13. KRAVSKA ZVJEZDANA I ONAJ NJEZIN, DRUGI, MUTAVAC

Da, kravska Zvjezdana i onaj njezin, drugi, mutavac.

Su rano jutros. Pronađeni. 

Mrtvi.

Pored nekog sporednog puta, uz drvo. Špija nije ulazio u detaljnije objašnjavanje. Zastao je i pognuo glavu, hvatajući zrak. Rukom je prešao preko čela, zatim se primio za bradu. Zaklopio je oči i prekrio usta šakama.

U predvorju nastade tajac.

Valentina izgubljeno pogleda Adama, koji joj nije bio u stanju uzvratiti, jer je blijedo gledao pred sebe, u šoku. Pogledah Cujzeka. On se samo namrštio, kao da se trudi prihvatiti svu težinu upravo izrečenog. Pogledah ostale. Nemoćno su se pogledavali međusobno, očajnički tražeći čvrsti oslonac jedni u drugima.

Na nekoliko trenutaka, cijeli svijet zanijemi.

Onda je Valentina zaplakala, jako i glasno. Obrušila se na pod, još uvijek čvrsto držeći Adama za ruku. Pokušao ju je povući gore, ali nije uspio, jer je već bila na koljenima. Pomislih kako bih joj trebao pomoći. I njoj i Adamu. Nisam. Nisam se imao pravo miješati u njezinu tugu, niti njegovu. Jer i on je zaplakao. Ispustio je Valentininu ruku, pustivši je da legne na pod, skvrčena i u boli, a zatim je i on čučnuo, prekrivši lice rukama. Nikad nisam volio tu kravsku Zvjezdanu, a njezinog mutavca nisam niti poznavao, tako da sam se teško mogao poistovjetiti sa njihovom boli, niti sam pokušavao. Bili smo mladi, premladi, i rijetko se tko od nas naučio nositi sa izrečenom strahotom. Tek, dva mlada života su prestala. Jutros, noćas, sinoć, nije bilo bitno kada. Nekoliko cura također zaplače. Žamor se postupno podizao i ubrzo pretvorio u nerazumljivu mješavinu plača, šoka i čuđenja. Špija je stajao usred naše gomile, nemoćan, skamenjen. Drugarica gospođica Čajčić je i dalje tresla glavom, ponavljajući vlastitu mantru, iznova, iznova i iznova.

- O Bože, o Bože, o Bože...

Ja sam pognuo glavu i počešao se iza uha.