10. Teška pitanja

- Ima li ovo kakvo značenje? - upita Sara Jadrana.

- Ne znam. Nisam nikad o tome razmišljao, mislim da nema nikakvo dublje značenje. To je ipak samo oluja.

Sjedili su na oblaku, jedno nasuprot drugome, visoko iznad svih ostalih oblaka. Nisu obraćali pažnju na nevrijeme i tešku kišu koju su tamo negdje dolje, daleko ispod njih, ti oblaci sipali. Mada su lebdjeli vrlo visoko, nisu vidjeli ništa osim mekanog i nestalnog pokrivača od oblaka koji je polako puzao i divljao, sipajući kišu na stvorenja koja su se pod njim našla, bljeskajući iz samog srca svoje utrobe, plašeći snažnom grmljavinom nekoga tamo ispod.

Iznad tih olujnih oblaka nalazilo se Sunce, a na plavom i potpuno vedrom nebu nije postojala nijedna zapreka koja bi se mogla ispriječiti pred njegovim zrakama. Bilo je nestvarno lijepo i Sari je trebalo prilično vremena da se na to navikne. Zatim je njezina pažnja popustila i više nije marila za oluju. Barem ne za onu koja se odvijala duboko ispod njih

- Ne, ne mislim na oluju - reče. -  To mi je jasno. Pitala sam te za sve ovo što nam se događa. Ima li to kakvo posebno značenje?

- Mislim da smo zaljubljeni, ništa drugo - odgovori Jadran. - A opet, meni se to nikad prije nije dogodilo, pa ni ne mogu tvrditi događa li se to tako i drugima ili ne. Mislim da je u nama stvar, možda to nama samo izgleda tako strašno posebno, a zapravo je sasvim normalno. Ne znam.

- Da, ali -  prekine ga Sara - to što smo baš mi zajedno, baš nas dvoje, od svih tih silnih ljudi. To, što smo se baš nas dvoje našli, ima li to kakvo značenje?

- Ne razumijem. Kako to misliš?

- Hoću reći da i ti i ja posjedujemo te sposobnosti. Mi smo sposobni činiti stvari za koje nikad nismo ni čuli ni vidjeli da ih bilo tko drugi može činiti. Nikad nisam vidjela nekoga tko može ukrotiti oblak. Ti nikad nisi sreo nekoga tko radi s morem ovo što ja radim. Kako je onda ispalo da smo se upravo mi našli?

- Ali, možda to uopće nije tako posebno. Možda je, zapravo, mnogo više ljudi sposobno za tako nešto. Možda se ljudi boje priznati da posjeduju takve sposobnosti.

- Misliš da se boje?

- Pogledaj samo nas. Ti nikome nikad nisi ništa rekla, ni pokazala bilo što od svega toga što možeš, je li tako?

- Da. Dobro, osim Čunfu. Uvijek je išao sa mnom, ali ne znam računa li se on.

- Eto, vidiš. Ni ja nikad nikome nisam ništa govorio o svemu ovome. A zbog čega?

- Ne znam, nekoliko sam puta doista htjela pokazati mami što sve mogu i jednom sam zamalo pokazala bratu, ali sam se svaki put u zadnji trenutak predomislila. Ne znam, ako bih im pokazala, ne bih se više osjećala ugodno u njihovu društvu. Ne mogu to objasniti.

- Eto, točno tako. Ne mogu ni ja sebi to objasniti. I ja sam se bojao da me okolina odjednom ne počne doživljavati kao čudovište, nakazu, što ja znam.

 - Da, toga je i mene bilo strah.

- Eto vidiš! Hoću ti reći kako je sasvim moguće da mnogo više ljudi nego što mi to mislimo posjeduje neke slične sposobnosti. Eto, pada mi na pamet čovjek kojega sam vidio u Indiji. Možda je on zaista bio jedan od rijetkih koji se usudio tu svoju sposobnost prikazati javno, bez obzira tko će što misliti. Možda bi i mi trebali to učiniti, ne znam. Možda bi na kraju ispalo da oko nas postoje ljudi koji su sposobni za takvo što.

- Ja nisam sigurna da bih mogla. Bilo bi me užasno sram.

- Mene isto. To mi se čini glupo, ali ja si ne mogu pomoći. Mislim da nikad neću pokazati sve što mogu. Nikome, samo tebi.

- I ja isto mislim. Trebao bi to biti neki veoma bitan i veoma dobar razlog zbog kojeg bih tu svoju sposobnost prikazala javno. Neki strašnostrašnostrašno dobar razlog. Ja se trenutačno ne mogu sjetiti nijednog takvog.

- Ni ja. Zato je možda i bolje da za sada ostane ovako.

- Uf, baš i jest - reče Sara.

Zatim su zašutjeli.

Vjetar je nosio oblake lako, bez ikakva napora, mijenjajući im oblik. Ti su oblaci gledani odozdo, sa zemlje, sigurno izgledali potpuno crni. Odavde, s visine, uopće nisu bili takvi.

- Možeš li nadzirati vjetar? - upita Sara nakon duge tišine.

- Ne, vjetar nikako. Vjetar je neuhvatljiv. Pokušao sam par puta, ali nikako nisam uspijevao. To je sasvim izvan moje moći.

- Mislim da bi bilo lijepo nadzirati vjetar. Kako lijepe stvari bi se mogle oblikovati od vjetra! A zamisli kako bi bilo obojati ga u neku ludu boju, pa tek onda oblikovati. To bi doista bilo nešto.

- Hm, vjerojatno bi. Ali, kažem ti, meni vjetar samo kvari oblike. Znaš li ti koliko se jače moram usredotočiti kad pokušavam oblikovati dok puše vjetar? To je onda veoma naporno.

- Aha, meni je isto s morskim strujama. Ponekad je to more tako svojeglavo da ga nikako ne mogu ukrotiti. Onda mi valovi sve pokvare. To me zna užasno iživcirati. Onda sam ljuta.

- I mene to zna razljutiti.

- Ne mogu nikako napraviti kuglu. To je nešto što nikad neću znati napraviti - rekla je.

- Kugla je najteža za oblikovanje - potvrdi Jadran. - Čudno je to, jer izgleda sasvim jednostavno, pa sam u početku mislio da će je biti vrlo lako oblikovati, ali uopće nije bilo.

- Ni ti ne možeš?  - upita ga Sara.

- Sada mogu. Ali da samo znaš koliko sam puta uzalud pokušavao i koliko su mi puta umjesto kugle ispali neki pereci ili kifle. Teško je.

- Daj mi pokaži.

- Hm - zamisli se Jadran i pogleda uokolo. - Mogu pokušati.

- Pokušaj.

Napravio je rukom pokret kao da podiže nešto, držeći to čvrsto u šaci. Iz oblaka ispod njih odvoji se bijela masa. Bila je gusta, dok se odvajala, ali kad ju je Jadran uspio dovući do njih, već se skoro posve razrijedila. Još je nekoliko puta zagrabio u velike oblake, svaki put u drugi.

- Tako je bolje - objasni joj -  jer nisu svi oblaci jednake gustoće i ponekad je bolje kad se njihove mase izmiješaju. Pogotovo kad pokušavam oblikovati nešto tako složeno kao što je kugla.

- Misliš li ti da je sve to opasno?- upita Sara.

- Koje?

- To što mi radimo.

- To što pravimo kuglu?

- Ne kuglu, budalo, sve ovo. Igranje s morem i oblacima.

- Mislim da nije, ukoliko ne prijeđeš dopuštene granice.

- Granice?

- Da.

- Ja ne znam gdje su te granice.

- Ne brini, shvatit ćeš gdje su kad do njih dođeš. Shvatio sam da postoje stvari koje su ti dopuštene i postoje stvari u koje se nikad ne smiješ upuštati. Teško mi je to sada objasniti, ali budi bez brige, bit će ti potpuno jasno o čemu pričam. Granice će ti se same ukazati.

- Kako to misliš? Hoćeš reći, kad pokušam napraviti nešto što ne smijem...

- Bit ćeš opomenuta.

- Ma da? Tko će me opomenuti?

- Ne znam točno. Bog. Ili majka priroda, kako god želiš.

- I što će se onda dogoditi?

- Ništa, ako odmah prestaneš.

- Znači, te se granice, zapravo, mogu prijeći?

- Svaka se granica može prijeći. Pitanje je smije li se to učiniti.

- A što bi se dogodilo ako ih prijeđem?

- Ne znam točno. Ništa dobro, u svakom slučaju. Jednom sam forsirao i pokušavao nadzirati sve oblake na sjevernoj hemisferi odjednom. To mi je bilo prvi put da sam naletio na neku od granica.

- I što se dogodilo?

- Još uvijek nisam sasvim siguran, ali znam da sam osjetio kako me nešto upozorava da prestanem. Ruke su mi počele trnuti, a u glavi mi je bubnjalo. Isprva sam mislio da mi se to događa zbog visine na kojoj sam se nalazio, pa sam zanemario upozorenja i nastavio. Baš mi se činilo da mi još sasvim malo nedostaje pa da imam sve oblake pod nadzorom, kad me počela obavijati nekakva tama. Pojavila se niotkud, odjednom i zamalo me cijeloga progutala. Čini mi se da sam čak na nekoliko trenutaka i potpuno bio u njoj. Sledio sam se. Bilo mi je grozno. Prestao sam forsirati i istoga je trenutka nestalo i tame.

- Ta tama, što je to bilo? Počeo si gubiti svijest, zar ne? Zato ti se učinilo da padaš u mrak, ha? To je logično objašnjenje.

- Ne znam, kažem ti. Nisam se usuđivao ponavljati bilo što slično.

- Mislim da si preoprezan. Moraš saznati što sve možeš, a što ne. Kako ćeš znati, ako ne pokušaš?

- Upravo zato i postoje te granice. One te upozoravaju.

- Hmm... I poslije si nailazio na njih?

- Da, ali čim bih osjetio i najmanje upozorenje, odmah sam ga poslušao. Ne bih se nikad više htio susresti s onom tamom. Uostalom, nije na nama da razmišljamo zbog čega se te granice ne smiju prelaziti. Postavljene su i to je tako.

- Dobro, pa tko ih postavlja?

- Pa kažem ti, ne mogu točno znati. Majka priroda. Ili Bog, kako god želiš, svjedno je. Bitno je samo poštivati ih.

- Baš me zanima kako te granice izgledaju.

- Saznat ćeš, svakako. Prije ili poslije i ti ćeš naletjeti na neku od njih. A onda: pamet u glavu!

- Hmm. Sve je to meni veoma čudno.

- Čudno je, naravno. Ali očito tako mora biti. Eto, pogledaj, skoro savršena kugla!

Doista, glatka i bijela, skoro savršeno pravilna, lebdjela je tik do njih. Sara ju je poželjela dodirnuti.

- Čekaj! - reče Jadran. - Nije gotovo.

Napravi još nekoliko pokreta rukom po zraku. Isprva, Sara nije mogla primijetiti nikakvu razliku.

- Što sada radiš? - upitala ga je.

- Gledaj - reče joj.

Sara je, već posegnuvši za kuglom, zaustavila dlan u zraku, čekajući. Tada se kugla izobličila. Pomislila ja kako je vjetar prošao kroz kuglu i kako Jadran nije dovoljno usredotočen da bi zadržao oblak u tom obliku. No, taj se oblak nije izobličavao nekontrolirano, naprotiv. Poprimao je neki sasvim određen oblik. Ubrzo je shvatila što joj Jadran želi poručiti. Osjeti kako je obuzima neka plima, neuhvatljiva i čudna. Oblak je postao srce i u njemu je pisalo "Sara".

Nasmijala se. Nasmijao se i on.