4. VOĆNI OKUSI I ŠEĆERNA BOLEST
Nije bilo loše. Putovanje autobusom je trajalo oko šest sati, pa smo zatim dva sata čekali trajekt, zatim nas je očekivalo još tri i pol sata plovidbe do Bužira.
Za to vrijeme žvalio sam se već sa Jagodom, Višnjom i Silvijom, zvanom Breskvica, a sa Breskvičinom sestrom blizankom, koju su svi zvali Mala Breskvica mada nije bila puno manja od Silvije, sam razmjenjivao opasne poglede.
- Krenuli tebe voćni okusi, ha? - upita me Cujzek, nezainteresirano i pomalo svisoka, onako, kako je samo on to znao pitati.
Kao što već rekoh, Cujzek nije pokazivao previše interesa ni za žvaljenje, ni za cure. Čak ni kad mu se Bosna (a tko zna zašto smo je tako zvali?) na prošlogodišnjemu školskom plesu, upriličenome u čast Dana Republike, cijelo poslijepodne vješala oko vrata i govorila mu kako je najslađi na svijetu i kako bi se najradije udala za njega. Cujzek je dugo to trpio, mirno i dostojanstveno, ni ne pomišljajući na te, kako ih je nazivao, prljave stvari.
- Sve će to doći u pravo vrijeme, kome Bog da - govorio je, često. - Ne treba nikuda žuriti.
Možda je bio i u pravu, ne znam, no svima nam se ostalima činilo kako Cujzek ne samo da ne žuri, već se i laganim, ali sigurnim koracima povlači unazad. Nitko nije niti pomišljao da bi to zaista moglo biti zbog njegova odlučnog stava o svećenstvu, ma kakvi! Bilo ga je strah. To je bio skupni zaključak, donešen na nedavnome sastanku u parku, na klupicama, na kojemu nismo znali o čemu bi pričali, a njega, eto, nije toga dana bilo u školi. E, pa tko mu je kriv?
Tada smo odlučili: ako ga je tih stvari stvarno toliko strah, onda ćemo mu na maturalcu priuštiti pravu stravu. Dogovor je bio da ćemo ga napiti, mada nismo znali niti kako ćemo: pod a) doći do alkohola i pod be) nagovoriti Cujzeka da ga popije. Zatim ću ga odvesti u sobu, šatro na spavanje (bilo je stoposto sigurno da ćemo Cujzek i ja dijeliti sobu), a za to vrijeme će ostali dečki iz škvadre pokušati nagovoriti Bosnu da ponovi sve ono što mu je radila na prošlogodišnjemu plesu. Tu je moglo biti malih problema. Jer, nakon što je Cujzek cijelo poslijepodne trpio Bosnino, kako ga je nazvao, divljačko i razulareno ponašanje, predvečer mu je pukao film. Bilo mu je dosta svega, pa ju je tužio dežurnom nastavniku.
A, ljudi ...
Ne moram uopće spominjati da je nakon toga nastala prava tarapana. Bosna je dobila ukor zbog nedoličnog ponašanja na priredbi u čast Dana Republike, a Cujzek je pred svim učenicima viših razreda ispao najzadnji kreten. Pa koji se još dečko ide žaliti dežurnome nastavniku zato jer ga cura hoće poljubiti?
A, ljudi ...
Doduše, njega to uopće nije smetalo. Slijedećega dana se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. To je mogao samo on. Miran, dostojanstven, staložen, pristojan. Religiozan. Cujzek.
Ponekad mi je stvarno išao na živce s takvim ponašanjem, pa sam objeručke prihvatio sudjelovanje u tom paklenom planu. Neka.
Jedini je problem, dakle, bila Bosna. Hoće li htjeti to učiniti? Ili će opaliti šamarčinu onome koji će je se usuditi to pitati? A zna se kakvu šamarčinu može Bosna udijeliti. I to je bio slijedeći problem: tko će to učiniti? Dobrovoljaca nije bilo i sve mi se činilo da od cijelog tog plana neće biti ništa.
- Što si rekao, Cujzek? - upitao sam ga, zamotan u te misli, ne shvativši ga odmah.
- Kažem: krenuli te voćni okusi, ha? - ponovio je pitanje istim tonalitetom, istom dikcijom i istom glasnoćom. Mirno, dostojanstveno i pomalo s visoka. Cujzek.
- Aaa ... da. Izgleda - trebalo mi je malo vremena da se saberem. - Nije loše, ha?
- Bogme nije. Ali ne nedostaje li ti najbitniji okus u toj voćnoj salati? Što ti misliš, ha?
Prasac. I pokvarenjak. Znao je što me muči. Znao je i tko me muči. Znao je i zašto me muči. Sve je znao.
Valentina Fina Mandarina. Mirisna, sitna i narančasta Valentina.
Samo sam Cujzeku priznao u koga sam zaljubljen i sa kime bih se držao za ruke. Samo sam njemu priznao sa kime bi mi držanje za ruke bilo dovoljno. Ponekad mi se činilo da mu ništa nisam trebao govoriti.
- A možda je tako i bolje, prijatelju. Ni u čemu ne treba pretjerivati - nastavio je mudrovati Cujzek. - Od previše voćnih okusa dobiješ šećernu bolest.
Svojski me zapecnuo. Istina je, žvalio sam se sa drugim curama, ali neprestano sam krajičkom oka tražio Valentinu, hvatao njezin pogled, iščekivao njezinu reakciju. Morala me primjetiti. Morala je reagirati.
Očekivao sam barem pogled. Malu iskru.
Sitnu ljubomoru. Ljutnju.
Bijes, bilo što.
Nisam. Dobio.
Ništa.
Prolazila je pogledom kroz mene kao da me ne vidi, mimoilazila me nehajno kao da i ne postojim, smijala se veselo i glasno kao da je ne čujem.
Valentina.
Ljubavi.
Šećerno sam obolio od tebe.