18. Medo

Polako, oči joj se počnu privikavati na tamu.

Ovdje nije bilo Čunfa. Ovdje nije bilo njezina otoka. Nije bilo niti Zagreba, ni Jadrana, ni mora, ni oblaka. Ovdje nije bilo ničega. Nije znala gdje se točno nalazi, ali je osjećala da je potpuno sama.

Znala je da je učinila nešto nedopustivo, nešto što se nikada nikada nikada ne smije činiti. Također je znala da je zbog toga sada ovdje. Čudno, to je nije nimalo smetalo, nije joj bilo žao. Učinila je nešto što je morala učiniti i bila je uvjerena kako nije mogla postupiti drukčije. Tako ju je vodilo srce i tu nije bilo pomoći.

Nije znala koliko će dugo morati biti ovdje, niti hoće li ikad moći pronaći put natrag. Bila je umorna i nije mogla razmišljati o tome. Time će se baviti poslije. Pipajući oko sebe, pronašla je neko mekano mjesto. Tu će se odmoriti i tek će tada razmisliti što će dalje. Ušuškala se i savila ruke pod glavu. Tako je najudobnije spavala.

Pomislila je da će, kad se probudi, možda sve biti po starom. Možda će se probuditi u svome krevetu, možda će ustati vesela kao i uvijek i možda će ponovno otići s Čunfom u malu uvalu. Ona će se igrati s morem, a Čunf će spavati pod debelom borovom granom. Tko zna, možda će, kad se jednom probudi, shvatiti da se zapravo ništa od svega toga nije dogodilo. Možda će shvatiti da je samo sanjala.

Dok se uspavljivala, mislila je na Jadrana i na poruku koju mu je poslala, a trenutak prije negoli ju je san posve savladao, učini joj se da do nje dopire miris mora i da u daljini čuje valove. I neku lijepu glazbu.

Nasmješila se.

Jadran je imao lijepe snove. Ponovno se nalazio u maloj, nepristupačnoj uvali, bio je sunčan dan i Sara je bila tamo. Igrali su se praveći razne oblike od mora i oblaka, poput prave djece. Kad je sunce zašlo, sjeli su pod debelu borovu granu i poljubili se. Odnekud je dopirala lijepa glazba. Sve je bilo savršeno.

Probudilo ga je udaranje valova.  

Otvorio je oči i nasmješio se. Bilo mu je drago što je sanjao Saru. Još je uvijek bilo mračno, pa je pogledao na sat. Bilo je tek tri sata i petnaest minuta ujutro. Glupo. Prerano sam se probudio, pomisli, pa ne mogu je sada zvati. Baš bezveze. Bio je nestrpljiv i htio je da što prije svane, pa da je nazove. Jučer navečer jedva je zaspao. Poslao joj je poruku, a nije bio siguran je li ju primila i to ga je strašno mučilo.

Još ga je više mučilo to što nije mogao točno znati ljuti li se ona još uvijek na njega. Istina, jučer poslijepodne zvala je i pitala kako mu je, ali je već prije shvatio koliko je Sara nepredvidljiva, da je nitko ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep. Tko zna, možda ga je nazvala da ga pošteno ispsuje i da mu kaže kako više nikad u životu ne želi imati posla s njim. Kad se umjesto njega na telefon javila mama, Sara ju nije mogla zamoliti da ga ispsuje umjesto nje, pa se pravila da je zanima njegovo zdravlje. Moglo je i tako biti.

Nikako nije mogao točno znati kako bi se Sara mogla osjećati. Morao bi razgovarati s njom. Vjerovao je da bi tada sve bilo jasnije: tko se na koga ljuti, kome je tko drag, tko je u koga zaljubljen, tko uopće nije nimalo zaljubljen, kome je užasno stalo, a kome je sasvim svejedno. Možda je čak i ispao glup što joj je slao poruku. Možda se ona na nju samo posprdno nasmijala, a možda je uopće nije vidjela. Sve bi se to razjasnilo, kad bi mogli razgovarati. Teško da će moći ponovno zaspati. Kad bi barem sada već bio dan.

Ponovno je začuo udaranje valova. Čudno, pomisli, mora da još uvijek sanjam. Zagušljivo je ovdje i svašta mi se priviđa, zaključi, trebao bih otvoriti prozor.

Bilo mu je teško i nespretno ustati. Netko bi mu trebao pomoći, da ne udari nogom o nešto ili da ne padne, ali nije htio buditi roditelje, može on i sam. Polako je prišao prozoru i otvorio ga. Stanovao je na desetom katu.

Na trenutak se prepao kada je pogledao van. Iznenađen, vrisnuo je, a zatim prekrio usta rukama.

Promatrao je prizor koji mu se ukazao pred očima, zbunjen i očaran. Udaljio se nekoliko koraka od prozora. Ovo nije bio san.

- Jadrane, što je? Čuli smo krik.

Roditelji su utrčali u sobu. Isprva nisu shvatili što se događa i zbog čega je ustao. Zatim su pogledali kroz prozor.

Nisu vjerovali vlastitim očima.

More je bilo tu, tik pod Jadranovim prozorom i mirno se ljeskalo na mjesečini. Zgrada u kojoj su stanovali više nije imala dvorište, niti se nasuprot nje nalazio drvored jablana. More je prekrilo i automobile i ceste i livadu ispred škole. Prekrilo je čitav grad i ispred njih više nije bilo ničega osim mora. Pučine.

Nekoliko su trenutaka stajali bez riječi. Zatim im pogled privuče nešto ogromno. Stizalo je iz daljine, iz mraka i nisu mogli odmah raspoznati o čemu je riječ.

- Ovo se ne bi smjelo događati - reče majka konačno, kad je shvatila što to nailazi. - Ovo je suludo! Ovo sigurno sanjamo! Trebali bi bježati!

Jadran nije čuo mamu. Nije čuo ni oca koji ju je smirivao. Nije čuo ništa osim svoga srca. Lupalo je glasno, divljalo je i Jadran nije mogao znati hoće li se ikad smiriti. Jednostavno nije znao. Sara se nije ljutila na njega, sada je u to bio potpuno siguran.

Jer, vani je velik, ogroman, najveći vodeni medo s velikim očima i najvećim osmijehom mirno koračao po nepreglednoj pučini. Neustrašivi je kapetan medo u nježnim šapama, pažljivo oblikovanim od bezbroj zapjenjenih valova, na tankoj niti držao balon u obliku srca na kojemu je pisalo:

"Jadrane, volim te najviše na svijetu. Tvoja Sara."