VRAŽJE OKO 

- istinita priča -

Mazičičku koji je, unatoč svemu, uvijek

inzistirao na sretnom završetku.

E, pa mi, ovdje, smo

se potrudili.

PRIJE NO ŠTO POČNEM...

Poštovani čitatelju!

Prije no što počnem s pričom, osjećam dužnost napomenuti nekoliko stvari o njoj. Kao prvo, smatram kako je vrlo bitno naglasiti njezinu istinitost. Zaista: sve što je ovdje opisano, ili je barem spomenuto, uistinu se dogodilo, koliko god to nevjerojatno zvučalo. Imena umješanih osoba upravo su zbog toga promjenjena, osim Carrie-Ann. Toliko joj barem dugujem.

Drugo, događaji su se zbili, bez ikakvih pretjerivanja i bez uljepšavanja, upravo onako kako je i opisano.

I treće, ne i najmanje važno: jasno mi je da su događaji o kojima pišem, u najmanju ruku, uznemirujući. Proizvoljnost usuda koji me zadesio, znam, mora ostaviti mnogo mjesta za zabrinutost, ako ne i za strah, kod svakog razumnog stvora. Strah od nepoznatog, strah od neobjašnjivog, strah od vlastitih dubina i samoga sebe, ako baš želite. Jer, ako se cijela ta priča dogodila meni, ničim izazvana, niti isprovocirana, jer ne tražih da se sve to dogodi, onda se, bez ikakve sumnje, ista stvar može dogoditi i bilo kome drugome.

 Nemoguće je ustvrditi koliko se identičnih ili sličnih događaja već zbilo tijekom ljudske povijesti. Nemoguće je ustvrditi i je li ih uopće bilo, ili sam ja samo jedan jedini, sitan, izdvojen i nebitan slučaj, anomalija. Mada sam čvrstog uvjerenja kako nisam i kako će se nešto slično dogoditi ponovno. Možda se upravo i događa, možda se već dogodilo, nemoguće je znati. Možda se dogodilo nekome koga poznajete, možda nekome tko Vam je drag, također nećete biti svjesni. Ili će se možda dogoditi upravo Vama. Toga ćete biti svjesni, vjerujte mi, i znat ćete o čemu pričam. Međutim, ako Vam se takva ili slična stvar i dogodi, utjehe radi, možete se tješiti mišlju kako možda ništa od svega toga nije stvarno, kao što i ja to činih, dugo, dugo, dugo. 

Jer, Vi ćete, svakako, sami odabrati u što želite vjerovati.

Ja jesam. 

Godina je tisuću devetsto osamdeset i četvrta, kada sam još uvijek bio dječak.

Ovo je moja priča. 

1. DLAKAVO BRDO

Dlakavo brdo je bilo dobro zaštićeno od slučajnih namjernika, duboko u kanjonu, iza dugačkog tunela, sakriveno u njedrima velikoga planinskoga lanca. Svejedno, svjetlost punoga mjeseca je nekako pronašla put do njegovih obronaka. 

Stajao sam neko vrijeme u njegovu podnožju i promatrao ga, uvlačeći ruke duboko u džepove i stiščući ramena, pokušavajući se tako zakloniti od naleta vjetrića koji je odjednom zapuhao. Nije to bio hladan vjetar, niti je donosio kišu i nitko se zbog toga vjetra ne bi trebao zabrinuti za svoje najdraže koji su te noći isplovili na ribe ili su plovili morem iz bilo kojeg drugog razloga. Bio je to običan kasnoproljetni povjetarac, neodređenoga smjera, varljive jačine, nestalan i zanemariv. Nikako nije trebao predstavljati bilo kakvu prijetnju, bilo kome.

Pa ipak, naježio sam se od njegova dodira. 

Dlakavo brdo se nalazilo predamnom, tiho i spokojno. Pokušavao sam uhvatiti neki zvuk sa njegovih golih obronaka. Okretao sam glavu lijevo i desno i bezuspješno žmirio u nadi da ću time izoštriti sluh i uhvatiti barem neki, mali, kratki i najtiši šušanj, bilo što. Sklopljenih očiju, iščekivao sam dokaz koji bi mi dao do znanja kako Dlakavo brdo ipak nije posve mrtvo. 

Nisam ga dočekao. 

Zagledao sam se u njegov vrh. Nije bio daleko, niti je bio nepristupačan, a pogotovo nije bio neosvojiv. Naprotiv, stazice koje su do njega vodile bile su posve pitome i blaga nagiba, pa ni najlošijem penjaču, ni u kojem slučaju, ne bi smjelo biti potrebno više od četrdesetak minuta da bi ga posve osvojio. Sat vremena uvrh glave, uračunamo li i kratki predah, ukoliko nam je potreban. Zaista, na Dlakavo brdo se mogao popesti bilo tko, ako ga je znao pronaći.

No, rijetki su ga pronalazili.

- A ako je netko i pronašao put do njega, pa se još i popeo do vrha, za njega se nikada više nije čulo - rekao nam je Špija, naš razrednik, još u Zagrebu, prošle godine, dok smo na razrednom sastanku birali gdje ćemo provesti ekskurziju kojom smo obilježavali kraj osmogodišnjeg školovanja.

Otok Bužir bio je jedno od tri moguća odredišta i nikome nije djelovao previše zanimljivim, pa je Špija počeo razglabati o starim legendama koje su, navodno kružile otokom. 

- Mještani vjeruju kako je vrh Dlakavoga brda, takozvano Vražje oko, sakupljalište vještica i demona - nastavio je. - Vjeruju kako oni gore kuju svoje zle planove. Smišljaju pakosti i gadosti. Raznim izmišljotonama i podlim trikovima mame k sebi pošten svijet. Koga prevare, pa se odazove njihovom pozivu i  pronađe put do Dlakavog brda, te se još i popne na Vražje oko, taj zauvijek nestane i nitko ne zna što se sa njime dogodi.

Urlali smo od smijeha. To jest, umirali su drugi, a Cujzek i ja smo sjedili zavaljeni u zadnjoj klupi i sasvim hladnokrvno promatrali općenarodni raspašoj. 

- Hmm, zanimljiva priča - promrmljao je Cujzek cinično. 

- Koji kreteni - potvrdio sam, posve ozbiljna lica, mada mi je možda sve to zaista i bilo smiješno, no to pred Cujzekom nikad ne bih priznao, jer bi to značilo priznati Špiji da je duhovit. Što se nikako nije smjelo učinti. 

- Naravno - nastavi Špija, - sve te legende su samo bapska naklapanja i priče kojima se plaše mala djeca. Nitko nikad nije ni vidio to brdo, niti je ikad za bilo koje od  stotina vrhova na Bužiru, utvrđeno da bi odgovaralo opisu brda iz narodnih predaja. 

- No, ne brinite, - nastavio je dalje, - imat ćemo što naučiti na Bužiru, ne o vješticama i demonima doduše, nego o narodnooslobodilačkoj borbi, ako stvarno i odaberemo Bužir za mjesto gdje ćemo provesti našu malu ekskurziju. 

U stvari, koliko sam ja razumio, nismo imali što ni birati. Druga dva moguća odredišta, bila su, po mojem shvaćanju, nepotrebno i bezrazložno uvrštena na listu za glasanje. Jer, bilo je jasno kako ćemo provesti maturalac tamo gdje Špija odluči, koliko god nas to mjesto uopće ne zanimalo. Stari Špija je imao vrlo efikasne načine uvjeravanja u ispravnost vlastita mišljenja, ne samo nas, učenika, nego i naših roditelja. Ostavljao je dojam nepokolebljivog i pravednog starješine i to se, izgleda, našim starcima jako svidjelo. Da mu se sprdnulo, vjerujem kako mu ne bi predstavljalo nikakav problem uvjeriti ih kako je za naš razred najbolje da svoj maturalac održi u podrumu škole. Ili na Madagaskaru. Ili na Mjesecu. Ma, gdje god bi zamislio. 

Tako je izbor pao na Bužir. 

Slutim kako je presudnu odluku u tome imala činjenica da se na njemu u Drugome svjetskom ratu odigrala jedna od bitnijih bitaka na ovim prostorima. A kako je naš razrednik bio direktni potomak nekog bosonogog partizana koji je svoje silne medalje zaradio bjesomučno vitlajući Švabama širom raznih šuma i brdovitih predjela, ne treba imati mnogo u glavi da bi se shvatilo kako je baš otok Bužir, sa svojim grandioznim muzejem posvećenim upravo tim slavnim danima, predstavljao idealno odredište za našu ekskurziju. 

Špija je često objašnjavao svoju doktrinu.

- Neka se djeca malo zabave, svakako, ali neka pritom i nešto nauče. 

O nekom ratu, ako je to ikako moguće. 

- Čuješ li ti što ovaj priča? - nagne se Cujzek prema meni. - O vješticama i demonima.

- Aha, čujem - rekoh, ne uviđajući kuda Cujzek time pitanjem cilja. - Gluposti, ha?

- A o Bogu niti riječi - nastavi Cujzek.

- Ha? - upitah ga, zbunjeno se okrenuvši prema njemu.

Znao sam da je vjernik, a također sam znao da je Špiji to smetalo. Po školi se nagađalo da Špija ima partijsku knjižicu tako crvene boje, da bi i sam drug Tito morao ozbiljno uvažiti njegovo mišljenje kada bi, kojim slučajem, još uvijek bio živ i kada bi ga, kojim slučajem, Špija namjeravao posavjetovati. Vjerujem da je upravo to bio jedan od razloga zašto su mu naši roditelji toliko vjerovali. Jer, kako sam čuo nečijeg tatu nakon nekog roditeljskog sastanka, čovjek tako pravilnih uvjerenja i zasluga nikako ne može loše utjecati na mlađe naraštaje. Špiji je bilo lako sa našim roditeljima. Ali Cujzek ga nikako nije podnosio.

Cujzek je od najmanjih nogu bio odgajan kao uzoran katolik. Znao je sve očenaše i ostale molitve napamet, krizmao se i krstio i sve ostalo što već sa prakticiranjem duboke religioznosti ide rukom pod ruku. Bio je u potpunosti svjestan da niti Špija njega ne podnosi. Nekoliko je puta bio odstranjen sa sata i poslan direktoru škole zato jer je nosio veliki križ oko vrata, tako je to išlo, tada. Cujzek nije namjeravao ići u srednju školu, barem ne u one srednje škole koje smo mi ostali mislili pohađati, nego se spremao za sjemenište. Više je puta govorio kako će postati svećenik, a svi smo na to padali na pod od smijeha. Cujzek, svećenik? Hahaha! Mada, kad god bih se sjetio njegovih odbijanja bilo kakvih prisnijih kontakata sa ženskim rodom, pomislio bih kako se on, možda, i ne šali. Ma, tko bi ga znao.

- I što sam sad rekao? - upitao me Špija, odjednom se stvorivši ispred mene. 

Nisam ga primjetio, kunem se. Stari Špija se uvijek kretao nečujno, poput sjene. 

- Ne znam - nije bilo smisla lagati. 

Špija je tako i tako bio svjestan da ga zadnje klupe nikad na slušaju. Isto je tako znao to i primjereno kazniti, bez brige.

- Rekao sam, ako si slušao, da nam nikako, nikako, nikako neće, kojim slučajem, pasti na pamet lutati po otoku i tražiti to nepostojeće brdo - govorio je polako i razgovjetno, naglašavajući svaki slog, baš kao da se obraća nekom jadnom debilu. - Nije li tako?

- Tako je - rekoh.

Svaki odgovor na postavljeno pitanje morao je biti posve jasan, razgovjetan, kratak i odlučan. Tako je Špija inzistirao.

- Tako je. Jer, jasno nam je - nastavio je, sijevajući pogledom po zadnjim klupama, - da će jedini vještac, demon i vrag na kojega ćemo tamo naići, biti stari Soperški, zvan Špija! Nije li tako?!

- Nije - izlanuh, a svi se okrenu prema meni.

Razredom zavlada neprirodni muk.

Špija zastane, razgorači oči i udahne. Zatim mi se unese u lice i upita, vrlo smireno.

- Kako, molim? Nije?

- Htio sam reći da nije istina da vas zovemo Špija, to jest, barem vas ja ne zovem tako, a ne znam ni nikoga drugoga tko vas je tako ikada nazvao, pa sam samo to htio reći.

Nije se micao. Još uvijek mi je dahtao u lice. Nastojao sam gledati negdje u stranu, ali mi to nikako nije uspjevalo, pošto je svojom glavom zaklonio sav ostali krajolik. Bio je visok, vitak i suh, zalizane kose. Imao je oči reptila i poseban blokić u džepu od sakoa. Špija. 

- A inače je istina ono što ste govorili o brdu - nastavio sam progutavši knedlu. - Nećemo ga tražiti. Zašto bi ga i tražili, kad ono zapravo ne postoji i kad na otoku ima i drugih lijepih stvari kojima se možemo baviti, kao naprimjer, možemo ići u onaj muzej o kojemu ste nam govorili, ili se možemo šetati uz more, ili...

- Začepi - reče, odmaknuvši se od mene, još uvijek me gledajući ravno u oči. - Bilo bi najbolje da začepiš, da te ne bih ja začepio.

U svakom drugom trenutku, ova njegova doskočica bi pobrala gormoglasan grohot cijeloga razreda, no, sada je situacija bila prenapeta. Znao sam kako nikome nije do šale, a meni ponajmanje. Nije bilo govora o tome da će ovaj moj mali ispad proći nekažnjeno, to mi je bilo posve jasno, no ne bi bilo prvi puta da zbog neposluha ili bezobraznog stava samo jednoga učenika, ispašta cijeli razred. Špija je vrlo dobro znao da će onaj zbog kojega nastrada čitav razred, prije ili kasnije, a najčešće prije, nagrabusiti od ostalih pod nekim odmorom ili poslije škole, daleko od očiju javnosti, što na kraju ispadne još gore nego da ga se dohvatio osobno on. Takav je bio, igrao je prljavo i s njim nije bilo labavo. 

- Znači, nećemo lutati otokom i uvijek ćemo se držati zajedno, zar ne? Baš kao pravi partizani. Je li tako? - upita Špija. 

- Taakoo jee! - poslušno zapjeva moj razred. 

E, to ćemo tek vidjeti, pomislio sam.

- E, to ćemo tek vidjeti - ponovio sam samome sebi u bradu i te noći, ali iz sasvim drugog razloga, stojeći u podnožju Dlakavoga brda i buljeći u njegov vrh. 

Tamo, na vrhu, nalazilo se Vražje oko. Kažu da tamo, na vrhu, žive vještice i demoni. Kažu kako nitko ne zna točno što se događa sa onima koji sakupe hrabrost i popnu se gore. 

Tada, te noći, u podnožju mrtvog brda, mogao sam nabrojati milijun razloga zbog kojih se nisam trebao penjati. Ali, postojao je jedan jedini, najbitniji, zbog kojega sam to morao učiniti. Morao sam se popesti na Dlakavo brdo.

Jer tamo, na vrhu, u Vražjem oku, čekao me blijedi Vrag.