POSLJEDNJE POSLIJEPODNE

Gordanu S. sam upoznao prije nekih pedeset godina. Pohađali smo istu vrtićku grupu, objekt pored avenije, soba broj osam, na samom kraju desnog hodnika. Ne sjećam se jesmo li se ikad igrali zajedno, valjda jesmo. Uglavnom, nije mi mnogo značila.

Pamtio sam ostale, da — ne sve, ali neke — i dobro znam da je najzgodnija uvijek bila Saša H., kraljica, zatim Pamela G., pa Adela B., možda čak i Zvjezdana čijeg se prezimena ni uz najbolju volju više nikad neću sjetiti. Gordana S. nije ni bila na listi. Čim sam krenuo u osnovnu, zaboravio sam da je uopće postojala i sasvim je se sigurno nikad ne bih sjetio, da me tog jutra nije dočekala na klupi ispred zgrade. To već odavno nije bila zgrada u kojoj stanujem, ali sam, čudno, svejedno upravo iz nje izašao. 

"Baš sam te sanjao", sjetio sam se, upravo u tom trenutku. Samo je podigla obrve i skoro se nasmijala. "Što? I ti mene?" pitao sam, ali nije odgovorila.

Imala je sitne, uvučene oči, preblijedu put, kukasti nos, izduženo lice i pomalo podbuhle obraze. Pretpostavljam da je bila prisiljena raditi kao tajnica, asistentica na biologiji, možda znanstvenica: foto-model u svakom slučaju nije mogla biti. No očito me dojmila njezina kosa, jer kad sam sjeo pored nje, shvatio sam da je jednako duga kao što sam je pamtio. 

Smeđa, ravna, duljine preko cijelih leđa i još niže, ta kosa ni po čemu nije mogla djelovati uzbudljivo, osim, možda, baš po svojoj dužini. Po njoj sam je i prepoznao.

"Nisi se promijenila", rekao sam, sjedajući pored nje. "Okej, osim što si starija, ali samo kojih dvadesetak godina. Ma kako je to moguće?"

"Pa i nije. Imam trideset i osam", odgovorila je.

"Trebala bi imati pedeset i pet."

"Znam. Ali ni ti ne izgledaš kao pedesetogodišnjak. Kad bih te vidjela na cesti i kad ne bih znala tko si, dala bih ti trideset i pet. Dobro, možda četrdeset."

"Imam pedeset i šest."

"Da, znam."

"Ni moj djed nije imao toliko kad smo bili klinci."

"Smiješno, zar ne?"

Bila je odjevena u ljubičasti jednodijelni kupaći kostim prošaran velikim cvjetovima tercijarnih boja koji su na tkaninu bili naslikani kistom i vodenim bojama, kratke traper hlače i japanke. Pod rukom je držala umotan veliki bijeli ručnik.

"Spremaš se na kupanje?" pitao sam.

"Ti ne?" odgovorila je.

"Ne znam, valjda. Mogu s tobom."

"Naravno."

Ustala je i stala nekoliko koraka od bijelog Fiće. Nikad nisam vozio Fiću, pogotovo ne bijelog. Moj je stari davno imao plavog, s njime smo putovali do mora i nazad. Bili su to zabavni dani, puni pustolovina. Bijele boje su bili drugi automobili koje smo imali, ali Fićo ne. Svejedno, nekako sam znao da je taj automobil moj. Rukom sam pokazao da možemo njime. Vrata su već bila otključana. Ušla je.

"Nije ti to baš neki ručnik za plažu", primijetio sam dok se smještala na suvozačko sjedalo. "Posve je bijel. Jesi li ga ukrala iz nekog hotela?"

"Jedini kojeg sam pronašla."

Sigurnosnih pojaseva nije bilo. Nije joj smetalo. 

Tijekom vožnje nismo mnogo razgovarali. Ako smo o čemu i prozborili, pričali smo o nevezanim stvarima, bez ikakvog doticanja važnih momenata naših života. Nisam saznao je li oženjena, nije obznanila ima li djecu, ni kolika su već, ako ih ima. Ni ja o sebi nisam ništa govorio, a svejedno sam slutio da ona sve to već zna. 

Na auto-radiju su se vrtjele vijesti Prvog programa Radio Zagreba. Pitala me hoće li mi smetati ako slušamo nešto drugo. Odmahnuo sam glavom, zašto bi mi smetalo? U nastavku smo emitiranja, zato, na Trećem programu Radio Zagreba, pratili radio-dramu "Sjene nad Glogovicom". U glavnim su ulogama bili Josip Krašek i Helena Bauer. Bauericu sam jednom gledao u nekoj predstavi. Nije bila loša.

Primijetio sam da Gordana S. ima pjegice. Nisam ih se sjećao. 

"Je li to noćas padala kiša?" pitala je, gledajući mokar svijet kroz prozor.

"Jest", odgovorio sam. "Malo prije jutra."

Pogledavao sam je krajičkom oka. Pored nas su prolazila sivo smeđa polja u izmaglici i vjetroturbine čije se elipse nisu okretale. 

Ne znam koliko smo se dugo vozili. Kad smo došli do mora, radio drama je još uvijek trajala, mada sam bio siguran da nam je trebalo mnogo više od pola sata. Prolazili smo pored gradova, planina i cesta. Tek smo poslijepodne stigli do uvale.

"Gdje ćemo?" pitao sam je. 

Uperila je prst, rekla da bismo mogli ondje, pokazujući na široku cestu koja je vijugala prema dolje. Bio sam uvjeren kako je ta cesta morala biti dvosmjerna, jer mi se činilo da je takvu pamtim, no ni uz najbolju volju nisam uspio uočiti koja bi od nacrtanih traka trebala voditi prema uvali, što me malo zbunilo.

"Parkirat ću tamo", rekao sam i skrenuo. 

"U redu", rekla je. "Ideš u pogrešnom smjeru."

"Znam. Odmah ću."

Uz lijevu stranu ceste već je bilo nekoliko parkiranih automobila. Dok sam se namještao za paralelno parkiranje, primijetio sam kako iz suprotnog smjera dolazi kombi. K vragu, rekao sam, a ona se samo nasmijala. Na putu sam mu. 

"Polako", rekla je. "Imaš vremena." 

I zaista, taj je kombi — također bijeli — usporio dvadesetak metara niže od nas, pa se tamo parkirao. Nitko iz njega nije izašao.

"Eto, vidiš", rekla je. "Nema žurbe."

"Super", odgovorio sam, parkirao i ugasio motor. 

Nalazili smo se na nizbrdici. Do uvale ćemo morati pješke, kroz šumarak, po kamenim stepenicama. Procijenila je da će nam trebati dvadeset minuta.

Iz prtljažnika sam izvadio napuhani luftmadrac, što je već samo po sebi bilo nevjerojatno, jer ni u jednog Fiću nikad, nigdje, nije stao nikakav luftmadrac, kamoli napuhan. Svejedno sam ga uzeo, s košarom za piknik za koju nisam znao ni tko ju je pripremio ni kako se ondje našla.

Kad je i ona izašla napolje, shvatio sam da će japankom stati na ostatke mrtvog goluba, ali je nisam stigao upozoriti, pa sam se pravio lud kad je u njih zaista stala. Shvatila je što se dogodilo, pa s gađenjem podigla stopalo i trešnjom pokušala otresti perje i ostale golublje ostatke s potplate, dok sam se ja i dalje pravio da ništa ne primjećujem.

Spustili smo se. 

Trajalo je točno dvadeset minuta.

Kad smo stigli, uvala je bila prazna, nikog osim nas. Red zeleno-sivih čempresa s istočne strane, plaža od kamenih oblutaka i more s valovima oštrima poput žileta pred nama. Još jednom sam se ogledao uokolo, pomalo iznenađen što smo zaista sami, pitajući se gdje su mogli nestati ljudi iz svih onih parkiranih automobila. Ali odgovor me nije zanimao toliko da bih je pitao. Možda ni ona o tome ne bi znala ništa.

Prostrla je ručnik na kamene oblutke, a ja sam do njega spustio košaru za piknik i luftić kojega je nalet vjetra odmah premjestio nekoliko metara dalje, na što se nisam obazirao.

"Hoćemo tu?" pitala je, sjedajući na ručnik. 

"Nismo li već?"

"Ha. Jesmo. Ali uvijek je pristojno pitati. Sjedi malo, odmori, dugo si vozio", rekla je. Japanke nije skidala.

Sjeo sam do nje. Provjerila je čega ima u košari. Ništa joj se nije činilo privlačnim, pa se samo namjestila na ručniku, rukama obgrlila koljena i promatrala smrtonosne valove. Lahor joj se poigravao s kosom. Mislio sam da će nešto reći, ali nije rekla ništa. Samo je zaklopila oči, kao da upija zrake sunca, mada ga na nebu nije bilo.

"U redu", pročistio sam grlo i pitao. "Kako ovo funkcionira?" 

Razvukla je kut usana u osmijeh i dalje ne otvarajući oči. "Nestrpljiv si", konstatirala je.

"Nisam. Samo želim znati."

"Što ti mijenja?"

"Zapravo ništa."

"Pa onda?"

"Hm. Jesi li već umirala?"

"Nekoliko puta."

"Aha."

"Ne boli, ako te to zanima."

"Nisam mislio to, nego…"

"Nego što?"

"Ma… Ne znam. Nije važno."

"Vidjet ćeš i sam. Ne trebam ti objašnjavati."

"Zapravo me najviše zanima tko je kriv za sve ovo."

"Kriv? Zašto bi uopće netko morao biti kriv?"

"Ovakve stvari se ne događaju same od sebe. Netko je negdje, nešto morao ozbiljno usrati."

"Misliš?"

"Pa logično je."

"Možda si u pravu. Ali ne razmišljam o tome. Čemu? To ionako ništa ne bi promijenilo."

Pomislio sam koliko je sve ovo neprirodno. Ona ne bi smjela biti toliko mlada. Mi se ne bi smjeli nalaziti ovdje. Zemlja već odavno na postoji. More je zapljuskivalo obalu ravno odrezanim valovima, tanjim od milimetra, oštrijim od ruba papira. Sunce je trebalo biti negdje, ali ga nije bilo. Možda je osjetila što razmišljam, pa se zato blago nagnula k meni i pokroviteljski mi stavila ruku na rame i kimnula glavom. Vrijeme je, trebali bi poći.

"Zar već?" pitao sam. "Nećemo najprije voditi ljubav?"

Nasmijala se. "U redu je", odgovorila je i pridigla se, a zatim i posve ustala, stala preda me. Lice mi je bilo u njezinoj sjeni, mada sunca i dalje nije bilo. "Možeš ti to", ohrabrila me.

"Ali što ako se ne želim vratiti?" pitao sam.

"Ozbiljan si?"

"Pitam samo."

"Ha. Nikad nisam srela nekoga tko bi odbio. Bojiš se? Je li u tome problem?"

"Ne, ne bojim se, barem mislim da se ne bojim. Samo me zanima."

"Zašto?"

"Ono više nije moj svijet. Ne prepoznajem ništa u njemu."

"Zaista? Činilo mi se da bi trebao."

"Ma, nisam baš tako mislio. Sve u njemu je zapravo jako poznato, ali kao da ništa nije. Zašto je to tako? Tko je to sve napravio? Postoji li razlog svemu tome? To su stvari koje me muče. Ne znam razumiješ li."

Slegnula je ramenima. "Kako god, ne možeš vječno izmicati. Čudo je već što si uspio toliko dugo."

"Mogla bi se pretvarati da me nisi našla."

"Ne bih."

"A znam."

"Idemo, daj. Brzo ćemo biti gotovi."

"Nećeš odustati."

"Ne mogu."

"Znam."

"Dođi", rekla je i pružila mi ruku. Prihvatio sam je, pa smo ušli u more. 

Gazio sam, najprije oprezno, poput pravog turista, posve nenaviknut na ovakvo morsko dno, a onda nastavio sve sigurnije. Bila je u pravu, nije ništa boljelo, čak ni kad su se oštrice valova zaletjela prema meni, pa me rezale na sitno, malo po malo, dio po dio. Promatrao sam kako nestajem, mirno, tiho. 

Nasmijao sam se. I ona se nasmijala meni.

"Hoću li te još koji puta vidjeti?" pitao sam.

"Tko zna. QW je prokleta. Nikad ne znaš što je sljedeće u stanju učiniti." 

Potvrdio sam, bila je u pravu. S QW stvarno nikad nisi na čistu. Zatim smo se još jednom pogledali, uzeli dah i zaronili u dubinu. 

Možda je nešto rekla. Ne znam, jer je više nisam slušao.