4. Čudan miris

Sara je osjetila miris čim je izašla iz kuće. Podigla je glavu, uperivši pjegavi nosić ravno u nebo i nekoliko puta udahnula. Nije ga prepoznala. Bio je neobičan i posve neuhvatljiv i nikad ga prije nije imala priliku osjetiti. Često se otokom znao širiti miris zrelih mandarina, koje su rasle u skoro svakom vrtu te bi tih dana svi na otoku nekako živnuli. Dopustili bi da im taj svježi i britki miris udari u glavu i tada bi doista svi bili veseli, pa makar u tijeku bila i školska godina.

Zatim, bilo je dana kad bi otok mirisao po smokvama. Taj je miris bio teži od mirisa mandarina, a na ljude bi utjecao potpuno suprotno od mirisa mandarina. Smokvin se miris uvlačio posvuda, za razliku od oštroga i suhoga mirisa mandarina koji je lepršao zrakom ne ostavljajući tragove. Mirisa smokava bilo je tih dana u svemu, u bilo čemu, a nikako mu se nije moglo pobjeći. Zavlačio bi se u odjeću i  jela, u kosu, pa čak i u more. Tih su dana svi bili vrlo razdražljivi i ukoliko bi netko, pod utjecajem smokvina mirisa, i napravio neku nepodopštinu, nešto nevaljalo, nešto što se inače nikako ne bi smjelo činiti, moralo mu se oprostiti, jer za to nije bio nimalo kriv.

Međutim, novi miris Sara nije mogla nikamo svrstati. Nije bio onako bezbrižno živahan kao miris mandarina, niti se napasno uvlačio u sve pore kao smokvin miris. Zaustila je upitati mamu što je to, kakav je to miris, no odustala je kad je primijetila da mama ima pune ruke posla s nekim gostima kojima, eto, neka sitnica nije bila po volji. Njezina je mama bila rođeni diplomat, pa Sara nije sumnjala da će i ovoga puta bez problema izgladiti nesporazum, baš kao što je to činila u bezbroj prilika.

Još je uvijek držala nos visoko u zraku pokušavajući prepoznati taj miris, a onda se sjetila kako je poslijepodnevni trening juniorske momčadi već dobrano u tijeku. Prestala je njušiti uokolo i dograbila je bicikl.

Čunfu nije padalo na pamet da bi se sada, po najvećoj žegi, upuštao u kojekakve izlete izvan dvorišta, pa je samo prezirno frknuo kad ga je Sara upitala želi li ići s njom. Nije blesav. Ležat će ovdje, u hladu, otkuda će imati savršen pregled okolnih zbivanja. Tako je najbolje.

- Čunf - oslovi ga ponovno Sara. - Čunf, osjećaš li ti neki čudan miris?

Zatim je sjela na bicikl i odjurila u pravcu igrališta, ne očekujući odgovor. Čunf joj, zapravo, nije imao što odgovoriti. Nije osjećao nikakav neobičan miris. Dabome, svuda je po zraku osjećao ružan i mastan smrad raznih krema za sunčanje i ostalih kozmetičkih preparata. Dapače, primjetio je kako se ljudi općenito vole umatati u takve idiotske mirise te kako njima smrad tih njihovih mirisa nimalo ne smeta. Svaki se pas, s kojim je o tome imao prilike razgovarati, složio s njim. Svi bi potvrdili kako te kreme smrde i kako uopće nije ugodno biti pas i prošetati se Valinom dok traje sezona kupanja. Istoga bi trenutka dodali kako su se, eto, morali roditi na otoku na kojem sezona kupanja traje skoro cijele godine. Tada bi obavazno prokomentirali svoj život nekom psovkom. Da, težak je i nemilosrdan bio život pasa na Valinu.

Sara je njuškala zrak cijelim putem do igrališta. Nekako joj se činilo da se taj miris sve više i više pojačava kako se približava terenu. Pomislila je čak kako je moguće da taj miris dolazi sa samoga igrališta, ali je odmah zatim i odbacila tu pomisao. Jedino što bi se s toga igrališta moglo osjetiti bio je znoj, a ovaj miris se nikako nije mogao nazvati neugodnim.

- Dobar dan, dobar dan - pozdravljala je Sara svoje sugrađane jureći pokraj njih. - Osjećate li i vi miris?

Pitala je, u prolazu, skoro svaku osobu koju je pozdravila, ali većina njih bi joj ili odgovorila kako ništa ne osjeća ili joj ne bi ništa odgovorila. Lokalni je običaj da kad pozdravljaš, usput i upitaš štogod tu osobu kojoj je pozdrav upućen, ali to su uglavnom bila neka sasvim usputna pitanja, na koja nitko na svijetu nije očekivao odgovore. Stoga se Sara nije uvrijedila na one koji njezino pitanje nisu ni zamijetili. A opet, nitko od onih koji su joj odgovorili nije osjećao nikakav neobičan miris.

Kad je stigla do igrališta, trening je bio već skoro gotov.  Naslonila je bicikl uz drvo i prišla ogradi. Njezin brat Mali gospodario je terenom. Bez obzira na godine i sitnu građu, bilo je potpuno jasno tko je među svim tim dječacima jednostavno predodređen da postane velik. To je čak i Sara, koju nogomet uopće nije zanimao, morala priznati. Istina, tako nešto najradije ne bi priznala nikad, pogotovo ako bi joj pitanje bilo postavljeno dok bi Mali bio negdje u blizini. Jer, smatrala je, nije dobro mlađoj braći previše davati do znanja da su u nečemu dobri ili, još gore, najbolji. Tada ti mali gmizavci pronađu način na koji će tu tvoju izjavu poslije posve okrenuti protiv tebe. Pogotovo Mali, kojemu se ama baš ništa nije dalo raditi, osim natjeravati loptu, a kad bi on nešto morao napraviti po kući, pomoći mami, iznjeti smeće ili bilo što slično, uvijek bi se izvlačio upravo na činjenicu da je Bogom dan nogometaš te da se ne može baviti tako prizemnim stvarima kao što je, na primjer, bacanje smeća ili spremanje sobe.

Najgore je od svega bilo to što mu je otac takvo ponašanje odobravao.

- Moj je sin buduća zvijezda - govorio bi. - A ako se takvi potencijali ne njeguju i ako ih se ne pazi, ako ih se previše opterećuje kojekakvim glupostima, tko može tvrditi da će oni, to jest Mali, moći koncentrirano odigrati cijelu utakmicu? Tako se nešto ne radi!

 Tako bi govorio Sarin otac, a Mali je, naravno, sve to dobrano iskorištavao. Upravo zbog takva njegova ponašanja, nitko Sari ne može prigovoriti to što Maloga uopće nije doživljavala kao buduću zvijezdu koja će ponosno pronijeti ime otoka Valina svim kontinentima, cijelim svijetom. Kad bi je upitali što misli o bratovim igrama, samo bi slegnula ramenima i onako, skoro sasvim nezainteresirano, primijetila da nije loš, ali da bi se doista mogao malo više potruditi. A pritom uopće nije mislila na nogomet.

Trening se već sasvim približio kraju i Sara je jedva čekala da završi pa da se može vratiti kući gdje će se ponovno zadubiti u izradu nakita. Bila je vrlo vješta u tome i svi su se zaista divili toj njezinoj sposobnosti. Uglavnom bi taj nakit dijelila prijateljicama i poznanicima, ali kad je otok bio pun turista, svaku bi večer rasprostrla svoja djela na rivi, usred glavnoga šetališta i prodavala ih. Ako bi večer bila dobra, mogla je sasvim pristojno zaraditi.

Upravo je razmišljala kako joj nedostaje crvenih algi, rupičastih i mekih, onih od kojih se rade najljepši privjesci i najljepše prstenje. Pomislila je kako bi ih uskoro zaista ponovno trebala otići ubrati, kad joj se netko obrati.

- Oprosti, molim te, ti mi izgledaš kao da si odavde. Mogu li te nešto upitati?

Sara se lijeno okrenula. Neki turist, pomislila je, izgubio se ili točno zna što traži, ali želi pitati nalazi li se na dobrom putu. Navikla je na takva pitanja, jer ti se turisti svako malo izgube pa traže pomoć. Naravno da Sara uvijek pomogne, jer, kako bi joj mama često tumačila, otok Valin od tih ljudi živi i ne škodi biti ljubazan prema njima.  

Činilo joj se da se okreće dugo, skoro satima. Kao da joj se sve događa usporenije i mekanije nego inače. Prvi joj se put dogodilo tako nešto.

- Oprosti, ali htio bih te pitati, kakav je ovo miris? Osjećam ga otkad smo jutros stigli na otok, a ne mogu točno pogoditi što je to. Ti si odavde, ti to sigurno znaš.

Bio je to neki dječak, možda malo stariji od nje, za cijelu glavu viši i plav, s plavim očima. Zbunila se, a to joj se dogodilo toliko prirodno i nenametljivo, da joj zbog toga uopće nije bilo neugodno. Šutjela je nekoliko trenutaka, sabirući misli.

- Što? - pitala je.

- Miris, ovaj miris. Pitao sam te za taj miris. Ne osjećaš li miris u zraku? - upita ponovno dječak.

Bio je pristojan.

- Ah, miris. Da, da, osjećam. I ti ga isto osjećaš? Ti si prvi koji ga osjeća. Pitala sam sve i nitko nije imao pojma o čemu pričam. Znači, nisam luda, ha?

- Ne, nisi luda - nasmijao se dječak. - Nisi luda. Ma, čudno je to. I ja sam pitao razne ljude i raspitivao se uokolo svi su me čudno gledali. Mislio sam - pitat ću još tebe, pa ako mi i ti kažeš da ne osjećaš ništa, onda više nikoga neću pitati.

- Ne, ne, osjećam ga i ja. Ne znam što je to. Tako nešto nikad prije nisam osjetila. Čudan je to miris.

- Da - reče dječak. - Sasvim svjež i kao da me tjera da nešto napravim.

- Što?  - upita Sara.

- Ne znam. Nešto. Bilo što, nemam pojma. Tebi se ne čini tako?

- Ne znam, nisam baš o tome previše razmišljala.

 - Aha.

Tu je razgovor malo zastao. Osjećala je potrebu nastaviti ga, ali joj je bilo bedasto i dalje govoriti o mirisu, da ne bi ispalo kako ne zna pričati ni o čemu drugome, a opet, ništa joj drugo nije padalo na pamet. Srećom, dječak je prvi progovorio.

- Voliš nogomet?

- Nogomet? Ja? Ne, zašto pitaš?

- Vidim da sa zanimanjem promatraš trening. To ne radi nitko, osim ako ne obožava nogomet ili - tu dječak malo zastane - ili ako ne promatra nekog posebnog na terenu.

- Ah, to - odmahne rukom Sara.

Tek se tada sjetila da je naslonjena na ogradu nogometnoga igrališta i da je jedina ženska osoba u društvu. Pogleda malo lijevo, pa malo desno i doista zaključi da trening promatra još samo nekoliko umirovljenika i dva čovjeka koji su se tu našli sasvim slučajno. Izgledali su kao turisti.

- Ma, ne - reče. - Tamo mi je brat. Tata mi je rekao da moram doći i gledati ga. Ma, duga priča. A ti?

- Što ja? - upita je dječak.

- Što ti ovdje radiš? Ti voliš nogomet?

Dječak joj se nasmije, ne govoreći ništa i samo rukom pokaže na sebe, od glave do pete. Sara tek tada primijeti kako dječak na sebi ima dres i kako u ruci drži nogometnu loptu. Bio je to Dinamov dres.

- Došli smo na turnir - reče. - Sada imamo trening. Uskoro će doći i ostali. Ma, ja sam uvijek najbrži.

- Aha, znači došli ste ovdje da vas nabijemo, ha? - upita ga Sara zajedljivo, ali bez imalo zlobe.

Dječak je to upravo tako i prihvatio.

- Da nas nabijete? A ne, ne, oprostit ćeš, ali mi smo došli po pehar. To svi znaju.

- Misliš?

- Ne mislim, nego znam. Najbolji smo i to je jasno. Bez uvrede, naravno.

- Ma, ne vrijeđam se ja. Samo mislim da bi se ove godine mogli lijepo iznenaditi, znaš.

- Misliš?

- Ne mislim, nego znam.

Nasmijali su se, pa su opet malo šutjeli.

- A koji je tvoj brat? - upita dječak.

- Tamo, onaj najmanji. Onaj s loptom.

- Aha, aha, već sam ga primijetio. Dobar je - reče dječak.

- Da dobar! - pogleda ga Sara, kao, ljutito - Da dobar, ha! Najbolji je, pitaj bilo koga i svi će ti reći. Da, da, najbolji. Mali je bolji i od Rummenigea i Pelea zajedno i za par godina ćeš o njemu čitati u novinama, znaš!

Nije imala pojma zbog čega odjednom toliko hvali Maloga, kad to inače nikada ne radi, a pogotovo ne ako bi on to mogao čuti. Ipak, upravo je to činila. Hvalila je Maloga.

- Aha, vidim da je sestra zaljubljena u svoga brata. I to je lijepo. Samo...

- Samo što? - upita Sara.

- Samo, to vam neće nimalo pomoći na turniru. Pobijedit ćemo vas kao i svake godine.

- Ha, ha, ha! - slatko se nasmije Sara. - To bih baš htjela vidjeti. Kažem ti, ove godine nemate nikakve šanse, bolji smo nego ikad. Ha, ha, ha! Dobar ti je štos!

 - Tako znači? - reče dječak, vedro se nasmješivši. - Onda je najbolje da se sama u to uvjeriš, na utakmici.

- Hmm - reče Sara. - Možda baš to i napravim. Možda baš tako i bude.

- Onda se vidimo, jel' da? - upita dječak, odlazeći s ostalim dinamovcima koji su u međuvremenu pristigli. Trener ih je poslao na zagrijavanje.

- Valin je mali otok - reče Sara. - Sigurno ćemo se još koji put vidjeti.

Dječak je otišao, a Sara je ostala i pričekala Maloga. Nije mogla objasniti kako to, no, učinilo joj se da joj je tijekom razgovora, nekoliko puta, skoro nestalo zraka. To joj se još nikad nije dogodilo, bez obzira s kim bi razgovarala. Čvrsto se uhvatila za ogradu, ostavši tako neko vrijeme. Nije znala što joj se događa. U međuvremenu, onaj je čudan miris  postajao sve jači i jači. Sara nije znala što bi moglo tako snažno mirisati.

- Razgovaraš s neprijateljem, ha? - upita je Mali, dovukavši se do nje, skoro mrtav od napornoga treninga. - Odaješ tajne, ha? Tužit ću te tati, znaš.

- Ma, šuti ti mali idiote! - otpuhne Sara.

Zatim zajedno krenu kući.