13. Svi su poludjeli

Plakala je dugo u noć. Jedva je zaspala u neke rane sate, kad su je ponovno probudili. Horda pijanih i glasnih, razdraganih navijača Valina slavila je pobjedu na turniru, točno pod njezinim prozorom. Dopratili su njezinog oca, pijanoga i sretnoga, a na ramenima su nosili Maloga, također sretnoga i pomalo pripitoga. Cijelo su im vrijeme klicali i pjevali pjesme samo njima u čast. Saru ništa nije zanimalo.

Samo se okrenula na drugu stranu i pokrila glavu jastukom, pokušavajući negdje ispod njega pronaći san, a ovaj se nikako nije dao navući na njezine oči. Pokušala ga je prevariti nekoliko puta, ponavljajući u sebi kako je sve u redu, kako ne postoji razlog zbog kojeg bi ostajala budna. Zatim se nekoliko puta pokušala nekako nagoditi s vlastitom tugom, obećavajući joj da će je se prihvatiti, onako teškom i dubokom, odmah ujutro, čim se probudi, samo ako je sada barem na trenutak ostavi na miru i dopusti joj malo odspavati. Bila je iscrpljena, a nikako nije mogla zaspati.

Ovi pod prozorom bili su ne-pod-no-šlji-vi. Cijelo su vrijeme vikali i navijali, kao da su na utakmici. Valin je pobijedio nakon dugih godina ispadanja u polufinalu, ili čak i prije, Valin je konačno pobijedio! Svi su za to najviše hvalili Maloga, a zatim i njezina oca, koji je Maloga pripremao za taj turnir. Večeras (jutros, zapravo) bila je njihova fešta i nitko im to nije imao pravo oduzeti. Sara je toga bila potpuno svjesna. Jer, da se ta skupina glasnih pijanaca naselila pod njezin prozor tek tako, bez ikakva prihvatljiva razloga, Sara sasvim sigurno ne bi dopustila da je na takav način uznemiravaju i ne daju joj zaspati, barem ne bez neke primjerene kazne. Zalila bi ih vrelom vodom, sasvim sigurno. Rastjerala bi ih u trenutku. Ovako, samo je plakala.

Ponovno je uključila gramofon. Ponovno je zasvirala tužna pjesma čije su se note toga dana posve izlizale. Bila je to lagana, mirna pjesma, bez ikakvih uspona i padova, odsvirana u nekom sasvim tužnom tonalitetu. Slušala je Sara tu pjesmu, cijelu tu ploču već milijun puta i uvijek bi joj se baš ta pjesma najviše sviđala. Nikad prije nije znala zbog čega joj se upravo ona najviše sviđa, no sada ju je svaka otpjevana riječ pogađala ravno u srce i svaki je otpjevani zarez imao smisla. Sada je potpuno shvaćala o čemu je tu riječ.

Tjerala je gramofon da svira ponovno i ponovno, ponovno, uvijek istu pjesmu, sve dok nije, umorna i iscrpljena, zaspala. Sanjala je nešto ružno i probudila se oko podneva.

- Aha, eto i naše pospanke! - veselo će njezin otac kad se konačno pojavila među živima.

Poskoči sa stolice, zagrli je čvrsto i poljubi u čelo. U kuhinji je još uvijek bilo tragova noćašnjega slavlja, a i najuporniji su zaljubljenici u nogomet još uvijek bili tu. Njezin otac, Mali (koji apsolutno nije znao za sebe), zatim predsjednik nogometnoga kluba Valin i još neki, također potpuno pijani nogometni funkcioneri. Lijepo su se zabavljali, a kad je ušla, svi su zapljeskali.

- Bravo, sine, bravo! Ljubi te tata! - vikne joj otac. - Svaka ti čast, sine! Dobro si to napravila!

 Nije znala o čemu je riječ.

- Ha, vidiš kako je skromna, he, he - reče otac. - Moj sin, eto, skromnost joj viri iz očiju, vidiš kako se pravi da nema pojma ni o čemu! Ma, bravo, sine, ljubi te tata, još jednom!

- Dosta, sada! - vikne Sara. - Dosta! O čemu je riječ? Osim što ste svi pijani.

- Sine! - podvikne otac. - Ne možeš tako razgovarati s ovom gospodom, molim te lijepo! Nije uopće pristojno.

- Nije pristojno ono što ste vi noćas radili pod mojim prozorom! - prodere se. - Tko je vidio tako sramotiti obitelj, pred cijelim mjestom, sram vas može biti!

- Kako to misliš da nas treba biti sram, molim te? - začudi se otac. - Tvoj je brat pravi junak, ne samo utakmice, nego cijeloga turnira! Ne događa se svaki dan da tako potučemo Dinamo! Sve to njegovom zaslugom! Kad si ti zadnji put vidjela da je Dinamu netko zabio četiri gola u jednoj utakmici, ha? Sva četiri im je dao baš tvoj brat! Ja bih mu na tvome mjestu čestitao, zaslužio je dečko. Ne misliš li tako?

- Pa ste ga odmah morali napiti, je li?

- Ma, čekaj, to je samo onako, red je proslaviti. Nije to mala stvar, biti prvi strijelac turnira. Dobio je i pehar za to, ali smo ga negdje putem zagubili. Nema veze, naći ćemo ga poslije. A i novine će pisati o njemu, za to sam se osobno pobrinuo. Bit će tvoj brat velika zvijezda! Što kažeš na to, sine moj, ha?

- Nije me briga! Uopće me ne zanima taj vaš glupi nogomet! Nije me uopće briga! Da ste bar sve utakmice izgubili! Svi ste glupi!

Ljuta, krenula je prema izlaznim vratima. Otac ju je zaustavio.

- Čekaj - reče. - Zar doista ne želiš bar malo proslaviti s nama? Na kraju krajeva i ti imaš velikoga udjela u toj pobjedi.

Sari nikako nije bilo jasno o čemu joj otac govori. Bit će da je previše popio. Ona ima nekakve veze s njihovom pobjedom? Gluposti! Ona ne podnosi nogomet! Kad bi se pozatvarali svi nogometni klubovi ovoga svijeta i kad bi netko pametan zabranio taj glupi sport, ona bi normalno i dalje mogla živjeti. Bilo bi joj sasvim svejedno. Kako onda ona može imati bilo kakve veze s njihovom pobjedom?

- Ne moraš se praviti, pa svi mi to znamo - reče joj otac. - Nitko se na tebe neće ljutiti. Svi dobro znamo da si se sastajala s onim malim iz Dinama. Sa onim Švabom.

- Nije on Švabo - zausti Sara obraniti Jadrana, reći koju lijepu riječ o njemu, a onda se sjeti da joj se već tri dana nije javio, barem da joj da do znanja kako se ne ljuti na nju. Barem da joj pokaže koliko mu je, zapravo, užasno žao što su se posvađali i što mora otići. Nije napravio ništa od toga.

 - Nije on Švabo - reče Sara. - On je idiot.

Prisutni ljubitelji nogometa prasnuše u smijeh, a otac je ponovno zagrli.

- Ma, nije više bitno što je, ha, ha, ha! Bitno je da si ti poslušala svoga staroga oca i da si odigrala dupli pas onda kad je trebalo. Bitno je da si igrala za našu ekipu.

- Prestani! Nemam pojma o čemu govoriš! - ovaj joj je razgovor već doista išao na živce.

Bila je spremna u najskorije vrijeme dohvatiti neki oštar predmet ili sjekiru i sve te pijance u sekundi istjerati napolje. Toliko joj je prekipjelo.

- Kako nemaš? - začudi se njezin otac. - Tko onda ima? Tko je onda tog malog Švabu odveo na one oštre stijene prekjučer? Zbog koga se poskliznuo i slomio nogu, ha? Ne moraš se pretvarati, znamo da si se viđala s njim, svaki dan. Nije to ništa loše, pogotovo kad si odigrala tako maestralno i svojim prodorom u neprijateljski šesnaesterac iznudila penal u našu korist. Onemogućila si njihova najopasnijega igrača. Moram priznati da nisam očekivao da ćeš to učiniti, jer znam da si, kao i tvoja majka, malo na svoju ruku, ali, eto, svaka ti čast! Bravo! Dostojno si obranila boje svoga kluba. Pobrinut ćemo se da za to dobiješ posebnu zahvalnicu. Je li tako, predsjedniče?

- Tako je, tako je - reče predsjednik. - Takva požrtvovnost se rijetko viđa. Svaka čast.

Sara nije mogla vjerovati u to što je čula. Svi prisutni krenuše prema njoj, čestitati joj. Istrčala je napolje, iz kuhinje, iz kuće, iz dvorišta, odjurila je iz ulice. Nije, zapravo, pojma imala kamo juri. Samo je trčala, a Čunf je trčao za njom.

Čim ju je ugledao kako ljuta trči iz kuće i juri iz dvorišta, odmah je, onako iskusan, namirisao da tu nešto nije kako valja i istoga je trenutka pojurio za njom. Na kraju krajeva, bio je stariji i pametniji od nje i koga bi uopće bilo bolje poslati da pazi na tu dragu klinku, nego njega, starog i prekaljenog psa čuvara? Zato mudri Čunf nije gubio ni trenutka.

Čunf se nadao da Sara neće ponovno nestati, onako iz čista mira, kao onog dana, kad je potrošio cijelo prijepodne njušeći i istražujući mjesto na kojem je stajala prije negoli je, zajedno s onim dječakom, netragom nestala. Ako onda nije umro od straha, neće nikad. Doista je mislio kako je nestala zauvijek i bio je očajno tužan sve dok se nije, te večeri, vratila kući. Istina, ponovno se ponašala bedasto, uopće ga ne primjećujući, ali njemu se njegovo staro i osjetljivo srce tada ponovno vratilo na mjesto. Zato je sada odlučio poći za njom. Što ako joj se ponovno nešto takvo dogodi? Ne, to neće dopustiti.

Trčala je besciljno,  ne znajući zbog čega je sada krenula u ovom, ni zbog čega je idućega trenutka pojurila u nekom sasvim drugom smjeru. Činilo joj se da je nešto lovi, neka ružna slutnja ili nešto još strašnije i svim je silama htjela biti brža od toga, htjela je pobjeći daleko, daleko, negdje gdje je to što ju je lovilo neće moći pronaći.

Konačno, umorila se. Zastala je, hvatajući dah. Sjela je na kameni zidić. Valin je bio prepun takvih kamenih zidića koje je sagradio tko zna tko, tako zna kada. U školi su učili kako su takve zidiće gradili ljudi dok su se još bavili uzgojem ovaca, da bi spriječili tuđe ovce da pasu na njihovu zemljištu. Nije znala zbog čega joj je to baš sada palo na pamet, a nije je bilo ni briga. Sjela je odmoriti se. Čunf je dokaskao za njom i jednostavno se strovalio na tlo. Teško je disao i bilo mu je svega preko glave. Što mi sve ovo treba, ponavljao je u sebi, što li meni sve ovo treba.

- Čunf, ti si! - reče Sara. - Koliko te dugo nisam vidjela! Dođi k meni, Čunf.

Naravno da me nisi vidjela, htio joj je odgovoriti, kad si cijelo vrijeme jurila uokolo kao da te netko opalio daskom po glavi. Naravno da onda nisi uopće primjećivala svoga malog i vjernog psića. Pomisli to Čunf, baš onako ljutito. U prvi mah se još uvijek pravio užasno uvrijeđen, kao da mu nije ni na kraj pameti poslušati ju i prići joj. Onda je ipak popustio.

Ipak sam ja jedan pristojan pas, zaključi. Nije u psećoj prirodi dugo se ljutiti na svoje vlasnike, koliko se god ti vlasnici glupo ponašali. To nama psima nije urođeno, a ja tu ne mogu ništa. Zatim se, onako iscrpljen od duge trke, dovuče do Sare. Ona ga podigne i zagrli.

- Čunf, Čunf, Čunf - reče mu Sara, trljajući nos o njegovu njuškicu.

- Sara, Sara, Sara - reče joj Čunf, trljajući njuškicu o njezin nos.

- Kako si samo smješan!

- Aha, a ti mi sasvim ozbiljno izgledaš, ha?

- Čunf, što se to dogodilo? Što se to dogodilo da sam te sasvim zaboravila? Kako sam glupa bila, možeš li mi oprostiti?

Čunf joj, naravno, nije ništa odgovorio, nego ju je samo polizao po prćastom i pjegavom nosiću. Sve ti je oprošteno, samo nemoj da ti se to opet ponovi. Trebaš znati da se prijatelji nikad ne smiju zapostaviti, čak ni kad si zaljubljena, znaš. Baš joj je tako rekao. A ona je to shvatila i sama.

Još su neko vrijeme sjedili na zidiću, grlili se i mazili. A onda je stigao trenutak da Sara razmotri situaciju. Slutnja koja ju je proganjala i od koje je bježala po cijelome otoku, konačno ju dohvati. Srce joj se stegne od istine.

Jadran se nakon njihove svađe uopće nije vratio u kamp. Nastavio je lutati po otoku, ljut i jadan. Vjerojatno se sasvim slučajno, ili baš sasvim namjerno, našao u njihovoj maloj uvali, na oštrim stijenama. Vjerojatno je bio potpuno smušen i nije pazio kamo hoda. Te su stijene skliske, ali uopće tako ne izgledaju, pa i nije nikakvo čudo što se okliznuo i pao. Slomio je nogu. Zbog toga nije mogao odigrati posljednju utakmicu. Sada svi misle da ga je upravo ona namjerno odvela na te stijene.

Kako mogu?

Kako im uopće takvo što može pasti na pamet? Možda se to tako radi kad odrasteš, kad ti više ništa na svijetu nije sveto, ni bitno, kad ljudi više ne biraju sredstva kojima dolaze do cilja i kad je sasvim normalno da se gazi preko svega, samo da dobiješ ono što želiš? Možda je to doista tako, kad odrasteš. Sara to nije mogla znati, a nije htjela ni shvatiti. Ali, razmišljala je, kako im uopće nije neugodno zbog onoga što su pomislili? Nikad to ne bi učinila! Zaljubljena je u Jadrana i nikad mu ne bi učinila ništa nažao.

Kako mogu?

- Čunf, koliko je sati? - upita ga Sara, a on je samo blijedo pogleda.

- U ljudskom ili psećem vremenu? - upita ju Čunf, ali ga više nije slušala.

Spustila ga je na tlo i potrčala natrag prema mjestu. Ne opet, pomisli Čunf, opet ju je nešto udarilo u glavu. Bio je umoran i nije više mogao trčati. Zatim je Sara zastala.

Okrenula se i vratila se do njega.

- Oprosti, Čunf, neću te nikad više ostaviti - reče, uzme ga i s njim u naručju otrči do mjesta.

- Aha, vidiš - mislio je za sebe Čunf. - Mala ipak nešto uči. Da, da. Treba joj, doduše, neko vrijeme da savlada gradivo, no, ipak se vidi napredak. Neka, neka. Lijepo je to.

Zavali se u njezinim rukama.