7.  RASPORED SJEDENJA

Večera je bila agonija. 

U velikoj sali za jelo, sjedili smo po četvoro za stolom. Nije postojao neki određeni raspored, što me prilično začudilo, jer Špija ima planove za sve situacije, pa je tako uvijek bilo i sa rasporedom sjedenja, bilo u razredu, bilo za ručkom, večerom ili bilo gdje drugdje gdje se naš razred zajednički pojavljivao u javnosti. Uglavnom bi nas, kad god bismo negdje išli, Špija uvijek rasporedio tako da se ntiko ne zabavlja pretjerano, pa se tako znalo dogoditi da moram sjediti sa Zlatkom, debilom sa kojim se nitko nije htio družiti, jer je stalno tiho i opasno prdio, a i inače je zaudarao na mamino mlijeko. No sada Špija nije inzistirao na tome, nego je dopustio da svatko sjedne gdje ga je volja, pa je nekako bilo prirodno da Cujzek i ja sjednemo za isti stol, a Mrki i Ofčar su nam se automatski pridružili.

- Kaj, 'oćemo mi zajedno? - upitao je Mokri, dok mu je bala visila sve do poda.

Daj si obriši tu slinu, htio sam mu reći, ali sam odustao, znajući da nema smisla.

- Pa da, možemo - rekoh umjesto toga. - A za koji ćemo stol?

- Idemo tamo - pokaže Cujzek, staložen kao i uvijek, ničime ne odajući da je prije nekoliko sati imao žestok obračun sa Špijom.

Tada je i onaj drugi razred stigao na večeru. Pogledom sam odmah preletio po sali i potražio Valentinu. Stajala je nekoliko stolova dalje, sa svojom kravskom Zvjezdanom, leđima okrenuta od ulaznih vrata i najprije nije primjetila pridošlice, pa ju je Zvjezdana potapšala po ramenu i uperila prst prema njima. Valentina se okrenula. 

Pomno sam pratio njezin pogled i kamo cilja. Kao kroz nišan snajpera, pretraživao sam more nepoznatih lica, tražeći glavu koju je i ona tražila, nesvjesno savijajući kažiprst desne ruke, zamišljajući da stišćem oroz, baš kao da mi se u ruci nalazi prava puška. Ubio bih te istoga trena, govorio sam u sebi, nekome koga uopće ne poznajem, niti sam ga ikada vidio, ubio bih te na licu mjesta, samo da imam čime i da znam koji si.

Valentinin pogled se zaustavio na visokom, plavom tipu.

Zagledah se u njega. Nasmješio joj se i namignuo.

Pogledah u nju. Rastopila se kao puding.

To je, dakle, bio Adam.

To je, dakle, bio tip kojega treba mrziti.

To je, dakle, bio tip kojega pod hitno treba ubiti.

- Gle koji komadi! - zaslini mi Mokri lijevo rame, prstom upirući prema ulaznim vratima. - Ofčar, vidiš ti to? Daj pogle!

- Isuse! Kak' su dobre! Hoću i ja ići u njihovu školu - reče Ofčar, slineći mi po drugom ramenu. - Jel' se možemo mi upisati u njihovu školu?

- Ne upirite prstom, mladići - rekoh, prilično smireno. - Mislit će da ste životinje. Nije pristojno.

Valentina tada uhvati Zvjezdanu za ruke i obje krenu do Špije. Zvjezdana je djelovala malo iznenađeno, no vidjeh kako joj je Valentina pokazala da samo šuti. Ne znam što su sa Špijom razgovarale, ali sam primjetio da su obje treptale okicama i blesavo se smješkale, baš kao da odgovaraju za ocjenu, a nemaju blage veze o čemu pričaju. Špija je malo gledao njih, a malo prema pridošlicama, koje su se također grupirale po stolovima. Samo je Adam stajao nezainteresiran za traženje mjesta, već je netremice piljio u Valentinu. Da, i još neki tip pored njega, guste, razbarušene smeđe kose, koja mu je padala preko očiju. 

Zatim je Špija kimnuo glavom, podozrivo gledajući prema Adamu, a Valentina i Zvjezdana veselo potrče, još uvijek se držeći za ruke. Projuriše pored nas, ni ne pogledavši me, niti mi se Valentina ispričala, kad mi je nagazila na nogu. Samo je odjurila dalje, migoljeći se između stolova. Nasmješih se, u sebi. To je bio moj prvi tjelesni kontakt sa Valentinom Finom Mandarinom. Malo je boljelo, doduše, ali mi je svejedno bilo nekako drago.

Nisu se poljubili, samo su se nasmješili jedno drugome. Niti Zvjezdana nije poljubila onoga drugoga tipa. Špija je prišao razrednici toga, drugoga, razreda i pružio joj ruku, onako, drugarski.

- Rekla sam mu da se poznajemo sa engleskog i ritmike - čuh kako Valentina objašnjava Adamu, dok su, ne obazirući se na bilo koga drugoga, ponovno prolazili pored mene, nemarno mi gurajući stolac, kao da ne postojim. 

- Sa ritmike? Pa što sam ja, peder? - bunio se Adam.

- Šuti, budalo, izmislila sam na brzinu, samo da nas pusti da sjedimo zajedno, dođi.

Sjeli su za stol nedaleko našega. Nisam mogao čuti o čemu pričaju, ali su se stalno smijali. Valentina i Adam. Kravska Zvjezdana i onaj drugi tip. Bilo im je veselo.

Nisam skidao oči sa njih. Nisam ni taknuo jelo. Malo sam probrljavio po juhi, zatim sam razrezao meso na najmanje moguće komadiće, ne gledajući što radim, niti kakav masakr radim po tanjuru. Nisam ga pojeo, niti grašak, niti salatu. Desert sam sa gnušanjem odbio, a nisam popio niti kapi soka. Ofčar i Mokri su slinili za curama iz drugog razreda i sada već stvarno nisi mogao razaznati čije su sline veće, duže i konzistentnije. Za vrijeme cijele večere, samo sam jednom pogledao Cujzeka. Uzvratio mi je pogled, zatim je pogledao prema stolu za kojim je sjedila Valentina, zatim ponovno u mene.

Samo je zakolutao očima.

Posramljen, za vrijeme večere više nisam gledao prema njemu.