1. Sara i nogomet

 Sara uopće nije marila za nogomet, ni najmanje. Smatrala je da je to blesava igra kojom se bave samo bedaci, praznoglava klinčadija i ostali koji u životu doista nemaju pametnijeg posla. A takvih je oko nje bio mali milijun. Uzmimo samo njezina oca.

Otkad ju je pamćenje služilo, on je smjerno i s mnogo elana vodio potpunu evidenciju svih utakmica koje su se toga tjedna odigrale u domaćoj ligi, svakoga ponedjeljka marljivo izrezujući izvješća i članke koji bi o prošlom kolu izlazili na sportskim stranicama nekoga od dnevnih listova. Govorio bi, s ponosom, kako je tu evidenciju počeo voditi s nepunih trinaest godina te da do dana današnjega nije propustio nijedno jedino kolo, što bi značilo da ju je vodio već više od trideset godina. Zaista, njihov je podrum bio prepun polica i ogromnih kutija u kojima je čuvao izreske, fotografije, rukom pisane bilježnice pune utisaka o ovoj ili onoj utakmici, o ovom ili onom igraču, o trenerima i selektorima.

Koliko je samo puta, prije svake utakmice reprezentacije, crtao tko zna kakve dijagrame, krivulje i grafikone, uspostavljajući neke sasvim zamršene vojne planove i operacije, a sve smišljajući i razmišljajući koja bi formacija za reprezentaciju toga dana bila najpogodnija. Zatim bi zasjeo pred televizor i, držeći te svoje dijagrame u jednoj, a šal s bojama reprezentacije u drugoj ruci, navijao. Svega se tu moglo čuti. Teških, najtežih psovki i milozvučnih, najmilozvučnijih riječi za ovoga ili onoga igrača. Bilo je tu tuge i veselja, jer za Sarina oca nogomet je zaista bio najvažnija stvar na svijetu.

Više bi joj se puta zbog te svoje zaluđenosti učinio užasno i bespomoćno blesav i uvijek bi se ponašao kao da je njezin vršnjak, kao da nije ozbiljan, zreo čovjek u pristojnim godinama, nego bubuljičavi klinac kojemu još uvijek nije počela rasti brada i kojemu je glas tek počeo titrati. Da, često joj se činilo da i njezin otac ima dvanaest godina. Zato ponekad jednostavno nije imala drugoga izbora nego mu se pridružiti i zajedno s njim navijati.

Tako se dogodilo da Sara zna više o nogometu nego većina dječaka, a mnogo više od bilo koje djevojčice. Znala je točno što je to korner,  kad je prekršaj, a kad je prednost, točno je znala koja je zadaća beka i zašto se onaj tamo zadnji ispred golmana zove baš tako kako se zove, a ne nekako drukčije. Sve je znala. Kako i ne bi? Jer, osim što je njezin otac bio zaluđen nogometom, i njezin se mlađi brat, Mali, sasvim ozbiljno bavio tim bedastim sportom.

Prije negoli se Mali uopće rodio, otac ga je učlanio u lokalni nogometni klub Valin, ponos njihova maloga otoka. Zato je i bilo sasvim prirodno očekivati da će to dijete morati odraditi svoj prvi trening čim prohoda. Mama se, doduše, pomalo bunila protiv toga.

- Zar ne vidiš da je Mali rođeni vođa - govorio bi otac. -  Taj ima prave Beckenbauerove noge! Taj će biti bolji i od Rummenigea i Pelea zajedno, i ako odmah ne počne s treninzima, bit će to velik propust, a kad odraste sigurno će nas mrziti zbog toga.

- Kako bi bilo da Mali umjesto nogometa trenira atletiku? - upitala je jednom majka. - Ne možemo znati za što je talentiran ako ne isproba više stvari, nije li tako?

Otac nije mogao vjerovati svojim ušima. Da njegov sin ne trenira nogomet, nego tamo neku atletiku? Ni govora!

- Opće je poznato da je atletika lagan sportić za žene, a moj je sin pravo pravcato muško! Da više nisam o tome čuo ni riječ! - razjario se.

Mama, dakle, nije mogla previše utjecati na sportski razvoj Maloga. Nepobitni nogometni argumenti bili su prejaki za njezinu neorganiziranu i potpuno neusredotočenu obranu pa je mudro odlučila ostati po strani, barem što se sporta tiče.

Osim toga, imala je pune ruke posla oko pansiona. Otok Valin bio je turističko središte prepuno gostiju tijekom cijele godine, dok bi ljeti ta navala postajala gotovo neizdrživa. Bio je to južni otok, s prekrasnim pješčanim plažama i dubokim hladovinama, neobranim smokvama i uljem zelenih maslina, s vinogradima i voćnjacima punim naranči i izvanrednoga vina, pravi raj za odmor.

Cijele je godine pansion Sara bio prepun tako da Sarina mama zaista nije imala dodatnu energiju za svađe s ocem oko pitanja treba li Mali tako rano odlaziti na treninge ili ne. Osim toga, otac je pozorno pratio svaki njegov trening i, razmišljala je mama, bolje da su njih dvojica negdje izvan kuće, nego da su doma gdje će cijele Božje dane samo smetati. Neka samo natjeruju tu loptu, od njih u kući i tako nema previše koristi.

Više se puta dogodilo da je Sara jednostavno morala otići na trening ili utakmicu, jer bi se otac silno uvrijedio ako ne bi došla, a on ju je pozvao da vidi što je Mali naučio i kako krasno zabija škaricama. Durio bi se cio tjedan.

Tako je Sara, htjela - ne htjela, morala pratiti nogomet. Koliko god joj bio užasno bedast.