11. NOĆNA MISIJA I KIŠA NA KRAJU
Nisam spavao te noći.
Vrtio sam se u krevetu, najprije loveći san, no od toga sam vrlo brzo odustao, nakon što je Cujzek, negdje oko pola jedan, počeo muški hrkati, pa sam cijelo vrijeme buljio u plafon. Više me nije toliko mučilo pitanje gdje je nestala Marita, koliko sam bio devastiran činjenicom da Valentina sasvim sigurno nije otišla u svoju sobu, a čak ako i jest, da se sasvim sigurno odmah iz nje izvukla i, kroz balkon, spustila točno kat niže, do sobe onog debila Adama i njegovog još debilinijeg prijatelja.
U ve-ceu je Adam, istina, napomenuo kako je smislio nešto još bolje od intimnog tuluma dva-na-dvije u hotelskoj sobi, međutim nisam se previše uzdao u to da će odbiti dvije uzbuđene tinejdžerke kad mu se spuste, takoreći s neba, ravno u naručje. Bio sam posve siguran kako se njihov tulum upravo odvija u susjednom krilu hotela. I više nije bilo šanse da ikada zaspem.
Obukao sam se, što sam tiše mogao, nastojeći ne probuditi Cujzeka, koji je sad već soptao poput lokomotive i, ne obuvajući tenisice, izašao na hodnik. Znao sam da je opasnost zvana Špija negdje u blizini, pa sam posebno pažljivo napredovao polumračnim hodnikom, prema malenom atriju gdje se ulogorio. I da, bio sam u pravu. Špija jest sjedio ne predviđenom mjestu, a mjesto na foteljama pored njega su ponovno našli Ofčar i Mokri. Tko zna na kakvom ih je sad nedjelu Špija uhvatio i tko zna na koji način će sutra to nedjelo ispaštati. Lako moguće da su bili prenapasni prema curama iz druge škole, a Špija nije trpio takvo ponašanje. Bilo kako bilo, sutra su, sasvim sigurno, nagrabusili.
Na moje iznenađenje, sva trojica su spavali snom pravednika. Mora da je Špiju iscrpila rasprava o slikarstvu, sa razrednicom iz druge škole, a ova dva mutavca se tako i tako nisu pošteno naspavali otkad smo stigli na otok. Naravno, Špija se mogao i pretvarati da spava, to bi ličilo na njega. Možda je tako zavaravao protivnike, to jest nas, mameći ih da učine nešto nedopušteno, a zatim ih hvatajući u klopku i kažnjavajući ih pred svima, koristeći ih za primjer.
No, pravio se on da spava ili ne, da bih došao do stepenica koje vode u predvorje, morao sam proći pored njega. Zastao sam na trenutak i grozničavo smišljao izgovor koji ću mu servirati ukoliko me uhvati. Reći ću mu da mislim kako mi je trzalica pala nedje kod bazena i da ne mogu spavati dok se ona, sirota, smrzava jadna i sama, od svih napuštena, negdje na hladnom betonu hotelskog bazena. To bi moglo upaliti, smatrao sam, pošto sam već u nekoliko prilika primjetio da Špija voli neživim stvarima pripisivati ljudske osobine. Tako je često tepao dok je pričao o svome pištolju, kojega je za uspomenu dobio kad je napuštao posao u državnoj bezbjednosti. Te moj mali pištoljčić ovo, te moj mali pištoljčić ono. Te moj mali pištoljčić voli biti na zraku, van futrole, te moj mali pištoljčić uživa kad ga podmažem i obožava kad opalim par metaka, tek toliko da se bolje osjeća.
Na prstima sam prošao pored Špije i njegove dvojice zatočenika. Ništa se uznemirujućeg nije dogodilo, sve dok ne primjetih kako Mokri upravo ispušta balon sline veličine Aljaske. Svi su njegovi baloni proizvodili specifičan zvuk kada su bi se raspukli, što nas je, inače, prilično zabavljalo, no sada je tako nešto bilo posljednje što mi je u životu trebalo. Kao da je Mokri u svoje slinave balone pohranio zvuk prije nego što bi ih izslinio, kad god bi se raspukli, sasvim se jasno čuo glasan - plop!- zvuk koji je označavao da je životni vijek dotičnoga balona prošao. Tako je bilo i sa ovim balonom, a pošto je to bio zaista respektabilan balon, stvarno sam se uplašio da će njegov -plop!- probuditi Špiju. Zastao sam na trenutak i povukao se unazad, napeto iščekujuči što će se zbiti. Nitko se nije probudio, samo si je Mokri u snu obrisao usta.
Stigao sam do stepenica i spustio se dolje.
Recepcioner je također spavao i hrkao, doduše nešto tiše od Cujzeka, ali svejedno prilično respektabilno. Tek sam tada obuo tenisice, te izišao iz hotela. Nitko me nije primjetio i bio sam ponosan na svoje komandoske sposobnosti. Hotel je bio arhitektonsko čudo, jednom davno, kad je bio sagrađen, tlocrta u obliku morske zvijezde, sa hotelskim krilima koji su predstavljali zvjezdine krakove. U jednom od tih krakova se nalazila Valentinina soba, na prvom polukatu, što znači da je Adamova je bila tik ispod njezine, u prizemlju. Nisam točno znao koja je to soba, niti sam znao u kojem se krilu nalazi, ali sam pretpostavio da ću neposrednim zapažanjem doći do te spoznaje.
Plazio sam oko zgrade, pored soba u prizemlju, provlačeći se avetinjski kroz borov šumarak koji je u potpunosti okruživao hotel, nekoliko puta se zaplevši u korijenje i nisko grmlje koje je stršalo iznad tla. Nisam hodao po utabanim stazicama. Bio sam u špijunskom zadatku i svoje sam puteve vješto umotao u krila noći i dubokih sjena. Pomislih, u trenutku, kako bi čak i sam Špija mogao biti vrlo bio ponosan na mene, da zna kako izvodim nadgledanje terena.
Nekoliko puta sam obišao cijeli hotel, sa svim kracima, hodnicima i izbočinama. Samo jedan prozor je bio osvjetljen, ali ne dugo - tek toliko da netko, tko se već u sobi nalazio, ode na ve-ce, pusti vodu i vrati se u krpe. Još jednom sam obišao cijeli hotel, sa svim kracima, hodnicima i izbočinama, ali prikradajući se bliže prozorima, osluškujući da li se iznutra čuju kakvi zvuci. Osim hrkanja, nisam čuo ništa.
Bio sam zbunjen. Djelovalo je kao da se taj njihov tulum nikad nije ni dogodio. Ili se, pak, već dogodio, pa je odavno završen, a cure su se, nekim čudom, ponovno popele po balkonu na prvi kat. Ili tulum uopće nije završen, nego je u punom jeku, ali u mraku, u tišini i pod poplonima... AAAJJ! O tome nisam namjeravao razmišljati. Bilo mi je dovoljno mučno saznanje da se Valentina žvali sa nekim tamo tko nisam ja, a kamo li da radi bilo što drugo. Ne, ne, ne i ne! Nekoliko puta obišavši hotel, zaključih da nikakvog tuluma nije bilo i da su svi zaspali čim su otišli u sobe. Po mogućnosti, unjonjli su se još u hodniku i prije nego li su oprali zube. Valentina nije otišla k Adamu, niti ju je on pipao. Ne. I točka.
Uvjerivši samoga sebe u tu činjenicu, već mi je bilo puno lakše, pa sam se odlučio vratiti u sobu. Više nisam provirivao kroz prozore, niti sam slušao zvuke iz soba pored kojih sam prolazio. Gledao sam u nebo, koliko sam ga mogao vidjeti kroz guste grane borovog šumarka i bilo je prepuno zvijezda. Nekoliko njih je palo, jedna za drugom. Za svaku sam poželio istu želju.
Daj da Valentina konačno shvati da bi trebala biti samnom.
To što radiš s tim drugim, je krivo. I trebala bi biti samnom.
Ali stvarno, bez zafrkancije.
Smatrao sam kako je to sad već riješena stvar, pošto su zvijezde stvarno hrptimice padale kroz mrak. U nekoliko minuta sam ih nabrojao barem deset i ta mi se želja sasvim sigurno morala ostvariti. Bez imalo sumnje.
A onda se dogodilo nešto čudno.
U trenutku.
Na očigled.
Nikada prije nisam vidio da se oblaci tako brzo premještaju po nebu, niti sam ikada prije vidio takve oblake. Bili su tamni, mračni, gotovo zli, prošarani munjama i prolijevali su se nebom poput tinte kad se razlije po stolu. Bilo je posve jasno kako ne donose ništa dobroga. Promatrao sam ih, skamenjen. Učini mi se na trenutak, kako u jednome od njih vidim sablasni oblik iskeženoga lica, ali munja koja ga je osvjetlila, vrlo brzo nestade i ono se utopilo u bujici tame koja je halapljivo proždirala zvijezde. Odjednom, nisam vidio ni prst pred nosom.
Osjetih strah. Ne znam zašto.
Bila je to obična noć.
Osim što su oblaci naglo zastrli nebo.
Pipao sam rukama, po vanjskome zidu, po borovim granama, po tlu, boreći se, tražeći prolaz do ulaznih vrata hotela. Napokon ih ugledah, u daljini, kao svjetionik u potpunom mraku. Nisam se obazirao na to koliko puta sam se sapleo i pao, niti jesam li poderao hlače i majicu, trčeći prema njemu. Bilo mi je bitno samo stići do vrata, ali kad sam ih se napokon dočepao, stao sam.
Znao sam da me nitko ne može natjerati da se okrenem, niti osvrnem, znao sam da je dovoljno samo prići još bliže ulazu i da će se pomična vrata sama otvoriti, a ja ću ući unutra i sve će biti u redu. Ali nisam mogao.
Nisam bio sam.
Nešto me pratilo, cijelo to vrijeme spuštanja tame, osjećao sam to. Nešto se nalazilo u toj tami, svuda oko mene, dišući mi za vratom, čekajući da se okrenem, cereći se.
Čekajući. Da. Se. Okrenem.
Stajao sam, pred vratima hotela.
Osjećao sam da, ako se okrenenem i pogledam iza sebe, tama neće biti prazna. Nešto će biti tamo. Tanki prsti jeze protrče mi preko leđa.
Nakrivih glavu, licem još uvijek okrenutim prema vratima i krajičkom oka pokušah vidjeti što se to nalazi iza mene.
Nisam uspio.
Pomislih kako bi bilo dobro da se ne okrećem dalje, ali moja se glava sada već sama okretala, tjerana inercijom i u pola pokreta shvatih kako bi mi više energije trebalo da ju zaustavim, nego da ju pustim da se okrene do kraja. A ona je nastavljala, tjerajući već i gornji dio tijela da se povede za njom. Okretao sam se, a nisam to htio. Bilo je prekasno za zaustavljanje. Ostavio sam ulazna vrata hotela iza svojih leđa. Okrenuo sam se. Očekivao sam čudovišta. Očekivao sam demone.
Nisam vidio ništa.
Osim odsjaja svjetlosti koja je dolazila iz predvorja hotela. Odahnuo sam i pomislio kako sam sve ipak samo umislio. Stvarno nisam vidio ništa.
Barem ne odmah.
A onda. Sam vidio.
Mrak koji me okruživao se pomakao.
Nije zatitrao, niti zalelujao.
Pomakao se. Primaknuo se bliže meni.
Jasno sam vidio.
Tama se zgusnula u jednu točku, koja se zatim razlila, dugo i sporo, poprimajući ljudski oblik. Napola sam sklopio oči, ne bih li uočio pojedinosti na silueti koja je sporo koračala prema meni. To nije mogao biti čovjek, jer čovjek nije sazdan od mraka, niti je to mogla biti životinja, jer je jasno i sigurno hodalo na dvije noge. Nije moglo biti ni stvarno, jer se sastojalo ni od čega. A ipak je bilo tu, sa mnom, ispred ulaza u hotel, na otoku na kojem smo trebali uživati u ekskurziji i lijepim danima, koje ćemo pamtiti do kraja života.
Koračalo je prema meni.
Kriknuo sam i utrčao u hotel, još uvijek licem okrenut prema onome što se nalazilo ispred mene.
Pao sam na leđa preko debelog, istrošenog saga u predvorju i jaukunuo.
Recepcioner se probudio.
- As ti Gospe! Mali, a ča je bilo?! Ča si se uzmuva? - reče, bunovan.
- Ja... Nisam... - pokušavao sam doći do daha.
Ulazna vrata hotela su ostala otvorena još nekoliko sekundi, a zatim su se zatvorila. Ispred hotela više nije bilo ničega, osim borovog šumarka.
Recepcioner mi je prišao i pomogao da ustanem.
- Ča si? Malo popija, a?
- Ja... Malo... Da... - bilo je puno lakše potvrditi mu to, nego objašnjavati.
- As ti Gospe! Vidi ti ovo! - reče recepcioner, pogledavši prema ulaznim vratima hotela.
- Ne... Nemojte - pokušao sam uzviknuti, ali me izdao glas. - Nemojte... Ići... Van.
Prišao je vratima i ona su se bešumno otvorila. Pramen vjetra uleti u predvorje. Recepcioner iziđe van.
- Ajme, če će ovo? Oluja, Gospe ti! - reče, stojeći ispred hotela i gledajući u nebo.
Grane borova su se povijale pod teškim naletima oluje koja se spremala udariti. Nekoliko puta je zasjevala munja, a grom se oglasio odmah nakon toga. Bilo je blizu. Vratio se unutra, točno u trenutku kad je počeo pljusak.
- Ma vidi ti ovo, a mali? Ka da sama Gospa plače.
Vratio sam se u sobu.
Nisam spavao te noći.