6. Sasvim neobična srijeda
Čim se probudila Sara je znala da će taj dan prolaziti vrlo sporo. Najprije je morala, kao i svakoga jutra, pomoći mami oko posluživanja doručka, a zatim je, pošto je bila srijeda, morala s njom otići do tržnice. Srijedom prijepodne pristizao bi brod s namirnicama i svježim povrćem, s koje se iskrcavalo ravno na tržnicu, tako da bi toga dana tamo bila najveća gužva. Bilo je tu dosta toga što na otoku nije uspijevalo, a kako su količine uvijek bile ograničene, trebalo se potruditi nabaviti ono što je bilo potrebno.
Toga dana su, znalo se to već otprije, stizale banane, a kako su gosti vrlo razmažena stvorenja, nijedno kućanstvo koje je držalo do svoga ugleda, do gostiju i, na kraju krajeva, do vlastite zarade, nije moglo dopustiti da baš ono ostane bez banana. Zato je toga dana na tržnici vladala neopisiva gužva. Sara je znala da će biti tako.
Strpljivo je čekala na rajčice u jednom redu, dok se njezina mama hrabro probijala u susjednome redu za banane. Mještani Valina uvijek bi takve prilike iskorištavali za psovanje gradske uprave, turističkoga saveza, mjesne zajednice, svemu i svakomu koga bi se u tim trenucima mogli prisjetiti. Jer, unatoč stalnim zahtjevima za proširenjem te male i bijedne tržnice, nitko od nadležnih ne čini baš ništa. Tako je bilo i te srijede. Psovke i grube riječi pljuštale su sa svih strana. Svi su oko Sare bili bijesni i nervozni, jedino je ona bila umotana u neku nestvarnu smirenost i savršenu ravnodušnost i djelovala je potpuno neprirodno u trenutačnom okruženju.
Dok su svi uokolo brojali sve svece i sve članove obitelji nekome koga su se sjetili, Sara je mislila na Jadrana i na proteklu večer. Dok su se rastajali, namjeravala mu je darovati neki od ukrasa što ih je načinila, ali je to nekako potpuno smetnula s uma. Tada nije bila u stanju misliti ni na što, i ta joj se misao ponovno javila tek poslije, kad je već skoro zaspala. Zbog toga se sasvim razbudila. Toliko se razljutila na samu sebe zbog rastrešenosti da sve do jutra nije mogla zaspati.
Bila je zato malo umorna dok je čekala u redu. Vjerojatno zbog toga nije čula kad joj se Jadran obratio.
- Tražio sam te posvuda cijelo jutro. Čekao sam ispred tvoje kuće poslije treninga, sve dok mi tvoj pas nije rekao kamo si otišla - reče.
Morao je sve to ponoviti još jednom, jer je bila presmetena da bi ga odmah razumjela.
Tražio ju je. Bio je ispred njezine kuće i čekao ju je. Razgovarao je s Čunfom i ovaj mu je rekao gdje... Hej, čekaj malo! Razgovarao je s Čunfom?! Čunf ga nije izgrizao i nije ga istjerao iz dvorišta? Nemoguće!
- Ne, najozbiljnije - reče Jadran. - Taj tvoj pesek uopće nije bio neugodan. Lijepo smo se upoznali, ja sam ga pitao i rekao mi je sve što me zanimalo. Jednostavno, ne?
Čunf to inače nikad ne radi. Kao prvo, njemu se nikad ništa ne da raditi po danu, pa samo leži u hladu i hrče, a kao drugo, ako bi se kojim slučajem i pomaknuo, to sigurno ne bi napravio zato da bi bio ljubazan prema tamo nekom turistu koji ga gnjavi zbog tamo nekih gluposti. To nikad prije nije učinio. Sari je to bilo prilično čudno. Pomislila je kako je Čunf možda već toliko ostario da mu se više ne da ni lajati na turiste. To je moguće, zašto ne?
- Imam nešto za tebe - reče Jadran. - Htio bih ti nešto darovati.
Eto ti ga sad, pomisli Sara. Trebala mu je darovati onaj privjesak još jučer, jer će sada ispasti kako joj to uopće nije palo na pamet, a kad mu konačno daruje taj privjesak, onda će ispasti da je to učinila zato jer je on njoj prvi nešto darovao. E, pa ne može tako.
- Imam i ja nešto za tebe, kod kuće, znaš. Htjela sam ti to još jučer dati, ali sam zaboravila. Baš sam glupa. Ali, moram se najprije izgurati do rajčica.
- Pusti, ja ću to srediti, reče Jadran.
Kad mu je rekla što joj sve i koliko treba, otišao je naprijed i progurao se bez ikakvih problema. Za par je minuta Sara imala sve što joj je trebalo. Javila se mami, koja se još uvijek gurala u redu za banane, i odjurila sve to odnijeti kući.
- Koji ti je onaj? - upitao je otac Saru kad se vratila s tržnice.
Jadran ju je pričekao na ulici, ali ga je otac svejedno dobro promotrio kroz grilje. Nije mu se baš previše svidio.
- Jel' to neki Švabo?- pitao je.
- Nije to Švabo! - viknu Mali iz predsoblja. - Nije to Švabo! To ti je dinamovac, pa gledali smo ga zajedno jutros na treningu. To je onaj koji je dobar! Jučer je s njim nešto pričala. Nešto su se glupo smijali, ha, ha, ha!
- Šuti, mali idiote, tko te što uopće pitao! - viknu Sara na brata.
- Opa, kažeš, onaj, ha? Uf, taj je mali opasan, na njega ćemo morati paziti - reče otac te se okrene Sari. - I, što kaže taj dinamovac, opet misle da će pobijediti, ha? Sigurno su svi digli noseve, što kaže?
Sara ne odgovori ništa, samo frkne nosom. Tada se njezinu ocu, kao i obično, upali lampica, a u glavi mu se rodi još jedna u nizu brilijantnih ideja.
- Pa, vidiš, heh, to uopće nije loša ideja, to što mi je sad palo na pamet.
Sara je već znala da to sigurno neće biti ništa previše pametno, čim otac tu svoju ideju tako nadugačko najavljuje. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek i biti. Ipak, morala je poslušati što joj ima za reći.
- Znaš, kad se već družiš s neprijateljskim redovima, mogla bi ti od njega štogod saznati. Znaš na što mislim, ono, koji će im biti sastav i kako misle igrati, i te stvari. Ja osobno dvojim baš oko njih, ne znam i nisam baš pretjerano siguran koje su njihove namjere. Mislim da će igrati s dvije špice, jer bi to bilo najprirodnije, ali nikad se ne zna. Mislio sam da bi možda ti mogla to nekako saznati, ha, sine, što kažeš na to?
Ponekad, kad bi se raznježio, otac bi Saru oslovljavao sa "sine".
- Mislim da to neće tako ići - reče Sara.
- Zašto, sine, pa ne mora on znati da ćeš ti to nekome reći, zar ne? Pitaj ga, samo onako, usput, kao da te zanima, i to. Ne trebaju mi detalji, samo najosnovnije, znaš. Sine moj, 'ajde napravi nešto za svog starog jadnog oca. Znaš da ove godine moramo pobijediti na tom turniru.
Rekao je to tako molećivo, uz izraz lica koji je bio tako jadan da bi mu malo tko mogao odoljeti. Sara je mogla.
- Ne-mo-že! Nisam ja tvoj špijun! Evo, imaš Maloga pa neka on špijunira za tebe. Meni to ne pada na pamet.
- Saaraa? - molio ju je otac.
- Ne.
- Saaraa?
- Ne!
- Dobro, ako ćemo tako! - reče otac skoro ljutito. - E, pa onda ne smiješ sada ići van i ne smiješ se više družiti s tim Švabom! Eto.
Zatim je napravio onaj izraz lica koji je uvijek pravio kad bi se trudio djelovati uzrujano, ljutito i dozlaboga opasno. Sara ga je dobro poznavala i već se odavno navikla da njezin otac samo glumi da se ljuti. Znala je da zapravo ne misli tako i da mu nikakva zabrana nije ni na kraj pameti. To su bile neke njegove igrice, to durenje i tobožnja ljutnja. Sara je odavno naučila kako te igrice treba igrati.
- Dobro, ako ćemo tako! - ponovi njegove riječi. - Onda ja odlazim od kuće! Uzeti ću Čunfa i bicikl i odlazim zauvijek. Onda nađi sebi neku drugu kćer!
Govoreći to, ona je izgledala doista ljutito, tako da bi svatko tko nije upoznat sa situacijom vrlo lako mogao pomisliti kako i Sara i njezin otac misle najozbiljnije. Zalupila je vratima, izjurivši van. Otac je ostao sjediti na omiljenom trosjedu. Nije ništa govorio.
- Tata, nije uzela Čunfa sa sobom - reče Mali, promatrajući je kroz prozor. - A nije ni bicikl. Znači da će se vratiti.
- Naravno da će se vratiti - promrmlja otac, sebi u bradu i nasmije se. - Ha, ista je kao njezina majka. Oštra i bezobrazna, a ne možeš joj ništa. Jer je tako slatka. Ah (duboki uzdah), tako je to.
Zatim je nastavio čitati novine. Sportsku rubriku, naravno.
- Je li sve u redu? - upita Saru Jadran. - Čuo sam viku.
- Sve je u redu. Znaš već, starci imaju svoje mušice.
- Ah, da znam. Čudni su ponekad, jel' da?
- Samo ponekad?
Prasnuše u smijeh i krenuše prema obali, razgovarajući o besmislicama.
- Želim ti nešto dati - reče napokon Jadran.
- Ja opet nemam ništa za tebe - odgovori Sara.
Ponovno je zaboravila uzeti narukvicu koju mu je namjeravala darovati. Otac ju je omeo u razmišljanju.
- Nema veze - reče Jadran i posegne rukom u ruksak.
Sjedili su na stijenama kraj mora, a veliki je čempres pravio hlad. More je bilo potpuno mirno, puhao je slab povjetarac. Nije bilo prevruće. Oko njih nije bilo nikoga. Da je pogledala u nebo, Sara bi na samom njegovu rubu uočila nekoliko sasvim lijepih, bijelih oblačića, ali to je nije zanimalo. Učinilo joj se kako uz Jadrana sve ostalo gubi na važnosti.
On je pak pažljivo izvadio komadić nečega i pružio joj. Nije raspoznala što je to. Nešto mekano, nešto lagano poput vate, nešto neuhvatljivo poput vode. Djelovalo je kao da je živo.
- Predivno je. Što je to? - upita Sara.
- Oblak. To je oblačić.
U tom trenutku taj komadić promijeni oblik i Sara odjednom shvati da na dlanu drži malenog, bijelog, mekanog dupina. Bio je to lijep dupin. Nakon nekoliko trenutaka, dupin se pretvori u morsku zvijezdu, zatim u hobotnicu, pa u ježa. Ježeve bodlje nisu bile opasne i Sara ih uopće, tako mekane, nije ni osjetila. Djelovao je toliko nestvarno da joj se učini kao da lebdi nad njezinim dlanom.
- To ti radiš? Ti ga mijenjaš? - upita Sara.
- Kako si znala? - Jadrana je začudila prisebnost kojom je postavila pitanje. Nije očekivao takvu reakciju. Očekivao je čuđenje, nevjericu. Otkuda bi mogla znati da je što takvo moguće? Oblikovati oblake. To nije nešto što se susreće svaki dan.
- Nisam znala - odgovori mu. - Pretpostavila sam. Gledaj!
Tada Sara zamahne rukom, a prije negoli je dovršila zamah, osvrne se lijevo i desno. Tek kad se uvjerila da je nitko ne gleda, skupi prste i učini pokret kao da iz visoke čaše izvlači dugačku slamku. More ispred njih se namreška i na trenutak iz njega iskoči visok vodeni stup, oblikuje se u spiralu i pljusne natrag. Sve je to trajalo vrlo kratko.
- Hej! - usklikne Jadran. - Napravi to još jednom, molim te!
- Može, ali na brzinu - odgovori Sara i ponovi pokret.
Sada je načinila veći stup. Nekoliko je puta ponovila jedan te isti pokret, tako da je spirala u koju se stup pretvorio bila veća i zakrivljenija od one prve. Par je sekundi stajala okomito na površini mora, a zatim joj Sara pokretima prstiju naloži da se rasprsne. Ne bilo gdje, nego točno iznad Jadranove glave.
- Hej, ti, vještice! - klikne Jadran, potpuno mokar. - A, čekaj, čekaj, sada ćeš ti vidjeti!
Nije odmah shvatila što to Jadran radi jer se nekako ukočio i djelovalo je kao da ga je uhvatila padavica, no zatim je pogledala u nebo. Jedan se oblačić spustio nisko nad nju, zaustavivši joj se točno iznad glave. Trenutak poslije se rasuo svuda po njoj.
- Bacaj bombe! - vikao je Jadran. - Bacaj bombe!
Obasuo ju je pahuljastim ostacima oblačka koji bi se, dodirnuvši ju, raspršili u još manje pahuljice, zatim u još manje, pa u još manje, sve dok od njih nije ostala samo fina, mekana prašina.
- Čini mi se da sam oduvijek znao da to mogu - reče Jadran.
- Ja nisam - odgovori Sara. - Ja sam to shvatila tek nedavno.