2. U rano jutro

Sara se probudila prije svih, čak i prije Sunca, dok su nebom još uvijek vladale zvijezde. Potiho se obukla i bosa, da ne probudi ostale, otrčala dolje u hodnik. Dio kuće u kojem su stanovali bio je odijeljen od dijela rezerviranoga za goste, jer se njezina mama morala rano dizati pripravljati doručak, a gosti, naravno, nikad nisu imali baš previše razloga ustajati u cik zore.

Pažljivo je otvorila ulazna vrata i ugledala par koji se tek tada vraćao u sobu. Nije htjela da je primijete, pa je pričekala da uđu. Tek je tada izišla.

Noć je bila ugodna i lijepa, baš onakva kakve se na Valinu od pravoga ljetnjega mjeseca, kao što je bio taj kasni kolovoz, očekuju. Mirna, topla i potpuno vedra. Sara pogleda u nebo. Ovo je bilo doba zvjezda padalica i dok je potiho za sobom zatvarala vrata nebo su prošarale čak dvije. Prošla je stazicom iznad koje je rasla vinova loza i zašla iza kuće.

Čunf je, kao pravi primjerak savjesnoga i oštroga psa čuvara, još uvijek spavao.

- Hej, starac! Čunf, diži se! - ispod glasa pozove staroga prijatelja, a ovaj se jedva probudi.

Sara bi se jednostavno rastopila od nježnosti svaki put kad bi gledala Čunfovo zbunjeno buđenje. Umjesto da odmah poskoči i istoga trenutka naoštri sva osjetila, spremi zube za svaki slučaj, to jest, ako se pokaže potreba braniti kuću, Čunf bi najprije odzijevao svoje. Zijevnuo bi dva-tri puta prije negoli bi uopće pomislio otvoriti oči, a zatim bi se dugo i s posebnim guštom  protegnuo.

Joj, koliko je to trajalo.

Sara čučne i nasmije se, ali ne glasno. Uokolo je vladao savršen mir i nikako ga nije htjela remetiti.

Konačno, Čunf bi ustao, nevoljko se dignuvši na svoje kratke i smiješne noge, protresao se baš onako pseće i, mašući repićem, dogegao se do Sare. Čunf je bio stari dvorištar, malen i kratkih, najkraćih šapa, šarenih leđa i potpuno sive njuške po kojoj je raslo nekoliko dugačkih sijedih dlaka. Pravi stari šarmer. Sara je obožavala Čunfa, a ni Čunf nije bio ravnodušan prema Sari. Dogegao bi se, dakle, do nje i slinavo ju poljubio u obraz. Tek bi tada jutro moglo početi.

Odšetali su zajedno do garaže koja se nalazila točno nasuprot Čunfove kućice. Sara je ušla unutra te tiho i pažljivo izgurala bicikl. Bio je to lijep bicikl, star doduše, ali dobro održavan i Čunfa bi taj bicikl ponekad podsjećao na njega. Tako star, a još uvijek nevjerovatno dobro funkcionira.

Dvorište oko kuće Sarinih roditelja imalo je dva ulaza. Jedan velik, službeni, s prednje strane, do kojega se moglo doći automobilom i kojim su se uglavnom koristili gosti, i mali, stražnji, koji je vodio u sporednu ulicu, preusku za automobile. Sara bi uvijek koristila taj drugi, mali ulaz. Otvorila je vrata i izvukla bicikl van. Čunf se također izgegao napolje. Sjela je na bicikl i krenula, a Čunf je stao pokraj ulaznih vrata, ne mičući se. Zatim se Sara okrene i pogleda ga.

Sjedio je i gledao negdje sasvim u stranu. Bio je užasno uvrijeđen.

- Hej, Čunf - reče mu Sara. - Šalila sam se. Dođi! Hop!

Naravno da si se samo šalila, pomisli Čunf. Nisi valjda pomislila da bih trčao za tobom. Nismo više djeca. Taman posla.

Povrijeđen tom neslanom i potpuno nepotrebnom šalom, došepuri se Čunf do Sare te pričeka da ga ona podigne i udobno smjesti u košaru na prednjoj strani bicikla. Tako je već bolje, pomisli Čunf, tako je već mnogo bolje. Nije mu zaista padalo na pamet trčkarati za tom klinkom. U pitanju su bile ne samo godine i iskustvo, nego i ponos. Što bi se dogodilo kad bi ga, kojim slučajem, neki pas ugledao dok trčkara za biciklom? Sigurno bi istoga trenutka pomislio kako Čunf nije pravlino izdresirao svoju mladu vlasnicu. To bi bila prava sramota! Skandal! Ne, ne i ne! Čunf je odavno uživao određen ugled u psećoj zajednici otoka Valina i postojali su standardi kojih se jednostavno morao pridržavati.

Valin je bio malen otok i da bi ga se biciklom prešlo s jedne na drugu stranu, nije trebalo mnogo više od sat vremena lagane vožnje uz more. Glavnom cestom i automobilom, ta bi vožnja trajala tek petnaestak minuta.

Sara je napamet znala put do male uvale, a i nebo se već lagano počelo pripremati za svitanje, tako da uopće nije bilo važno što put kojim su se vozili nije bio osvijetljen. Ni Sara, ni Čunf ne bi se mogli izgubiti na ovom otoku. Na njemu su oboje rođeni, tu su proveli cijeli život  i poznavali su svaki njegov kutak. Nekako se poklopilo da je i Sari i Čunfu mala uvala bila najdraže mjesto na cijelome otoku.

Možda je to bilo stoga što su se tamo i upoznali, davno, dok je Sara još bila pravo dijete. Jednoga je dana, nakon jake oluje, pronašla neugledno štene kako se skriva ispod nekog razvaljenog drveta i neutješno cvili, privila ga k sebi i više ga nikad nije pustila.

Kad su konačno stigli u uvalu, još je uvijek bila više noć nego dan. Nije ta uvala bila bogzna što i kad bi se posve nepristrano promatralo vjerovatno bi se na Valinu pronašla pokoja uvala s ljepšim prilazom moru, ili ravnomjernije raspoređenim borovima, ili pitomijim stijenama, ali to ni Sari ni Čunfu nije previše značilo. Voljeli su tu uvalu i upravo su nju smatrali potpuno svojom.

Uvala je bila prilično nepristupačna, vidljiva samo s morske strane, plaža nije bila pješčana, a more je bilo prepuno ježeva. Ovdje nikad nije bilo gužve i rijetke su bile prilike kad bi ovdje tko naišao, a to su Sara i Čunf  voljeli.

Ostavila je bicikl u šumici iznad uvale. Nije ga vezala, jer nije bilo opasnosti da bi joj ga tko mogao ukrasti. Valin je bio pitom otočić gdje se takve stvari ne događaju. Sišli su do mora. Sara nešto sporije i pažljivije, a Čunf se sjurio punom brzinom.

Ma gledaj ga kako sada može trčati i kako mu sada uopće ne treba košarica, prasac jedan, pomisli Sara, no nimalo se ne naljuti na svoga psa. On je bio jedino živo biće na koga se nikad nije mogla naljutiti, što god napravio. Čunf je toga bio potpuno svjestan i ne može se reći da se time nije koristio. Pa što, takvi su svi psi i to je sasvim normalno.

Skinula je sandale, sjela na šljunak i umočila stopala u more. More je bilo toplo i mekano. Mada još nije bilo niti traga suncu, Čunf je odmah legnuo na svoju omiljenu poziciju, ispod velike i teške borove grane, ne razmišljajući previše o moru. Za njega je more bilo samo jedna velika lokva, a zna se što se događa ako slučajno zagaziš u lokvu. Ne samo da se smočiš, nego se u većini slučajeva i propisno zaprljaš, tako da Čunf nije gajio neke posebne simpatije prema moru.

Sara je u te rane sate obožavala biti ovdje, pogotovo u ovo doba godine. Ispred nje, kojih desetak kilometara dalje prema istoku, nalazio se još jedan otok, Bužir, i to je bio jedini komadić kopna koji joj se nalazio u vidokrugu. Za nekoliko minuta započet će svitanje, a Sunce će najprije proviriti upravo iza toga otoka.

Osvrnula se oko sebe. Znala je da nema nikoga, ali je ipak htjela biti sigurna. Za nekoliko će trenutaka cvrčci osjetiti sunčane zrake i probudit će se. Za nekoliko će se minuta probuditi cijeli otok. Osvrnula se još jednom, potpuno  bespotrebno. Nema nikoga i nitko je neće vidjeti.

Podigne ruku i ispruži prst. Zatim ga uperi prema nebu. Bio je to malen i jedva primjetan pokret, pa ipak, more ga je osjetilo. Malo se uzburkalo, a zatim stvorilo tanak stup i izdiglo ga okomito na površinu. Bio je to visok, lijepo oblikovan vodeni stup. More je bilo sasvim mirno i nije pružalo ni najmanji otpor. Sara se nasmiješi, bilo joj je drago zbog toga.

Zatim savije prst prema sebi, kao što se to čini kad se želi nekoga dozvati. Dođi. Trebalo je nekoliko trenutaka da more reagira. Možda je još uvijek pospano, pomisli Sara. Tada vodeni stup zatreperi i savije se. Prilazio joj je upravo onim ritmom kojim je pomicala prst. Lijepo, pomisli, danas je more sasvim poslušno i uopće nema svojih mušica.

Sada je taj vodeni stup bio već sasvim blizu Sarina lica. Desnom je rukom Sara održavala more u tom položaju, a lijevu je umočila u stup. Zatim ju je brzo izvukla i izrazito vješto, raširenih prstiju, napravila nekoliko spirala po zraku. More je slijedilo pokrete njezinih prstiju. Iz vodenoga stupa u trenutku su izrasli novi, manji stupići. Vrtjela je prstima, neprestano mijenjajući brzinu i ritam njihova kretanja. U trenutku je činila vrlo odlučne, čvrste pokrete, da bi ih odmah zatim omekšala i usporila, a vodeni su kraci oponašali njezine kretnje. Pravili su nove i nove, čvrste i sasvim jasne oblike koji bi se samo trenutak poslije otapali u zraku, pretvarajući se u nešto mekano i potpuno nedodirljivo.

Zamahula je uvis, naglo i jako, a sredina vodenoga stupa pojuri gore, stvarajući tako oštar, potpuno proziran luk od površine mora do vrhova Sarinih prstiju. Zatim je naložila moru da oko toga velikoga luka načini mnogo malih ovojnica, jedva primjetnih spirala i krakova koji su naizmjence ulazili i izlazili iz njega. Sara je voljela čudne oblike i neprestano je usavršavala svoje umjeće.

A onda se snažno usredotočila.

Sredina luka počne podrhtavati, a more se uzburka. Zatim se sva ta vodena masa pokrene prema njegovoj najvišoj točki. Neko se vrijeme tu skupljala sve veća i veća količina mora, a sam je luk postajao sve tanji i tanji, sve dok joj se ne učini da će potpuno nestati. Tada zamisli kako nakupljeno more na vrhu luka mora poprimiti oblik kugle. Okrugle, prave, sasvim jednostavne kugle. Snažno se usredotočila i na trenutak je pomislila da će joj zaista uspjeti. Ali, samo na trenutak.

Jer, već sljedećega trenutka izgubi vlast nad vodenom masom, a ova se strovali natrag u pučinu, zapljusnuvši i nju i Čunfa. Čunf se trzne i s gađenjem shvati da je potpuno mokar. Zatim ugleda Saru kako mu se smije na sav glas.

Otresao se i više nije ni oka sklopio, jer je morao paziti da Sari ne padne na pamet ponovno pokušati nešto slično. Bilo mu je dosta kupanja, ne samo za taj dan, već za nekoliko idućih tjedana.

Ali, Sara više ništa nije izvodila s morem. Sjela je sasvim mirno na ono isto mjesto, umočila noge u more i promatrala izlazak sunca. Koliko se god Čunf trudio biti pravo muško i neosjetljiv na svu tu žensku patetiku, jednostavno bi morao priznati, bilo kome tko bi ga to ikad mogao pitati, da je baš taj izlazak sunca bio nešto najljepše što je ikada u svom dugom i plodonosnom psećem životu vidio. Srećom, nitko ga nikad o tome ama baš ništa nije pitao.