16. Mala uvala, oko devet

Doista je pljusnulo. Sara je sakrila Čunfa pod kabanicu i navukla kapuljaču na glavu. Čunfu se, naravno, uopće nije išlo, no budući da mu se Sara lijepo ispričala zbog toga što ga je nazvala prascem i još ga ljepše zamolila da pođe s njom, drugog izbora nije imao. Nekoliko je puta ipak ispustio dubok uzdah kojim joj je dao do znanja kako mu je teško u životu, a onda se smirio. Sara je zajahala bicikl.

Jurila je mokrim ulicama do one stazice koja, nakon što se odvoji od glavne ceste, vodi prema maloj uvali. Bila je uzbuđena. Čunf se privio uz nju, tražeći zaštitu od kiše, a njezino je srce lupalo snažno da je svako malo morao okretati glavu na drugu stranu da mu ne probije bubnjiće.

Sišla je s bicikla i spustila se neprohodnom stazicom do mora. Bilo je točno devet sati i u maloj se uvali nije događalo ništa posebno. Kiša je pljuštala, more se pjenilo, a poneki bi nepažljivi val zapljusnuo stijenu na kojoj je stajala Sara i sasvim ju smočio. I nju i Čunfa.

Stajala je očekujući. Devet je sati već prošlo, a ništa se nije dogodilo. Idemo kući, navijao bi Čunf u bilo kojoj drugoj prilici, no sada je bio posve svjestan koliko je važno ostati. Sara jednostavno nije htjela vjerovati da se zaista ništa neće dogoditi. Čunf je pak bio potpuno siguran da se nešto mora dogoditi. Dobro ili loše, nije mogao znati, ali nešto se svakako mora dogoditi.

Kiša je sve jače i jače lijevala, valovi su postajali sve bezobrazniji, a Sara sve očajnija. Uskoro će izgubit svaku nadu, krenuti kući i svim će silama nastojati zaboraviti i ovo ljeto i Jadrana i glupi nogometni turnir koji ga je doveo k njoj. Da, tako će napraviti. Zamišljena, tužna i sasvim zbunjena, uopće nije primijetila Čunfovo lajanje. Ili je pomislila kako Čunf laje na valove.

A onda je, odjednom, kiša prestala. Ali ne posvuda. Sara se osvrne oko sebe i shvati da svuda uokolo kiša još uvijek lije. Osim po njoj. Stajala je na mjestu gdje kiša više nije padala. Tek je tada shvatila da Čunf laje. Pogledala je najprije svoje malo pseto, a zatim je pogledala uvis. Čunf je tamo gore nešto primijetio i glasno je lajao na to.

Visoko gore, nešto je natjeralo oblake da se razmaknu i rastvore svoj pokrivač na točno određenom mjestu. Iza debelih naslaga oblaka Sari se ukazalo potpuno vedro, pravo ljetno noćno nebo. Sve zvijezde su bile tamo. Lijepo su osvjetljavale nebo. Neke su samo stajale i sjajile se, tek tako, a dvije su i pale. U sredini tog komadića vedroga neba stajao je pun Mjesec. Čunf nije podnosio pun Mjesec. Nekako ga je ta svjetiljka oduvijek živcirala i svojski se trudio preplašiti je svojim grozomornim lavežom.

U potpunom mraku, u olujnoj noći, Čunf i Sara stajali su pod vedrim nebom, obasjani sjajem punoga Mjeseca. Čunf je lajao, a Sara je zaplakala. Jer, taj je djelić vedroga neba polako, ali sasvim sigurno poprimao poznati oblik i već je unaprijed znala što će ugledati. Ipak, bila je nestrpljiva. Jedva da je dočekala da gusti, crni oblaci tu rupu na nebu oblikuju u srce. Jedno veliko, ogromno srce, prepuno zvijezda. Srce obasjano mjesečinom.

Jadran se nije ljutio na nju.