9. Nešto se čudno događa s tom klinkom

Sve je to Čunfu izgledalo bedasto. Promatrao je tih dana mladu vlasnicu, nikako ne vjerujući svojim očima. Ta se mala potpuno promijenila.

Kao prvo, više ga uopće nije izvodila u jutarnje šetnje ni vožnje biciklom. Istina, Čunfu su te stvari i tako išle na živce i uglavnom bi ih na bilo koji način nastojao izbjeći, pokriti se ušima i nastaviti spavati. Svejedno se do smrti uvrijedio, jer ga Sara više uopće nije ni pokušala nagovoriti da joj se pridruži.

E, pa ne može to tako!

Čunf je bio stariji gospodin i, razmišljao je, zaista nije u redu da ga ta klinka na takav način ignorira! Cijele se dane ponaša kao da on uopće ne postoji! Čunfov je pseći ponos bio povrijeđen. Užasno ga je kopkalo zbog čega se ta njegova malena, inače vrlo simpatična vlasnica, tako bedasto ponaša. Otkad je Čunf znao za sebe, ta bi ga klinka svakoga jutra izvlačila iz kućice i tjerala ga da, htio to ili ne, protegne noge. A eto, već je nekoliko dana prošlo, računao je, da mu se nije ni obratila kad bi izlazila iz dvorišta. Ma, nije ga ni pogledala.

E, pa to tako doista ne može!

Dopustio je Čunf toj maloj da se tako ponaša jedan dan, i taj joj je dan oprostio. Tko zna što se toj maloj vrzma po glavi, zbog čega je zaboravila na njega, mislio je, možda je to jutro bila baš izrazito smušena. No, kad se ta ista stvar ponovila još jednom, pa onda odmah sljedeći dan i još jednom, tada je već doista bilo vrijeme da Čunf preispita situaciju. Možda je mala sasvim poludjela kad se tako ponaša. To je jednostavno morao istražiti.

Nakon što ga nije primijetila ni četvrtoga dana, odlučio ju je slijediti. Provukao se kroz rešetke i potrčao niz ulicu, za zvukom njezina bicikla. Taj je bicikl u vožnji stvarao posebne zvukove, a Čunf ih je mogao prepoznati u buci još sto pedeset istih takvih bicikala. Jednostavno, nije postojala mogućnost da mu nekamo nestane i da je izgubi. Uostalom, pretpostavljao je da ide prema maloj uvali. Kamo bi u to rano jutarnje doba uopće mogla otići, ako ne u uvalu?

Tako je razmišljao Čunf i zaista se iznenadio kad je shvatio da njegova vlasnica uopće nema namjeru skrenuti s glavne ceste i poći stazom koja bi je sasvim sigurno dovela do male uvale. Produljila je dalje, prelazeći preko glavnoga trga i pokraj nogometnog igrališta, da bi na kraju zastala pred kampom.  

Bilo mu je užasno čudno što je zastala baš tu, ali mu je ujedno bilo i drago zbog toga. Čunf je bio već dosta star, pa mu to ranojutarnje trčanje ni najmanje nije bilo po volji. Da ne govorimo kako uopće nije imao ni trunke kondicije. Kome bi kondicija uopće trebala ako bi mu se cijeli život sastojao od ležanja, spavanja, hranjenja i tek pokojeg laveža, uglavnom na neke nepozvane goste koji bi se sasvim nesmotreno približili njegovu strogo čuvanom teritoriju? Vremena kad je Čunf natjeravao mačke po otoku već su davno bila iza njega, tako da to sitno pseto nije imalo bilo kakve potrebe za trčanjem i održavanjem kondicije. Zato se toga jutra, prateći Saru, uspuhao, jedva dočekavši da ona negdje stane. Svejedno, može i pred tim kampom.

A što je tamo radila?

Najprije je neko vrijeme čekala, sasvim mirno i normalno, a zatim se uzvrpoljila i počela popravljati frizuru. Po Čunfovu mišljenju uopće nije trebala popravljati frizuru, jer je imala dugu, ravnu kosu i kako bi god prošla rukom po njoj, pokušavajući je natjerati na ovu ili na onu stranu, tako bi se njezina kosa uvijek iznova vraćala na isto ono mjesto s kojega ju je tek trenutak prije pokušala potjerati. Prelazila je rukom po kosi nekoliko puta, a onda se ili uvjerila da sada ima savršenu frizuru, baš onakvu kakvu je zamislila, ili je ipak shvatila kako tu ne može ama baš ništa napraviti, pa je odustala od daljnjih pokušaja. Bilo kako bilo, prestala je popravljati kosu.

Da, ali je onda zavukla ruku u džep i počela se šminkati!! Čunf nije mogao vjerovati vlastitim očima! Upravo je tada postao siguran da s tom malom nešto ozbiljno nije u redu.

Nikako se nije smjela šminkati! To je Čunf znao veoma dobro jer je čak nekoliko puta bio prisutan bučnim trenucima u kojima se odvijala teška drama i vodile se teške rasprave oko toga smije li ta klinka mazati usne ili joj je to strogo i najstrože zabranjeno. Svađala se s majkom oko toga, neprestano. I jedna i druga su tada uporno tupile svoje, ali nijedna nije htjela popustiti. Sara nikako nije htjela shvatiti ono što bi joj majka tumačila, a njezinoj majci nije bilo ni na kraj pameti poslušati ono što joj Sara ima za reći. Tako je to trajalo neko vrijeme, sve dok njih dvije nisu tim svojim svađama užasno iživcirale Sarina oca i sve dok glava obitelji nije uzela stvar u svoje ruke.

Bio je vrlo strog i odlučan, pamti to vrlo dobro Čunf, i samo se jednom izderao na njih neka prestanu već jednom, jer uopće ne može razmišljati u toj buci. Imao je vrlo važnog posla oko izrezivanja članaka koji su se bavili prošlim nogometnim kolom, utiscima s utakmica i ocjenama igrača. Bitan je to posao i čovjek je, što je sasvim razumljivo, zahtijevao malo mira u vlastitoj kući. Kad su njih dvije konačno zašutjele, otac je samo pogledao Saru. Rekao joj je da smjesta skine svu šminku s lica. Isto joj je tako rekao da joj više ne smije pasti na pamet da bilo što od tih stvari stavi na sebe, barem dok ne postane punoljetna. To je bilo to.

Prošlo je već dosta vremena od toga i, zaista, Sara se otada više nije šminkala. Poslije joj je nekoliko puta otac pokušavao objasniti kako je premlada, kako je lijepa i bez šminke, kako šminka samo škodi njezinom tenu i sve to, no ona ga je slušala prilično nevoljko. Ipak, više se nijednom nije našminkala.

A sada? Vidi je, pomisli Čunf! Izvadila je cijeli arsenal i počela se šminkati! Tamo, u polumraku, nasred ceste!

 Bio je zaprepašten i sasvim bi sigurno od cijelog tog zaprepaštenja i začuđenja zazviždao, samo da je znao kako. Ali, pošto je svima dobro poznato da psi ne mogu zviždati, samo se namrštio. Mala prasica uopće nije marila za zabranu.

Hm, pomisli detektiv Čunf, hmhmhm. Ili je ta mala apsolutno, potpuno i neopozivo pobenavila ili ima veoma dobar razlog zbog čega sve to radi.

Našminkala se te spremila sav taj silni pribor u džep. Jooj, samo ako je mama uhvati da joj je sve to uzela, bit će vraga, pomisli Čunf. Zatim je ponovno uzjahala bicikl. Čunf je duboko uzdahnuo i pomislio kako mu slijedi još jedna runda napornoga trčanja, no ona se samo premjestila nekoliko metara bliže ulazu u kamp, sakrivši se u sjenu.

Čudno, pomisli Čunf, čudno, čudno, čudno. Najprije se šminka, pa se onda skriva. Poludjela je, apsolutno. To je potpuno jasno. Sakrio se i on, malo podalje od nje, napeto iščekujući što će se sljedeće dogoditi. Zatim mu je točno iznad glave proletjela neka čudna i paperjasta, potpuno bijela ptica.

Čunfa su sva pernata stvorenja živcirala, jer su bila užasno glupa i nisu se bavila ničim pametnim, već su po čitave dane samo kreštala. Nikako nije podnosio perad. Malo je nedostajalo da se zaleti za tom pticom i pokuša je uloviti, ali se u zadnji trenutak sjetio zbog čega je ovdje. Pogne glavu još dublje u grm, uputivši ptici otrovan pogled. Izvukla si se, pomisli, sreća tvoja da imam drugog posla.

Ptica ga uopće nije primijetila. Lebdjela je poviše polumračne cestice što je vodila u kamp i pažljivo sletjela Sari na rame.

Sara je dotakne, a ova se rasprši u stotine malih, sitnih cvjetova koji je odmah cijelu prekriše. Čunf je morao priznati da nikad nije imao prilike vidjeti tako čudnu pticu.

- Ovdje si - reče Sara, slatko i napola začuđeno. Čunf se osvrne, lijevo i desno, pokušavajući primijetiti nekoga kome bi te riječi mogle biti upućene.

- Ovdje si?

Ovdje nema nikoga osim mene. A te riječi sasvim sigurno nisu upućene meni. Osim što je sasvim sigurno pošašavila, sada joj se i priviđa, zamrmlja sebi u bradu detektiv Čunf.

Loše je to, pomisli, vrlo, vrlo loše.

Tek tada iz neke još dublje sjene, negdje sa samog kraja puteljka, izviri dječak. Isprva Čunf nije imao pojma o kome se radi, ali kad je dječak stupio na svjetlo, prepoznao ga je.

To je bio onaj čudni turist koji ga je neki dan pitao gdje bi mogao pronaći Saru. Djelovao mu je vrlo neobično, jer mu se, kao prvo, obratio na njegovu, psećem jeziku. Ljudi su, shvatio je Čunf već odavno, prilično netalentirani za učenje stranih jezika, pa ih malo zna govoriti pseći. Zato ga je razveselilo što mu se dječak tako obratio. Toliko ga je razveselilo da je potpuno zaboravio lajati na njega i toliko mu je bilo drago da se neki pripadnik te šašave vrste potrudio naučiti govoriti kao pas, da mu je tada rekao sve što god ga je zanimalo. Gdje bi mogao pronaći Saru, što ona najviše voli, koja joj je najdraža boja, ima li najdražega pjevača, sve, sve, sve. Čunf je zapanjio samoga sebe koliko je dobro raspoložen, koliko brblja i brblja i kako se, zapravo, uopće ne može zaustaviti.

Razgovarali su prilično dugo. Razgovor je bio ugodan i Čunfu je bilo žao kad je dječak otišao. Jezik mu se toliko razvezao da mu je poslije, kad bi o tome razmišljao, bilo pomalo neugodno. Brbljao je kao prava baba.

To je bio taj dječak. Zbog njega se Sara dotjerivala? Hmm, hmm, hmm.

- Tu sam - progovori dječak konačno.

Glas mu je bio drukčiji kad je govorio ljudskim jezikom. Čunf je samo mogao zaključiti kako je zvučao ugodnije dok je pričao na psećem.

Taj dječak i Sara uhvatiše se za ruke, blesavo gledajući jedno drugom u oči, šuteći. Zatim su se poljubili. Jednom, pa još jednom, pa još nekoliko puta. Svi su ti poljupci Čunfu izgledali beskrajno smiješni. Mali, sitni, kratki, skoro neprimjetni. Pitao se čemu im takve stvari služe, kad sve to izgleda tako bedasto. Zatim su isprepleli prste, a dječak joj je rukom prolazio kroz kosu. Glupo, pomisli Čunf, pa i on misli kako joj može popraviti frizuru. Ne može se to, ljudi, to ne ide.

Svejedno, taj joj je dječak cijelo vrijeme prolazio rukom kroz kosu. Zapravo, kad bi Čunf malo bolje pogledao, vidio bi da dječak uopće nije želio popraviti Sarinu frizuru. Samo joj je dodirivao kosu, prolazeći kroz nju sad gore, sad dolje, sve to tako, prilično bezveze.

Ona je sklopila oči, puštajući mu da joj s kosom radi što mu god padne napamet, nimalo se ne protiveći. To je isto čudno, zaključi Čunf, jer ona je doista bila izuzetno alergična na bilo čiji pokušaj da joj dodirne kosu. Znao je: ukoliko netko ima namjeru razljutiti njegovu mladu vlasnicu, treba je samo pomilovati po kosi. Bila je užasno osjetljiva na kosu. To su svi znali.

A pogledaj sada!

Sada je tom dječaku mirno dopustila da je dodiruje i gladi, dopustila mu je čak i da joj rukama obujmi lice, da joj ga tako drži u dlanovima, dugo, dugo. Sve mu je to dopustila, bez ikakva prigovora. Znao je Čunf da s tom klinkom nešto ozbiljno nije u redu. Sigurno je pokupila neki virus ili neku opaku bakteriju, pa je sada bolesna. Inače ne bi radila ovakve stvari.

Zatim su se njih dvoje čvrsto zagrlili i dugo ostali zagrljeni, sve dok Čunf nije pomislio kako ju je taj dječak možda zadavio, tako je bila mirna i tako ju je dugo držao u svojim rukama. Taman je pomislio zalajati i spasiti je, kad su se konačno pomakli. Učinilo mu se da Sara plače.

Aha, ipak joj je nešto napravio, pomisli Čunf. Čekaj, čekaj, vidjet ćeš ti, zareži i pripremi se za skok. Zaletjet će se i skočiti mu ravno na glavu.

- Nemoj plakati - reče dječak Sari, a Čunf se zaustavi skoro u samom skoku. Dječak nije djelovao nasilno i, ruku na srce, uopće nije izgledalo kao da bi joj kako htio nauditi. Čunf je zato odlučio još malo motriti situaciju, a onda odlučiti hoće li biti nužno djelovati.

- Prestani, čuješ li? - reče joj dječak, a ona uopće nije prestajala.

- Ne mogu. - Jooj, jadna, sažali se Čunf nad njom, tako je teško i tako tužno to izgovorila da mu je došlo zaplakati zajedno s njom.

- Ne mogu - ponovila je. - Ne mogu, nikako. Kako, kad moraš otići?

- Ali, ne idem još - dječak ju je pokušavao utješiti.

- Ne. Ne ideš još. Ideš poslije utakmice.

- Pa, da. Tek poslije utakmice. To znači da imamo još cijela dva dana.

- Imamo samo dva dana.

- To je mnogo ako ih znamo dobro iskoristiti - reče dječak.

- To je malo - reče ona. - To je malo. Čak da imamo cijeli tjedan, cijeli mjesec ili godinu, ili koliko god vremena želimo, sve bi to vrijeme izgledalo užasno kratko u onom trenutku kad bi ti konačno morao otići. Dva dana, to je malo.

Zatim je još jače zaplakala, a dječak ju je ponovno čvrsto stisnuo. Čunfu se učinilo kako će joj slomiti neku od bitnih koščica ako tako nastavi, ali se nije umiješao. Samo je promatrao i slušao. Učini mu se, zapravo, kako mu ovdje nije mjesto, da nikako ne bi smio biti prisutan ovome razgovoru, ali si nije mogao pomoći. Na kraju krajeva, bio je najobičnije znatiželjno njuškalo, a ako je u toj funkciji proveo cijeli pseći život, zbog čega bi sada trebao glumiti da ga ništa od svega toga ne zanima? Zbog čega bi se trebao praviti da nije to što jest? Znatiželjan je i točka. Želi vidjeti što će se dalje dogoditi. I točka.

- Daj se smiri, molim te - reče dječak i malo zastane. - Kamo danas želiš otići?

- Ne znam - odgovori Sara. - Ne znam, svejedno mi je. Vodi me gdje god poželiš. Na neko tebi posebno mjesto.

Dječak je razmislio vrlo kratko, a zatim joj rekao.

- Znam točno kamo bi mogli danas otići. Jesi li spremna?

Sara kimne glavom i prije negoli je Čunf shvatio što se to dogodilo, iz visokoga se oblaka spusti dugačka ruka, obujmi ih i povuče gore. Trenutak poslije ni oblaka, ni njih više nije bilo na vidiku.