11. U iščekivanju oluje

Nebo je bilo potpuno neodlučno još od samoga svitanja, a Sari je bilo drago zbog toga. Naravno da je već neki dan razmišljala kako bi bilo sasvim zgodno da Jadran sredi da otok odjednom snađe neka strašna i opaka oluja i da nijedan brod ni trajekt ne može isploviti. Još bi bolje bilo da ta ista strašna i opaka oluja potraje danima, samo da Jadran ostane što dulje. Da, pomislila je na sve to prije nekoliko dana i mislila je na to sve dok joj Jadran nije rekao kako se nikad ne bi usudio tako nešto napraviti, izazivati oluju.

- Nije na meni igrati se s vremenom - rekao joj je tada. - To je izvan dopuštenih granica.

Granice, granice, granice! Išao joj je na živce s tom svojom ispravnošću, s tim dubokim strahom od vlastite sposobnosti i još dubljim strahom od tko zna kakvih posljedica. Čak i kad bi ga molila da napravi nešto samo za nju, odbio bi, ukoliko bi smatrao da to što ga traži nije sasvim ispravno.

Odvedi me na Mjesec, zamolila je, a on se izmotavao kako je to sasvim ne-mo-gu-će i odveo ih nad Zagreb. Položi oblake na tlo i neka zastru cijelu obalu, neka mi se čini da je to sag po kojemu ću samo ja smjeti hodati, zatražila je, a on je odbio, bojeći se da time ne skrivi neku nesreću. Izazovi strašnu oluju i neka traje danima i tjednima, pa da ostaneš sa mnom dugo, dugo i zauvijek, nasmješila mu se, a on je odbio, bojeći se igrati na taj način. Nećeš nikoga povrijediti, rekla mu je, samo neka oluja bude jaka da trajekti ne mogu odlaziti s otoka, samo toliko. Nije htio.

Nastojala ga je shvatiti, a u nekim joj se trenucima čak učinilo da su joj jasna ta odbijanja, da potpuno razumije taj strah i da joj je blisko njegovo strahopoštovanje prema vlastitoj snazi. Mogla se uvjeriti u tu snagu kad je bez imalo muke rastjerao uragan koji se najozbiljnije spremao progutati jednu sitnu jedrilicu nasred Tihoga oceana.

- To je bilo za dobrobit ljudi - rekao joj je tada, - inače se to nikad ne bih usudio.

- Ali, ovo će biti za našu dobrobit - molila ga je.

-Ne. Ne može.

Ponekad bi čak pomislila kako je uopće ne voli, kako joj cijelo vrijeme samo izmišlja priča o tome kako je zaljubljen u nju i kako mu je najvažnija na svijetu.

- Ako sam ti važna, zašto onda to ne učiniš - pitala ga je. - Zbog čega ne stvoriš tu oluju?

Bio je miran dok joj je odgovarao. Nijednom kretnjom nije odavao da je ljut na nju što ga ne želi razumjeti ili da pak gubi živce s njom.

- Ne mogu - samo bi rekao - to se ne smije. Tko zna što bi se tada moglo dogoditi.

A jučer su se navečer oko svega toga čak i posvađali. Razišli su se, ni ne poljubivši se. Nisu se čak ni dogovorili kad će se vidjeti. Ništa. Glupan, pomislila je tada Sara. Glupača, pomislio je tada Jardan.

Razišli su se.

Sjedila je u svojoj sobi promatrajući tmurno nebo. Na trenutke se ponadala da je Jadran konačno prekršio svoja smiješna pravila i dozvao oblake i da će svakoga trenutka, eto, sada već, početi kiša i oluja. Bilo joj je užasno žao što su se posvađali i sve joj se to činilo neizmjerno glupo i svega bi se u tom trenutku odrekla, samo da ga još jednom vidi. Još jednom prije ručka, pa još jednom prije utakmice, pa još jednom nakon nje, onda još jednom prije spavanja i, svakako, još barem nekoliko puta svaki dan, do kraja života.

Tada se ponovno sjeti njegova odbijanja da izazove oluju. Zatim se sjeti svađe. Postane joj savršeno jasno da Jadran ipak nije dozvao te oblake. Znala je da će sutra, rano ujutro, otići. Znala je da nema načina kojim bi to mogla zaustaviti.  U očaju, padalo joj je na pamet da podigne ogroman, visok vodeni zid oko cijeloga otoka, širok i neprobojan i da ga tako uspravnoga drži zauvijek. Htjela je zatim, u još dubljem očaju, napraviti isto takvu neprobojnu kupolu i u nju staviti cijeli otok, također zauvijek. Ništa od toga nije bila u stanju napraviti, ipak je bila početnica. Sjedila je pokraj prozora i očajavala, a njezin je prastari gramofon cijelo jutro pronalazio samo tužne pjesme.

Općenito je u njihovoj kući toga jutra vladalo pravo ratno stanje. Otac je bio užasno živčan jer nije bilo sigurno hoće li se finalna utakmica uopće moći odigrati. Kao što su svi priželjkivali, do samoga su finala stigle upravo momčadi Valina i Dinama, a cijeli je otok od svojih momaka očekivao isključivo pobjedu i nikoga nije zanimalo ništa manje od toga.

Bilo je to prvi put nakon tko zna koliko vremena da domaća momčad stigne do finala. Svi su bili ponosni zbog toga, a nitko sretniji i ponosniji od Sarina oca. Jer, osim što je postao nezamjenjiv dio prve postave, Mali je također vodio i mrtvu utrku za najboljeg strijelca turnira i to upravo s Jadranom. I jedan i drugi su u odigranim utakmicama dali po šest golova, pa se zbog tog vrlo važnog i neriješenog pitanja u zraku osjećala napetost koja se mogla rezati nožem.

Koliko je samo pohvala Sarin otac primio u zadnjih nekoliko dana, a sve zbog požrtvovnog rada i nesebičnog ulaganja u Maloga. Milijun je puta bio potapšan po ramenu zbog ranoga otkrića i pravilnoga odgajanja nesumnjivog talenta

- To je moj sin - govorio bi, pucajući po svim šavovima od nezaustavljivih naleta prejakoga ponosa. - To je moj Mali.

Nije uopće bila tajna da su se ljudi iz Dinama raspitivali o njegovu sinu i o mogućnostima prelaska u Zagreb, naravno, za koju godinu, kad malo odraste.

- Ha, nemaju oni pojma - prsio bi se otac po kući, cijelo vrijeme hodajući zagrljen sa svojim sinom.

 - Pojma oni nemaju! Kad Mali još malo odraste, za njega će ova država biti pretijesna, ha! Misle da ću ga pustiti u Dinamo, ha! Za njega će se trgati Manchester i Real, ha, ha, ha, kakav Dinamo! On je već sada prerastao sve naše klubove! Ići ćeš ti, sine, tamo, gdje ti tata odredi, tako ćeš ti to napraviti, je li tako, junačino moja?

- Tako je tata - odgovorio bi Mali, a onda bi se konspirativno povukli, dugo razglabajući o taktici i ogromnim novcima koji će sasvim sigurno padati s neba, samo kad Maloga otkriju strani klubovi.

Svi su otočani polagali nade u Maloga i bilo je potpuno jasno da je zbog toga u kući vladala izrazita nervoza. Jer, koliko je njihov otac bio siguran da će Mali povjerenje apsolutno opravdati te osvojiti i "Ljetnu kopačku" i pehar za najboljega strijelca, toliko su ga mučile druge brige.

Nebo nikako nije izgledalo blagonaklono. Što ako, pitao se, zaista pljusne i susret bude odgođen za sutradan? To bi bila prava pravcata katastrofa!

Preko nekih je poznanstava doznao da jedan vrlo poznat sportski novinar ljetuje u susjednome mjestu. Naravno da ga je istoga trenutka pozvao da mu zajedno s cjelokupnom obitelji bude gost za vrijeme trajanja turnira, mudro zaključivši kako nije na odmet brinuti se i o medijskome proboju sina jedinca. A gdje ćeš bolje reklame nego da se u čitanom sportskom magazinu pojavi par redaka o Malom, fenomenalnom osvajaču pehara za najboljeg strijelca "Ljetne kopačke"! Stvari nisu mogle savršenije pasti na mjesto, pa se vjerovatno ni ne bi toliko živcirao zbog mogućnosti odgode utakmice da cijenjenoga gospodina novinara nije na jedvite jade nagovorio da ostane na otoku barem još taj dan. Gospodin sportski novinar je, naime, već sutradan poslijepodne morao uloviti zrakoplov za Zagreb, jer se, kako je rekao, mora pripremiti za put u Sevillu gdje naša reprezentacija za nekoliko dana igra sa Španjolskom i nikakva ga oluja ne može spriječiti da već sutra rano ujutro otputuje s otoka.

Nije dobro, nije dobro, nije dobro, ponavljao je u sebi otac. Svako malo provirivao je kroz prozor, ne bi li negdje, barem na horizontu, ugledao neku točkicu vedroga neba, barem neku naznaku da bi se nebo moglo umilostiviti, da ih neće potjerati s terena. Ma, on bi bio prvi za to da se utakmica odigra čak i u slučaju nevremena, jer, kako je znao govoriti, sportaš je sportaš, i mora savladati sve prepreke, pobijediti čak i nevrijeme. No, njega je, naravno, malo tko o tome što pitao.

Dapače, vodstvo Dinama već je prije nekoliko dana predložilo da se u slučaju oluje ili nečega sličnog utakmice odgode. Nevjerojatno glup zahtjev obrazložili su primjedbom kako taj turnir nije neki važan turnir da  bi se trebalo slijepo držati rokova. Još su rekli kako je bitno da se na tom turniru djeca zabavljaju, a ne da se, igrajući po kiši i vjetru, prehlade, pa da onda vodstvo kluba ima posla s njihovim razmaženim roditeljima. Koje gluposti, pomislio bi Sarin otac, samo kad bi se iznova sjetio toga zahtjeva, koje li glupe gluposti! Kojega li bezobrazluka! Oni smatraju kako turnir nije dovoljno bitan! Oni misle kako turnir nije dovoljno ozbiljan! Oni misle da je sve ovo samo zabava!

Propisno se živcirao pri samoj pomisli na tu uobraženu gospodu. No, još bi ga veći bijes uhvatio kad bi se sjetio da su se s tim njihovim zahtjevom složila apsolutno sva vodstva svih klubova, pa čak i predstavnici Valina. Najviše bi se iživcirao sjetivši se kako je, zapravo, jedino on bio protiv te ideje i kako su ga svi čudno gledali kad joj se usprotivio. Budale!

Nitko ne shvaća pravoga, istinski odanog i najpredanijega sportskoga radnika.

Nitko. Budale!