8. Daj me već jednom poljubi!
Noć je bila vedra, a sva svjetla koja su postojala na otoku bila su negdje daleko, na nekom drugom mjestu, na nekom drugom planetu i činilo im se kao da uokolo ne postoji ništa osim njih, mora i oblaka.
- Prošle je noći nebo bilo tako vedro da sam morao pozvati oblake iz duboke unutrašnjosti da bih mogao otrgnuti onaj komadić - reče Jadran.
- S koje ih daljine možeš pozvati?
- Ne znam točno. Nisam mjerio, ali mislim da mogu bez problema nadzirati sve oblake u krugu od tisuću kilometara.
- Opa! - usklikne Sara. - To je izvanredno! A možeš li nadzirati, na primjer, neki oblak iznad Argentine?
- Ne - odlučno odmahne Jadran. - To je predaleko, nitko to ne može učiniti.
- Hoćeš reći da osim tebe postoji još netko tko može nadzirati oblake?
- Ne znam, nisam siguran. Ne misliš valjda da smo nas dvoje jedini na svijetu koji su sposobni za takve stvari?
- Jesi li ikad upoznao nekoga sličnoga nama?
- Hm - malo se zamisli Jadran. - Nekoga tko može isto što ti ili ja, nisam. Dok sam bio u Indiji, vidio sam čovjeka koji je nadzirao duhanski dim. Vidio sam svojim očima kako je iz jednog jedinog dima napravio figuru konja, visoku skoro dva metra. Ali, mislim da se služio nekim trikovima, nisam sasvim siguran.
- Kako si dospio u Indiju? S klubom? - upita ga.
- Ma, ne, išao sam s tatom. On je stručnjak za naftne platforme pa putuje po cijelome svijetu i onda me, ako može, povede sa sobom. Tako sam otišao u Indiju.
- Jeste li tamo išli autobusom?
- Kakvim autobusom? Zrakoplovom! Znaš li ti uopće koliko bi trajao put do Indije autobusom? Svi bi umrli od muke.
- Sigurno je super kad možeš tako nekamo daleko odletjeti. Ja bih to isto voljela. Ukrcati se u zrakoplov i poletjeti. Bilo kamo.
- To možeš i sama - reče Jadran. - Samo narediš moru i ono te odnese kud god želiš.
- To je sasvim druga stvar, ne govorim o tome da bih putovala nekamo. Govorim o letenju. Nikad nisam letjela.
- Nikad? Nikamo?
- Ne. I ne. Nisam imala priliku. Sve što trebamo mi obavljamo ili brodom, ili automobilom, ili vlakom.
- A jesi li kad bila u Zagrebu?
- Ne, mislim da nisam. Ili jesam, ali samo jednom, i to kad sam bila mala, pa se ničega ne sjećam. Ne znam.
- Onda dobro. Dođi, daj da ti nešto pokažem.
Jadran digne ruku visoko u zrak. Pozove jedan od rijetkih oblaka da se spusti niže.
- Ovi oblaci uopće ne bi trebali biti ovdje, znaš. To sam ih ja gore ostavio i zadržao, inače bi ih otpuhao vjetar.
Još je napomenuo kako bi ta mala nakupina oblaka sigurno bacila u očaj svakog meteorologa koji bi je promatrao, jer ti se obalci nisu micali s istog mjesta još od jučer navečer, niti su mijenjali oblik.
- Srećom - reče - ljudi više uopće ne gledaju u nebo, tako da bih mogao te oblake ovako gore ostaviti i sto godina, a da to nitko ne primijeti. Ipak ću ih sada rastjerati, za svaki slučaj. Mislim da će nam jedan biti dovoljan.
Reagirajući na Jadranov slabašan pokret, oblaci se raziđu, a jedan od njih se posve rasprsne. Njegovi ostaci prođu ispred skoro punog Mjeseca. Jadran napravi još nekoliko pokreta čije značenje Sara nije razumjela.
- Ovom oblaku moram povećati gustoću, da ne propadnemo kroz njega. Zato sam odabrao najveći, jer kad ga sabijem od njega neće ostati skoro ništa. Samo dovoljno mjesta za nas dvoje.
- Aha. Vidim ja da si ti takve stvari radio već prije - reče Sara i malo namreškaj nosić.
Jadran je shvatio što je mislila time reći.
- Ako hoćeš reći da sam već prije jahao po oblacima, onda si sasvim u pravu. Tko to ne bi radio ako može? Ali, ako misliš da sam već prije nekoga vodio sa sobom, onda se varaš.
- Da?
- Da. Uvijek sam odlazio sam i nikad nikog nisam pozvao da mi se pridruži. Najozbiljnije.
- Hm, dobro. Sad mi je lakše - reče Sara.
- Zašto? Misliš da nisam smio?
- Ne, ne. Nego mi je drago da ja idem prva s tobom i da nitko nije s tobom već bio gore. Ne znam, tako mi se sve čini nekako najispravnije.
- Zašto?
- Ne znam, nemam pojma. Ma daj, vidiš da pričam gluposti, kreni već jednom. Majstore, hoće li to skoro? - nasmije se Sara.
Kucne prstom po oblaku kao da nešto provjerava.
- Da, eto, gotovo je. Popnite se gore, mlada damo - reče Jadran, uz osmijeh, pruživši joj ruku da se lakše popne.
- Oh, hvala vam, mladi gospodine, veoma ste ljubazni - odvrati Sara, uz osmijeh, prihvaćajući njegovu ruku te se lakše popne.
- Trebam li se čvrsto držati za što? - upita ga.
Jadran podigne oblak uvis. Nisu ni osjetili da se dižu i Sara u prvi mah uopće nije bila svjesna što se dogodilo. Tek kad je odvratila pogled s njegova lica i bacila ga uokolo, shvati da su već visoko u zraku.
- Ne trebaš se držati - odgovori joj. - Ako želiš, možeš i stati na oblak, nećeš pasti. I ja znam napraviti zaštitni mjehur, nisi ti jedina.
Sara je ipak ostala na svome mjestu. Sjedili su jedno do drugoga, gledajući svatko na svoju stranu. Sasvim je nestvarno bilo nalaziti se na tom oblaku, promatrati veliko more i jaku mjesečinu što ga je obasjavala. Sari se na trenutak učini kao da je u kinu i kao da upravo gleda scenu u kojoj glavni glumci lete kroz svemir. Upravo je tako izgledalo.
Otok Valin je, osim susjedna otočića, predstavljao jedini komadić kopna koji su mogli vidjeti. Sve je ostalo kopno nestalo, sakrilo se negdje u mraku, jedino su se tamo negdje daleko mogla vidjeti svjetla gradova na obali.
- Koliko će nam trebati do tamo? - upita Sara Jadrana, uperivši prst prema svjetlima.
- Možemo tamo biti u tren oka, samo da uhvatim neku povoljnu struju. Zapravo, mogu ja i sam tjerati taj oblak, to uopće nije problem, ali ako uđemo u kakvu dobru struju bit će mi ipak lakše, znaš. Let dosta iscrpljuje i uvijek se trudim ne pretjerati. Radije lebdim polako, nego da jurim kao budala, pa se brzo umorim. Tako je bolje.
- Kamo si najdalje letio, bez predaha? - upita ga Sara.
- Mislim da mi je najdalje bilo do juga Francuske. Putovao sam nešto manje od sat vremena, ali taj sam put doista pronašao neku izuzetno povoljnu struju, inače ne mogu odjednom tako daleko.
- Onda je to drukčije nego kad ja putujem pod morem?
- Da - potvrdi Jadran. - Ili je tako, ili ti doista posjeduješ jače sposobnosti od mene. Meni je to što ti radiš nezamislivo, ne bih mogao u trenutku skakati s jednoga na drugi kraj svijeta. Morao bih se odmarati više puta.
- Jesi li kad pokušao nadzirati more?
- Ne. Nije mi nikad palo na pamet, a iskreno rečeno, nisam ni znao da je takvo što moguće. Ali, mislim da to ne mogu.
- Možda ja mogu nadzirati oblake, ha? Što ti misliš?
- Ne znam, možda bi trebala pokušati.
- A ne znam kako se to radi.
- Probaj onako kao s morem. Mislim da bi trebalo biti slično. Ja sa samo koncentriram, zamislim što hoću i to je to. Evo, pokušaj malo podignuti naš oblak.
Okruživala ih je samo tišina. Tek tu i tamo čuo se poneki huk vjetra dok bi prolazio pokraj njih ili dok bi ga prestizali. Zvijezde su bile negdje gore, iznad njih, a more je bilo negdje sasvim dolje, pod njima. Bili su tako visoko da su i svjetla onih obalnih gradova ličila na zvijezde. Sari se učini kao da se nalazi usred priče.
- Daj da uhvatimo koju zvijezdu - klikne.
Jadran joj se nasmješi i pomiluje je po obrazu.
- Pokušaj - reče. - Možda i nije tako teško.
Sara zažmiri. Pokuša se koncentrirati na oblak. Zaželjela je da odu visoko, do one zvijezde sasvim nalijevo, zaželjela je da joj dođu toliko blizu da je mogu dotaknuti, zaželjela je da je Jadran toga istoga trenutka čvrsto zagrli i poljubi, ali se ništa od toga nije dogodilo. Samo se uspuhala.
- Ne mogu, doista je teško - jedva je dospjela do daha.
- Doista si bedasta - reče joj.
Nasmijala se što je iskrenije mogla. Izvela je to tako iskreno da je bila sasvim sigurna kako ne postoji način da joj Jadran odoli i ne poljubi je istoga trenutka. Hajde, sad, budalo jedna, nema savršenijega trenutka, sad, tumačila mu je u sebi, sad!
Nije ju poljubio. Mulac jedan.
Ostavili su otvoreno more za sobom, leteći polako, uz obalu, prema sjeveru. Jadran je ponovno spustio oblak niže i sada su čak mogli razaznati i automobile koji su vozili glavnom cestom. Negdje na nekom osamljenome putu, tik uz samu magistralu, ugledaše dječaka. Sari se činio izgubljen, pa je upitala Jadrana mogu li se spustiti i pogledati što je s tim dječakom.
- Ne djeluje mi kao da je odavde - rekla je. - Pogledaj koliko je blizu magistrale, mogao bi ga udariti kakav auto. Daj da se spustimo.
- Hm - zamumlja Jadran - obično se ne spuštam niže nego što smo sada. Ali, dobro, noć je i čini se da uokolo nema nikoga. Ne bi bilo zgodno da nas tko vidi.
- Ma daj, spuštaj to, vidiš da je mali izgubljen! - Sari se Jadran učini preopreznim.
Dječak reče da se zove Pavel i da ga roditelji voze baki na neki otok tko zna gdje, jer im se u gradu uređuje stan, pa mora ići da ne bi smetao svim tim majstorima. Još je rekao da mu se uopće ne ide.
- Htio sam ostati doma i igrati igrice, ali su mama i tata rekli da je pametnije da odem na more gdje je svjež zrak.
- A gdje su ti roditelji sada? Pobjegao si im? - upita Sara, naginjući se preko mekanoga ruba oblačića.
- Nisam. Zaspali su, tamo u autu - pokaže prema šumici, nedaleko puteljka. - Meni se ne da spavati, pa sam izašao malo van. A ide li brzo taj vaš oblak?
- Ide, ide, dosta brzo, ako uhvatimo povoljan vjetar - objasni mu Jadran.
- Tebi nije čudno što mi jašemo na oblaku? - upita ga Sara.
- Čudno? Ne, zašto? - tek se tada dječak začudi, ali ne zbog toga što su njih dvoje lebdjeli na oblaku, nego zbog Sarinoga pitanja.
- I ja sam neki dan letio iznad Himalaja, ali na pravom pravcatom zmaju - pojasni joj Pavel. - Tamo sam pronašao superblago, samo sam ga morao sakriti pred gusarima, pa sam onda drugo jutro sasvim zaboravio gdje sam ga zakopao. Meni se čini da sam ga mogao zakopati bilo gdje, pa sada malo proučavam uokolo da vidim jesam li ga možda baš ovdje negdje sakrio.
Sari i Jadranu uopće nije bilo čudno to što je Pavel pričao. Jer, ako njemu nije bilo čudno što su oni doletjeli pred njega na oblaku, zbog čega bi njima trebalo biti čudno što on sada njima priča?
- Da - složili su se Sara i Jadran. - Tako zagubljeno blago može biti velik problem.
Dodali su još kako se nadaju da će mu potraga za blagom biti uspješna.
- Dajte mi javite ako odozgo ugledate kakve gusare, da znam traže li me. Može?
- Nema problema - rekoše uglas. - Ako primijetimo bilo što sumnjivo, odmha ćemo ti javiti.
Tada se začuo ženski glas iz šumice u kojoj je bio parkiran automobil Pavelovih roditelja. To se njegova mama probudila i dozivala ga je.
- Moramo ići - reče Jadran. - Da nas ne vide.
Istoga trenutka podigne oblak visoko, nestajući u mraku. Sara više nije vidjela ni Pavela, ni malu šumicu, ni glavnu cestu. Bili su previsoko da bi bilo što mogla raspoznati. Upita Jadrana može li ih odvesti do Mjeseca.
- Ha, ha, ha, to bi bilo super da mogu. Ne, ne, izvan zemljine atmosfere ne mogu nikako. Tamo vladaju neki drukčiji zakoni i to nije moguće. Više sam puta došao visoko da sam dalekozorom mogao sasvim lijepo razgledati poneki satelit, i to je sve. Ali, mislim da ne bih ni smio forsirati previše. Meni je ovo sasvim dovoljno.
Sari se ta Jadranova opreznost nije previše svidjela. Učini joj se kao da se Jadran svoje sposobnosti pomalo boji. Ipak, nije mu to htjela reći. Bilo je lijepo. Nije htjela ništa kvariti.
- Ali, bilo bi ludo kad bi mogao otići sve do Mjeseca, zar ne?
- Da, bilo bi - odgovori joj. - Umjesto toga, vodim te u Zagreb.
- Nije ni to loše - zaključi Sara.
Jadran spusti oblak malo niže i Sara je ponovno mogla razaznati pojedinosti u krajoliku. Tri su puta na nebu ugledali zrakoplove, a Sara je svaki put nagovarala Jadrana da je odvede do njih, da pokucaju nekome na prozor i da pozdrave putnike. Zatim bi se svaki puta durila kad bi joj Jadran tu želju odbio.
Sjedili su udobno zavaljeni u mekana sjedala i držali dlanove na naslonjačima za ruke. Nisu se usudili pomaknuti i potražiti dlan onoga drugoga. Nisu znali kako tu kretnju izvesti, a da ne bude previše napadna. Zapravo bi najbolje bilo, razmišljali su, da taj pokret ispadne sasvim slučajan, a da opet ne djeluje sasvim bezvezno i da, naravno, završi onako kako su željeli. Već su se jednom držali za ruke, i to čim su se upoznali, ali to je ispalo nekako neplanirano. Nisu tada nije razmišljali kako to izvesti. Dogodilo se skoro slučajno, a od onda se nisu držali za ruke, osim kad je Jadran pomogao Sari da se popne na oblak, ali to je bilo nešto sasvim drukčije.
I ovo je bilo nešto sasvim drukčije.
S ovim nije bilo foliranja. Ovo je bilo zaozbiljno.
Nisu si znali objasniti zbog čega, tek, bili su previše ustrašeni da bi se pomakli. Sara je čekala da je Jadran prvi dodirne. Na kraju krajeva, muško je pa bi bio red da započne, to je sasvim normalno. Jadran je pak čekao da mu Sara uputi barem maleni znak, neprimijetan, ma, skoro nevidljiv naputak koji bi ga ohrabrio. Bila je neodoljivo lijepa i najradije bi je istoga trenutka čvrsto zgrabio i poljubio, ali bojao se. Tko zna što se sada događa u njezinoj glavi, o čemu razmišlja, mislio je, ne bih htio ispasti budala.
- Malo sam razmišljala o onome mirisu - pokuša mu Sara nekako, zaobilaznim putem, dati do znanja što bi se sada, u najkraćem roku, trebalo dogoditi. - Znaš na koji mislim.
- Da, da, znam, na onaj koji nitko osim nas nije osjetio.
- E, da, baš na taj. Znaš, ja ti imam jedan stari gramofon i mnogo ploča. Znam skoro sve pjesme na njima napamet i sjetila sam se da sam u nekoj čula kako prva ljubav ima čudan miris koji ne može osjetiti nitko osim onih po koje dolazi. Misliš li da je to istina?
- Što? Da doista postoji takav miris?
- Da, miris prve ljubavi.
- Ne znam, nemam pojma. Moguće je. Tko bi to znao?
Ti bi to trebao znati, budalo jedna, zavrišti Sara u sebi, tko drugi ako ne ti. I ja. Nije valjda da si toliko blesav pa da to ne vidiš?
U daljini se ukazaše svjetla Zagreba.
- Htjela si na Mjesec - reče Jadran. - A eto, doveo sam te nad Zagreb. To ti je najbolji grad na svijetu. Znaš, ponekad mislim da mu nedostaje samo još more. Onda bi bio savršen.
Sara se kiselo nasmije i pomisli kako je sve to što joj Jadran govori lijepo, krasno i zanimljivo, ali da bi sada već doista bio red da je poljubi. Trebaš me poljubiti, trebaš me upravo sada poljubiti.
Čudno, ali u tom je trenutku i Jadran pomislio isto.