3. "Ljetna kopačka"
Nogomet je uvijek bio vrlo važna stvar na Valinu. Istina, stanovnici toga otoka bavili su se i raznim drugim sportovima i igrama, na primjer, boćanjem, briškulom, ploškama, a oni koje je majka priroda obdarila visinom, igrali su košarku. Za svaku od tih disciplina bio je u općini uredno prijavljen klub ili kakvo sportsko društvo. Muški je dio Valina imao mnogo slobodnog vremena, jer muškarci nisu ništa radili, prepuštali su ženama brigu oko turista. I to je zahtjevan posao, nitko ne može tvrditi drukčije, no još je uvijek takav način života ostavljao dosta vremena koje su Valinjani mogli koristiti samo za sebe. Zato je Valin bio otok s najviše registriranih sportskih društava i klubova po broju stanovnika. Da, stanovnici Valina imali su široko područje interesa, barem što se sporta tiče, no, u jednom su se svi potpuno slagali: na svijetu ne postoji važniji sport od nogometa, ni važniji klub od nogometnoga kluba Valin.
Nogometni je klub Valin bio ponos otoka, jer ne samo da se godinama već postojano nalazio u zlatnoj sredini općinske lige, nego su jednom prilikom njegovi juniori čak uspjeli pobijediti juniore Dinama, kad su im ovi došli u goste. Bilo je to davno, doduše, mnogo prije negoli se Sara rodila, ali njezin je otac o tom događaju još uvijek pričao s nesmanjenim žarom i uvijek sa sjajem u očima.
Da se razumijemo, Sarin otac nikad nije znao igrati nogomet. Bio je prebucmast i sporo se kretao, bio je nespretan i njegovi su pokreti bili sve samo ne koordinirani, a noge ga, čini se, nikako nisu htjele slušati i dugo se vremena ljutio na samoga sebe zbog svega toga. Sve dok, vremenom, nije shvatio da nije nužno aktivno igrati nogomet i tako biti u dodiru sa zelenim travnjakom i uzbuđenjima koje ta najgenijalnija igra na svijetu pruža. Shvatio je da postoje razni drugi načini da se nešto, bilo što pametno, napravi za omiljeni klub. Zato je postao vrlo marljiv djelatnik nogometnoga kluba Valin. Njegovi su savjeti skoro uvijek bili korisni i toliko se zalagao oko kluba, igrača, igrališta i svega bitnog i nebitnog, da je jednom čak bio proglašen "najboljim krilom izvan terena". Tada mu je klub, na svečanosti upriličenoj samo njemu u čast, darovao veliku plaketu koju je istoga trenutka, naravno, dao uokviriti i staviti nasred zida u dnevnoj sobi. Ponekad, kad bi vrijeme bilo lijepo i kad ne bi postojala ni najmanja opasnost od kiše, tu bi plaketu vješao na izvanjski zid kuće, tamo odmah do ulaznih vrata, pod trijemom, gdje su je svi mogli vidjeti.
Sarin je otac bio pomalo na svoju stranu, ali to joj nije smetalo. Obožavala je oca.
Tih je dana na Valinu sve vrvjelo događanjima. Jer, osim što je turistička sezona bila u punom jeku, djelatnici nogometnog kluba Valin su, u suradnji sa sportskim društvom Valin i turističkom zajednicom otoka Valina, organizirali "Ljetnu kopačku", tradicionalni nogometni turnir juniorskih momčadi iz cijele zemlje, isti onaj turnir na kojem su, davno, davno, juniori Valina dobrano isprašili juniore Dinama. Taj se turnir održavao već osamnaestu godinu zaredom i svi su njime bili zadovoljni, a Sarin je otac bio jedan od najzadovoljnijih. Upravo je ove godine imao potpuno pravo na to. Jer, ove je godine uspio nagovoriti bitne klupske ljude da i njegova sina, uvrste u turnirsku momčad.
Nije bila stvar u tome da Mali nije znao igrati te da je zbog toga proteklih nekoliko godina bio preskakan pri sastavljanju juniorske momčadi. Daleko od toga. Mali je bio izvanredan, pravi vođa momčadi i vidjelo se već od prvog kontakta s loptom da je pred njim zvjezdana karijera. Stvar je bila u godinama. Naime, Mali je bio premlad.
No, ove je godine klub ostao bez dvojice standardnih igrača, jer je jedan dva tjedna prije turnira polomio nogu jureći motorom po otoku, a drugi je upravo zaradio mums. Tako je Sarin otac konačno uspio nagovoriti trenera da uvrsti Maloga u momčad. Pa što, malo će lagati o njegovim godinama, ali tko mari, taj je turnir tako i tako više zabavnoga karaktera. Klupski ljudi nisu bili najsretniji tim prijedlogom, no kako je Mali zaista bio sjajan, a momčad siromašnija za dva bitna igrača, na kraju su popustili. Tako je Sarin otac postao najponosniji otac na kugli zemaljskoj. Ljudi, pa njegov će sin zaigrati u prvoj postavi! Od prve prvcate minute! Vi uopće niste svjesni važnosti trenutka!
Uobičajeno je bilo da otac doprati Maloga na trening, pozorno taj isti trening odgleda i tu i tamo se s aut linije izdere na Maloga kad mu se učini da ovaj ne daje baš sve od sebe. Zatim bi ga otpratio kući, putem mu pričajući o nekim sitnicama koje su mu zasmetale, a koje se još uvijek mogu poboljšati.
- Ali, tata! - reče mu jednom prilikom Mali, dok su se kasno navečer vraćali kući. - Trener je rekao da sam danas bio super!
- Ma, pusti ti trenera, sine - odvrati mu otac, sasvim službeno i potpuno ozbiljno. - Pusti ti njega, znaš, važno je ono što ti ja govorim. Trener je dobar dečko, ali je još mlad i nema toliko iskustva kao tvoj otac. Samo ti slušaj mene, ja najbolje znam.
Rijetki su bili dani kad otac nije bio prisutan treninzima. A otkad je Mali uvršten u turnirsku momčad, tako nešto se jednostavno nije smjelo dogoditi. Morao je pratiti njegov napredak i teško bi mu padalo kad bi morao propustiti makar trening.
Toga se dana dogodilo da je, s još nekoliko važnih klupskih ljudi, morao otići s otoka i na željezničkoj postaji dočekati neku od momčadi prijavljenih za turnir. To je bila jedna od njegovih obveza, kao istaknutog klupskog čovjeka i toj obvezi nikako nije mogao pobjeći. Zbog toga je morao propustiti i jutarnji i poslijepodnevni trening. Sav očajan, zadužio je Saru da ode i pogleda oba treninga umjesto njega.
- Ti već znaš sve o nogometu i imaš dobro oko. Idi tamo i prati Maloga. Ti znaš što sve može i kako to sve ide. Samo budi tamo, a kad se vratim izvijestit ćeš me kako je bilo.
Sara je znala da se uopće ne treba truditi prepirati oko toga treba li otići i gledati te bezvezne treninge ili ne. Bila je svjesna da tako nešto uopće nema smisla. Otići će, svakako. Možda ne baš na jutarnji trening, jer ujutro, baš negdje u vrijeme treninga, mora mami pomagati pri posluživanju doručka gostima i teško da bi je mama tada pustila. No, na poslijepodnevni će trening svakako otići. Nevoljko, istina, ali što se tu može? Tata je rekao svoje.