17. Tamo, tamo moraš ići
Plakala je poput tužne godine, mada nikad u životu nije bila stretnija. Plakala je tako dugo i tako neutješno da su njezine suze padale po Čunfu koji je taman pomislio kako je kiša prestala i upravo izvukao glavu ispod kabanice. Čunf ju je čudno gledao, a ona nije mogla prestati. Dugo se Sara divila velikom srcu napravljenom od oblaka. Odjednom, osjeti da nešto mora učiniti. Nije točno znala što.
- Što da radim, Čunf, što da sada radim? Moram mu nekako odgovoriti. Moram mu dati do znanja da sam bila ovdje, inače bi mogao pomisliti da se još uvijek ljutim na njega.
- Ma, ne bi to mogao misliti. Zvala si ga kući i pitala za zdravlje. To ne radi netko tko se ljuti.
- Svejedno, mora saznati da sam bila ovdje!
- Nazovi ga sutra ujutro, to je najpametnije, ništa drugo sada ne možeš napraviti, zar ne? Već je kasno.
- Ujutro? Tek sutra ujutro? Ne, ne, ne, sutra će biti prekasno. Sada je pravo vrijeme.
- Pravo vrijeme? Za što?
- Pravo je vrijeme, Čunf! Mora znati da sam došla. Sada! Sutra će biti prekasno!
Čunf doista nikako nije shvaćao zbog čega.
- Ovo je predivno, Čunf, pogledaj kako one zvijezde sjaje!
- Istina, lijepo je. Samo me živcira Mjesec. Nikako da ga preplašim.
- Jadran me voli, Čunf. Ovo je važnije od svega, ne shvaćaš li? Ovo je važnije od života! Ovo je... ma, moram nešto napraviti!
Čunf je bio uvjeren kako će Sara još neko vrijeme ludovati i razbijati glavu oko toga što bi trebala učiniti. Uskoro će odustati, znao je. Shvatit će da ovoga trenutka ne može napraviti baš ništa, otići će kući i zaspati, sretna i nestrpljiva. Probudit će se rano ujutro, nazvati Jadrana i sve će biti u najboljem redu. Njih dvoje će razgovarati dugo i zaljubljeno i bit će sretni. Tako i treba biti. Zaslužili su.
- Ne mogu čekati do ujutro, Čunf - reče Sara, vrlo odlučno. - Nešto se mora dogoditi, sada. Sad ili nikad.
Sad ili nikad - što? Čunfu nije bilo nimalo jasno o čemu govori. Ah, zbunjena je i sretna, zaključi, razumljivo je da blebeće gluposti. Upravo joj je netko po prvi put izjavio ljubav, to nije mala stvar. U ovim trenucima sve joj treba oprostiti, jer nije u stanju razmišljati svojom glavom, sada je srce previše ometa u tome. Tako je to kod tih mladih, to su te godine. Ispuhat će se uskoro, pa ćemo polako krenuti kući.
No, Sara nije bila spremna otići. Izvadila je Čunfa iz kabanice i spustila ga na tlo.
- Što to radiš? - vrisne Čunf. - Jesi normalna? Vidiš da je sve mokro. Prehladit ću se! Uhvatit će me reuma! Zaradit ću upalu pluća! Diži me natrag! Čuješ li me?!
Nije ga čula. Okrenula se prema pučini. Usred oluje, sretna i zaplakana, Sara se odlučila javiti Jadranu. Sada. Istoga trenutka. Odjednom je shvatila što treba učiniti.
Bio je pravi trenutak da počne.
- Heej, ti, tamo gore! - vikne Čunf. - Dosta je bilo prenemaganja! Diži me, pa da idemo kući! Dosta je bilo! Gladan sam! Mokar sam! Hladno mi je! Nazvat ćeš ga sutra! Idemo! Heej!!
Bila je potpuno svjesna da je tek početnica i da joj nisu ni izdaleka poznate sve tajne njezine sposobnosti. More je bilo nemirno i tvrdoglavo. Neke su joj teške struje stajale na putu i bilo je izvan svake pameti uopće pomisliti da bi mogla uspjeti u svome naumu. Ipak, ni u jednom trenutku nije dvojila oko toga. Pustila je srce da je vodi i znala je da ne može pogriješiti.
Napravila je nekoliko neodređenih pokreta rukom.
More najprije uopće nije reagiralo, samo se pjenilo i udaralo valovima, kao i prije. Zatim se, sasvim polako, počelo kretati. Sporo i tromo, najljenije, počelo se prelijevati po obali. Najprije po oštrim stijenama na kojima se Jadran razbio. Sara ih više nije htjela gledati. Da nisu oštre i klizave, možda se sve ove gluposti ne bi ni dogodile i možda bi Jadran još uvijek bio ovdje. Glupe stijene! More ih je napalo, svom svojom žestinom. Udaralo je o njih bijesno i ljutito, upravo onoliko ljutito koliko se na njih ljutila Sara. Ubrzo ih je odlomilo od kopna i zauvijek progutalo. Na njih se više nitko nikad neće ozlijediti. Sara se nasmješila.
Stajali su pod velikim srcem, Sara i Čunf, punim zvijezda, potpuno okruženi morem. Sara je promatrala divlju vodu, opčinjena, dok se svuda oko njih pjenilo. Uperila je prst prema srcu na nebu. More se istoga trenutka diglo do oblaka. Čunf se stisnuo uz njezine noge i drhtao.
- Što je ovo? Što je ovo, ljudi?! Ova lokva je podivljala! Sasvim je poludjela! Diže se u nebo! Sve će progutati!
Sara se okrenula prema sjeveru. Tamo je Zagreb. Ispružila je obje ruke u tom smjeru i naredila moru:
Tamo, tamo moraš ići.
More nije htjelo poslušati. Stajalo je u zraku, dopirući do oblaka. Dalje se nije usudilo krenuti.
Sara ponovi naredbu.
Osjetila je kako joj more govori da prestane, da razmisli i da stane. Upozoravalo ju je da pučina ne smije napustiti obalu. Upozoravalo ju je da postoje granice koje se nikako ne smiju prijeći. Upozoravalo ju je da se dalje ne smije. Tako je određeno i tako mora biti.
Nije je bilo briga, ovo je bilo važnije od svega. Nije se htjela prepirati, ni nadmudrivati, samo je još jednom naredila:
Tamo, tamo moraš ići.
- Ovo neće biti dobro - zacvili Čunf.
- Prestani Sara - vikao je - prestani, ovo me plaši!
Nije ga slušala. Znala je što želi i ništa je na svijetu nije moglo zaustaviti. Ruke su joj trnule, a u glavi joj je bubnjalo, ali se nije obazirala na to. Osjetila je kako je obavija tama. Nije se bojala. Upotrijebila je posljednju trunu snage i još jednom, poslijednji puta, naredila. Oštro i nedvosmisleno.
- Tamo, tamo je Zagreb, tamo moraš ići.
Sljedećeg ju je trenutka tama potpuno obavila i Sara je tiho prešla dopuštene granice, u tamni svijet koji se odjednom rastvorio pred njom.
A more?
More više nije moglo zanemariti njezinu novopronađenu snagu, nije se smjelo oglušiti o njezine zahtjeve. Poslušalo ju je.