5. OTOK, PRVA NOĆ I SLJEDEĆI DAN
Poderani autobus polupropalog prevozničkog poduzeća je liptao po suncem obasjanim serpentinama, dok smo sporo napredovali prema vrhu jednog od dva planinska lanca koji su činili Bužir. Oštre litice duboko ispod ceste pružale su veličanstvenu sliku kad god bi se autobus zavaljao u kakav oštri zavoj sa vrlo malo nade da će se iz njega uopće izvući. Pa ipak, vožač nijednom nije popustio centrifugalnoj sili i svaki je put odnio pobjedu nad neugodnim skretanjem, bilo to ulijevo ili udesno, nastavljajući put kao da se nije ništa dogodilo, kao da se nije upravo glasno i u facu narugao smrti. Razmišljao sam što bi se dogodilo kad bi striček vozač, koji - ruku na srce - nije ulijevao nimalo povjerenja, izgubi koncentraciju i umjesto da savlada zavoj, nastavi ravno po cesti koja ne postoji, probije zaštitnu ogradu i surva nas u neku od provalija. Ne samo da bi svi istoga trena poginuli, nego bi u ovoj nepristupačnoj pustari prošlo najmanje sedam godina dok bi netko naišao na naše leševe.
- Vidite one vrhove - reče Špija, ustavši sa sjedala i uperivši prstom prema neprohodnim planinama pored kojih smo prolazili. - Tamo negdje se, prema legendama, nalazi Dlakavo brdo. Nitko, doduše ne zna točno gdje, ali po predanjima, nalazilo bi se baš tu negdje, je li tako?
Pitanje je bilo upućeno vozaču.
- E, a tako je - potvrdi on, po narječju očito neki lokani stanovnik. - Vražje je to brdo, kažu.
Gledao sam kroz prozor, ne razmišljajući previše o starim legendama. Razmišljao sam o Valentini, njezinoj kosi i zlatnom odsjaju njezinih očiju, koji sunčevu svjetlost razbija u tisuće boja kad se ona nasmješi.
Stravične provalije su jurile pored nas.
Poslijepodnevno Sunce je već lagano zalazilo za jedan od nebrojenih bužirskih vrhova, kad smo konačno stigli na hotelsko parkiralište. Autobus je parkirao ispred borove šumice kroz koju smo morali proći pješice, da bi stigli do samog hotela. Ne moram niti napominjati da hotel nije izgledao niti približno onako blještavo i prozračno kao na prospektima koje nam je Špija pokazao, niti je bio onoliko blizu plaže, kao što nam je Špija obećavao, a sobe smo najprije morali silom osvojiti, spretno i neumoljivo, invazijom na horde žohara i ostale gamadi što su nehajno ljenčarile u njima.
U mojim najluđim snovima, Valentinina soba (u kojoj je odsjela sa svojom naboljom frendicom Zvjezdanom, glupačom i kravom) je trebala biti točno nasuprot moje, ili još bolje, pored moje. Tada bih se, u okrilju tajanstvenih i primamljujućih velova noći, mogao bez problema ušuljati k njoj, bilo munjevitom akcijom preko hodnika, bilo vratolomnim podvigom preko balkona. Nisam previše razrađivao što bi se tada trebalo dogoditi, no to me nije previše brinulo. Pametan sam, pa bih vjerojatno nešto i smislio, ako se ne bih od straha ukočio.
Jer, tako je to uvijek bilo: kad god bih se našao u njezinoj blizini, odjednom bi me napustila sposobnost smislenog izražavanja, pa bih počeo mucati ili mukati kao najobičniji vol, odjednom bih izgubio i koordinaciju pokreta, pa nije bilo ni čudno što sam, naprimjer, razbio najskuplju hotelsku vazu pokušavajući izvesti neki frajerski štos, koji sam vidio na televiziji, u njezinom prisustvu. Čudno, ljudi iz hotela se nisu pretjerano ljutili zbog te vaze. Rekli su samo da će račun poslati mojim roditeljima.
Dakle, muške i ženske sobe bile su na različitim katovima, u suprotnim krilima hotela. Da stvar bude gora, Špija se ulogorio u mekanome naslonjaču tik ispred hodnika koji je vodio prema ženskim sobama i tamo se pripremio za danonoćno dežurstvo. Znali smo da, ukoliko bi ga na trenutak i shrvao san, probudit će se na najmanji šušanj. Tako je prve noći, negdje oko pola dva ujutro, ulovio Ofčara i Mokrog dok su se šuljali prema curama. Ne samo da ih je dobro nasapunao nakon toga i obećao im par krasnih ukora kada stignemo kući, nego ih te noći više nije puštao u njihove sobe, pa su do jutra ostali ulogoreni u naslonjaču pored njega. Osim toga, sutradan se nisu smjeli micati na više od dva metra od njega, što im je, pretpostavljam, bila najveća kazna na svijetu, jer smo već sutradan išli u posjet muzeju narodnooslobodilačke borbe. Njih dvojica su morali pomno slušati kako vodičeva, tako i Špijina predavanja i priče o legendarnim bitkama i sve to, a nama ostalima je ipak, nakon obaveznog vodičevog predavanja, bilo dopušteno šalabajzanje. Upravitelj muzeja nam je čak dopustio da sjednemo u jedan od kamiona kojima su partizani prevozili lijekove.
Sjedim ja tako u prikolici toga kamiona, pokrivenom ceradom i negdje u blizini začujem umilni Valentinin glas. Šaputala je svojoj kravskoj prijateljici Zvjezdani i vjerojatno su mislile da ih nitko ne može čuti, a svakako nisu imale pojma da se nalazim u prikolici pored koje su stajale.
- I, kažeš, stigli su? Super! Kada? - upitala je Valentina.
- Jučer navečer, kasno. Kasnio im je trajekt, zbog nevremena - odgovori kravska prijateljica.
- Jesi li razgovarala sa njima? - ponovno će Valentina.
- Samo na brzinu, sa Josipom. Vidjela sam ga jutros u predvorju dok smo čekali da se svi okupimo.
- A Adam, jesi li njega vidjela?
- Ne, on je još spavao. Josip se spustio do recepcije jer je morao na telefon, javiti se starcima da su sretno stigli, nije ih htio zvati noćas.
- Super, super, super! - reče Martina oduševljenim šapatom. - Ne može bolje biti! Prava je sreća da je i njihova škola odabrala ovaj užasan otok za maturalac, već sam mislila da ću ovdje poludjeti od dosade.
- Ma, pusti, znaš da su tu kod nas svi kreteni i idioti - nastavi kravska Zvjezdana. - Fakat, u našoj školi ne možeš naći poštenoga frajera ni da ga tražiš preko oglasa u novinama. A pogledaj koliko ih ima u njihovoj školi. Jooj, zašto ne idemo u njihovu školu?
- Boli nas briga sad za to. Večeras idemo u provod, jel'da? - reče Valentina.
- Jesi se ti već šta dogovorila sa Adamom?
- Ništa posebno. Ali, ne brini, sigurno je nešto smislio.
- Sigurno, on je pravi frajer za akciju, nema kod njega fuliranja.
- Hej! Pazi malo! Nemoj mi se previše paliti na njega! On je moj dečko.
Kako, molim?
Jesam li to dobro čuo?
Sklupčanog u prikolici, sakrivenog od pogleda, pokosio me grom. Da sam kojim slučajem stajao, odrezale bi mi se noge, samo tako.
- Znam, znam, samo kažem. Ne brini, imam ja svoga Josipa.
- Aha, i bolje ti je. Ha, večeras ćemo se zabaviti, što kažeš?
- Sigurno. A znaš što je najbolje u svemu tome? To ti još nisam ni rekla.
- Što?
- Njihova razrednica njih uopće ne kontrolira. Ne dežura im ispred sobe, kao što to Špija radi. Josip mi je rekao da možemo bez problema doći k njima u sobu.
- Ne laži!
- Ne. Ozbiljno.
- Super! Ali, čekaj! Kako ćemo pobjeći Špiji?
- Pa bez problema! Ući ćemo u svoju sobu i pričekati malo, a onda ćemo se spustiti niz balkon. Tako i tako smo na prvome polukatu, a njihova soba je u prizemlju, točno ispod naše.
- Ma daj!
- Ozbiljno.
- Jes! Jes! Jes! Ne mogu vjerovati! Ovo postaje sve bolje i bolje!
Otišle su.
Valentina ima dečka? Užas!
Valentina ima dečka? Ka-ta-stro-fa!
Valentina ima dečka? Ne želim to uopće čuti.
ValentinaimadečkaValentinaimadečkaValentinaimadečkaValentinaima ...
Ima dečka i to nekog kretena iz neke druge škole idiota glupog konja nekog Adama Sunca mu njegovog izvadit ću mu adamovu jabučicu i oko pa će onda ona vidjeti tko je njezin pravi dečko a to ću biti ja a ne tamo neki kreten iz druge škole koji se zove Adam, majkumu!
Buljio sam u pod, shrvan. Nisam imao ni snage ni volje za micanjem. Baš me briga, mislio sam si, ostat ću ovdje do kraja života i proći će barem sto godina dok me ne pronađu ovako jadnog i sklupčanog u prikolici ovoga kamiona, pa kad vide moj kostur, onda će misliti da su to ostaci nekog bijednog partizana koji je umro dok je prevozio lijekove svojoj ranjenoj braći, pa ću barem ući u legendu i za sto godina će neki dosadni Špijin potomak tupiti svojim učenicima o tome kako sam bio heroj.
Valentina ima dečka i večeras će otići k njemu u sobu. Otići će mu u sobu, a ja to ne mogu spriječiti. Ne mogu to spriječiti. Mogu samo umrijeti. Moj život više nije imao smisla.