10. ODREZANA GLAVA
Kako je uspjela tako brzo nestati? I kuda? Ne vjerujem da je pala kroz balkon, jer bi se to čulo. Vjerojatno se spretno prebacila sa našega balkona na susjedni, lijevo od našega. Moja i Cujzekova soba je bila posljednja u hodniku, na kraju zgrade, tako da se Marita nije imala kuda skloniti, osim na taj balkon, lijevo od nas. Da, to bi bila najvjerojatnija pretpostavka.
Ali.
U susjednoj sobi lijevo od naše, odsjeo je Davor, štreber i šonjavac, posve nezanimljiva osoba i pravi cmizdravac. U razredu je sjedio ispred Cujzeka i mene i ja sam ga rado gađao lopticama od šmrklji, pa sam jednom zbog toga dobio i ukor. Davor se protekle noći prehladio jer je cijelo vrijeme držao vrata od balkona otvorena, pa je jutros dobio visoku temperaturu i ostao u sobi cijeli dan, a Špija se pobrinuo da mu vrata od balkona ostanu zatvorena. Osobno ih je danas prijepodne zaključao iznutra i spremio ključ u džep svoje jakne. Davor je spavao u sobi, u to se Špija uvjerio, provirivši unutra. Preko njegova ramena sam i ja provirio unutra, ali na balkonu Davorove sobe nije bilo nikoga. Hmm, valjda se Marita brzo vratila nazad na moj balkon? U tom slučaju će morati pričekati u sobi, pošto iz nje ne može van. Špija je uvijek vodio računa da svatko od nas dvaput zaključa sobu i da to još i provjeri.
Strašno me zbunjivalo kuda i kako je nestala i razbijao sam glavu time, sve dok nismo stigli nazad do bazena.
Ispostavilo se da je momak iz druge škole, koji je također ponio svoju gitaričicu sa sobom, bio nitko drugi do Adam. Onaj isti omraženi Adam, niže ljudsko biće u kojega je Valentina bila smrtno zaljubljena. Vidjelo se to vrlo jasno po načinu na koji ga je s divljenjem promatrala dok je ovaj prangijao po žicama, tulivši neku bezveznu stvar.
U trenu sam zaboravio na Maritu.
Ovo je bio moj trenutak osvete. Oružje je bilo odabrano i više nije bilo odstupanja. Momak si je sam potpisao presudu. Tko ga je tjerao da nosi tu jadnu gitaru preko pola države da bi sada, danas, večeras, izgubio glavu u nepoštednom gitarističkom dvoboju u kojemu nema nikakve, nikakve, nikakve šanse? Svašta se o gitaristu može zaključiti prema odabiru gitare. Njegova je bila jeftina, domaća, imala je plastične žice, lake i nezahtjevne i neoprostivo je brenčila.
Moja je gitara pak, bila Yamahina, prava studijska, s metalnim žicama, jedanaesticama, teškim i nekooperativnim žicama koje ne opraštaju pogreške, žicama koje kažnjavaju neiskusne i nespremne, žicama koje teško oštećuju jagodice prstiju, nemuštih početnika nenaviklih na njih.
Te. Žice. Su. Za. Profiće. Momak.
Osim toga, moja je Yamaha imala dubok i bistar zvuk, opak i snažan. Ponekad mi se činilo da sviram na crkvenim zvonima kad bih zažmirio i uhvatio otvoreni G-dur, opalio ga i pustio da se zvuk sam izgubi. A to je trajalo dugo, dugo, dugo.
O izboru pjesama da i ne govorim. Momak je cvilio nekakvu šlagersku ljigu, neku kuruzu, odvratni zabavnjak od kojega se mojoj gitari dizala kosa na glavi. A to nije bilo sve. Sa sobom je donio i tekicu! Posljednje poniženje koje si gitarist može priušiti! Tekica! Bilježnica! Mali notesić! Zabilješkice!
Momak očito nije bio dovoljno inteligentan za zapamtiti tekst i akorde tih smiješnih pjesmica, pa je sve to morao zapisati. To rade samo još stari žlundravci koji sviraju po svadbama, gerijatrija kojoj pamet i sjećanje ističe na sve rupe, a oni se sami ne mogu sjetiti ni što su to jutro imalo za doručak, a kamo li bilo što drugo.
Dakle, ovo je izgledalo isuviše lako. Samouvjereno sam koračao do stolice koju su mi namjenili, tik do njega. Momka. Adama. Valentininog. Dečka. Nisam mogao zadržati osmjeh primjetivši njegove razgoračene oči dok je buljio u moju Yamahu. Da, momak. Ovo se zove gitara.
- Bok. - rekao sam s visine, ne sjedajući još, ni ne pružajući mu ruku.
Povukao sam stolicu i postavio je nasuprot njemu. Dvoboj je. Moramo se gledati oči u oči. Tek sam tada sjeo. Jadan dečko, momak, nije ni znao što ga čeka.
- Bok. Ja sam Adam - odgovori nasmješeno, još uvijek ne skidajući pogled s moje Yamahe.
- Znam - rekoh kratko i zagonetno, ovlaš pogledavši Valentinu, koja je sjedila pored njega i još uvijek pjevušila taj idiotski šlagerčić.
- To je FG serija? - upitao je.
- Molim? - zbunio sam se.
- Gitara. Yamaha. To je model FG serije, jel'da?
Iskreno rečeno, nisam imao pojma. Nikad se nisam zamarao oko takvih stvari. Bilo mi je bitno da dobro pegla, ostalo me nije zanimalo. No, nisam smio ispasti kreten.
- Da ... taj - ispalih na brzinu, nemajući zapravo pojma.
- Da, prepoznao sam je odmah. Super je.
- Znam - uobraženo sam mu povladio, a njegovo divljenje prema oružju kojim ću ga za koji trenutak skratiti za glavu, ponos i sve ostalo što uz to ide, nekako me odobrovoljio.
- Hoćeš probati? - upitah ga, već unaprijed se naslađujući mukama kroz koje će, sasvim je sigurno, prolaziti kad mu se krute i samovoljne jedanaestice urežu u jagodice prstiju.
Inače, nikad ne posuđujem gitaru, ali ovo je bila posebna prigoda. Uništit ću ga, tu pred svima, bez i da taknem žice. Pre-la-ko.
- Daj! - oduševljeno je prihvatio. - Koje žice koristiš?
- Martinove, jedanaestice - bum, mrtav si, momak.
Predebele su te žice za tvoje prstiće, navikle na lake plastične žičice.
- Ah, jedanaestice, nije loše - reče, ne baš pretjerano imprsioniran. - Nisu mi baš po volji.
Naravno da nisu, paceru. To su žice za profesionalce , a ne za šlager pje ...
- Ja uglavnom sviram na trinaesticama - nastavio je nezainteresirano.
... vače. Šta je sad rekao?
- Da - produljio je, ne shvaćajući kakvu mi je šamarčinu upravo odvalio. - Jedanaestice su mi bile u redu dok sam se još učio, znaš, da discipliniram prste, ali kasnije sam prešao na trinaestice. Čovječe, koji one zvuk imaju, neusporedivo snažniji od jedanaestica. Neusporedivo. Ali, ok, tebi će za početak biti i jedanaestice sasvim u redu.
Za početak? Meni za početak? Bit će mi u redu?
Na trinaesticama sviraju samo najveći i najluđi: Johnny Winter, Stevie Ray Vaughan.... ne znam je li Jimmy Hendrix svirao na trinaesticama ... pa onda tko još? Adam?
Došlo mi je da vrištim. Događalo se nešto što se nikako nije smjelo događati. Šutnuo me nogom u najosjetljivije mjesto. Ponizio me u mojim vlastitim očima. Lakim dahom otpuhnuo mi je samopozudanje u nepovrat. Odjednom me sve počelo smetati. Svi ovi znatiželjnici koji su se nagurali uokolo, očekujući zabavu i pjesme za raju, stolica koja mi je odjednom postala pretvrda, neudobna, nešto me žigalo u lijevom ramenu, prsti su mi se ukočili, srce opasno preskakalo, a prištevi počeli ubrzano izbijati i pucati istodobno.
A sve to prije nego li je Adam uopće zasvirao.
- Samo da je malo isprobam - reče i počne.
Tada je nastao pokolj. Da sam bio pri sebi, sasvim sigurno bi mi se učinilo da se sam Hendrix spustio sa prostranog i napučenoga rock'n'roll neba, ravno među nas, na terasu pored hotelskoga bazena, uhvatio moju jadnu Yamahu i cijedio još dušu, široko se smiješeći pritom.
Ili ...
Ili su to bili Jimmy Page i njegov frend Jeff Beck? Ne, ipak mi se učinilo da je to B.B. King, Eric Clapton, ne, ipak su to bili Dave Edmonds, Duane Almann, Peter Green, Richie Blackmoore, Albert Lee, Mark Knopfler, Ry Cooder ... ne, ne, ne.
Ne.
Ne.
Ne.
Ipak je to bio samo Adam. Nisam dospio ni taknuti gitaru.
A ovaj mi je bez ikakvoga napora. Doslovno. Odrezao glavu.
Gledao sam je kako mi pada s vrata i bježi nepovratno, kotrlja se po terasi, dugo i usporeno, praćena nezainteresiranim pogledima ogromnoga skupa, sve dok, naposljetku, nije pljusnula u bazen.
Nitko nije shvatio što se dogodilo, osim mene. I možda, Adama. Ne: on je ipak bio prezauzet smješkanjem Valentini Truloj Mandarini, pa mislim da ni on nije bio svjestan svega što mi je napravio.
A ja sam svoju glavu tražio po dnu bazena.
Kasnije smo svirali neke glupe tulumske pjesmice i dobro sam se držao. No, za takve pjesmuljke ni ne trebaš biti virtuoz da bi ih odsvirao. Nasuprot mene je sjedio tip koji je gitaru rasturao triput bolje od mene. A pored njega je sjedila cura u koju sam bio zaljubljen otkada sam je prvi puta ugledao. Moj najbolji prijatelj Cujzek uopće nije obraćao pažnju na moj šok, tugu i zabrinutost nad životom uopće, nego je cijele večeri plesao sa onom glupom Bosnom. Tužit ću ga ostalim svećenicima, kad se jednoga dana zaredi. Uokolo nije bilo nikoga kome bih se mogao izjadati. Osjećao sam se maleno. Osjećao sam se povrijeđeno. Osjećao sam se kao da mi se srušio cijeli svijet.
Svirajući tako neku tulumsku ljigu sedmi puta zaredom, pogledom sam tražio neki oslonac, neku čvrstu točku, nekoga tko bi bio u stanju uliti sigurnost u moje prste i odagnati odvratan osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti iz mojega srca i glave, nekoga tko će mi se namiješiti, ne podrugljivo kao što mi se tada činilo da mi se svi smiju, nego iskreno i otvoreno, nekoga tko će mi staviti ruku na rame i reći kako ništa nije tako tragično kako možda u datom trenutku izgleda i ja ću mu vjerovati. Tek nakon nekog vremena sam shvatio da tražim nekoga duge crne kose i s madežom iznad lijevoga kuta gornje usne, odjevenu u crno.
Maritu.
Nije bila na balkonu moje sobe. Nije bila ni na balkonu susjedne, Davorove sobe. Nije pala sa balkona. Nije mogla samo nestati, uvjeravao sam se. Nije mogla samo odletjeti, nasmijao sam se toj glupoj pomisli.
A onda smo počeli istu tulumsku ljigu ispočetka, osmi puta zaredom.