15. Obračun
- Čunf, što da radim, što da radim, što da radim? Da ga ponovno zovem? Čunf, što da radim?
Cijelo je vrijeme postavljala ista pitanja. Što da radim i trebam li ga ponovno nazvati. Užas, pomisli Čunf, doista je dosadna.
Najbolje bi bilo da se malo smiriš, barem za početak, zaključi pas. Ustao je s omiljenoga mjesta, a to je bio mekani naslonjač u kutu Sarine sobe i odgegao se drugo omiljeno mjesto koje se nalazilo ispod Sarina radnoga stola. Tamo je bila rasprostrta njegova najmilija dekica. Najprije se lijeno rastegnuo, zatim protresao bez iznimke sve dlake od glave do repa, pa se na kraju sklupčao pod stolom i okrenuo glavu prema zidu. Trenutačno ga je Sara strašno, strašno, strašno i najstrašnije živcirala. Otkad je spustila telefonsku slušalicu, nije prestala cviliti i kukati. Vrpoljila se po sobi i stalno tupila:
Što da radim, pa što da radim?
Lijepo joj je savjetovao da ne bi trebala raditi baš ništa, osim što bi trebala otići u malu uvalu i pričekati devet sati, pa će joj tada vjerojatno sve biti jasnije. Zapravo, pomislio je kako bi najbolje bilo da već sada ode, mada je bilo tek pola sedam, da se makne i da ga više ne živcira, ali joj to nije rekao. Samo joj je tumačio kako mora biti strpljiva. Ali, ne! Ne možeš ti njoj to dokazati! Sada bi ponovno htjela zvati Zagreb da vidi je li se Jadran probudio, pa da ga pita što joj to želi reći u devet sati. Ma, hajde molim te!
Čunf joj je, po stotisućiti put, biranim riječima objasnio kako je bolje da ne zove, jer bi mogla ispasti naporna i dosadna, a dečkima to može ići na živce. Najbolje je da pričeka devet sati, nije to tako daleko. Tako joj je savjetovao. Naravno da se nije složila, pa joj je Čunf rekao da je glupa i nedokazana, onda je ona njemu rekla da je i on glup i dlakav, i tako su se sasvim lijepo posvađali. Onako, prijateljski.
- Čunf, pa ti mene uopće ne slušaš! Čuješ li ti mene uopće?
Ne, zafrkne njuškicom Čunf. Upravo sam oglušio i baš mi je najjače žao, ali doista te ništa ne čujem. Možda bi mi se sluh vratio ukoliko bi prestala urlati. Ovako, sumnjam.
- Čunf, ti si jedno najobičnije pseto! Lijepo te pitam što da radim, a ti se ponašaš baš kao pravi pravcati prasac! Da, to ti i jesi: najobičniji, pravi pravcati prasac! Pogledaj se samo!
Čunf se malo zamisli. Čekaj sad, pa ne mogu biti i najobičnije pseto i najobičniji prasac. Morala bi se odlučiti. Jesam li pseto ili prasac?
- Mene ovdje nitko ne voli! Nitko! Čak ni moj vlastiti pas! Ajoj, kakav je to život! Nikoga nije briga za mene! Što da radim?!
Zaridala je najjače što je mogla. Bacila se na krevet, zabila glavu u jastuk i zatulila. Zvuči kao tvornička sirena, primijeti Čunf. Istina, nikad u životu nije imao priliku čuti tvorničku sirenu pošto na Valinu nema tvornica, ali su mu neki pseći prijatelji jednom davno sasvim lijepo i zorno objasnili kako se tvornička sirena glasa. Sara je zvučala upravo tako. Auu, pa onda opet auu, pa još jednom auu, i tako nekoliko puta.
Bio je uvjeren da mala glumi i da će prestati kad konačno shvati da ga njezine lažne suze uopće ne diraju. Čekao je, sklupčan pod stolom, da Sara prestane s prenavljanjem.
Čekao je nekoliko minuta. Nije prestajala. Auu, auu, auu.
Zatim je odlučio još malo pričekati. Pa još malo. Pa još najmanje.
Još je uvijek plakala.
Ovo je, možda, ipak ozbiljno?
Upravo je namjeravao ustati i provjeriti plače li Sara zaista ili stvarno dobro glumi, kad netko zakuca na vrata. Sara istoga trenutka izvuče glavu iz jastuka.
- Jadran? Ti si? - upita Sara.
Aha, odmah je prestala plakati. Znao sam da samo glumi, zaključi Čunf, ne okrećući njuškicu od zida. Poznavao je Sarine trikove i kerefeke, toliko je bio mudar. Samo glumi i prenavlja se.
- Nije, sine. Tata je - reče njezin otac, još uvijek ne ulazeći.
- Što sad ti hoćeš?
- Pusti me malo unutra, da porazgovaramo. Kao otac i sin, ha? Otključaj vrata, može?
- Nemamo mi o čemu razgovarati. I nauči se već jednom da ti ja nisam sin! Imaš ti svoga sina. To ti je onaj koji natjeruje loptu.
- Aha. A da me ipak malo pustiš? Neću te mnogo gnjaviti.
- Joj, kako si dosadan. Dobro, pustit ću te, ali samo nakratko. Imam mnogo posla.
Mnogo posla?, pomisli Čunf. Ima mnogo posla? Ne radi ništa osim što cvili, razvlači se po krevetu i maltretira svoga psa, to jest mene, i tako već cijelo poslijepodne, pa onda još i laže da ima mnogo posla. Aha, i ja bih volio imati takvoga posla, uzdahne Čunf te se promeškolji s posebnim guštom. Možda će sada malo gnjaviti tatu, pa će mene barem nakratko ostaviti na miru, pomisli. Otkad sam se ujutro probudio, nisam ni oka sklopio. Ne može to tako.
Sara otključa vrata i pojuri natrag na krevet. Otac ih odškrine, uđe i sjedne na rub kreveta. Pokušao je staviti ruku Sari na rame. Izmakla se, sjela nasuprot njega, sklupčala noge i obrglila ih rukama. Izbjegavala je njegov pogled. Oči su joj bile crvene i natekle od sline brige i suza. Nije htjela da se to primijeti. Osim toga, bila je užasno ljuta na njega.
Otac je u ruci držao pozlaćeni pokal na kojem je pisalo: "Najboljem strijelcu ljetnog turnira". Zatim, velikim slovima, ime njezinog brata: Mali.
- Sara, sine, plakala si?
- Nisam. Zbog čega bih plakala? - odgovori osorno.
- Pa ne znam, pitam samo.
- Nisam.
- Dobro onda. Pita mama hoćeš li što pojesti. Napravila je pečene paprike, ti to najviše voliš. Hoćeš?
- Neću. Nisam gladna.
- Aha.
Koliko god Čunf nije prisluškivao i koliko ga god nije briga o čemu pričaju, ipak je u zraku osjetio nelagodu. Sarin je otac stalno zamuckivao i kašljanjem pročišćavao grlo, a Sara je šmrcala i duboko disala.
Najozbiljnije je namjeravala suspregnuti ljutnju i odslušati sve što joj otac ima za reći. Htjela je da što prije ode iz njene sobe, da može u miru cviliti. Usredotočila se, trudeći se ne eksplodirati od sline ljutnje. Mislio je da je pokvarena. Mislio je da je ona odvela Jadrana na stijene. Vjerovao je da bi ona bila u stanju napraviti nešto tako podlo. Veoma se ljutila na njega. Nadala se samo da otac neće reći ništa što bi je natjeralo da tu ljutnju i iskaže. Naravno, nije mogla dugo izdržati. Zapravo, bilo je sasvim dovoljno da otac započne rečenicu.
- Nije li prekrasan? - otac ponosno ispruži pokal i zavrti ga po zraku. - Pogledaj samo, sine!
- E, da se prvo nešto dogovorimo! - potpuno je poludjela i stala se derati. - Nikad nije previše voljela kad bi je otac nazivao "sinom". Ponekad bi joj to, istini za volju, bilo simpatično. Ali, sada ne. Sada joj je bilo dosta i svoju ljutnju više nije mogla držati u sebi.
- Nisam ti ja sin, to sam ti već rekla i zato me nemoj više tako oslovljavati! Zovi me po imenu ili me više nemoj zvati, dobro!?
- Dobro sin... to jest, Sarice, dobro. Ne moraš se odmah ljutiti, pa dobro znaš da ja to iz milja.
- Ništa iz milja! Dosta mi je bilo! Nisam ja muško!
- Dobro, dobro, smiri se, daj se saberi. Koji ti je vrag? Slušaj, sin... ovaj, Saro. Ne znam kako si ti sebi protumačila ono naše slavlje ujutro, ali nikako nisam htio da ispadne da te klub zaobišao u proslavi, znaš. Zato su svi oni ljudi i došli u kuću. Zato su i pričekali da se probudiš, da ti čestitaju. Ti si pravi igrač. To je bila velika pobjeda. Ne znam zašto si onako izjurila. Evo, primi pokal, opipaj ga. Kao da je pravo zlato, ha?
Sara je neko vrijeme šutjela i samo promatrala oca, ne zato jer nije znala što bi odgovorila, nego zato što je sada već bila toliko bijesna da je bila spremna razbacati sve stvari po sobi, gađati ga bilo čime što joj se nađe pod rukom i ponovno izjuriti napolje. Samo ga je gledala u oči, ne mareći što su joj oči crvene od suza. Baš je briga, neka vidi.
- Saro, sine, pa ti si zbilja plakal...
Otac nije stigao završiti rečenicu.
- Plakala! Da! Normalno da sam plakala! Što misliš kako bih se trebala osjećati?! Trebala bih možda umirati od smijeha? Ha?
- Nisam baš mislio da moraš umirati od smijeha, nego se zajedno s nama veseliti, ipak je ovo velik dan za naš klub, znaš. I za cijeli otok. Pogledaj ovaj prekrasan pokal. Primi ga, slobodno.
- Ne mogu vjerovati! Ja ne-mo-gu vje-ro-va-ti! Ti doista misliš da je nogomet jedina stvar na svijetu i da se cijela zemaljska kugla vrti samo oko nogometa!! Vidiš li ti uopće dalje od svoga nosa? Zar ne shvaćaš da drugi ljudi imaju i neke druge problem osim tog tvog idiotskog nogometa?! Uopće te nije briga za to, ha?!
- Hej, lakše malo! Kao prvo, uopće ne mislim da se baš cijela zemaljska kugla vrti oko nogometa. Negdje ljudi vole i košarku. A kao drugo...
- Košarku?! E, pa sad ću ti reći! Taj tvoj nogomet je najodvratnija stvar na svijetu! Zašto mi sada donosiš taj bezvezni pokal? Šta bih ja sada trebala? Umrijeti od divljenja? Čak nije ni pravi nego jeftina kopija! Bez-ve-ze!! I ne znam kako ti je uopće moglo pasti na pamet da sam namjerno odvela Jadrana na stijene da se razbije! To bi palo na pamet samo nekom monstrumu!
- Ma, pa čekaj malo, nemoj tako, daj da ti objasnim. Nisam tako mislio.
- Nisi ti uopće mislio, u tome je stvar! Da si mislio, ne bi ti tako nešto palo na pamet! - Sara je bila na rubu eksplozije i Čunf je razmišljao treba li se umješati i nekako spasiti Sarina oca od njezinih izljeva bijesa. Ipak, nije se usudio ni pomaknuti. Poznavajući Saru, uskoro bi moglo svašta početi letjeti po sobi, pa je najbolje ostati zaklonjen ispod stola. Koliko bi sada moglo biti sati?, pomisli. Da je bar oko pola devet, pa da Sara mora krenuti. Nekako mu se činilo da ovaj razgovor neće dobro završiti.
- Sara, smiri se! Čuješ li me?! Sada je dosta! - zaurla otac i pokuša se izmaknuti jastuku koji je Sara bacila na njega. Nije uspio.
- I meni je dosta! - zaderala se Sara - Dosta mi je svih vas, koliko vas god ima! DOOSTAA!! - od silne je muke toliko pocrvenjela da se Čunfu učinilo da će jednostavno puknuti. Nalikovala je na crvenu papriku i, istini za volju, djelovala prilično smiješno. No, Čunfu nije bilo ni na kraj pameti to joj reći. Barem ne sada.
Je li rekao da je nalikovala na ljutu papriku? Ma ne, pogriješio je... nalikovala je na najljući feferon! Situacija se opasno približavala točki u kojoj svako događanje postaje opasno po život, pa se Čunf nije usudio ni disati. Tada se na vratima pojavila mama.
- Točno, sada bi doista bilo dosta! - vikne.
U trenutku je sve utihnulo. Otac se zaledio, a Sara zaustavila jastuk u letu. Čunf je prestao disati. Mama je ušla u sobu.
- Dosta više! Toliko se derete da ste već uznemirili goste! Da ste se istoga trenutka smirili!
Sada je već bilo ozbiljno. Čunf je znao da se Sarina majka nikad ne miješa u njezine svađe s ocem. Osim kad oboje ne pretjeraju.
- Ali, draga - zaustio je otac nešto reći.
- Ništa draga! Dosta mi vas je. Ponašate se kao prava pravcata derišta! Sramota! Utišajte se!
- Ja sam samo došao porazgovarati. Ona je prva počela - spusti otac glas i uperi prst u Saru.
- Ma nemoj! - namršti se Sara - A zašto si uopće dolazio? Ja te nisam zvala.
- Dobro, jeste li me čuli? - mami je prekipjelo - Savršena tišina! Sve vas treba dovesti u red. Ti! Slušaj me sada dobro!
Okrenu se prema Sarinu ocu, a ovaj se ukoči. Njegova mu je supruga imala nešto za reći, a znao je vrlo dobro da ne bi bilo pametno ne pokazati zanimanje za njezine riječi. Znao je da bi to bilo opasno. Potpuno se smirio.
- Pošto danas zbog noćašnjega slavlja nema poslijepodnevnog treninga, pomoći ćeš mi oko postavljanja stola za večeru za goste.
- Ja? Večeru? Stol za goste? Ti nisi normalna, mora da se šališ! - začudio se otac.
Zaista, nikad nije postavljao stol, niti se bavio bilo kakvim stvarima koje bi se čak i najmanjim dijelom ticale kuhinje. Dobro, osim što je volio jesti.
- To je ženski posao, ja to neću raditi! - djelovao je prilično odlučno.
No, izraz lica mu se iznenada nekako smekšao kad mu se majka približila. Čak se pokušao i nasmješiti. Kiselo, doduše.
- Slušaj me, dragi - majka uopće nije vikala, niti je povisila glas. Bila je sasvim mirna i svima je bilo jasno da sada više nema zafrkancije. Ponajviše je to bilo jasno Sarinu ocu. Sada se razgovara ozbiljno.
- Slušaj me dobro. Dosta mi je tvoga nenormalnog ludovanja oko nogometa. Nikad ti nisam ništa prigovorila, jer sam mislila da ćeš se smiriti kad se ispušeš i kad Valin konačno ponovno pobijedi na tom tvom turnirčiću. Vidim da sam sve ove godine bila u krivu i da uopće nemaš namjeru usporiti. E, pa sada ćemo drukčije!
Sjela je na mekani naslonjač kojega je Čunf smatrao svojim vlasništvom i obavezno bi se naljutio ukoliko bi netko drugi, osim Sare, sjeo u njega. Ipak, sada mu nije bilo ni na kraj pameti bilo što reći. Samo se još više zavukao pod stol i šutio.
- Od sada očekujem da mi i ti i Mali pomažete u kućnim poslovima, bez obzira je li riječ o pansionu ili o obiteljskim stvarima, svejedno. Dosta je bilo.
- K... kako to misliš, draga?
- Znaš ti dobro kako ja to mislim. Odnositi smeće, pokositi travu u vrtu, postaviti stol, promjeniti posteljinu i tako. Razni kućni poslovi.
- A Sara? - upita otac - Imaš Saru. Neka ti ona pomogne.
- Sara mi pomaže i više nego što može. Osim toga, uskoro počinje školska godina i ona neće imati previše vremena. Sada ćeš morati pomagati i ti.
- Ali sve su to ženski poslovi. Moj sin i ja to ne možemo raditi. Jesi li ti normalna, pa svi bi nam se smijali.
- Ma nemoj, svi bi se smijali?
- Da, sigurno. Poznato je da se na Valinu muškarci bave samo sportom i politikom. Sve su ostalo ženski poslovi.
- Ma, jesi li siguran? Hoćeš li da ti nabrojim koliko tvojih kompanjona pomaže ženama kod kuće, ali se srame o tome pričati u konobi? Hoćeš?
- Ah, govoriš gluposti, kao i obično.
- Gluposti ili ne, svejedno. Samo, neka ti bude jasno da ćete nam vas dvojica razmaženaca od sada pomagati, ili više nema nogometa.
- Da mi ne bi to ti zabranila? - pobuni se otac i nagne se, kao da će se dignuti, ustati i zauzeti čvrst stav i jasno pokazati što misli o maminu planu. Nije uspio ništa od toga. Majka je bila brža. Ustala je, pritisnula mu prst na čelo i ponovno ga odgurnula na krevet. Zatim mu je tim istim prstom podigla bradu.
- Ljubavi, nemoj se toliko mrštiti. Dovoljno si dugo bio dječaćić. Mislim da je krajnje vrijeme da odrasteš i preuzmeš neke odgovornosti. Tako će morati biti, znaš? Nema druge, gostiju je previše i mislim da se ne bi smio previše buniti zbog toga - utisne mu poljubac u čelo.
U isto mjesto gdje ga je prije nekoliko trenutaka pritisnula prstom.
Vjerovatno joj je otac htio nešto odgovoriti, obraniti se, očuvati svoju slobodu i pravo na dnevnu porciju sporta, ali nije. Šutio je cijelo vrijeme dok je ustajao, pokunjeno uzimao pozlaćeni pokal u ruke, prilazio vratima Sarine sobe i otvarao ih. Prije negoli je izišao, samo se osvrnuo.
- Niste normalne. Vidi se da ste u rodu.
Zatim je na brzinu izišao napolje. Majka se okrenula Sari. Nisu više izgledale onako ljutito. Čunf je osjetio nekakvo olakšanje u zraku.
- Dobro, da čujem sad što tebe muči - okrene se majka Sari - Obriši se, sva si zamusana. Evo ti maramica.
- Neka, ne treba mi. Dobro sam - reče Sara.
- Ne budi tvrdoglava, nego lijepo ispuši nos i reci mi što te muči. Možda ti mogu pomoći. Ti znaš da te tvoj otac voli najviše na svijetu, zar ne? Samo možda ponekad izabere čudan način da to pokaže, znaš.
Sara uopće više nije bila borbeno raspoložena. Nije više imala snage za prepirku s majkom, čak i da je postojao neki pametan razlog za to. Osim toga, bila je potpuno svjesna da joj majka nikako ne bi dopustila razgovarati s njom na način na koji joj to dopušta otac. Oko ozbiljnih stvari mama se nikad nije šalila i to su svi znali. Za Saru je pak ovo bila najozbiljnija stvar otkada postoji svijet.
- Ma, znam ja da me on voli. Zapravo se uopće ne ljutim na njega. Muče me sasvim druge stvari, a on mi je samo naletio - reče napokon.
Držala je maramicu u ruci i gledala negdje u pod. Čunf se potpuno opustio. Znao je da će joj mama pomoći. To jest, ako maloj uopće ima pomoći. Kad je toliko nedokazana.
- Onaj dječak, zar ne? Kako se ono zove? Znam da ima lijepo ime.
- Jadran. Zove se Jadran.
- Da, Jadran. Lijepo ime. - Znala je mama vrlo dobro kako se taj dječak zove, ne bi bila prava mama da ne zna, no razgovor je nekako morao započeti.
- Je. Najljepše ime na svijetu - potvrdi Sara.
- Ma daj, ja sam mislila da je najljepše ime na svijetu Čunf.
Čunf se u sebi nasmije. Naravno da je mama ponovno bila u pravu. Čunf je ponosno i pouzdano ime. Baš kao i on.
- Čunf je lijepo ime - reče Sara i zastane malo - za psa. To nije dobro ime za čovjeka. Jadran je ljepše.
Kako to misliš?, začudi se Čunf. Moje ime nije za čovjeka? Ma nemoj! Moje bi ime odlično pristajalo bilo kome, ne samo psu, bio je siguran Čunf. To je pravo ime za bilo koju životinju: vjeverica Čunf, češljugar Čunf, slon po imenu Čunf, čopor vukova Čunfova... svi bi se na svijetu mogli zvati Čunf. Kako onda ona misli da to ime nije dovoljno dobro za nekog tamo klipana? Jadran? Baš neko bezvezno ime. Mala doista nije pri sebi.
- Što se dogodilo, Sara? Otišao je, a nije se pozdravio? Posvađali ste se? Nečim te razočarao?
- Da. Sve to. A onda mi još ujutro dođe tata i kaže da se Jadran sav polomio i da sam ja zaslužna za to.
- Pusti ti sad što kaže tata. Znaš da se previše uzbudi kad je o nogometu riječ.
- Znam. Ne čuje i ne vidi ništa što nema veze s loptom i golovima. Zar mu doista više nećeš dopustiti da se bavi nogometom? Ni Malome?
- Ma, ne, gluposti. To sam mu samo rekla kako bih mu privukla pažnju. Inače tvoj otac ne čuje ništa što mu tumačim ukoliko to nema veze s nogometom, to si dobro primijetila. Kao da govorim zidu. Ne mogu im ja zabraniti da se bave nogometom, to bi bilo suludo. Ali, svejedno će ubuduće morati pomagati. Previše je posla za nas dvije, zar ne?
- Pa je - potvrdi Sara. - Dobro je da im nećeš zabraniti jer je Mali zbilja dobar, znaš. Izvanredan je. Mogao bi daleko dogurati, sigurna sam.
- Znam, znam, sve ja to znam. Što ti misliš, kakva bih ja to bila majka kad sve to ne bih znala? Ha?
- Imaš pravo.
- I, onda što je s Jadranom? Posvađali ste se i niste se pozdravili prije negoli je otišao? To i nije neki problem. Jednostavno ga nazovi i pozdravi, pitaj ga za zdravlje i tako to... Mladim ljudima to ne bi trebalo biti teško.
- Jesam, već sam zvala, ali je spavao. Njegova mi je mama rekla da joj je napisao da... - Sara zastane.
Skoro joj je izletjelo da joj je Jadran poručio kako treba doći u uvalu u devet. Nije mogla to reći, jer bi mami to bilo čudno. Kako se bilo što može dogoditi u devet u uvali, ako je Jadran u Zagrebu? Ako bi joj to rekla onda bi joj morala nekako objasniti i ponešto o Jadranovim sposobnostima, pa bi joj onda sigurno izletjela i koja riječ o tome što ona može, a nije bila sigurna da je spremna tu tajnu javno obznaniti. Čak ni mami. Zato je zastala.
- Napisao je... što? - upita je majka.
Bila je tiha i uporna uvijek kad je trebalo nešto doznati i nikad nije dopuštala da se razgovor razvije u nekom neželjenom pravcu. Uvijek je doznala ono što ju je zanimalo. Sari je bilo nevjerovatno teško čuvati svoju tajnu uz tako pronicljivu mamu.
- Ma, da će mi se javiti kad se probudi. Tako je napisao.
- Zašto si onda toliko uzrujana? Ako je rekao da će ti se javiti, onda će ti se javiti.
- Ali ne znam ljuti li se na mene! To me muči. Neću da se ljuti na mene! Nisam kriva što se razbio!
- To te muči? Ajoj! Slušaj me dobro, Sara - majka joj obujmi lice i pogleda je u oči. - Ti si pametna. A ako se zanimaš za toga dječaka, onda znači da on nije ni glup, ni običan, inače ti nikako ne bi bio zanimljiv, nije li tako?
- Jest.
- Znam. A kako Jadran nije glup, sigurno neće pomisliti da si kriva za njegovu nezgodu. To bi samo budala pomislila. Je li tako?
- Valjda jest. Ne znam, mislila sam da ja ponovno nazovem njega pa da vidim je li se probudio. Što ti misliš o tome? Da ga nazovem?
- Mislim da ne bi trebala. Mogla bi ispasti nametljiva i dosadna, a to nije lijepo. Ni pred Jadranom, ni pred njegovim roditeljima. Ako je rekao da će te nazvati, onda trebaš pričekati, to je sve. Ako ti se ne javi do sutra, onda ga slobodno nazovi i pitaj zašto nije nazvao. Sada nemoj. Strpi se još malo.
Vidiš kako je mama pametna, pomisli Čunf, govori joj sve od riječi do riječi, točno onako kako sam joj i ja govorio. Po tome se vidi da je užasno inteligentna.
- Znači, da ne zovem?
- Ja ne bih.
- Aha.
Kako da ga ne nazove? Tek je pola sedam i tko može čekati do devet? To je tako daleko. Ili, još gore, čekati do sutra? Užas! To nitko živ ne bi izdržao. Neljudski je toliko čekati.
- Zašto se ne zabaviš s nakitom, na primjer, dok čekaš da te nazove? To ti lijepo ide.
- Ne mogu sada. Previše sam nervozna - nije lagala Sara.
- Onda mi pomogni pokupiti rublje iz vrta. Smračilo se. Moglo bi svakoga trenutka početi padati.
Sara pogleda napolje. Da, mama je imala pravo. Svakoga će trenutka pljusnuti. Oblaci su se spustili tako nisko da su skoro doticali more.
Nešto se važno događa na nebu.