3. UČENA RASPRAVA U PARKU IZA ŠKOLE
- Dragi Bože, pa na što to ličiš?! - kriknuo je Cujzek čim me ugledao.
Nisam ga odmah dobro shvatio, pa sam pomislio kako se njegov urlaj odnosi na moju posve novu jaknu od trapera kojoj sam, u nastupu kreativnog zanosa, odrezao lijevi rukav, što mi se učinilo neobično zgodnim. Smatrao sam kako mi baš ta intervencija, u kombinaciji s mojom dugom i raščušpanom kosom daje buntovnički izgled, prijeko potreban nekome tko namjerava pokoriti svijet svojim beskrajnim solažama.
No, uspostavilo se kako je mislio na moje lice.
- Ah, to misliš? Ma, izbili su mi neki prištevi, pa sam ih morao na brzinu stisnuti.
- Daj, ovo ti izgleda odvratno. Kao da te netko ubo nožem - zaključi, mašući glavom lijevo desno, u potpunoj nevjerici. - Ide ti i krv.
- Ma to samo malo - rekoh, pomalo iživciran. - Imaš kakvu maramicu?
Boli njega briga, mislio sam, brišući sukrvicu s lica. On nikad nije imao problema s tim glupostima i njemu je lako pričati. Cujzekovo lice je bilo glađe od bebinoga dupeta i nikad, ama baš nikad, koliko god sam se trudio, nisam na njemu pronašao ni najmanji miteser, ni mali crni prišt, a kamo li bilo što slično mojim metastaziranim tumorima.
Cujzek je i inače bio uredan, uvijek pomno ispeglan, moglo bi se reći bolesno pedantan, uredno počešljan i podšišan. Da mu se kojim slučajem i desio kakav miteserčić, ili nedajbože, pravi prišt, uvjeren sam kako bi se istoga trenutka prijavio u bolnicu i zahtjevao da mu ga odstrane kirurškim putem. A možda bi se jednostavno samo jako, jako molio Bogu da mu ga što prije makne. Organski je nepodnosio takve stvari i zbog toga mi je vrlo često djelovao čudno, ako ne i odbojno. Ponekad sam se, baš zbog te njegove urednosti i ispeglanosti, pored njega osjećao kao ispljuvak.
Da stvar bude još gora, ispod nosa su mu se već počeli hvatati prvi brčići, doduše, još uvijek prilično paperjasti i plahi, ali svejedno. Brčići.
Iživciran Cujzekovim dlakama, pokušao sam ih zadobiti i ja, nedavno, vjerujući kako će se dlake, za koje sam bio siguran da se kriju negdje duboko u koži pod mojim nosom, prepoznati očaj kojim ih dozivam i izbiti ukoliko ih nečime isprovociram. Negdje sam, jednom, čuo kako muškarcima brada raste brže i gušće ukoliko se češće briju, pa sam iskoristio britvu moga staroga i sat vremena prelazio oštrim bridovima po licu, zazivajući bradu, posjekavši usput nekoliko bezobraznih prišteva. Zatim sam se polio losionom i skoro umro.
Pa to peečee!! Zar mi to nitko nije mogao prije reći?
Ne samo da su se skrivene dlake posve oglušile na moje provokacije i tvrdoglavo odbile bilo kakvu suradnju, nego su mi, izgleda i moji prištevi ružno zamjerili izvedeni masakr, pa su nakon toga stali izbijati još nemogućijim tempom. Nekoliko puta sam im se prijetio pred ogledalom da prestanu, nekoliko puta sam ih molio, a dvaput ili triput sam ih čak i preklinjao, ali ništa nije pomoglo. Okupatorske svinje su i dalje nadirale. Osjećao sam kako gubim bitku.
Sjedili smo na koferima, pred školom.
Autobus se trebao pojaviti još prije sat i pol i među nas se uvukla nervoza. Dobro, hoće li uopće doći?
- Upravo su mi javili da se trebamo još samo malo strpiti - obznanio je Špija. - Autobus kojim smo trebali putovati se pokvario, pa će nam poslati zamjenski. Stići će za otprilike dvadesetak minuta. Još malo, pa smo na konju. Nemojte mi se sad razilaziti uokolo.
I nismo.
Kao po dogovoru, sakupili smo se u parku iza škole, na klupicama. Kasno je proljeće bilo u punome naletu, a krošnje okolnoga drveća zgusnute i pune, tako da se nismo morali brinuti hoće li nas Špija vidjeti sa vrha protupožarnih stepenica, otkuda nas je i inače špijunirao dalekozorom. Sakupila se cijela škvadra.
Kvragu, idemo na ekskurziju! Svi zajedno! Sami, bez staraca!
Netko je izvadio pljuge, ne sjećam se točno tko, no ubrzo smo svi imali po jednu u gupcu i frajerski smo dimili.
- Romana, sto posto! Kad ti kažem! - vikao je Car.
- Ma, nema šanse! Kaj ti je? Prva bu dala Jagoda, pazi kaj ti velim - stoposto je bio uvjeren Mokri. - A znate zakaj?
- Nemamo pojma - skoro nezainteresirano odgovori Ofčar.
- Zato kaj je ružna, kužiš? Ružna je k'o lopov i stoposto bu prva dala, samo ak ju pitaš, jer tak ti to ide. Najružnije ti prvo dajeju - uzbuđeno i prije svega učeno je tumačio Mokri i pritom se svojski zaslinio.
Bilo je šatro neobično zadovoljstvo promatrati Mokroga kad god bi nešto tumačio. Vječno je sa sobom nosio bijeli rub skorene sline u lijevom kutu usana i nikada ga se nije trudio obrisati, no niti to nije bila potpuna katastrofa. Elementarna nepogoda javljala se tek kad bi počeo govoriti. Djelovao je poput bijesnoga psa - s tim što je za razliku od tih pasa bio posve bezopasan - kad bi mu slina počela prskati iz lijevoga kuta usana, slijevajući se niz bradu, nakratko zatim viseći sa nje, sasvim dovoljno dugo da ti zgadi cijeli život prije nego li mu kapne na majicu i tamo se osuši. Bljaak i Fuuj! Užas!!
- Ne kaže se dajeju - uključio sam se u raspravu, izvadio paprinatu maramicu koju mi je mama pažljivo i obzirno spremila u džep jakne i pružio mu je.
Nije shvatio.
- Kaj hoćeš s tim? Pa nemam šmrklje.
Imaš hrpu sline, idiote, htio sam mu reći, ali nisam.
- Kaže se daju. A ne dajeju - pokušao sam mu rastumačiti, umjesto toga.
- A kaj ti vražju mater, znaš? Kaj ti misliš da si najpametniji, ak' ti tata ima video? Ha? Pa kaj, može i moj stari dići kredit i kupiti ga. Ne jedan, dva, ak treba! - odbrusio mi je, ljutit do neba, povukao jedan jako dugi dim i zašutio, a slina mu se i dalje slijevala niz bradu. Spremio sam maramicu natrag u džep.
Mokri nije volio kada bi ga bilo tko ispravljao, pa čak ni učiteljica. Zbog toga je više puta bio i na razgovoru kod direktora škole. No, koliko god mu ovaj tupio i prijetio, Mokri nije shvatio da se sa drugaricom učiteljicom nikada, nikada, nikada ne smije svađati. Zato je i imao dva uobičajena ukora i još jedan, opasni, pred isključenje. No, sve u svemu uopće nije bio loš tip. Bio je tipičan izdanak škvadre iz našega kvarta. Osim što nitko drugi nije toliko slinio.
Spomenuo je video. Da, tada ga još nitko u kvartu nije imao, osim mojih roditelja i često je cijela škvadra k meni dolazila gledati filmove. Naravno, dok mi nikoga nije bilo doma. Mali problem je bio u tome što tada filmovi koje smo dobivali ne samo da nisu imali prijevod, nego čak nisu bili ni na engleskome. Svi su odreda bili sinkronizirani na njemački, a kako njemački nitko od nas nije znao ni beknuti mada smo ga učili u školi, nitko nije ništa razumio.
No, to nas nije previše smetalo, zabavljali smo se sami izmišljajući prijevode. Uvijek smo urlali od smijeha.
A postojali su i drukčiji filmovi, koji su također bili na njemačkom, ali koje smo, unatoč tome, jako dobro razumjeli i za koje nam nikakav prijevod nije trebao. Ti se filmovi, doduše, nisu gledali doma kod mene, na videu, nego doma kod ludog Miljca, na kućnome projektoru njegovih staraca, u mrklome mraku, bez ijedne jedine riječi, dostojanstveno i u tišini. Za-po-sle-no. Ali to je sasvim druga priča. No, ne i posve nepovezana s našom učenom raspravom, tada, na klupicama iza škole, uz dobru pljugu, u očekivanju autobusa za maturalac.
- Pa dobro onda, koja će, kvragu, onda prva dati, onda? Ha? - upitao je Grga, posve očajno. - Nemojte se zafrkavati! Pa moramo to znati!
Jer, situacija i nije bila za šaliti se. Išli smo na more, cijela škvadra, a cure su išle sa nama. Sve. Odreda. I ružne i najljepše. I gabori i komadi. Sve, sve, sve. Bilo je sasvim prirodno očekivati takvu raspravu. Nekako nas je zafrkancija navela na zaključak da će to sigurno biti Kristina. Dobar štos! Ona! Pa Kristina je bila prava mamina maza, štreberica iz prve klupe koja je uvijek pazila pod nastavom, dizala ručicu i javljala se na ploču, vrištala od uzbuđenja kad bi pisali nenajavljen test i nikada nije dala da se od nje prepisuje. Ona! A nosila je i špangice i svilene trakice u kosi, hahaha!
- Da, nosi sve to, istina. I špangice i svilene trakice. Ali nosi i još nešto. - samo je natuknuo Ofčar, najstariji među nama. Uspio je pasti nekoliko razreda i ulogoriti se u našemu.
- Grudnjak - reče Ofčar, gotovo pobjedonosno.
Zašutjeli smo na trenutak, tek dovoljno dugo da uzmemo zraka.
- Grudnjak? Kristina? Ne laži? Stvarno?
- Ona?
- Ma, da? Ozbiljno? Pa koji broj?
- Ne mogu vjerovat' pa kak to ja nisam videl?
- Kristina? Grudnjak?
Nismo vjerovali u to. Bila je štreberica.
- Vjerujte mi, klinci. Istina je - samouvjereno je izjavio Ofčar.
- A kak to znaš? - upita ga Mokri, kome slina više nije nije visila niz bradu, nego se vukla po podu.
- A kak znam, kak znam? Videl sam je! S mamom u gradu, kupovala si je grudnjak - reče svečano i rukama si obujmi prsa, pokazujući nam, zapravo, kako se grudnjaci isprobavaju.
- Ovome se, bogme, nis' nadal od nje. Od najobičnije štreberice - zaključio je Mokri.
- Ni ja - rekao je netko.
- Ni ja - rekao je još netko.
- Ni ...
Zašutjeli smo. Svi.
Hmm, Kristinica. Hmm štreberica. Hmm, lutkica.
Hmm, grudnjakić. Hmm, hmm, hmm.
Od toga trenutka Kristinu više nisam mogao zamisliti kao štrebericu, koliko god se trudio. Prošla svršena stvar, to jest aorist. Ili pluskvamperfekt? Svejedno, nikad nisam bio dobar u gramatici. Misli mi zaposješe mnogo tajanstvenije i privlačnije slike od one gdje ona smjerno podiže ručicu javljajući se na neko pitanje iz biologije.
Biologija? Pčele i cvjetići? Tučak i prašnici?
Razmnožavanje? Hmm?
Razmišljajući o Kristini i promatrajući Ofčara kako životopisno opisuje njezino isprobavanje grudnjaka, doživio sam svoje prvo pravo seksualno iskustvo.
Pa dobro, bar sam tako mislio.
- A, ovaj - nakašlje se Mokri i poprska cijeli svijet svojom ljigavom slinom. - Ovaj, htel sam pitat, nema veze sa Kristinom, ali... Kaj ćemo s tim brdom?
Jedina brda na koja sam trenutno mislio su bile Kristinine sise i nisam imao pojma o čemu slinavac priča, a po reakcijama prisutnih shvatih kako ga ni ostali nisau shvatili.
- Kojim brdom? - upita Ofčar.
On je jedini djelovao poluprisebno. Pretpostavio sam da je to bilo stoga što je osobno prisustvovao Kristininom isporbavanju grudnjaka, pa trenutno nije bio zaokupljam zamamnim zamišljanjem cijelokupne situacije.
- Da, kojim brdom? - ponovi pitanje Car, sa vidljivim nabreknućem u hlačama.
- Pa, onim - zaslini Mokri, - na koje nam je Špija rekao da ga ne smijemo tražiti. Sa tim brdom.
- Što sa njime? - Ofčaru nije bilo jasno pitanje.
- Pa, hoćemo li ga potražiti? - razjasni Mokri.
Neugodan trenutak tišine.
Pa naravno da hoćemo, baš zato jer nam je Špija to zabranio - vjerujem da je svatko od nas upravo to zaustio reći. Ali nije. Jer, Car se počešao po glavi. Nabreknuće u hlačama mu je naglo splasnulo.
- A, ne bih baš ja- rekao je. - Kod moje bake ima slično mjesto o kojemu mi je pričala. Tamo živi Vrag, a ako se u sumrak približiš, čuješ urlike onih koje je uzeo sa sobom. Ne bih se ja baš igrao sa time.
I ja sam namjeravao reći kako se podrazumjeva da ćemo se popesti gore, ali sam zašutio. Car je bio najjači od nas. Ako se pred svima usudio izgovoriti da ne želi imati posla sa, navodno, ukletim brdom, ne brinući što će bilo tko od nas misliti o tome i hoće li mu to srozati ugled, onda nisam ni ja smatrao za pametno praviti se previše važan. Koliko god vještice, demoni i vragovi, razmišljajući razumno, ne postoje. Osim onoga koji stanuje u kleti pored vikendice mojih roditelja.
- Kaj te je strah? - upitah ga, tobože hrabar.
Pogledao me, a u oku mu nešto zatitra. Nisam mogao sa sigurnošću reći je li to bio tek odsjaj sablasnih priča kojima ga je baka vjerojatno plašila kad je bio neposlušan, ili prisjećanje na nešto što je zaista doživio. Tek, djelovao je uznemireno.
- Ja neću tražiti - reče smireno. - Vi idite, ako želite. Ja neću.
Nogom šutne kamenčić i podigne svoj ruksak sa tla. U njemu je imao nekoliko sendviča, sokove i neki strani porno časopis, kojeg je ukrao s tatine police. Tek da se nađe, za svaki slučaj, ako se dogodi da se svi naši planovi i predviđanja u vezi lakih i lakših cura, nekim čudom izjalove.
- Pa dobro - zaključi Mokri, tihim glasom, dok smo svi pogledom pratili snažnoga Cara, kako polako i pognute glave korača prema školi, gdje nas je već čekao bus. - Nije nužno da ga tražimo, ako nam se ne da. Pa i ovdje ima raznih brda na koja se možemo penjati, pa nikad nismo išli. Jel' da?
Nitko nije odgovorio, niti smo dalje raspravljali o Kristininim sisama.