7. U naručju mora

- Hoće li nas tko vidjeti? - upitao je Jadran Saru.

- Neće - odgovorila je. - Ova mala uvala sasvim je sakrivena od pogleda, ovdje nitko ne dolazi. Ako nas netko i vidi, mislit će da se idemo kupati.

- Ovako? Odjeveni?

- Pa što? - odvrati Sara. - Tako i tako si blijed da ne možeš biti bljeđi. Ne smiješ se sunčati pa zato nosiš majicu. Eto.

- Ako ti tako kažeš.

- Kažem. Pričekaj trenutak, samo da provjerim kakve je volje more.

Namočila je prst, malo se zamislila, okrenula se Jadranu i nasmiješila se.

- Dođi - reče mu. - Pokazat ću ti.

Jadran krene, ali se naglo zaustavi i počne skidati tenisice.

- Što to radiš? - upita ga Sara.

- Da ih ne namočim. Bile su skupe i ne bih ih htio upropastiti.

- Ma daj, ne pričaj gluposti! Pogledaj mene. Jesam li se ja namočila?

Tek tada Jadran spazi da je Sara potpuno suha, iako je do koljena u moru.

- Dođi - ponovi Sara. - Neće te ugristi.

Iako se uvjerio kako Sara zaista nije nimalo mokra, bojažljivo je napravio prvi korak. Podignuo je nogu i polako je spuštao u vodu. Joj, pomisli, upropastit ću tenisice, sigurno. No, trenutak prije negoli je dotaknuo površinu, more uzmakne, a noga mu dotakne dno plićaka. Nije se namočio. Još uvijek nesiguran, načinio je sljedeći korak. Nije ga dotakla nijedna kapljica. Pogleda Saru, a ona raširi ruke.

- No? Hoćemo li krenuti? - upita ga.

Shvativši da se zaista neće namočiti, Jadran zakorači sigurno te joj se konačno pridruži. Stajali su u moru, nekoliko metara od obale.

- Idemo? - upita Sara.

- Može, ja sam spreman - odgovori Jadran.

Sara pokretom ruke odgurne more, a ono im napravi prolaz, krivudav i uzak, ali sasvim dovoljan za njih dvoje. Krenuli su, a nakon nekoliko koraka Jadran se osvrne.

- More se zatvara za nama - reče.

- Ne, ne, ne - odmahne Sara glavom, važno. - Ja ga zatvaram za nama. Ovako nitko neće primijetiti da smo ušli.

- Pametno - potvrdi Jadran.

- Znam - odgovori ona.

Sara je oko njih oblikovala zračni mjehur, zaustavivši more na udaljenosti od nekoliko desetaka centimetara. Mogla mu je, istina, narediti da im napravi i više mjesta, no nekako je htjela biti što bliže Jadranu. Uostalom, ni on se nije bunio. Hodali su jedno uz drugo, diveći se pogledu. Ribe su sasvim nazainteresirano plivale pokraj njih, a dvije su ih hobotnice samo ispratile pogledom. Jadran ispruži ruku i uvuče je u pučinu ispred sebe.

- Hladno je - primijeti.

- Naravno da je hladno kad smo na pedeset metara dubine - reče Sara. - Čekaj da dođemo još dublje, tek ćeš tada vidjeti što je prava smrzotina.

Jadran pogleda uvis. Toliko su duboko bili pod morem da zrake Sunca nisu mogle doprijeti do njih. Ipak, uokolo nije vladao mrak i sasvim je lijepo mogao razaznati okolne detalje. Također im nije bilo hladno iako je uokolo bila hladna pučina. Slutio je da je Sara i tu umiješala prste, pa ju je pitao.

- Naravno da to ja radim - odgovorila je - ali nemoj me pitati kako, jer doista nemam pojma.  Samo zamislim da ovdje mora biti toplo i da uokolo ne bi trebao biti mrak i tako bude. Ne znam što bih ti drugo rekla.

- Hm - odvrati Jadran. - Meni se čini da te more voli pa je zato spremno za tebe učiniti što ti god padne na pamet. Ja bih to tako objasnio. Ne bih se previše zamarao drugim objašnjenjima.

- Pa da! - klikne Sara. - I ja sam to sebi tako objasnila. Vidiš kako slično razmišljamo.

- Da, zanimljivo.

- Zanimljivo? Hoćeš da ti pokažem nešto doistadoistadoista zanimljivo, ha?

- Naravno.

- Super! Pazi sad ovo!

Jadran nije odmah shvatio što se događa, tek je osjetio kako ih je more poguralo prema naprijed. Najprije sasvim lagano i jedva primjetno, da bi u samo nekoliko trenutaka upotrijebilo svoju nepojmljivu snagu. Ubrzali su. Jurili su kroz plavetnilo, nekoliko metara iznad morskoga dna, potpuno sigurni i zaštićeni u zračnome mjehuru. Sara je vrištala od zadovoljstva, a Jadran je od čuda hvatao dah. Činilo mu se da se nalazi na ogromnome toboganu.

- Ovo je super! - klikne, ali ga Sara nije čula.

More je huktalo i pjenilo se uokolo, podižući toliku buku da su Jadrana skoro zaboljele uši. Ipak, uživao je. Poneka bi riba uletjela u zračni mjehur, ravno njemu u ruke, a on bi je samo ispustio iza sebe, nazad u pučinu. Ovakvu vožnju nikad nije doživio.

- Luda si! Uspori malo! - vikao je, umirući od smijeha istodobno. Sara ga ili nije čula ili ga nije htjela čuti. - Luda si! Luda, luda, luda!! Luudaa!!

Odjednom su stali. Sve se smirilo. Posvuda uokolo tišina. Ni zvuka. Osvrnuo se oko sebe.

- Nešto si rekao? - upita ga Sara.

- Ne, ne, ništa - odgovori joj, potpuno zbunjen. - Ništa važno. Što je ovo, gdje smo to mi?

- Pogledaj - reče Sara i upre prstom. - Ono su ribe-ždralovi, a mi smo duboko pod ledenim santama Južnoga pola.

- Ribe-ždralovi? Nikad čuo.

- Nisi ni mogao. Još ih nitko nije otkrio, pa sam im ja morala dati ime. Užasno me podsjećaju na ždralove. Pogledaj kako se kreću.

Isprva nije uočio ništa posebno u kretanju tih riba. Ribe kao ribe, plivaju u jatu. Ove su, doduše, svijetlile žarkocrvenim svjetlom i izgledale su čudno, no kretale su se sasvim uobičajeno, poput ostalih riba.

- Pogledaj sad. Mijenjaju oblik jata - upozori ga Sara.

Doista, jato riba-ždralova promjeni oblik. Jadran je zaustio upitati Saru zbog čega je to toliko posebno, ali je ona bila toliko ushićena tim događajem da je nikako nije htio ometati. Odustao je od pitanja i nastavio promatrati.

- Te se ribe kreću u posebno oblikovanim jatima - reče konačno Sara. - Svako jato ima nekoliko posebnih oblika koje samo ono koristi, a izmjenjuje ih točno svakih petnaest minuta, to sam posebno mjerila. Jedino kad se sretnu dva različita jata riba-ždralova, ti se oblici posve promijene, pogledaj!

Kad je jato riba-ždralova, koje su do tada promatrali, uočilo dolazak drugog jata istih riba, ponovno se preoblikovalo.

- Rekla si da to rade svakih petnaest minuta - reče Jadran. - Nije prošlo niti pet.

- Ma, gledaj samo! Ovo je veoma zanimljivo.

Nailazeće jato također promijeni oblik i dvije se skupine riba-ždralova približe jedna drugoj.

- Vidiš kako se podešavaju - objasni mu Sara. - I jedno se i drugo jato oblikuje, pa kad se spoje čine dvije savršene polovice nekoga potpuno novoga oblika. Vidiš?

Jadran je promatrao, zapanjen. Dva su se jata potpuno stopila u jedno, oblikujući savršeno spiralno vreteno. Nekoliko su puta ribe u isti trenutak zatitrale, promijenile boju i uzdužno zarotirale veliko jato, da bi se nakon toga razišle i ponovno oblikovale dva različita jata. Svako je jato istoga trenutka poprimilo vlastiti oblik. Zatim su obje skupine riba-ždralova nestale u suprotnim pravcima. Jadran se nije mogao dovoljno načuditi.

- Ovo još nisam vidio - reče. - Ovo je bilo doista čudno. Izgledalo je kao da komuniciraju.

- Da - odvrati Sara. - Mislim da su međusobno razgovarale. Super, zar ne?

- Super. Izvanredno.

- Dođi, sada ću ti pokazati svoje najomiljenije mjesto.

- Hoćemo li opet onako juriti?

- Naravno, moramo otići skoro na drugi kraj svijeta. Nikad ne bi stigli da ne jurimo. Jesi li spreman?

- Uf, jesam - odgovori Jadran. - Samo ako može malo sporije, lako me uhvati mučnina od brzine.

- Hm, baš si neki osjetljiv tip, ha? Nema veze, neće dugo trajati. Pazi, krećemo!

More ih je ponovno odgurnulo, najprije lagano, zatim sve brže. Ponovno je cijelo morsko dno jurilo pokraj njih, neshvatljivo brzo. Nakon nekoliko minuta jurnjave, zamalo udariše u trup nekog broda, a Sara ih zaustavi.

- Pomislila sam da bi ovo htio vidjeti - reče mu. - Većina bi ljudi voljela.

Bio je to čudan jedrenjak, star, ali savršeno očuvan, sav od blistava drva i napetih konopaca, potpuno spreman nekamo otploviti. Na njemu nije bilo ni traga algi, niti bilo kakvog drugog  morskog raslinja. Kao da je izgrađen jučer.

- Predivan je. Što je to? - Jadran upitno pogleda Saru.

- Super je brod je li? Sasvim sam slučajno naišla na njega. A bio je sasvim zarastao, skoro ga nisam ni primijetila. Da nisam pratila neku smiješnu ribu koja mi je pobjegla ravno pod njegovu krmu, ne bih ga nikad pronašla. To je lađa s Atlantide.

- Ma, da! S Atlantide? Onog grada koji je potonuo tako davno da se nitko ne sjeća je li uopće i postojao?

- Aha. A sama sam je očistila. Zapravo sam naredila moru da to učini umjesto mene. Zatim sam napravila zračni jastuk oko nje, sličan ovome u kojemu se mi sada nalazimo. Da ponovno ne zaraste. Super je ispalo, zar ne?

- Ma, ispalo je genijalno! Ovako nešto nikad nisam vidio. Ali ne mogu vjerovati da je ovo lađa s Atlantide. Mora da si nešto pobrkala. To je sasvim nemoguće. Atlantida nije postojala.

- Postojala je, ne budi glup! Unutra sam u nekom kovčegu pronašla spise u kojima na nekom čudnom jeziku piše nešto što izgleda slično kao riječ Atlantis, a to ti znači Atlantida. To je sigurno lađa s prave Atlantide.

- To ime na spisu ne mora ništa značiti. Tko zna što si ti pročitala. Možda si krivo vidjela.

- A možda bi ti trebao malo zašutjeti, znaš? Valjda znam o čemu pričam. Hoćeš da ti pokažem?

- Što, spise?

-Ne, moje albume sa samoljepljivim sličicama. Spise, naravno!

- Hoću.

- Ali, prvo mi moraš nešto učiniti. Sad mi je palo na pamet, baš super da si tu. Pronašla sam neki kovčeg koji ne mogu ni na koji način otvoriti.

- Aha, pa trebaš pravog muškarca da ti pomogne - reče Jadran i isprsi se. - Nema problema. Pokaži mi tu problematičnu kutiju.

- Nije kutija nego kovčeg. Zapravo sanduk.

- Svejedno. Daj da ga rasturim.

- Dođi.

Lebdjeli su oko broda. Jadran nije mogao vjerovati da olupina koja tako dugo leži na dnu mora može biti tako uščuvana.

- Koliko ti je trebalo da ga cijeloga očistiš? - upita dok su zaobilazili pramac.

- Ne dugo, možda oko desetak dana, ali nisam mogla baš svaki dan dolaziti. Ma, more ti to brzo očisti, samo ako ga znaš pravilno upotrijebiti, inače ti napravi više štete nego koristi. Ovo je bilo brzo, a sto puta sam se više izmučila kada sam čistila Titanic.

- Čistila si Titanic? Onaj Titanic? Titanic  iz filma?

- Pa da, taj. Koji još "Titanic" postoji? Samo je jedan koliko ja znam. Njega je bilo sto puta teže očistiti, a samo sam maknula alge s nekog ulaza u potpalublje, nije mi se dalo više. Osim toga, tada sam naišla i na ovu ljepotu, pa mi Titanic  više nije bio zanimljiv. A što, i ti si gledao film, ha?

- Čekaj, čekaj, čekaj. Našla si najpoznatiju olupinu u povijesti čovječanstva i nije ti bila zanimljiva?

- Pa da. Ova me lađa više zanimala, pogledaj kako je lijepa, nije li? Mada, moram ti reći da mi je film o Titanicu super. Onda, jesi li ga gledao?

- Ma, jesam, ali ne u kinu. Ja ti više volim gledati znanstvenofantastične filmove. Titanic mi je bio malo dosadan.

- Dosadan?! - usklikne Sara u nevjerici i pomalo uvrijeđeno. - Bio ti je dosadan? Ti nisi normalan! To je najbolji film na svijetu, a ja sam ga gledala sedam puta i to u kinu, a još dvadeset tri milijarde puta na videu. Film je supersupersuper, a ti si najobičniji muški bedak! Eto ti!

- Ne moraš se zato odmah ljutiti. Super je film, samo užasno dosadan. Traje sto sati i čekaš i čekaš da taj brod potone i onda još čekaš i onda čekaš još malo i baš kad pomisliš da, zapravo, nikad neće ni potonuti, sve se dogodi u tri sekunde. Bez-ve-ze! To je trebalo skroz drukčije snimiti! Trebalo je biti više akcije, kužiš? Ja više volim gledati, na primjer, Aliena ili Ratove zvijezda ili Umri muški. To su filmovi, a ne ovo! Ovo je za ženske!

- Aliena? Fuj, svi ti ljigavi gušteri, odvratno!

- Alieni nisu gušteri, a odvratna si ti, a ne oni.

- A ti si mi superlijep i pametan! - odvrati Sara, kao iz topa.

Nikad nije imala problema kad se trebalo svađati i uvijek je znala odgovoriti, bilo kome, u bilo kojem trenutku. Tada su malo zastali, netremice se gledajući u oči, potpuno nesigurni jesu li sve to izrekli ozbiljno ili su se samo šalili. Nisu ni trepnuli.

Jadranu na um padne scena iz staroga  vesterna gdje su se dvojica kauboja najprije pola sata gledala u oči, a onda su zapucali, namrtvo se poubijavši. Tada zamisli Saru pod kaubojskim šeširom, s cigarillosom u ustima, kako hladnokrvno prebacuje pončo preko ramena i sprema se izvući pljucu, već unaprijed znajući da joj protivnik nema apsolutno nikakve šanse. Skoro prasne u smijeh, ali se ipak suzdrži, jer, ovo je bila sasvim ozbiljna situacija. Popljuvali su si najdraže filmove i sada uzmaka nije bilo. Trebalo je to riješiti. Ili jednostavno zaobići problem. Jadran nije bio siguran koje bi od ta dva rješenja bilo pametnije. Sari su iskre frcale iz očiju i samo se mogao nadati da i on djeluje opasno, barem upola opasno kao ona.

- Hoćeš da ti zapalim cigarillos? - upita je nakon par trenutaka potpune tišine i umre od smijeha.

- Koga? Cigarillos? Jesi li ti normalan? Kakav cigarillos? Ja ne pušim. O čemu ... - sasvim ju je zbunio.

Jadna, po prvi put u životu nije imala pojma o čemu priča. Usta su joj se otvarala, rečenice su nevjerojatno lako klizile kroz njih, no ni za jednu se nije mogla čvršće uhvatiti i osmisliti pametan odgovor. Blebetala je. Nakon nekoga vremena stala je, potpuno svjesna da je Jadran dobio ovu rundu. Na prevaru, ali je dobio. Opalila ga je šakom po ramenu, najjače što je mogla.

- Budalo! Prestani me zafrkavati!

- Oprosti - reče joj, gladeći rame, još uvijek umirući od smijeha. - Sorry, sorry, sorry! Oprosti, ali nisam si mogao pomoći.

- E, pa, drugi put si pomozi, a sad se prestani tako glupo cerekati! U redu?

- Hoću, u redu, hoću. Oprosti, zanio sam se.

Lebdjeli su pokraj olupine sasvim polako, nimalo se ne žureći, a Jadran je netremice promatrao i upijao svaki pedalj tog savršeno očišćenoga remekdjela.

- Pogledaj, tamo je nešto udarilo. Vjerovatno je zato potonuo - objasni Sara, pokazujući ogromnu razderotinu na trupu koja se nalazila samo nekoliko metara od njih. - Vidiš rupu?

- Aha. Možemo li sići na palubu? - upita je.

- Naravno. Nema nikoga tko bi nam to mogao zabraniti - odgovori mu Sara.

Spustila ih je na palubu, tik do nekakve klupe. Ispod klupe nalazio se sanduk.

- To je taj sanduk kojega ne mogu otvoriti. Zaglavila sam ga ispod klupe da uvijek znam gdje je. Znaš, tu su struje dosta jake i ne mogu biti sto posto sigurna da će zračni jastuk izdržati dok me nema. Zato sam i zaglavila sanduk ovdje, jer tko zna gdje bi inače završio ukoliko bi more probilo zaštitu.

- Kakav je to sanduk? - upita Jadran.

- E, pa, nemam pojma. Našla sam ga u nekoj sobi i odmah mi je privukao pažnju. Pogledaj ga. Ne čini li ti se da bi u njemu moglo biti skriveno nekakvo blago, ha?

- Blago?

- Da. Znaš da u filmovima na ovakvim brodovima uvijek ima blaga.

- E, jesi bedasta! Nije u životu sve kao na filmu! Eto, na primjer, kladim se da je unutra nekakva posteljina. Plahte i jastuci.

- E, baš si glup. Ja sam sasvim sigurna da je unutra nekakav predivni nakit. Sto posto sam sigurna. Vidiš da je to skup sanduk i da uopće ne propušta vodu. Ne bi valjda nosili posteljinu u tome?

- Tko zna? Možda su ljudi s Atlantide osobito brinuli o svojoj posteljini, ha?

- Sad već lupaš najveće gluposti.

- Hoćeš se kladiti? Ja kažem da je unutra prljavo rublje. A ti?

- Može. Ja kažem da je unutra nešto vrijedno. U što ćemo se kladiti?

- Može u pizzu? Tko izgubi, plaća pizzu.

- Pizzu?

- Da.

- Dobro, ako je to baš sve što želiš, može. Kladimo se u pizzu.

Bila je pomalo razočarana. Pomislila je da bi Jadran mogao biti barem malo romantičniji. Mogao se kladiti u nešto drugo, a ne u glupu pizzu.

- Kako ću je otvoriti? - upita je.

- Otkud znam? Ti si muško, nisi li?

- Jesam.

- Onda? Hajde, otvaraj! Sve što nađemo, dijelimo popola. Može?

- Aha - reče Jadran, uzevši polugu u ruke. - Tebi posteljina, meni jastuci. To mi se čini u redu. Samo se nadam da nisu ružičasti, jer više više volim plave.

Pokušao je jednom, ali je poluga skliznula. Namjestio ju je za drugi pokušaj. Odjednom je stao.

- Što je?- upita ga Sara.

- A što ako unutra nije ni jedno ni drugo? Što ako je unutra leš?

- Što? Leš? Jesi li ti normalan? Kakav leš?

- Možda nekoga tko je shvatio da brod tone, pa je mislio da će se tako spasiti.

- Aha, to može samo tebi pasti na pamet.

- Sigurno je unutra kapetan ovoga broda. Odavno se raspao i mrtav je već toliko dugo da mu je užasno dosadno, pa sad samo čeka da ga netko izvadi iz sanduka da bi se mogao osvetiti svim živima, jer je njegov najdraži brod potonuo. A zamisli tek što će napraviti kada shvati da je i cijela Atlantida potonula. Čovječe, poludjet će od bijesa! Jesi li sigurna da želiš da otvorimo ovo? Ja bih najprije dobro razmislio.

- Daj, već jednom, ne pričaj gluposti, nego otvaraj.

- Dobro, samo sam mislio.

- Da si mislio, onda bi šutio.

- E, jesi grintava, samo sam se zezao.

- Što sam? Grun... kako?

- Grintava. Grin-ta-va. Ne znaš što to znači?

- Nemam pojma.

- Dobro, jednom ću ti objasniti. To je stari zagrebački izraz. Ali, daj da prvo otvorimo tvoje blago.

- Daj već jednom.

Upotrijebio je svu svoju snagu, jednom, dvaput. Tek je treći puta sanduk popustio. Poklopac se otvorio uz prasak. Samo se nekoliko zrnca prašine diglo iz sanduka. Unutra nije bila posteljina ni blago. Unutra je bila gomila igračaka.

- Igračke. Dječje igračke - reče Sara.

Nije bila razočarana, samo malo zbunjena. - Nisam znala da su na Atlantidi imali igračke.

- Sigurno nisu - potvrdi Jadran. - Dječje su igračke izmišljene tek prije tri godine, to svi znaju.

- Daj, ne zezaj! - prekori ga Sara. - Pogledaj, ima ovdje lijepih stvari.

Na samom vrhu gomile nalazio se plišani medvjedić. U ruci je držao balon u obliku srca na kojem je pisalo nešto nerazumljivo. Sara ga uzme u ruke i zagrli. Bio je mekan.

- Hej, nemoj ga nositi odavde, neka ostane tu - reče Jadran.

- Nisam ni mislila, samo sam ga htjela opipati. Zamisli, igračka stara dvadeset tisuća godina - odvrati Sara.

- Misliš da je toliko stara?

- Ne znam. Prije koliko je potonula Atlantida?

- Nemam pojma.

- Hmm, ne znam ni ja. To nismo učili u školi. Sigurna sam da je ovaj medo star najmanje tristo milijuna godina. Ma što tristo? Sedamsto!

- Mislim da bi ipak bilo najispravnije ništa ne dirati, niti bilo što odnositi odavde. Na kraju krajeva, sve to nekako i pripada ovome brodu.

- Čekaj, znam gdje bi bilo idealno mjesto za medu - reče Sara. - Zatvori oči.

- Zašto?

- Daj, zatvori oči - ponovi. -Hoću te iznenaditi.

Uzdahnuo je, ali poslušao. Nije ni pokušao pretpostaviti što joj je sada palo na pamet. Kako bi uopće i mogao? Bila je toliko neuhvatljiva i nepredvidljiva, da se ponekad samome sebi čudio kako uopće uspijeva održavati korak s njom. Nisi je mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. To mu se jako sviđalo.

- Eto, otvori oči! Medo je na svome mjestu.

Pogledao je i nasmijao se. Postavila ga je za kormilo.

- Vidiš? To je neustrašivi medo kapetan i on će paziti na svoj brod. Nema brige za sigurnost lađe dok je on ovdje. Vidiš kako je odlučan.

Medo je imao velike oči, najveći osmijeh i nježne šapice. Netko je tu igračku izradio s ljubavlju i pažnjom, u to nije bilo nikakve sumnje, no medo uopće nije djelovao odlučno. Svejedno, Jadran nije htio kvariti Sarino veselje.

- Aha, najodlučniji kapetan kojega sam ikad vidio - potvrdi joj.

Odjednom, Sara se sjeti.

- Ajoj, koliko je sati? Sasvim sam zaboravila da se moram vratiti kući. Moram pomoći mami postaviti stol za večeru. Morat ćemo nastaviti neki drugi put. Ne ljutiš se? Onda ću te odvesti i do Titanica i pokazati ti još neke čudne stvari. Može?

- Nema problema. I ja bih se trebao vratiti. Možda čak stignem na večernji trening. Vodi nas natrag. Ovdje se tako i tako uvijek možemo vratiti, zar ne?

- Točno. Uvijek možemo ponovno doći. Idemo.

- Bok, medo! - pozdravi ga Jadran.

- Pa-pa, medonja! - pozdravi ga i Sara.

Ostavili su lađu i neustrašivoga kapetana medu za kormilom i polako se udaljavali. Prije negoli im se posve izgubila iz vida, Jadran još jednom pogleda igračku. Učini mu se kako je u jednom trenutku medo podigao ruku, kao da ih pozdravlja, no u to nije mogao biti potpuno siguran, jer ih je sekundu poslije more ponovno uzelo u naručje.