2. NEKOLIKO DANA RANIJE

Nekoliko dana ranije, dakle na sam dan polaska na ekskurziju, sanjao sam nešto čudno. Nalazio sam se u nekoj otmjeno uređenoj prostoriji. Bila je tamna i nisam joj vidio zidove, niti sam mogao naslutiti koliko je ona zapravo velika, no nekako - po nečemu ili zbog nečega - sam znao kako je ta prostorija izuzetno otmjena. Zrak je bio težak i jedva sam ga disao, a pod je bio prekriven tamnom, muljevitom vodom koja je neizdrživo smrdila, ali mi to nije nimalo smetalo. Stajao sam nasred prostorije, do koljena u blatnoj i prljavoj vodi, te ushićeno slušao zbor koji se nalazio negdje u mraku ispred mene i nešto šaputao. Kako se ritam njihova šaputanja ubrzavao, a šapat prelazio najprije u govor, pa zatim u viku, točno iznad zbora se, posetepeno, palilo svjetlo. Jedno jedino, jarko svjetlo. Učini mi se kako članovi zbora nemaju svojih tijela, već da su svi povezani u jedno, veliko, orgomno i nakaradno tijelo, koje se protezalo od prvog do zadnjeg člana tog, prilično velikog zbora. Naposljetku ih je svjetlo potpuno obasjalo, no i dalje nisam uspio razaznati pojedinosti njihovih tijela, obavijenih u tamne halje, već sam pažnju mogao usredotočiti samo na njihova lica. Blijeda, neprirodna i samrtnički bijela lica. Odjednom, shvatih kako promatram vlastiti razred - prepoznah svakog učenika ponaosob - što je bilo posve suludo, budući da sam sa sigurnošću mogao ustvrditi kako barem polovica onih koji su se u tom zboru nalazili, nema pojma o pjevanju. Neki čovjek je dirigirao ispred zbora, leđima okrenut od mene. Bilo je nešto uznemirujuće u tom čovjeku, u samoj njegovoj pojavi, ali nikako nisam uspjevao shvatiti što. Paradno je mahao rukama, bez ikakve veze sa kakofonijom zvukova koju je zbor proizvodio. Jer, oni nisu pjevali. Njihovo je glasanje bilo više nalik ridanju ili vrištanju, nego bilo čemu iole artikuliranom. U djeliću sekunde učini mi se kako se iz njihovih grla izlazi rika životinja, zvijeri, ali u to nisam mogao biti siguran. Dirigent se polako poče okretati prema meni. Najprije je imao pognutu glavu, tako da mu je svjetlo, koje ga je zajedno sa ostatkom zbora obasjavalo odozgo, bacalo duboku sjenu na lice i isprva nisam mogao razaznati bilo kakve pojedinosti na njemu. Kada je ružan kaos zvukova dosegao vrhunac, dirigent podigne glavu. I tada mu vidjeh lice. I tada mi je postalo jasno. I tada sam se probudio. 

Duboko sam disao, hvatao sam zrak, napinjući pluća. U glavi mi je udaralo, a pred očima bljeskalo. Sjeo sam na krevet. Još uvijek sam osjećao hladne ruke jeze koje su me ošinule po leđima kad se dirigent okrenuo. Ali se nisam, niti uz najbolju volju, mogao prisjetiti njegova lica. Legoh nazad na jastuk, čekajući da se smirim, pa tek onda pogledah na žuti sat nasuprot kreveta. 

Bilo je pravo vrijeme za buđenje. 

Prođoh rukama preko lica i osjetih neku neodređenu bol u lijevom obrazu. Osjetih i kako mi je lijeva strana lica natekla i kako je barem dva i pol puta veća od desne. Mada sam bio prilično siguran o čemu je riječ, ustao sam, dogegao se do kupaone i pogledao u ogledalo, do posljednjeg trenutka odbijajući vjerovati u vlastite pretpostavke. Ali, kao i obično, bio sam u pravu. Onih nekoliko podlih potkožnih prišteva, koji su se već gotovo tjedan dana polako i uporno probijali prema površini, konačno su si izrovarili put i ugledali svjetlost dana. Ukazali su svoje bijele glavurde, ne brinući previše o tome što ja o tome mislim. Bili su ogromni, sva četiri odvratna prišta i muka mi ih je bilo vidjeti onako pravlino raspoređene po cijelom lijevom obrazu. 

Da bih se posve uvjerio u njihovu pakost i zloću, kao i u njihovu unaprijed smišljenu namjeru da mi dokraja unište život, otrčao sam do svojega radnoga stola i iz prve ladice izvadio trokut. Bio je to lijep, tehnički trokut, s ucrtanim kutevima, podjeljenim na stupnjeve, kao i s držačem koji se po potrebi mogao odvojiti od trokuta, ukoliko bi se za time ukazala potreba. Donio mi ga je tata, nisam pitao otkud i bio je savršen za crtanje okvira za stripove. Osim toga trokuta, donio je i hrpu krasnih rapidografa, najboljih na svijetu, kojima sam te okvire, kao i ono što se u tim okvirima nalazilo, crtao. No, ti rapidografi nisu bili tako dugoga vijeka kao taj trokut, pošto mi nikad nije palo na pamet da bi ih se, s vremena na vrijeme, ipak trebalo oprati i očistiti. Tako su vrlo brzo završili na dnu ladice, puni sasušene tinte, začepljeni. Pa ipak, kad god bi me tata upitao za njih, odvratio bih mu kako su super i kako pouzdano služe svojoj svrsi. Tu i tamo bih mu pokazao koju tablu stripa, koju sam doduše, istuširao nekim drugim rapitografima i sve je bilo u najboljemu redu. 

Dakle, uzeo sam taj trokut i prislonio ga uz lice. Baš sam se namjerio uvjeriti jesu li ti odvratni prištevi zaista onoliko proračunati koliko mi se učinilo i djeluju li zaista s predumišljajem. 

Bio sam, nažalost, u pravu.

Te su se prištine zaista urotile protiv mene. Jer, ne samo da nisu niknuli jučer ili, nedajbože čak i koji dan prije, kad sam ih još komotno mogao istisnuti i zaliti losionom, kremom ili tinkturom protiv prišteva, nego su buknuli i zaposjeli mi lice upravo na današnji dan. Osim toga, izbili su u pravilnome rasporedu, baš kao da su dijelovi neke ogromne borbene formacije. Točno sam izmjerio: glave, to jest, vrhovi prišteva, bili su međusobno udaljeni točno dvadeset i tri i pol milimetara, na dlaku. I ne samo to. Činilo mi se kako je njihova borbena formacija slijedila neku silaznu putanju, koja je vodila od gornjeg kraja mojega lijevog uha, sve do vrha nosa. Prišt koji mi zaposjeo vrh nosa, buknuo još prije dva dana, te više nije posjedovao bijelu glavicu, jer sam mu je spretnim potezom odrubio, ali sam i njega ubrojio u jedan te isti nasrtaj, shvativši da je i on bio u dosluhu s ovima koji su niknuli jutros, samo što je, izgleda, malo uranio i time poremetio sklad njihova promišljenoga napada. Ponovno sam iskoristio trokut, shvatitvši kako su se prištevi nanizali u liniji koja je zatvarala kut od točno četrdeset i pet stupnjeva u odnosu na horizontalu koju je tvorio vrh mojega uha s jedne i kraj obrve s druge strane. 

Krasno. Prekrasno. 

Četiri posve friška prišta i jedan, na vrhu nosa, nešto stariji.

Ma, divota. 

- I što? Sad bih trebao ovakav ići na ekskurziju? - upitao sam svoj odraz u ogledalu, ali mi ovaj ništa nije odgovorio. 

Odmah zatim sam pomislio na Valentinu. Valentinu Finu Mandarinu, kako sam je, u rijetkim trenucima kad se udostojala nezainteresirano proći pored mene, u mislima oslovljavao. Pomislio sam, još, kako zaista nema šanse da mi se ovako prištavome baci u naručje pod nekom ogromnom palmom, okupana u mirisnome vjetru, s razigrano veselom kosom u koju su obavezno bile upletene dvije predivne svilene mašnice koje joj je mama jučer kupila, kad se, posve slučajno, sretnemo pred sam zalazak Sunca, na jednoj od milijun zlatnih plaža na malenom otočiću i na tu sam se pomisao baš pošteno izživcirao. 

Srećom, malo sam se primirio, shvativši kako za takvo što niti inače nije bilo nikakve šanse, pa mi je bilo malo lakše. 

Svejedno, morao sam se riješiti tih odvratnih prišteva. Ne posve, jasno je, jer kad te okupatorske svinje odluče promoliti svoje odurne glavurde, kad ti vulkani jednom probiju kožu, onda se možeš postaviti i na glavu i tako ostati još najmanje tri tjedna, njihovi tragovi neće nestati. 

Naprotiv.

Uvijek mi se činilo da što se više borim protiv tih bjeloglavih napasti, ne samo da ih ima sve više, nego i da njihovi tragovi sve teže i teže nestaju. 

Svi su mi uvijek govorili kako ih ne smijem dirati, jer će se, u protivnom, dogoditi upravo ono što mi se i događa. Prištevi će se namnožiti, a ožiljaka se nikad nećeš riješiti, govorili su mi. Ali, nikad nisam imao previše strpljenja za te priče, a pogotovo ne za prišteve. Morao sam ih se riješiti što prije. Čim bi iznikli. Ma, i prije. Sjećam se kako sam nekoliko puta uporno stiskao neke odvratne potkožne čireve koji su mi prijetili zaposjesti leđa. Nekako mi se činilo da ukoliko ih uspijem natjerati da prsnu i kad im pustim krv, prije zacijele. Bilo to istina ili ne, moja mama se često pitala zbog čega su mi sve majice krvave na leđima. 

Pogledao sam na sat. Bilo je krajnje vrijeme da se počnem pakirati.

Zapravo, nisam se morao zamarati uobičajenim pakiranjem, jer mi je svu odjeću, potrebnu za sedmodnevno izbivanje iz kuće, mama još jučer pažljivo spakirala u kofer. Bunio sam se, naravno, jer sam htio da mi stvari budu spakirane u neku frajersku torbu, ili još bolje ruksak (opće je poznato da samo stari i uštogljeni dripci vuku kofere), ali u stanu nije bilo ničega sličnoga, tako da sam ipak, nevoljko doduše, dao svoj pristanak za pakiranje stvari u stari, dosadni kofer. 

- Vidjet ćeš! I sva ostala djeca će imati kofere. Nije dobro kad se stvari stavljaju u ruksak. Zgužvaju se, znaš - rekla mi je mama.

- On bi vojni ruksak, ha! Vidjet ću ga ja kad jednom konačno ode u vojsku. Pitat ću ga onda bi li htio, možda, staviti stvari u dobri stari kofer i odvesti se kući, ha! - podviknuo je stari. - Jedva čekam da ga se vojska dohvati. Napraviti će oni čovjeka od njega. 

U to doba, vojska se još uvijek morala pohađati, a šmokljani koji su je nastojali izbjeći, bili su: pod a) smatrani maminim mazama, pod be) nisu se mogli zaposliti u državnim službama, kakve su, tada još, uglavnom, bile sve službe i ce) mogli su, u krajnjem slučaju, biti odvedeni u zatvor. Negdje, na selu i u nešto ruralnijim krajevima, postojalo je i slovo de) koje se tamo, zapravo, nalazilo pod slovo a), a glasilo je: onaj tko nije za vojsku, nije niti za ženidbu. Taj me de) nije nikada previše zabrinjavao, moram primjetiti. Kad malo bolje razmislim, nisu me zabrinjavala niti ostala slova sa kratkog popisa, jer sam, pod a) samoga sebe smatrao dovoljno velikim frajerom, da bi mi bilo svejedno hoće li me netko smatrati maminom mazom ili ne, pod be) nikad se nisam niti namjeravao zaposliti u državnoj službi i crnčiti od sedam do tri u istoj, dosadnoj kancelariji cijeli život do penzije i pod ce) nisam nikad vjerovao u priče o zatvorima. Sve u svemu, već sam sa četrnaest godina shvatio kako se meni ne ide u vojsku i bio sam spreman učiniti što god, samo da tako i bude. Nekako sam slutio da ću se morati muški potruditi ne bih li svoju zamisao i sproveo u djelo, no to me nije smetalo. Nije vojska bila za mene i točka. No to nije nimalo ometalo mojeg starog, a bogme niti ostatak obitelji i činilo mi se kako svi nalaze posebno zadovoljstvo u prilično detaljnim opisima svega što će mi se dogoditi kad jednom odem u tu vojsku, što mene, naravno, nije nimalo zabavljalo. Nikad ništa nisam odgovarao, samo bih se glupo nasmijao. Ha, ha, ha. Vojska. Ha, ha, ha. Ja u vojsci. Ha, ha, ha.

Dakle, sva mi je odjeća već bila spakirana i uredno posložena u kofer, koji me čekao do izlaznih vrata. Ono čime sam se trebao pozabaviti jest pakiranje nekih drugih, bitnijih stvari. 

Gitare, naprimjer. 

Moje. 

Ljubljene. 

Gitare:)

Svi koji su me tada imalo poznavali, vrlo dobro su znali kako ne može proći nijedan dan, a da barem dva sata ne sviram. Nije da se hvalim, ali zaista sam bio najbolji gitarist u cijeloj bližoj i daljnoj okolici, a pogotovo u svojoj školi. U našem razredu, pa i u školi, bilo je još nekoliko jadnih amatera koji su teškom mukom čupali korov među žicama i uzalud se trudili. 

Ali vrh je rezerviran samo za najbolje. To jest, mene. 

Bio sam pravi majstor u savijanju žica, bjesomučno sam solirao, skoro do iznemoglosti, sve dok mi jagodice na prstima ne bi odrvenile i zažarile se od brzine kojom sam rasturao žice. Bio sam najbolji i najbrži i nije mi uopće bilo neugodno to bilo kome nataknuti na nos, u bilo kojoj prilici. 

U redu, možda nisam znao samostalno ugoditi gitaru, niti sam poznavao više od tri akorda, ali nisam to smatrao tragičnim. Za blues i rock'n'roll ti i tako više od tri akorda ne treba, a tehničke stvari, to jest, ugađanje gitare, sam uvijek velikodušno prepuštao Cujzeku, koji je, osim što je imao apsolutan sluh, pohađao i školu za klasičnu gitaru, te je pjevao u crkvenom zboru i znao ju je savršeno ugoditi, ali mi kao gitarist nije bio ni do koljena. 

Još jedan mali, gotovo nezamjetan problemčić bi se javljao nakon samo nekoliko minuta mojega božanstvenoga rasturanja gitare, gdje god bih se našao i pred kime god zasvirao. Naime, okolina i društvo bi od mene uvijek zahtjevali da se prestanem iživljavati i piliti po gitari, te da zasviram neke pjesme koje se mogu pjevati, a ja u tome baš i nisam bio previše potkovan, nit me to previše zanimalo. Poznavao sam, doduše, nekoliko najtraženijih pjesama, nekoliko najopćenitijih mjesta koja se, htio ili ne, obavezno moraju naći u pjesmarici svakoga gitarista, već i zato jer su toliko jednostavna za sviranje da ih svaki tutlek može bez imalo problema savladati, ali to je bilo sve. Nije mi se dalo gubiti vrijeme na skidanje tulumskih pjesama pa je tako i moj repertoar bio krajnje siromašan. No, moram priznati kako je to malo koga smetalo. Jednostavno sam odsvirao tih četiri ili pet pjesama, a kad bih završio posljednju, ponovno bih krenuo od početka, pa tako nekoliko puta za redom. Pa ponovno, sve dok i najuporniji ne bi odustali. Tada bih obično prepuštao oružje nekome drugome i uživao u njihovim nemuštim pokušajima natezanja žica u stilu: "kao, i ti sviraš, dečko, ha?", povlađujući si.  

S posebnom pažnjom uvukao sam gitaru u tvrdu kožnu navlaku, prethodno je, za svaki slučaj, obloživši i tankim prekrivačem. Dug je put bio pred nama i nikako nisam htio da joj se bilo što dogodi. Ta gitara je bila moj znak raspoznavanja, moja osobna amajlija, moj identitet. 

Moja gitara. 

Kupio mi ju je tata, otprilike godinu dana ranije u nekoj predivnoj trgovini u inozemstvu, prepunoj gitara i pojačala, toliko lijepoj da sam se u njoj poželio zauvijek nastaniti. Pomislio sam kako bi bilo izvanredno zaposliti se u nekoj sličnoj trgovini, naravno kad za to dođe vrijeme i, naravno, ukoliko mi karijera vrhunskog svjetskog rock i blues gitarista to dopusti. 

U ušivene džepove na tvrdoj kožnoj navlaci smjestio sam rezervni komplet žica debljine nula jedanaest i nekoliko trzalica. Upravo su žice debljine nula jedanaest, davale mojoj gitari poseban zvuk, dublji i drskiji od svih ostalih gitara koje sam do tada imao prilike isprobati. Amateri bi možda rekli kako su te žice ipak predebele, samovoljne i da se teško savijaju, ali svakako sam s posebnim zadovoljstvom u trgovini tražio žice upravo te debljine, već i samim tim činom dokazujući svoju superiornost nad svim ostalim jadnicima koji se nisu usudili koristiti žice deblje od nula devet, plačući i žaleći se kako im jedanaestice nepotrebno deru prste. Također su tvrdili i kako se razlika u zvuku između gitare na kojoj su žice debljine nula devet i gitare na kojoj su žice debljine nula jedanaest uopće ne primjećuje. Kakve gluposti. Ja sam definitivno čuo tu razliku.

Spakirao sam, dakle, gitaru, žice i trzalice. 

Bio sam spreman za polazak.