

Apsorbirana čestica počinje reagirati, primjećujem promjene. Tamni objekti odjednom zrače jasnoćom, a svijetli gube obrise, pa gubim osjećaj dubine, reljefa. Nisam sigurna gledam li oko sebe ili kroz sebe. Prostor nije jasno podijeljen, sve oko mene je jednake, neprekinute gustoće, a razlike su tu samo ako ih odlučim svjesno potražiti. Trepćem, zatvaram oči, ali slika ni u jednom trenutku ne nestaje, sve je i dalje preda mnom, sve jasno vidim čak i kad spustim kapke. U redu, nevažno. Provjeravam mjerač, sve je i dalje zeleno. 

Izlazim iz laboratorija i teturam prema spremištu. Zbog distorzije nekoliko puta udarim u zid i sapletem se. Očitanja su i dalje u zelenom. Nastavljam dalje.

Otključavam pristupni modul i prolazim tehničkim koridorom sve do e-vrata kapsule. Sigurnosni protokol je unaprijed onesposobljen, sekundarna memorija u kapsuli prazna. Komanda za automatski start je zadana i sad samo treba zapečatiti vrata. Još jednom provjeravam. Zatvoreni ciklus zraka je u redu, fiziološki parametri u granicama. Čestica je stabilna. Samo neka tako i ostane sve dok je odlučim što ću s njome.

Odjednom, preko zvučnika, čujem Quintru.

"Gdje si?" pita me. 

Ne odgovaram. Nije li trebala još biti na punjenju?

"Mučio me onaj graf, pa sam ubrzala punjenje", nastavlja, kao da mi čita misli. "Anomalija mi se činila suviše geometrijskom da bi bila samo smetnja."

Hm. Nije još trebala biti u funkciji. Možda je u sklopu punjenja iskoristila priliku i u miru obradila sve dosad prikupljene podatke, bez ometanja vanjskim zadacima. Te su mašine toliko napredne da je nemoguće znati što im je na umu.

"Zato sam upogonila Q8 i R2", rekla je. "Rezultati su zapanjujući. Dođi ih pogledati."

Ne odgovaram. Zatvaram prsten i pokrećem sekvencu. Spasilačke kapsule u ovako isturenim misijama su rudimentarne, dovoljno sofisticirane tek za unos koordinata, ali ne i za aktivno upravljanje. To kompanija slijedi svoju logiku: ako spas u dubokom svemiru nije na dohvat ruke, jednako je kao da ga i nema, zato se u ove kapsule ne ulaže mnogo — tek za izmještanje iz neposredne opasnosti. Sve dalje je stvar hibernacije, SOS signala, blizini matične stanice — koja u ovom slučaju ne postoji — i puke sreće. Nadam se da mi neće trebati. Sve bi trebalo biti pripremno.

Kao primarnu postaju određujem koordinate prihvatnog tima. Sekundarni cilj, za svaki slučaj, je Zemlja — to jest njezin vanjski prsten. Snaći ću se već, ako do toga dođe.

Sve provjeravam još jednom. Prvi cilj, drugi cilj, sve je zabilježeno, točno i precizno. Oduzimam Quintri mogućnost daljinske korekcije kursa i e-udarom uništavam osigurače kojim bi ih mogla povratiti. Ni konkurentske misije me sada neće moći skrenuti ako me primijete — samo uništiti. No, dok one stignu, trebala bih biti već daleko. Spremna sam.

"Čuješ li me?" pita Quintra.

"Čujem", konačno joj odgovaram. "Što je bilo?" 

Kapsula odbrojava. Deset.

"Odlaziš?" pita Quintra. 

"Da."

Pet.

"Kamo?"

"Nevažno."

"Ako je van orbite, ne bi to trebala činiti."

"Razumijem zašto tako misliš. Programirala te kompanija. Ne očekujem da shvatiš."

Tri.

"Ne", veli Quintra. "Nije to. Ti si ta koja ne shvaća."

"Kako to misliš?"

Dva. Jedan. 

"Trebala bi vidjeti rezultate."

Nula.

Kapsula me vine u vis. U trenu dolazimo na gornju granicu atmosfere. Moj interni mjerač odmah pokazuje narančasto.

Prvo je to treptaj u perifernom vidu. Zatim osjećaj napetosti, kao da se unutarnji tlak u kapsuli lagano povećava, iako instrumenti to ne bilježe. Zatim signal: mikro-fluktuacije u svjetlosnoj emisiji, porast za 0.0003 luksa u svim smjerovima. Na zaslonu se pojavljuju neprepoznatljivi obrasci, šumovi, ali simetrični. Pulsiraju. 

"Što se događa?" pitam.

"Pokušavam zaustaviti kapsulu i vratiti je, ali ne reagira", odgovara Quintra.

"Znam."

"Ne mogu te vratiti."

"Ne možeš."

"Hm. U tom slučaju ne znam želiš li znati o čemu se radi."

Udaljavam se od planete 6. Još malo i napuštam orbitu. Moj interni mjerač zavrće u crveno. Nešto nije u redu. 

"Ne ponašaj se kao da sam dijete", kažem Quintri. "Reci mi."

"U redu. Primjećujem da jednu česticu nosiš van dometa."

"Dometa čega?"

"Planete."

U oku mi se stvara svjetlosna mrlja. Moglo bi to biti zbog toga što očni živci nemaju ni trenutak predaha. Moglo bi biti zbog nečeg drugog.

"Da, uzela sam", kažem joj. "Voljela bih reći da mi je žao zbog toga, ali ne mogu."

"Onda je valjda u redu", nastavlja Quintra. "Što god se sljedeće dogodi, ne možeš to smatrati kaznom."

"Nego?"

"Pokušajem povratka ravnoteže."

"Što to znači?"

“Izlaziš iz mreže,” kaže Quintra. “Čestice su topološki kod. Ako jedna nestane, mreža smatra da je napadnuta. Za njih si ti virus.”

"Zaboravi ono što sam maloprije rekla. Ipak pričaj sa mnom kao da sam dijete."

"Kažem ti da bi tvoj postupak mogao ozbiljno narušiti sistem."

"Koji sistem?"

"Planete 6."

"Gluposti. Samoodrživ je."

"Sva su dosadašnja mjerenja tako pokazala, da. Međutim, senzori su mjerili samo lokalne parametre, bez uzimanja u obzir prekida mrežne ovisnosti, a ona je, koliko iz najnovijih rezultata vidim, sami temelj postojanja čestica. Svojim si odlaskom narušila sustav i onemogućila ga da prepozna samoga sebe."

“Glupost. Zbog jedne čestice? Svaki sistem mora biti jači od toga.”

"Ne uzimaš u obzir da ovo nije mehanički ili biološki organizam s rezervnim dijelovima i sposobnošću regeneracije, već kvantno-informacijski sustav čija je osnovna jedinica definirana međusobnim vezama, a ne samostalnim postojanjem. Uklanjanje bilo koje jedinice prekida tok informacija, zbog čega se sustav ne može samostalno oporaviti. Tu je svaka čestica mreža za sebe. Ako sustav pomisli da je napadnut, gasi se i izmješta."

"To je ludo."

"To je tako."

"Zar ne bi tako krhka tvorevina trebala imati nekakav obrambeni sistem? Zašto se sustav nije pokušao braniti?"

"Vjerojatno jer je nesvjestan prijetnje na način na koji je razumiju ljudi. Njegova 'obrana' nije usmjerena na izolirane gubitke, nego na očuvanje cjelovitosti u normalnim uvjetima. Čestice u klopci i tamnoj komori možda i jesu izmještene iz sistema, ali su i dalje unutar dometa kvantno-informacijskog polja. Međutim, tvoje izdvajanje jedinice predstavlja neuobičajen, gotovo nemoguć, događaj u njihovu prirodnom okruženju, zbog čega nije ni razvijen mehanizam koji bi mogao spriječiti takav prekid. To se ne može smatrati propustom. To je granica njegovog dizajna. Za ovaj sistem, postojanje predstavlja mir, sklad i harmoniju koje nitko nikad nije trebao uzdrmati. Pretpostavljam da bi za komercijalu upotrebu ovih čestica trebalo najprije shvatiti kako ih proizvoditi ili uzgajati van njihovog prirodnog staništa i je li to uopće moguće, no za to su potrebne godine, možda i desetljeća istraživanja. Ti si jako požurila."

"Želim samo dobro", kažem. "Razmišljam pokloniti česticu."

"Većina želi dobro. Pa ipak, mnogi se nikad ne zapitaju rade li u tom smjeru. Nemaju ni dovoljno znanja ni informacija da bi znali što im je točno činiti, pa djeluju stihijski. Na primjer, sustav ove planete nije dizajniran…"

"Nije dizajniran s ljudima na pameti."

"Tako je." 

Čini se da planeta 6 počinje titrati. Atmosfera modulira i podiže ton, kao da odgovara na odsutnost.

"Što sad mogu napraviti?" pitam.

"Ništa."

"Što će se dogoditi?" 

“To čestica u tebi pokušava replicirati mrežu. Vjerojatno smatra da je jedina preostala, pa iskušava novi medij. Možda tebe. Možda energiju kapsule. Možda mnogo šire.”

Udaljavam se od planete. Zasloni trepere i gube razlučivost. Predaleko sam da bih čula Quintru. Sad primam i poruku prihvatnog I-tima. Napadnuti su. Dalekometna torpeda su ih oštetila i možda neće moći... Tu njihov signal nestaje i više se ne javljaju.

Neće me prikupiti. Jurim, znači, prema Zemlji.

Sad već razgranata svjetlosna struktura u mojem oku se širi niz očni živac, prema mozgu, prema svemu. Poda mnom, planeta 6 se naglo gasi: njezina svjetlost se povlači u sebe, a tama je proždire u trenutku. Zatim, jedna po jedna, jezivom brzinom, zvijezde u blizini počinju blijedjeti. Njihova svjetlost se ne gasi odmah, već se guši, tinja i slabi. Ovo se ne bi smjelo događati. Jer ja, nasuprot svemu, sve jače svijetlim. 

Dok se svjetlost širi unutar mene, okolni svemir pada u tamu. Psujem. Možda je sve ovo ipak samo privremeno. Možda se zvijezde to samo restartaju. Možda se sve uskoro vrati na staro. Možda. Pa ipak, jurim u mrak.

Pada mi na pamet kako će mjerni instrumenti na Zemlji zabilježiti da je svjetlost nestala u 13 sati i dvadeset i sedam minuta, sedme godine trideset i osmog stoljeća po srednjem vremenu. Nemoguće je predvidjeti kakav će kaos to izazvati. Globalna katastrofa se čini izglednom, možda čak toliko ogromna da će uskoro još samo rijetki preživjeli biti u prilici sa zebnjom čamiti u mraku, nadajući se nekakvom čudu.

Ako takvih bude, sigurno će me prepoznati. Možda će me neki od njih čak smatrati bogom. Jer, svijetlit ću u mraku.