14. Potraga

Zakasnila je. Tako su joj rekli u kampu, iz kojega su dinamovci otišli rano ujutro. Ukrcali su se na trajekt koji je kretao prema kopnu svakoga dana točno u devet i trideset. Nije su dogodila nikakva oluja, no, nebom su još uvijek gospodarili oblaci.

- A Jadran, onaj povrijeđeni, je li i on bio s njima? - upitala je čovjeka na porti kampa.

Ne, rekao je, koliko je vidio, toga dječaka nije bilo među njima. Glupo je, naravno, pomisli Sara, bilo očekivati da bi netko sa slomljenom nogom, mogao biti u kampu. Ako je još uvijek na otoku, onda je sigurno u ambulanti.

Otok Valin, koliko god bio omiljen kao turističko odredište, još uvijek nije imao bolnicu, tako da su svi hitniji slučajevi odmah prebacivani na kopno. Tako se dogodilo i s Jadranom, rekoše joj u ambulanti, jer je njegov prijelom bio doista gadan. Noga mu je pukla na dva mjesta, a od toga je jedan prijelom bio otvoren. Svi su potvrdili kako je pravo čudo da je s takvim ozljedama sam samcat došao do ambulante. Dežurni liječnik nije bio kvalificiran da bi izvršio operaciju, a čak i da je bio, ne bi je imao gdje napraviti, tako da je Jadran još prekjučer hitno prebačen gliserom lučke kapetanije u bolnicu na kopnu.

- Ne, nije ovdje - rekli su joj kad je nazvala tu bolnicu. -  Operacija je protekla u redu, a po njega su došli roditelji. Jučer su ga odveli u Zagreb.

Znači, u Zagrebu je. Sjela je, umorna od svega, ispod nekoga čempresa, a Čunf je sjedio uz nju.

- Čunf, što da radim? - upitala je. - Misliš li da se ljuti na mene? Misliš li da mene krivi za to što mu se dogodilo? Čunf, sve je to tako komplicirano.

Komplicirano, naravno, pomisli Čunf. Naravno da je sve to komplicirano kad ste vi, ljudi, sami po sebi užasno komplicirani. Zašto onda sve to ne bi bilo komplicirano?

- Nazvat ću ga u Zagreb - odluči Sara. - Nazvat ću ga i... i... i ne znam, zapravo, što ću mu reći, ali ga moram nazvati. Misliš da je to pametno?

Čunf nije ništa rekao, ali ona je već odlučila. Nazvat će i lijepo će se predstaviti. Zatim će pitati za njega, kako mu je, je li dobro i sve to. Nadala se da Jadran neće biti previše ljut na nju. Zbog čega bi i bio? Nije ga ona natjerala prema onim stijenama, mogao je umjesto toga lijepo otići u kamp, odspavati i sutradan bi bio sasvim spreman za utakmicu. Nasmijala se samoj sebi, jer se istoga trenutka sjetila kako se osjećala kad su se posvađali. Bila je potpuno zbunjena i uopće nije znala kamo treba ići i što raditi. No, sada sasvim sigurno zna. Sada će ga nazvati.

- Halo? - javila se ženska osoba, vjerojatno njegova mama.

- Dobar dan - reče Sara.

- Dobar dan - uzvrati ta osoba.

- Ja sam Sara. Jadran i ja smo se upoznali na Valinu, znate, to je onaj otok na koji je išao s klubom.

- Ah, ti si Sara - odvrati joj njegova mama. - Jadran mi je pričao o tebi.

Sigurno je pričao kako sam glupa i nedokazana, pomisli Sara.

- On sada spava, znaš - reče njegova mama. - Noga ga boli i morao ići rano ujutro na pregled. Veoma je umoran.

- A... a... inače, hoću reći - zamuckivala je - je li inače u redu?

- Pa, je, ne buni se previše. Kaže da se sportaši moraju naviknuti na ozljede, i tako. Dobro je, samo nije baš izvjesno kada će opet moći igrati nogomet.

- Joj, žao mi je - reče Sara.

- Nije previše tužan zbog toga. Čak kaže da mu je pomalo dosta toga i da bi se sada radije posvetio učenju.

- Aha, pa da, učenje je važno. A kad bi se mogao probuditi?

- Ne znam točno, tek je zaspao. Ali, ostavio je poruku za tebe. Na omotnici piše da je pročitam Sari ako nazove. Na tebe je mislio, je li? Ti si ta Sara?

- Da, da, ja sam.

- Evo, čekaj, samo malo, da je otvorim.

Njegova je mama dugo otvarala omotnicu i još je dulje rasklapala papir. Dovoljno dugo da Saru počnu moriti svakakve misli. Što je napisao? Možda više uopće ne želi čuti za nju? Možda unutra piše da ga ostavi na miru i da nikad više ne smije zvati. Možda joj je napisao da je glupača. Možda...

- Aha, evo. Hmm, pa ne piše baš mnogo. Piše samo...

Glupačo. Ne zovi me više.  Više te nikad ne želim vidjeti.

- ...piše samo: "Večeras u maloj uvali, oko devet." I njegov potpis. Hmm, ja tu poruku ne razumijem. Je li tebi jasna?

- Mislim da je. Hvala vam mnogo. Pozdravite ga kada se probudi, hvala vam i doviđenja.

- Doviđenja.

Klik. I klik.

A što sada?

To što joj je ostavio poruku da dođe uvečer u uvalu, moglo je svašta značiti. Moglo je to biti dobro, a moglo je biti i loše. Sasvim sigurno nije mami mogao ostaviti poruku na kojoj bi pisalo da Saru treba pošteno opsovati ako nazove. Možda će to osobno obaviti večeras, u uvali. Možda uopće neće ni doći.

Tko zna što će se večeras dogoditi.