12. ZATVORENI U HOTELU
Jedva sam dočekao jutro. Sjeo sam u predvorje hotela i uhvatio neki strani časopis, pretvarajući se da ga čitam. Bilo je prerano da bih otišao na doručak, a ni hotelski bar još nije radio. Vani je još uvijek pljuštalo i nebo je dodirivalo zemlju, bez imalo naznake da će ikada prestati. Recepcionist me samo pogledao, ničime ne pokazujući da se sjeća kako sam baš ja bio taj koji ga je noćas probudio. Zatim je nešto zabrinuto nastavio razgovarati sa svojim šefom.
Bez obzira na rani sat, predvorjem hotela je vladala neka užurbanost. Hotelsko osoblje je izgledalo prilično uznemireno i nitko od njih nije obraćao pažnju na mene kada sam sišao iz sobe, mada su proteklih dana budno pazili na svaki naš potez, vjerojatno poučeni iskustvima proteklih ekskurzija.
Opće je poznato da je odlazak na ekskurziju velika stvar i prva prilika za samostalnost i odraslost, prvo duže izbivanje iz kuće, bez roditelja. Zato je taj izlet trebalo i dostojno obilježiti. A to bi značilo napraviti neku psinu. A to bi, pak, najčešće značilo uništiti neki hotelski inventar ili barem napraviti toliku štetu da se o toj uspješnoj akciji kasnije pričalo godinama. Tako je to oduvijek bilo.
Razmišljajući o tome sada, godinama kasnije, posve mi je razumljivo podozrenje i sumnjičavost kojom su nas djelatnici tog hotela dočekali, no tada mi se takvo njihovo ponašanje činilo u najmanju ruku neprijateljskim. I sasvim sigurno bih smislio nešto opako i nezaboravno toga jutra, za osvetu zbog takvog njihovog ponašanja, da me nisu mučile posve drukčije brige.
Nakon nekog vremena se i Špija spustio u predvorje. Bližilo se vrijeme doručka i trebalo je okupiti čitav razred, prije nego li se uputimo u hotelski restoran. Takav je bio dogovor.
- Danas smo trebali imati zanimljiv dan - reče mi, čekajući ostale, a nakon što je iz hotelskoga bara na brzinu nažicao duplu kavu s više šećera.
Možeš si misliti, mislio sam si.
- Trebali smo malo pješačiti otokom.
- Da, to bi bilo zanimljivo - slagao sam.
- Ali, izgleda da nećemo moći - uzdahnuo je. - Barem ne danas.
Pogledao sam kroz prozor. Vani je pljuštalo. Nisam nimalo žalio zbog toga.
- Da, vidim - rekoh.
Otpio je gutljaj kave, nakratko ga zadržavši u ustima.
- Nešto se dogodilo.
Zašutio je, naglo. Nije bilo slično Špiji da zašuti usred misli.
- Što? - upitah. - Nešto ozbiljno?
Gledao je kroz prozor, držeći tanjur i šalicu duplu kave sa više šećera u jednoj ruci, a s drugom razmicao zavjese.
- Danas nećemo izlaziti iz hotela. Organizirat ću neku zabavu za vas, unutra. Drugarica razrednica Čajčić se složila sa mnom. Tako i tako ne smijemo napolje. Da, najbolje je ostati ovdje, unutra, na sigur ...
Posljednju riječ je ostala neizgovorena. Njezin zadnji dio izgubio se negdje ispod Špijinog glasa, u šapatu. Promatrao sam ga. To nije bio onaj Špija kojega sam poznavao. Ovaj Špija je izgledao izgubljeno, uspaničeno. Gotovo prestrašeno. Da li mi se to pričinilo, ili je zaista htio reći da je najbolje da ostanemo unutra - na sigurnome?
Sigurnome?
Si-gur-no-me?
Ponovno sam pogledao napolje, olujnu kišu i oblake, koji su i dalje bili spušteni do zemlje. Bilo je mračno, pa je hotelska rasvjeta ostala upaljena, mada je sad već bilo oko devet i petnaest ujutro.
- Moramo čekati miliciju - procijedi Špija. - Valjda će oni sve razjasniti.
- Miliciju? Zašto? Što se to dogodilo?
Nije više obraćao pažnju na mene. Razrednica iz druge škole, drugarica Čajčić, se spustila niz stepenice, tresući se, sva uplakana. Špija joj ponudi ruku i ona je prihvati. Posjedne je na jednu od fotelja, nedaleko mene.
- Dajte neku kavu, molim vas - vikne Špija prema baru. - Smirite se, Ivanka, vidjet ćete da će sve biti u redu.
- Ne kavu, molim vas - procijedi ona, tiho, ali dovoljno glasno da ju mogu čuti. - Samo čajeve pijem.
- Ispričavam se - uslužno će Špija, te se ponovno okrene prema baru. - Dajte joj nekakav čaj, molim vas!
- Od metvice, ako ima - reče ona.
- Od metvice, ako ima - ponovi Špija naglas.
- Imamo samo kamilicu - uzvrati čovjek sa šanka.
- Samo kamilicu imaju - ponovi Špija.
- Bit će u redu - reče uplakana drugarica Čajčić.
- Bit će u redu! - ponovi Špija naglas.
- Ma ko bi reka? - iskomentira čovjek za šankom i pljusne vrećicu u već spremnu vrelu vodu.
Ispijajući čaj, drugarica Čajčić se više nije obraćala Špiji, niti bilo kome, već je samo odmahivala glavom, ponavljajući nešto samoj sebi, iznova, iznova, iznova.
- O Bože, o Bože, o Bože - mislim da sam je čuo kako zaziva. - O Bože, o Bože, o Bože...
Bilo je to prilično netipično za jednu drugaricu razrednicu, pošto su se razrednici u to doba uglavnom ravnali po komunističkom manifestu, u kojem se izričito spominje kako dotični gospodin Bog ne postoji.
- O Bože, o Bože, o Bože - ponavljala je, sve slabijim i slabijim glasom, sve dok nije zašutjela.
Osjetih kako se nešto jako loše dogodilo.
Nečija ruka mi dotakne rame.
- Kakav je ovo džumbus? - začuh glas iza sebe. - Gitarist, znaš li ti što se događa?
Bio je to Adam. Upravo se spustio po stepenicama, a sa njim je bila i Valentina. Držali su se za ruke, bezbrižno, nasmješeno, ne vodeći računa o tome hoće li ih Špija ili razrednica Čajčić vidjeti.
Što se to događa sa ovim svijetom, pomislio sam? Hoće li im netko reći da se ne smiju držati za ruke? Hoće li ih netko pitati jesu li zaista cijele noći bili u Adamovoj sobi? Hoće li ih netko pitati gdje su bili? Hoće li netko reagirati na njih dvoje, na bilo koji način? Ili to nikoga nije briga?
Špija je okupljao oba razreda po predvorju. Bio je isuviše zaposlen i zabrinut, da bi primjetio njihove isprepletene prste.
Adam me nazvao gitaristom. Nije djelovao uobraženo, kao što bih očekivao od nekoga tko savija žice na način na koji ih je on savijao, niti mi se obraćao s visoka. Tek, jučer smo zajedno svirali. Zato me nazvao gitaristom.
- Što se događa? Nemam pojma - odgovorio sam najiskrenije, držeći ruke nehajno u džepovima i trudeći se ne gledati u Valentinu.
- Nekakva ludnica. Totalna panika - oglasila se i ona, ogledavajući se ukolo. - Čovječe.
Čovječe?
Zaista nisam bio siguran je li koja od tih riječi uopće bilo upućene meni ili ih je izrekla Adamu, ali ukoliko su bile upućene meni, tada je to bilo prvi puta da mi se Valentina direktno obratila.
Bila je nova u razredu, doselila se tek prije nešto više od pola godine i cijelo to vrijeme sam je promatrao iz prikrajka, vječito se trudeći smisliti neku originalno genijalnu rečenicu kojom bih joj se po prvi puta obratio i istoga joj trena dao na uvid sve što sam osjećao prema njoj, a da to opet ne izgleda traljavo i očajnički. Naravno, nikad je nisam smislio. Kako je vrijeme prolazilo, posve sam odustao od potrage za tom rečenicom i prihvatio sam stvari takvima kakve su bile. Nikad joj se neću obratiti i nikada nećemo razgovarati. Zauvijek ću je promatrati iz prikrajka, diviti se njezinim lakiranim noktima i narančastoj kosi i upijati joj miris kad god projuri pored mene. Naučio sam kako da mi to bude dovoljno.
A sad se, iz čistoga mira, ona obratila meni. Pa dobro, nisam baš bio posve siguran jesam li to točno procijenio i je li ona zaista imala mene na pameti kad je izgovarala tu rečenicu, no čvrsto sam odlučio povjerovati da je upravo tako bilo.
Čovječe, obratila mi se sa: čovječe.
- Valjda će nam netko objasniti što se tu događa - zaključih.
- Super sviraš, znaš? - reče ona.
- Molim?
- Kažem, super sviraš.
Sada sam bio posve siguran da mi se obratila. Valentina. Meni. I ne samo da mi se obratila, nego je i pohvalila moju svirku. Srce mi je zatutnjalo, a noge se smekšale. Toga trenutka mi uopće mi nije bilo bitno što je držala Adama za ruku, niti me najmanje interesiralo jesu li zaista cijelu noć proveli u njegovoj sobi, niti gdje su bili. Smogao sam hrabrosti i pogledao je u oči, a ona mi je uzvratila. Po prvi puta. Da sam tada nosio naočale, posve sam siguran da bi mi se stakla u trenu zamaglila. Ovako, mogao sam se samo nadati da se nisam previše zacrvenio.
- Hvala - iscijedih.
- Da, gitarist. Uopće nije loše. Koliko već dugo sviraš? - uključi se Adam.
- Godinu. Možda godinu i pol - pokušao sam izračunati.
- Svaka čast! Izvanredno, za tako kratko vrijeme - reče. - Ja sviram već šest godina. Prvo su me starci tjerali u muzičku, klasičnu, ali mi se nakon četiri godine više nije dalo, pa sam prestao.
- Adam ima bend. Super su, jel' da? - obrati se Valentina meni, pa Adamu.
- Da, nismo loši - potvrdi joj. - Vježbamo u frendovoj garaži. Uskoro ćemo snimiti neki demo, pa da vidimo. Ako ti se da, možeš koji puta doći na probu, malo da sviramo.
- Da, možda. Ne bi bilo loše - odgovorih.
Tada su se već svi sakupili. Prišao mi je Cujzek, konačno se digavši iz krpa i naglo me cimnuo u stranu.
- Razgovaraš sa neprijateljem, ha?
- Pusti - rekoh. - Ne čini se toliko loš.
- Opa, stari. Da nisi malo poludio? Ne primjećuješ da tip hoda sa Valentinom?
- Primjećujem. I?
- I još uvijek ti se ne čini lošim?
Koliko god se Cujzek trudio djelovati iznad svake zadane situacije, toliko nikad nije znao, ili nije mogao, savladati svoju potrebu za izazivanjem nevolja tamo gdje ih nije bilo. Napeta situacija između Adama i mene, gotovo je garantirala da će se dogoditi neko sranje, a Cujzek je to jedva čekao. Ne iz neke pretjerane zlobe, shvatih već odavno njegovu životnu filozofiju, nego iz čiste zabave. Prilično netipično za nekoga čiji je san bio postati svećenikom. No Cujzek je bio prilično kompleksna osoba. Kad bi se dva pjetlića, to jest, Adam i ja, pokoškala na bilo koji način, smatrao je, zabava bi bila zagarantirana. Nije pojma imao da se naš okršaj dogodio još sinoć, toliko neprimjetno da ga čak ni sam Adam nije bio svjestan. Nažalost, ja sam bio. I znao sam da sam poražen. No, začudo, odjednom više nisam osjećao gorčinu zbog toga. Uostalom, Adam me nazvao gitaristom, pred Valentinom i cijelim svijetom, pa me i pozvao da im dođem na probu. Možda me pozove i u band, nakon što odsviramo koju. A ako se uvalim unutra, bit ću blizu njega i Valentine i moći ću im dahtati za vrat. Uostalom, i Valentina je pohvalila moje sviranje. Očito joj se sviđaju muzičari. Tko zna što se onda sve tu može dogoditi između nas dvoje. Zar mi se Adam još uvijek ne čini lošim, upitao me Cujzek.
- Ne. Ne još uvijek.
- Nego?
- Ne više.
- Što ti to znači? Postao si mudar?
- Ne zezaj.
Čekali smo da nas Špija sve okupi. Valentina se stisnula pored Adama, a oboje su stajali pored Cujzeka i mene. Svi moji slušni instrumenti bili su okrenuti prema njima i mada su šaptali, čuo sam svaku njihovu riječ.
- A gdje su Zvjezda i Josip? - upita Valentina, pogledavajući uokolo.
- Ne vidim ih. Možda se još nisu probudili – odgovori Adam.
- Možda bi ih trebalo ići probuditi. Bit će svega ako Špija shvati da su zajedno u sobi.
Adam ju pogleda i nasmješi se značajno.
- Pa i mi smo bili, ne?
I ona se nasmije, ništa manje važno.
- Šuti idiote, netko će nas čuti!
Prekasno, Valentina, rekoh u sebi i pognuh glavu. Ja sam vas čuo.
Znači, to je bilo to, pomislih.
Valentina jest bila u Adamovoj sobi. Ili je Adam bio u Valentininoj sobi. A kravska Zvjezdana i onaj drugi mamlaz su, znači, zauzeli drugu sobu. Da, mogao sam pretpostaviti. Tulum za četvero se zaista odigrao, ali na dva različita mjesta istodobno. Valentina i Adam. Ona krava i onaj drugi.
Valentina i Adam. Su. Spavali. Zajedno.
A ja ću se ubiti.
- A možda se još suše od onog pljuska koji nas je uhvatio dok smo trčali prema hotelu - reče tada Adam.
Što? Jesam li dobro čuo? Uvatio ih je pljusak? Onaj noćni? Dok su se vraćali u hotel? Znači, u vrijeme pljuska nisu bili u hotelu? Pa gdje su onda bili? Izvan hotela? Gdje?
Vjerojatno na plaži.
Ma, zapravo, bilo mi je svejedno gdje su bili. Činjenica jest da, čak i ako do pljuska nisu bili u sobi, otišli su kasnije, nakon što ih je pljusak potjerao. I bilo je očigledno tko je sa kime proveo noć. Htio sam pokriti uši rukama, tresti glavom poput drugarice razrednice Čajčić i ponavljati neku riječ, bilo koju, milijardu i tristo tisuća puta, da si njome ispunim glavu, olakšam muku i otjeram ružnu, ružnu, ružnu stvarnost iz zadnjega kutka svojega mozga. To sam htio. Ali nisam. Umjesto toga, pokunjeno sam stajao ispred njih dvoje, koji su blistali od sreće i razmišljao koji način samoubojstva je najbezbolniji.
Uto nas je Špija pozvao da se okupimo oko njega i stolića za kojim je, uvaljena u fotelju, sjedila neprisutna drugarica razrednica Čajčić. Razredi su se ispremiješali i okružili ih. Osvrtao sam se oko sebe, gledajući i tražeći. Uzalud. U cijeloj toj gužvi, nigdje nisam primjetio Maritu.
Napolju je i dalje pljuštalo, nesmanjenom žestinom.
- Okupite se, molim vas, dođite bliže da se ne moram derati. Nešto užasno se dogodilo - počeo je Špija, dok je razrednica Čajčić nemoćno tresla glavom. - Pokušati ću vam objasniti, najbolje što ću moći.
Ton njegova glasa i mutan pogled razrednice Čajčić, dali su mi naslutiti kako to objašnjenje neće biti nimalo uobičajeno.