12. Očaj, očaj, očaj

Sara nije htjela otići na utakmicu. Zbog čega, pitala se, zbog čega? Nogomet je uopće ne zanima, a glupi su joj i ljudi koje ta glupa igra privlači. Zbog čega bi onda išla? Da stoji tamo, kao budala, uz ogradu, da gleda dvadesetak idiota kako trčkaraju za nekim bijednim komadom gume? Ili da sluša učene komentare budala iz gledališta i strepi hoće li im se nebo spustiti na glavu? Čemu sve to? Ne, ne i ne! Ima pametnijega posla. Nema vremena za idiotarije.

Sjedila je tako pokraj prozora i cijeli dan buljila u prazno.

Jadran joj se nije javio. Ni jučar navečer, ni jutros. Svinja! To je samo dokaz da uopće nije mislio ozbiljno kad je sve ono govorio. Sasvim joj je sigurno lagao kad joj je rekao da nikad prije nije nikoga provozao na oblaku, lažov jedan.

Zar je njemu toliko teško poslati joj bilo kakav dar, neki mali znak pažnje, bilo što, tek da joj da do znanja kako misli na nju? Mogao bi, samo kad bi mu takvo što uopće palo na pamet. Ali, sigurno ima drugoga posla i ne pada mu na pamet da se makar na trenutak prisjeti nje i svega onoga što im se zbivalo u posljednjih tjedan dana. Pa da, mislila je, boli njega briga za sve to. On ima svoj nogomet i svoje golove. Sutra i tako odlazi i sasvim mu je svejedno. Nikad se više neće vratiti. Neće mu predstavljati nikakav problem zaboraviti na otočić, potpuno.

A ona? Ona mora ostati ovdje. Ovdje gdje će ju svaki kamenčić i svaka skrivena staza podsjećati na predivnih tjedan dana. To si nikako neće moći izbiti iz glave. Kako da sada prođe pokraj kampa, a da joj se srce potpuno ne sledi? Kako će se uopće moći praviti da joj nije ništa kad god prođe pokraj nogometnoga igrališta, na putu do škole, kako? Nije znala. Kako će to sve zaboraviti? Postoji li kakva tableta za to? Zašto ne postoji?

Nije se javio, a sutra odlazi.

Sutra odlazi, a posvađali su se.

Posvađali su se, a stalno, stalno, stalno misli na njega.

Stalno misli na njega i zbog svega je toga neizmjerno tužna.

Neizmjerno tužna?

Ma, cijeli joj se svijet raspada.