6. HODANJE PO MINSKOM POLJU

Muzej narodonooslobodilačke borbe smjestio se u veličanstvenom zdanju, koje su, od njegova otvorenja, posjetile generacije i generacije mladih i učile o slavnim i opasnim godinama Drugoga svjetskoga rata, pa smo tako, Špijinom odlukom, i mi bili jedni od njih. Dobra stvar kod tako velebnih zdanja, jest i ta, da se neopaženo možeš izvući iz gužve, a da to nitko ne primjeti. 

Odvojio sam se od grupe, nastojeći srediti misli, pokušati shvatiti što se shvatiti dalo, pa sam neopaženo skliznuo u susjednu prostoriju. Dobro, barem sam mislio da sam neopažen.

Ali Špija ne bi bio Špija, da nije špija i da nema oči čak i na leđima. Stajao sam, dakle, sam pred nekom fotografijom bosonogog partizana sa velikim šmajserom na ramenu i nezainteresirano gledao kroz nju, neuspješno pokušavajući odagnati užasne slike koje su mi jurile kroz glavu. Valentina ima dečka. Spavat će sa njime.

- Vidiš kako je to zanimljivo, zar ne? - obratio mi se Špija, dovukavši se iza mojih leđa, špijunski i nečujno.

 Nikako nisam bio raspoložen za bilo kakav razgovor, a pogotovo ne za razgovor sa Špijom. Svejedno, nisam ga mogao izbjeći.

- Nije li tako? Što ti misliš? - ponovno mi se obratio Špija.

- Molim? - okrenuh se, nespreman. - Ispričavam se, nisam vas čuo. Što ste rekli?

- Kažem, prilično je zanimljivo, zar ne?

- Zanimljivo? Da, svakako. Svakako. Zanimljivo. Naravno - potvrdih zbunjeno. 

Slušati vodičevo dvostano predavanje o ratu i ubijanju, bilo je otprilike isto toliko zanimljivo koliko i bušenje još jedne rupe na vlastitoj glavi pneumatskom bušilicom, samo možda nešto manje bolnije.

- Uvijek je zanimljivo slušati o klanju i ratovima. To mi nikada ne može dosaditi - nastojao sam izvući najiskreniji cerek u svojem repertoaru i mislim da sam u tome uspio - Stvarno. 

- Zaista?

- Naravno. 

Špija je stao pored mene i fascinirano gledao u veliku fotografiju partizana. Razgovarati sa Špijom bilo je kao da u mraku hodate bosi po podu punom staklenih krhotina, od kojih vas svaka može zarezati do mozga. Ili po minskome polju, ali zavezanih očiju.

- Ja uvijek volim slušati o ratovima - ispalih.

- O ratovima, veliš, ha? - reče konačno.

- Da, o tome sam uvijek volio slušati. Samo da nam je toga. Što se više krvi prolije, to je priča zanimljivija. 

- Ah, tako dakle - ne trepnuvši će Špija, pomalo razočarano. - Nadao sam sam da si primjetio nešto sasvim drugo.

- Drugo? - upitah.

- Drugo - odgovori.

- A što drugo? 

- Nešto što nema veze sa klanjem i ratovima. Mislim, općenito.

Nisam shvatio što je htio reći i što sam to trebao primjetiti i gdje, ali sam bio siguran kako se radi o nečemu prilično jednostavnom, a opet neizmjerno bitnom i nezaobilaznom. Špija nam je, u svojim predavanjima, uvijek nastojao obratiti pažnju upravo na takve, prvim pogledom neuhvatljive stvari. Iz njegovih je očiju sukljala inteligencija koja vas je bila u stanju u djeliću sekunde rastočiti na najsitnije sastavne dijelove, samo ako, svjesno ili nesvjesno, odbijate upotrijebiti vlastiti mozak. Užasavao se glupih ljudi. S prezirom je gledao na one koji nisu htjeli razmišljati. Rekoh već. Razgovor s njime. Hodanje po minskome polju.

- Ne znam - rekoh, slegnuvši ramenima. - Možda sam i primjetio, ali nisam obraćao pažnju. 

Zastao je na trenutak. Više nije gledao u veliku fotografiju, nego u pod, razmišljajući. Prstima lijeve ruke se počešao najprije po nosu, pa po bradi. Napokon, pogledao me.

- Dobar odgovor - reče. - I tako primjeren tvojim godinama. 

Tako primjeren mojim godinama. Nisam znao je li to dobro ili loše. Izraz lica mu se nije promjenio, niti je učinio išta što bi mi dalo barem naznaku odgovora na to pitanje. Gledao me u oči, pa ponovno skrenuo pogled na fotografiju. Neupućenom promatraču, dotični je prizor mogao djelovati samo idilično, nikako drugačije. Razrednik i učenik razmjenjuju iskustva. Uče jedan od drugoga. Međusobno komuniciraju. Premošćuju generacijski jaz.

U svakom trenutku sam ga mogao pitati što je htio reći i što sam to trebao primjetiti, ali to bi značilo bezuvjetnu kapitulaciju. Naravno, nisam mogao očekivati da ću biti u stanju, niti da ću uopće imati volje i koncentracije natjeravati se sa Špijom u nedogled, ali postojeće me stanje zadovoljavalo. Držao sam svoju stranu, ne otkrivajući karte. Što se njega tiče, zaista sam i mogao sam znati o čemu govori, ali sam se pravio blesav.

- Pravda - objavi Špija napokon. - O pravdi se radi.

- Pravdi? - upitah.

- Pravdi - odgovori.

Upitati o kakvoj pravdi se tu radi, bilo bi ne samo suvišno, jer je pojašnjenje sasvim sigurno slijedilo i bez upita, već i neumjesno, pošto mi je samom objavom dao do znanja kako pretpostavlja da znam o čemu govori, ali se ne usudim to izreći iz straha da ne ispadnem glup. Nesigurnost je jedna od najkarakterističnijih odlika svakog normalnog tinejdžera. Naravno, nisam imao pojma o čemu priča, ali sam mudro kimnuo glavom. I Špija je kimnuo, shvativši da sam ga shvatio, inače mu niti na kraj pameti ne bi bilo trošiti riječi na nekoga tko nema pojma o čemu on priča. Dobro sam odigrao. Prohodao sam minsko polje neozljeđen.

- O pravdi - ponovi.

- Pretpostavio sam - obznanih.

- Pretpostavio sam da si pretpostavio.

Ma pretpostavio sam vražju mater, dragi moj Špija, htio sam mu reći, ali to bi bilo prebezobrazno. Koliko god Špija bio opak i zeznut tip, toliko nikad nije govorio gluposti ili tupio bezveze, a svaka njegova priča je imala početak, kraj, razumno objašnjenje i, u velikoj većini, smislenu i ciljanu poruku, koju je svatko od slušatelja mogao protumačiti na način koji mu najbolje odgovara. Znao sam da će tako biti i s ovom pričom, pa sam još jednom mudro kimnuo glavom i čekao što će mi reći. Blago me potapšao po ramenu. Mudrost tek što nije provalila.

- Da - reče konačno. -  O pravdi. O pronalaženju načina da se stvari postave na mjesto na kojemu su oduvijek trebale biti. Da, da, o pravdi, mladiću moj. 

- Pravda je strašna stvar - reče netko iza nas, polurazgovjetno.-  A tek božja pravda, ojojojoj! To je najviše čemu se svi mi možemo nadati. Da, da, da. Božja pravda. Strašna stvar.

Okrenusmo se obojica. Cujzek je, okrenut leđima od nas, tobože, nezainteresirano promatrao ostale izložene fotografije i dokumente u prostoriji i mrmljao sebi u bradu. 

- Oh, pa nisam sam - reče, prijetvorno, nakon što se okrenuo i ugledao Špiju. - Žao mi je ako sam vam prekinuo tijek misli. Nisam vas primjetio.

Koliko god Cujzek i ja bili dobri i bliski, nikako nisam mogao prodrijeti kroz taj njegov oklop duhovnosti i duboke zaluđenosti Bogom i ostalim svecima i ponekad me to strašno živciralo. Mislim da je Cujzek namjerno podizao zidove oko sebe kad god bi se našli čak i u posrednoj blizini tih i sličnih tema, pošto je bilo očito kako ne samo ja, nego i većina nas, u škvadri, ne dolazi iz istoga miljea kao on. Ja, naprimjer, nikad nisam kršten, niti sam ikada pohađao misu. Vjeronauk je za mene bilo nešto dosadno i nepotrebno, a predsjednik svemira je, barem što se mene ticalo, još uvijek bio drug Tito i na tome smo, bez ikakvih pretjerivanja, mogli i stati.  Cujzek mi je, pak, jednom povjerio da mu je djed bio neki veliki ustaša, koji je klicao Bogu i domovini dok su ga partizani strijeljali i zamolio me, kao svog najboljeg prijatelja, da to nikad, nikad, nikad, nikome ne kažem. Pretpostavljam da je baš od tog djeda naslijedio prkosnu narav, koja ga je tjerala na gotovo otvoreno provociranje. U biti, znao je da mu Špija ništa ne može, u srednju školu, tvrdio je, tako i tako ne namjerava ići. Potpuno neopterećen, gledao je Špiju ravno u oči. Božja pravda, reče Cujzek.

- Božja pravda? - upita ga, konačno, Špija, sav zajapuren. - Spomenuo si božju pravdu?

- Možda je ipak mislio na pravdu komunističke partije? - pokušah, blesavo, nekako izgladiti stvar. - Je li tako, Cujzek? Na to si mislio.

- Ti šuti - reče mi Špija, podignuvši prst u zrak, ni ne pogledavši me.

Ti šuti, reče mi Cujzek pogledom. 

- Dakle? Jesi li stvarno spomenuo božju pravdu? Ili sam ja to krivo čuo?

Cujzek nije odgovorio. Špija mu je netremice piljio u oči. Cujzek mu je uzvratio. Činilo mi se da prolaze sati dok su njih dvojica tako stajali, jedan nasuprot drugoga, ne trepnuvši. Nešto se moralo dogoditi.

Pljas i trup!

U susjednoj prostoriji se začuje nekakvo komešanje, a zatim i povici.

- Šora! Šora! - vikalo je nekoliko glasova uglas, uglavnom ženskih.

- Šora, šora, šora! - pridružili su im se i ostali glasovi.

Špija uperi podignuti prst prema Cujzeku.

- Nećemo sad o tome - prosikće. - Na izletu smo. Ali se spremi kad se vratimo u školu. Požalit ćeš.

Zatim se povukao, jednako avetinjski kao što je i došao.

Cujzek je ostao ukočen, u istom položaju, još uvijek buljeći u istu točku, kao da mu se Špija i dalje nalazi ispred očiju. Nije se ni pomaknuo. Oči mu se napune suzama, ali im nije dopustio da poteku.

- Hej, stari - potapšah ga po ramenu. - Ne možeš se tako igrati sa Špijom. Otkinut će ti glavu. Ma pusti ga, vidiš da nije normalan. Hajde, dođi, idemo vidjeti tko se to šora.

- Makni se - procijedi kroz čvrsto stisnute zube i makne mi ruku sa ramena. - Samo se makni. 

Zaustih postaviti pitanje, ali me preduhitrio.

- Bit će sve u redu - reče, teško dišući. - Samo me pusti na miru.

Napravih nekoliko koraka unatrag i udaljih se, bez ijedne riječi, ostavivši ga da i dalje pilji u praznu točku gdje su se, do prije nekoliko trenutaka, nalazile Špijine oči.

Mislim da je tek tada zaplakao.