5. Kasna ura
- Kasna je ura - zaključiše stari dječaci, prekaljeni boćari, odmarajući se od napornoga dana. Trebalo je izdržati svu tu nemoguću vrućinu, mada su na nju navikli od rođenja, a uvečer je trebalo i odigrati koju na maloj stazi, tu, pokraj glavnoga trga, a nakon toga je koju i popiti te prokomentirati naporni dan. Nije to lako.
- E, da, kasna je ura - ponovi netko od njih.
Sjedili su na svojoj klupi, u samom prolazu, nedaleko boćališta. Dopuštali su da ih lako hladi povjetarac kojega bi čovjek tih dana mogao pronaći samo u tragovima u nekoj uskoj ulici ili nekom još užem prolazu. Tih je dana bilo tako vruće da se ni vjetru nije dalo previše raditi. Sjedili su i razgovarali do dugo u noć. Svake bi ih se večeri moglo naći na istom mjestu.
- Kasna je ura - zaključili su ponovno i ustali.
Krenuše svaki svojoj kući, u različitim pravcima, a jedan od njih prođe pokraj Sare i pozdravi je. Baš onako kao što to čini skoro svake večeri.
I Sara bi bila ovdje skoro svake večeri, osim kad joj se užasno ne bi dalo. No, te su večeri bile zaista rijetke.
Jer, uživala je u izradi nakita, ali joj se činilo kako još više uživa u njegovoj prodaji. Ne zbog novca, jer joj novac nije bio prijeko potreban. Shvatila je kako joj godi razgovarati s ljudima, strancima koji prolaze trgom u večernjoj šetnji i obavezno zastanu kad ugledaju njezin nakit. Voljela je kad bi se raspitivali o njezinim narukvicama, lijepim privjescima, naušnicama i prstenju i rado je odgovarala.
Potanko bi objašnjavala od koje je školjke napravljen ovaj, a od koje onaj prsten, kako se zove alga kojom je obojala ovaj, a kako se zove ona kojom je obojala onaj privjesak, i sve to tako. Pritom uopće nije marila hoće li štogod prodati. Bilo joj je, izgleda, mnogo važnije pričati o tom nakitu. No, jednu bi stvar uvijek prešutjela, uvijek bi je obilazila, vješto izbjegavajući odgovor kad bi je netko o tome što pitao. Koliko god to ljude zanimalo, Sara nikad, ni po koju cijenu, ne bi odala gdje nalazi lijepe školjke i alge čudnih boja. Nasmijala bi se na takva pitanja. Obznanila bi kako je to poslovna tajna koju nikako ne smije odati. Ljudi bi se na to nasmijali i kupili ponešto.
Često je razmišljala kojim bi riječima bilo koga zdrave pameti mogla uvjeriti da sve te lijepe stvari dolaze sa samog dna najdubljih mora? Jer, te se školjke i alge i sve te razne mirisne morske trave nisu držale obale i nisu rasle tamo gdje bi ljudskoj ruci bile pristupačne, ne, ne.
Da bi došla do njih morala je zaći duboko, duboko pod morsku površinu, provlačiti se kroz mnoge struje, a ponekad bi čak morala i prevariti pučinu da bi joj ova dopustila prolaz do njih. More je oduvijek bilo tvrdoglavo i nije trpjelo kad bi ga netko uzeo u ruke i gospodario njime. Bilo je prilično svojeglavo, nije se uvijek dalo podčiniti, vječno bi se nešto bunilo kada god bi netko to pokušao. Teško bi kome i uspjelo. Sara je sve više i više postajala svjesna kako njoj to skoro svaki put uspijeva.
Ponekad bi joj se učinilo kao da u svom sićušnom dlanu drži silu svih svjetskih oceana i kako zaista osjeća svaki njihov val, kako osjeća najmanji pomak neke od pradavnih struja što su se rodile duboko u utrobi mora, negdje još u pradavnim vremenima, a koje su toliko spore i teške da još ni sljedećih tisuću godina neće pronaći put prema površini. Bila je sigurna da točno zna što rade veliki kitovi dok se veselo igraju tamo negdje u ledenom pojasu i kako to da se velike školjke loptašice više ne žele družiti s mekanim meduzama u toplim vodama. Sara ih je sve upoznala. Poznavala je more. To ogromno i najveće prostranstvo za nju nije imalo nikakvih tajni, a Sara je sve te tajne tiho čuvala.
Kako bi onda mogla pomisliti da smije odgovoriti kad je upitaju otkuda joj tako lijepa školjka ili gdje to morske trave tako ugodno mirišu? Poslovna tajna, rekla bi, poslovna tajna.
Ponekad bi se ipak osjetila sama i tužna zbog te svoje tajne. Ponekad bi zaista poželjela nekome povjeriti sve što zna, ponekad bi joj došlo da nekome, bilo kome, ispriča sve o svakom čudu koje je ikad vidjela. A svaki put kad bi zašla pod površinu mora otkrila bi nešto novo, nešto još čudnije od onoga za što je vjerovala da je najčudnije što se ikad može dogoditi.
Ponekad bi razmišljala što li vrijedi takva sposobnost ako je nema kome pokazati? Što li vrijedi to što pušta da je nose divlje struje po samom dnu nekoga dalekog oceana kad ni s kime to ne može podijeliti? Ima li uopće smisla cijela ta parada?
Često bi Saru mučila teška pitanja i nikad ne bi smislila nekakav pametni odgovor. Nastavila bi se zato igrati s morem i ubirati lijepe školjke i predivne alge, praviti nakit, predvečer prostirati stolić i na njemu izlagati najuspjelije primjerke. Nije znala na koji bi još način mogla iskoristiti svoju sposobnost.
- Kasna je ura - rekoše stari dječaci i povukoše se u svoje kuće.
Kasna je ura, reče i Sara, sama sebi, primijetivši da stari dječaci odlaze. Zapravo nije bila toliko kasna, jer bila je tek ponoć, a svi znaju da otok Valin i gradić Valin tijekom ljetne turističke sezone skoro uopće ne spavaju.
No, Sari je za tu večer bilo dosta svega. Gužve, trgovanja, nakita. Pola se večeri morala natezati s nekim neugodnim čičom koji ju je napao tvrdeći da ga je prevarila i prodala mu već napuknutu narukvicu. Htio je iznenaditi ženu, a ta mu se narukvica učinila simpatičnom. Uzalud ga je Sara uvjeravala kako mu je narukvica sasvim sigurno pukla dok ju je nosio u stražnjem džepu hlača, mada mu je rekla da je ne stavlja tamo.
- To su krhke alge - rekla je - i ne treba im mnogo da napuknu, te su narukvice napravljene da bi se nosile na ruci, a ne u stražnjem džepu!
Sve mu je lijepo objasnila, a on je bio prilično neugodan već i dok je kupovao tu narukvicu. A tek kad se vratio, bio je potpuno pijan. Alkoholnim je parama potpuno zasmradio zrak oko Sarina izložbenoga stolića. Toliko je smrdio da je svojim zadahom sasvim otjerao onaj ugodni, dobri i neuhvatljivi miris što ga je Sara cijeloga dana osjećala. To ju je razljutilo. Pukao joj je film pa se nasred ceste stala derati na dotičnoga gospodina, govoreći mu kako je uopće nije slušao kad mu je lijepo objašnjavala i neka joj se makne s očiju jer će ga gađati nekim tvrdim predmetom. Točno je to i učinila kad se nakon nekoliko minuta ponovno vratio. Skinula je sandale, jer ništa drugo nije joj izgledalo dovoljno prikladno, i dvaput ga sasvim lijepo pogodila usred čela. Dok je odlazio sav zajapuren, čiča joj se nešto prijetio, prstom uzignutim visoko iznad glave, ali ga uopće nije slušala. Bila je ljuta, a kad je ljuta, za sve je bolje da joj se maknu s puta.
Takva je bila Sara. Malena, ali opaka. Nježna, ali oštra. Prava divljakuša kad je trebalo.
- Kasna je ura - ponovi samoj sebi, pospremajući polako nakit u torbu. - Bolje je da krenem. Ovaj dan i tako nije bio baš nešto posebno.
- Jesi li sada malo bolje volje? - upita je glas ispred nje.
Podigla je glavu. Bio je to onaj dječak, onaj nogometaš. Onaj koji je također osjetio miris.
- Ma, malo. Umorna sam, idem spavati - odvrati Sara, nastavljajući pospremati.
- Daj da ti pomognem - reče dječak.
Nije čekao da mu odgovori, već klekne i počne joj dodavati umotani nakit.
- Ne moraš, mogu ja sama - reče ona.
- Nije mi teško - odgovori on. - Znaš, gledao sam kako rješavaš stvari s onim pijancem. Bilo je vrlo poučno - reče.
- Vidio si to? Ajoj!
- Ha! - reče. - Mislim da su tu predstavu vidjeli svi. A ako je baš i nisu vidjeli, sigurno su je mogli čuti.
- Toliko sam se derala?
- Derala? Ma nisi jako. Mislim da su te čuli samo do susjednoga otoka. Mislim da te nitko dalje nije čuo. Nije to tako strašno - nasmije se.
- Joj, malo mi je neugodno - uzvrati mu Sara smješak, posramljeno. - Nisam inače takva, ali taj me čovjek doista razljutio.
- Nema veze, ne moraš se sramiti. Ja mislim da si bila baš slatka.
E, tu je Sara već pocrvenjela, ali je vjerovala kako se to neće primijetiti zbog žute ulične rasvjete, jer se rumenjenja i stidovi pri takvoj rasvjeti obično ne primjećuju. Ipak, dječak je to primijetio, ali joj ništa nije rekao. Pružio joj je torbu s nakitom.
- Htio sam te već onda doći pozdraviti, ali moram ti priznati da se nisam usudio. Znaš, izgledala si mi opasno, pa sam radije pričekao.
- A sada ti ne izgledam opasno?
- Ne, sada više ne.
Stavila je torbu na rame i krenula. Nije ništa rekla pa je on malo zastao, nesiguran, ne znajući treba li produljiti za njom ili ne. Napravila je nekoliko koraka, ostavivši ga potpuno iza leđa, a zatim se zaustavila i okrenula prema njemu. Još uvijek nije ništa govorila, samo je pričekala da je sustigne. Nastavili su zajedno.
- Ne bi li ti trebao već spavati, ha? Ono, sportski život i te stvari.
- Ah, da, trebao bih. Sutra rano ujutro imamo trening i doista bih trebao spavati. Trener bi me zadavio kad bi saznao da nisam u krevetu.
- Aha, neposlušan.
- Ma, što ja znam - odmahne dječak rukom. - Nekako mi je glupo ići tako rano spavati, znaš. Ljeto je i svi su budni, samo mi moramo u krpe. To je bez veze, sve zbog tamo nekoga treninga na koji mi se uopće ne ide.
- A ja sam mislila da si ti pravi nogometaš.
- Što ti to znači? Ako misliš da dobro igram, onda si u pravu, jer ja sam najbolji. Ali, ako misliš da me u životu zanima jedino nogomet i da se cijeli život mislim baviti samo nogometom, e, onda se varaš. Meni je ovo samo zabava, ništa drugo. Zato mi ni ne pada na pamet sada spavati. Neka se trener i naljuti, baš me briga. Meni je zabavno.
- Nisi baš skroman, ha? - trudila se da to pitanje djeluje prilično zajedljivo.
Očito nije u tome uspjela, jer se dječak samo nasmijao.
- Misliš zato jer sam rekao da sam najbolji? A što da ti kažem kad znam da jesam, zašto se praviti blesav? To je tako i gotovo.
- Moj brat je bolji od tebe.
- Ha! Kako znaš? Jesi li me ikad vidjela kako igram? Nisi! E, pa moraš me prvo vidjeti, pa tek onda možeš govoriti.
Nije podigao glas dok je to govorio. Ničim nije pokazao da se možda naljutio. Samo su nekoliko trenutaka hodali u tišini.
- Oprosti - reče Sara. - Nisam te htjela uvrijediti. Žao mi je.
Dječak zastane i pogleda je.
- Nisam se uvrijedio. Samo šutim jer ne znam što bih mogao reći, a da ne ispadnem glup pred tobom. Zato šutim.
Nasmijao se i ona se nasmijala.
- Čekaj! - reče Sara. - Imaš nešto, tu, kod nosa. Neku mrvicu.
To reče i podigne ruku, namjeravajući mu maknuti tu mrvicu. Je li baš tada, ni od čega izazvana i sasvim nesvjesno, dotaknula njegov obraz? Pomislila je da to možda ne bi trebala činiti, ali je to pomislila prekasno. Jer njezin je maleni dlan već bio čvrsto priljubljen uz dječakov obraz i po prvi je put tada dodirnula obraz nekoga dječaka, osim bratova obraza koji se tu uopće ne računa, i već joj je i zbog toga bilo neugodno i više nije znala zbog čega je to napravila niti je bila sigurna je li ta mrvica na njegovu nosu uopće postojala ili joj se samo pričinila, a još je manje imala ikakvog pojma što bi trebala napraviti kad konačno makne dlan s njegova obraza, i učinilo joj se da to sve veoma dugo traje, a što je dulje trajalo osjećala se neugodnije i neugodnije, i sve je dalje i dalje odvraćala pogled s njegova lica tako da ga na kraju više nije ni gledala, a sve joj je to bilo užasno neugodno, neugodno, neugodno...
Zatim je osjetila kako ju je uzeo za ruku. Stavio ju je u svoju, ne rekavši pritom ni riječ. Šutjela je i ona i nisu se ni pogledali. Samo su se pokrenuli s mjesta. Nastavili su šetnju, držeći se za ruke.
Hodali su, šuteći. Nisu željeli, a ni znali prekinuti tišinu. Nisu htjeli primijetiti kako se čudan i neuhvatljiv miris pojačao do neizdržljivosti.
- Ja ne znam ni kako se ti zoveš - reče dječak.
- Ja sam Sara. A ti?
- Ja sam Jadran.
- Drago mi je da smo se upoznali, Jadrane.
- I meni također, Sara.
Ostatak puta do njezine kuće prešli su u potpunoj tišini. Samo su se pozdravili na rastanku.