9. MARITA
Nekako se gitara našla u mojim rukama i zasvirao sam je.
Ok, lažem.
Nikad se nije moglo dogoditi da se neka gitara nekako nađe u mojim rukama. Uvijek je to bilo posve namjerno i sa svrhom. Imao sam svijetu što pokazati i dokazati, a gitara je bila samo jedan od medija koji su mi u tome uvelike pomagali. Činilo mi se da sve što dotaknem, radim najbolje ne svijetu. Bio sam zlatni dečko.
Stripove sam crtao najbolje na svijetu i stvarno me čudilo kako to da nijedan izdavač već nije prerezao žile zbog činjenice da još uvijek nije objavio neko moje remek djelo. Također, i gitaru sam svirao podjednako dobro, ako ne i bolje, a to se, zaista, već uvelike znalo. U svojoj sam školi imao status prave legende, što se sviranja tiče. Čudno, ali čak je i Špija par puta pohvalio moju virtuoznost, kako na gitari, tako i na papiru. Špija je, sasvim čudno i netipično za jednog Špiju, bio slikar amater, slikao je lijepe krajolike i znao je sve o tome, a čak je održavao i nekakve izložbe, pa pretpostavljam da je znao o čemu govori. Bilo kako bilo, ponekad mi se činilo da me, zbog sveg tog mojeg umijeća, čak i simpatizira. No u to se baš nisam bio spreman kladiti.
Bilo kako bilo, nije se moglo dogoditi da jedan tako ogroman događaj, kao što je u Špijinim očima bilo cjelovečernje druženje sa razredom iz druge škole, na slavnom i legendarnom otoku prožetome slavnim događajima i, sve u svemu, uzvišenim ugođajem, dakle nije se moglo dogoditi da to prođe bez moje svirke.
Gitara je ležala u sobi i nisam je ni taknuo otkad smo stigli, a te večeri zaista nisam ni namjeravao jer sam bio u teškoj depresiji. Ali kad si Špija nešto utuvi u glavu, onda to tako mora biti. I gotovo. Čim sam se vratio iz ve-cea, pozvao me na stranu, da nitko ne čuje i rekao da odem po instrument (uvijek se književno izražavao), pa da odsviram koju. Ni jednom riječju nije spomenuo kvrgu na mojemu čelu. Pomislih da stari. Inače bi je sasvim sigurno primjetio.
- Ali, ja znam samo četiri pjesme - pokušao sam mu objasniti, mada sam znao da uzaludno trošim dah.
- Nema veze. Ti znaš četiri, netko možda zna još koju, netko još koju i vidjet ćeš, kad jednom to krene bit će to krasna zabava, do jutra - zatim je malo zastao i razmislio o tome što je rekao. - Pa, do pola jedanaest, u svakom slučaju.
Naravno, bilo mi je drago što sam ponovno, barem na kratko, mogao napustiti to idiotsko druženje. Ona Valentina, moja Valentina, se uopće nije trudila prikriti svoju povezanost s Adamom. Sjedili su jedno pored drugoga, cijelo su se vrijeme držali za ruke (doduše samo kad su bili sigurni da ih ni Špija ni ona druga razrednica ne vide), gledali se zaljubljeno i kretenski se smijali svakom idiotskom vicu koji bi netko ispalio.
Sjedili smo na otvorenome, na terasi pored hotelskog bazena i mada je bilo pomalo hladnjikavo, nitko se na to nije obazirao. Izgledalo je da se svi krasno zabavljaju.
Čak ni Cujzek više nije djelovao ukočeno. Dapače, čak se nije niti dosađivao. Ne znam jesu li Ofčar i Mokri uspjeli objasniti Bosni što smo isplanirali, no ona se smjestila pored njega i veselo mu nešto pričala, a on se uopće nije trudio pobjeći od nje. Čudno, jer jednom prilikom mi je rekao kako ju smatra vrlo glupom osobom i da bi radije progutao svoju šlapu nego da se upusti u kakvu raspravu s njom. E pa, čini se da mu šlape nije bilo u blizini.
Ofčar i Mokri su se upucavali nekim curama iz druge škole, a ludi Miljac je sjedio pored Kristine i šutio. No, to je bio njegov način upucavanja. Špija i razrednica iz druge škole upustili su se u razgovor o slikarstvu.
Svi su se dobro zabavljali, osim mene.
Mrgodno sam sjedio u kutu, s rukama prekriženima na prsima i promatrao događaj. Neka cura iz te, druge škole, mi se stalno smiješila pokušavajući me time natjerati da započnem razgovor o nečemu, no nisam bio ni najmanje raspoložen. Znao sam je odnekuda otprije, učinilo mi se. Možda sam s njom jednom išao na engleski, no nisam u to mogao biti siguran i nisam dalje o tome razmišljao. Mrak i crni oblaci ispunjavali su mi misli. Trebao sam malo mira. Zato mi je dobro došlo da odem po gitaru.
Raspakirao sam je i sjeo na balkon svoje sobe.
Nisam žurio nazad.
Dolje, tri kata ispod balkona, rasprostirao se kamenjar koji je vodio do šumarka. Tamo u daljini bi se vidjeli obrisi planinskih lanaca, da je dan. Veseli glasovi događanja ostali su na suprotnoj, prednjoj strani hotela, tako da je ovdje vladala ugodna tišina.
Zasvirao sam.
Uhvatio sam E-dur i prešao prstima po žicama. Pustio sam ga da plovi po zraku. Do šumarka, preko kamena, pa dalje. Svidjelo mi se. Ponovio sam to, pa odsvirao A. Pa ponovo E. Na trenutak svijet se učini ispravnim, onakvim kakav treba biti.
Ali samo na trenutak.
- Lijepo sviraš - reče netko iza mene, u mojoj sobi, i ja se okrenem.
Nisam isprva u tami uspio razaznati tko je to.
- Ajde još - ponovio je glasić.
- Tko je to?- upitao sam.
- Ja - iz mraka je izišla ona cura koja je dolje pored bazena pokušavala započeti razgovor sa mnom.
- Kako si ušla? - upitah je.
- Kroz vrata. Slijedeće glupo pitanje?
Naravno da je ušla kroz vrata.
- Ja sam Marita. Mogu sjesti pored tebe?
- Pa kad si već tu ...
Pomaknuo sam se i napravio joj mjesta. Sjela je pored mene.
- Dosadno je dolje - reče.
- Aha.
- Ne ljutiš se što sam te pratila?
- Svejedno mi je.
- Ajde, sviraj nešto.
- Znam svirati samo četiri stvari.
- Ma, sviraj nešto svoje.
- Svoje?
- Pa da. Sigurno imaš neku svoju stvar. Svaki gitarist na svijetu ima barem jednu svoju stvar. Sviraj to.
To me nitko nikada nije tražio. Nitko me nikad nije niti pitao imam li koju svoju stvar. Udahnuo sam, želeći joj objasniti da je nemam, ali sam odustao. Gledala je negdje u daljinu, prema mračnim vrletima i disala ravnomjerno. Osjetih kako je ne bih smio razočarati. Istina, imao sam jednu svoju stvar, ali nikome nikad, nikad, nikad ne bih priznao da je imam. Osim, izgleda, njoj, tada. Ne znam što mi je bilo.
Imala je dugu, ravnu crnu kosu i madež iznad lijevog kuta gornje usne, blijedo lice, a oči su joj bile svjetlo zelene. Sva odjevena u crno, izgledala je posve drukčije od Valentine Fine Mandarine, uvijek zbigecane po najnovijoj modi iz žurnala.
Svirao sam laganu stvar. Sve puno nedefinirane boli i nepreglednih prostranstava. Ruski štim. Čista lirika.
- Sviđa mi se - rekla je. - Sasvim je drukčije od onih dosadnih stvari koje se obično sviraju po tulumima. Trebao bi osnovati bend i svirati svoje stvari.
- Hvala - nasmješio sam joj se, ne prestajući prebirati po žicama. - Ali mislim da nisam za to.
- Zašto?
- Tako. Ne da mi se.
U stvari, istina je bila nešto drukčija. Nije da mi se nije dalo imati bend, nego sam smatrao kako nitko nije dovoljno dobar da bih mu dopustio da svira moje vlastite stvari. Bio sam malo uobražen, pa šta?
- Znaš li ti da na ovome otoku postoji mjesto na kojemu se okupljaju vještice? - upitala je.
I dalje sam svirao.
- Da, znam. Rekao nam je Špija.
- Špija?
- Razrednik.
- Aha.
- Otkud ti znaš za to mjesto? I tebi je rekla razrednica?
- Razrednica? - malo je zastala, kao da se prisjeća gdje je i kada, zapravo, prvi puta čula za to mjesto. - Ne, nikakva razrednica. Znam za to mjesto. Postoji od pamtivjeka.
- Da, da, da, čuo sam. I vještice se nalaze na njemu i nitko se sa toga brda ne vraća, znam to sve, rekoh ti. Špija nam je rekao kako nitko uopće ne zna gdje bi se to mjesto rebalo nalaziti. Mislim da postoji samo u pričama, kao i, naprimjer, Atlantida. Legenda, ništa više.
- Misliš?
- Pretpostavljam. Svaki kraj ima neku sličnu legendu. Ne mora biti baš u vezi vještica, ali uglavnom je tako. Pa to je normalno, ljudi su praznovjerni. Baš kao i moj prijatelj Car, koji...
Htjedoh joj tada ispričati kako je Car promjenio boju istoga trenutka kada je Mokri pitao hoćemo li tražiti začarano brdo, ali sam se zaustavio. Jer, niti je ona poznavala Cara, niti se meni dalo objašnjavati kako je on najjači u razredu i da je samim time ta njegova gesta djelovala još čudnije. Odustao sam.
- Ah, ništa - uzdahnuh. - Zaboravi.
- A tko ti je rekao da vještice ne postoje?
- Pa tata i mama, naravno - nasmijah se.
I Marita se nasmijala.
- Naravno - povladi mi, a zatim priđe bliže meni i spusti glas, tiho, tiše, najtiše. - A ako bih ti rekla da znam doći do tog brda?
Okrenuh glavu prema njoj. Gledala me ispod oka i tajanstveno se smješila. Nije bilo ničega lažnog u njezinom osmjehu.
- A otkud ti to znaš?
- Recimo da znam.
- Ali otkuda?
I dalje se smješila.
- Želiš li otići tamo ili ne?
- Kada?
- Sada.
- S tobom?
- Nego sa kime?
Prestao sam svirati svoju stvar i nastavio prebirati po žicama, bez ikakvog reda. Neki nemir se provuče kroz moje žice.
- Zašto bih uopće htio ići tamo, čak i da to mjesto stvarno postoji? - upitah, konačno.
- Nije valjda da se bojiš?
- Bojim? Čega?
- Pa vještica.
- Gluposti. Vještice ne postoje.
- Pa onda?
- Pa onda što?
- Pa onda, hoćeš li ići samnom?
Zaustavio sam dah. Bila je lijepa, na posve drukčiji način od Valentine. A iz obližnjeg šumarka vjetrić donese miris avanture.
- Ne mogu - rekoh, ipak. - Moram ići dolje svirati.
- Zašto?
- Pa rekao mi je Špija.
Nagnula se k meni i pogledala me ravno u oči. Bilo je nešto čudno i nestvarno u njezinim očima. Ili su to samo bile zvijezde koje su se u njima odražavale. Rukom mi je prošla kroz kosu.
- Ti uvijek radiš samo ono što ti se kaže?
- Ne ... ne znam. Ja ...
Oči joj postanu mačje, a leđima mi protrče trnci. Namjeravao sam se promeškoljiti, ali pošto sam bio svjestan da sam smrznut od straha i napetosti, unaprijed sam odustao od te nakane. Prišla mi je toliko blizu da su nam se nosevi dodirivali. Njezin osmjeh. Rupice na obrazima dok se smješila. Duboki pogled dok su se njezine usne lagano približavale mojima. Htjela me poljubiti i ja sam joj to htio dopustiti. Pomislio sam kako sam možda trebao malo više vježbati ljubljenje kod kuće, na svojemu starome plišanome medvjediću. Što ako je razočaram? Ispadnem papak? Voćna salata sa kojom sam se žvalio po putu je bila naša, domaća, školska, već od prije poznata i tu nije bilo iznenađenja. Uglavnom smo znali tko bi što trebao raditi. Ako ja počnem kružiti jezikom ulijevo, onda je sasvim prirodno bilo očekivati od, recimo, Jagode, da kruži u suprotnome smjeru i tu sam bio samouvjeren i miran. Ali, možda su ta pravila vrijedila samo za našu školu i možda, pomislih, se cure iz drugih škola ne ljube na isti način. Opsovah samoga sebe i svoju blesavu glavu koja se nije sjetila da bi mi se ovo moglo dogoditi i nije joj niti na kraj pameti palo kod kuće uvježbavati neke nove tehnike ljubljenja. Morat ću na tome poraditi kad se vratim kući, odlučih. Medek će biti sretan.
Sklopila je oči, nježno i sneno, baš kao u filmovima i otvorila usta. I ja sam napravio sve to isto, osim što nisam sklopio oči. Sjedila je ovdje, sa mnom na balkonu, nepoznata i prekrasna. Nije bilo šanse da joj ne gledam lice dok se ljubimo, barem na trenutak. Uhvatila je moje ruke i nježno ih stavila na svoje grudi. Zaustavio sam dah. Ovo će biti bolje od svih ljubljenja sa plišanim medekom zajedno, bio sam posve siguran.
Ali.
Netko je odjednom ušao u sobu.
- Halo, mladiću! - začuh uzvik iz sobe. - Pa gdje si se ti izgubio?
Špija upali svjetlo i otjera svu čaroliju. Ustao sam naglo i skoro ispustio gitaru na pod. Ipak, pridržao sam je u posljednji tren i ujurio u sobu, nastojeći ga odvratiti od pomisli da iziđe na balkon.
- Tu sam, evo me. Samo malo štimam se, to jest, gitaru - sjeo sam na krevet i par puta lupio akord, kao, isprobavajući je li gitara sasvim naštimana. - Evo, sad je u redu.
- Štimaš ti, štimaš. Nema te skoro sat vremena! Za to vrijeme si mogao naštimati i staru cipelu! Hajde sad dolje! Neki momak iz druge škole je ponio svoju gitaru, pa možete svirati zajedno. Hajde, samo tebe čekamo.
Sat vremena? Bio sam ovdje sat vremena? Nemoguće, izgledalo mi je kao pet minuta.
- Ja ... evo, dolazim. Sad ću.
Pogledom je sjevao po sobi, pokušavajući uočiti nešto neobično, bilo što, neki dokaz da nisam toliko vremena potratio samo na štimanje gitare. Nisam ga uspio odvratiti od nauma da iziđe na balkon. Znao sam da će pobjesniti kad tamo ugleda Maritu. Dečki i cure se nisu smijeli družiti po mračnim sobama. Niti balkonima.
- Lijepa je noć, je li? - upitao je, izašavši na balkon, ne očekujući odgovor. - Lijepa. U ovakvim noćima mnoge tajanstvene stvari sjedaju na svoje mjesto. Ne misliš li tako?
Nisam imao pojma o čemu govori. Slutio sam da se obraća Mariti. Pokrivši se ušima, polako sam se dovlačio do balkona.
- Da, da, da ... uskoro će ljeto - rekao je. - Osjeća se miris avanture.
Govorio je tiho i meko. Nisam ga nikada čuo da govori na taj način. Iz njega je izvirivao pjesnik. Shvativši da nije nimalo bijesan, usudio sam se izići na balkon. Razmišljao sam kako ga je vjerojatno poticajni razgovor o kasnom srednjevjekovnom slikarstvu sa gospođicom Čajčić oraspoložio. Stajao je licem okrenut prema šumarku. Grozničavo sam smišljao kako ću opravdati činjenicu da sam sat vremena proveo sa djevojkom u mraku.
Nije bilo nužno.
Jer Marita nije bila tamo.