14. O MRTVIMA

Cujzek je spremao svoje stvari u kofer gotovo bolesnom preciznošću. Svaka majica ili pulover morali su biti uredno presavijeni, čarape brižno omotane, a prljavi veš odvojen u posebnu najlonsku vrećicu. Nekoliko pari cipela (da, Cujzek je već u osmom razredu nosio cipele, posprdno odbijajući nositi tenisice, čak i na tjelesnom, zbog čega je redovito imao problema), bilo je besprijekorno posloženo jedne na druge, tako da zauzimaju što manje mjesta. Kad je napokon zatvorio kofer, učinio je to bez ikakvog napora, povukavši zatvarač u jednom potezu, lako i bez otpora.

Moje stvari su još uvijek ležale po cijeloj sobi, razbacane. U redu, po mojoj polovici sobe. Odmah prvoga dana, Cujzek je odredio imaginarnu granicu po sredini sobe i zaprijetio da će mi, ako odložim ijednu stvar na njegovu polovicu, slomiti nogu. Nisam mu to mogao zamjeriti, jer sam dobro znao kakva je picajzla, a također sam bio svjestan i kakav sam, pak, ja nered sposoban napraviti. Također, nisam mu niti vjerovao kako je dovoljo snažan da mi slomi nogu, pa sam se samo nasmijao na tu njegovu prijetnju. Svejedno, pazio sam da svoj nered držim na svojoj polovici sobe.

- Nikad se nećeš spremiti - bilo je prvo što je Cujzek rekao toga prijepodneva, nakon što je već zatvorio svoj brižno posloženi kofer.

Izlet je bio gotov, ekskurzija naprasno prekinuta užasnom tragedijom i samo smo čekali da milicijska patrola stigne sa kopna, obavi uviđaj, popriča sa kime god je trebala popričati i da krenemo nazad kući. Tako je rekao Špija i uputio nas u sobe, da se polako pakiramo. Nije bilo poznato kada bi trebali krenuti, pošto nije bilo niti poznato kada bi milicija trebala stići sa kopna. Špija je rekao da su pozvani rano ujutro, odmah nakon što su tijela otkrivena, ali da zbog jakog nevremena nije izvjesno kada će moći doploviti. Bužir je jedan od onih otoka koji su dovoljno veliki da bi imali muzej narodnooslobodilačkog rata, ali i nedovoljno napučeni za vlastitu milicijsku stanicu. 

- Ne moramo se žuriti - odgovorih Cujzeku. - Ne znamo kada ćemo moći otploviti. Oluja još traje, a čak da milicija i krene odmah nakon što prestane, treba joj barem dva sata da doplove na otok, pa zatim uviđaj, razgovori i sve ostalo. Mislim da danas uopće niti nećemo krenuti. Nema žurbe.

- Svejedno - odgovori, postavivši kofer pored izlaznih vrata. - Dobro je biti pripravan.

To je uvijek bilo Cujzekovo geslo.

Sjedio sam na krevetu i promatrao kišu kako se slijeva niz balkonsko staklo. Napolju je bjesnilo. Razmišljao sam trebam li Cujzeku reći za ono što sam noćas doživio u svojoj špijunskoj misiji, tik pred sam početak oluje. Trebam li mu spomenuti one nasilne oblake koji su u trenu zastrli nebo i slablasnu kreaturu, nastalu iz ničega? Bi li i on pomislio kako bi takav događaj mogao imati veze sa onime što se dogodilo Zvjezdani i Josipu? Ja se, osobno, nikako nisam mogao obraniti od zamisli da su te dvije stvari povezane. Nisam mogao niti pretpostaviti na koji bi način one mogle biti u vezi, niti zbog čega, ali ta me misao nikako nije napuštala. 

Ili bi, pak, Cujzek, smiren i staložen, kakav je u pravilu bio, posve odbacio tu moju priču, uvjeravajući me da sam, sakriven u sjenama borovog šumarka, sve to umislio i da nikakva kreatura sazdana samo od mraka, ne može postojati? Pa opet, Cujzek je bio vjernik, pravi, nepatvoreni, i duboko je vjerovao u sve čudne i neobjašnjive stvari u koje vjernici i obično vjeruju. Bezgrešno začeče, pretvaranje vode u vino i hodanje po vodi, oživljavanje mrtvih, uskrsnuće - sve se to nalazilo u njegovom spektru mogućih i, za njega, posve nepobitnih događanja. Koliko god sve to meni djelovalo nemoguće, nestvarno, prijetvorno i lažno, pomislih kako bih se, baš zbog njegove neupitne i nekritičke vjere u svaki od tih događaja, mogao povjeriti upravo njemu, posve nevezano uz to što mi je tada bio i najbolji prijatelj. Jer, ne govore se takve stvari bilo kome. Sablast nastalu iz čistoga zraka, to jest tame, gotovo je nemoguće objasniti nekome tko, sam po sebi već otprije ne vjeruje u neke natprirodne pojave, pa bio ti on nabolji prijatelj ili ne.

No tada mi padne na pamet kako bih mu, u tom slučaju, morao objasniti i kako sam se našao napolju u to gluho doba noći, zbog čega sam njuškao oko prizemlja i otkud mi uopće volja da se toliko ponizujem pred samim sobom, ako već ne pred bilo kime drugime. Znao sam kako mu je puna kapa mojeg cviljenja za Valentinom i bio sam siguran kako bi jedini zaključak kojega bi izvukao, bio taj da nisam normalan. Ne zbog tajanstvenih oblaka, ne zbog tobožnje sablasti, nego zbog moje zaluđenosti Valentinom. Zato sam odlučio prešutjeti.

Pa što, pomislih, stvarno je bilo mračno. Zaista mi se moglo učiniti. Igra svjetla iz predvorja hotela, njegovih odbljesaka na gustim granama borovog šumarka i dubokih, tajanstvenih sjena, mogla me lako zavesti i uvjeriti kako pred sobom vidim nešto što uopće ne postoji. Na kraju krajeva, zar nije i recepcioner izišao van, niti pola minute nakon mog tobožnjeg viđenja kreature, pa ništa nije ugledao? Oni oblaci su zaista došli naglo i neprimjetno, no njihovo munjevito razlijevanje po nebu vjerojatno ne bi predstavljalo nikakvo iznenađenje nekome upućenijem u meteorološke prilike u području otoka Bužira, uvjeravao sam se. 

Svejedno, dugo sam sjedio i promatrao kišu, razmišljajući trebam li sve to reći Cujzeku ili ne. Na kraju nisam.

- Sad su na boljem mjestu - reče Cujzek, sjedeći na svojem krevetu, leđima okrenut od mene.

Nisam shvatio što je time hito reći. Okrenuh se i vidjeh ga kako u ruci drži križ na lančiću punom okruglica. Krunicu, kako sam kasnije saznao da se to zove.

- Što? - upitah.

- Na boljem su mjestu, Zvjezdica i Josip, uz Isusa su sad - reče.

- Ah, to - kimnuh glavom i ponovno se okrenuh prozoru.

Od svih vjerskih ludila o kojima mi je Cujzek pričao, najveće od svih mi je, nepobitno, bilo ono o životu poslije smrti, to jest o uskrsnuću. Kako to može biti? To ne postoji. Kad umreš onda si mrtav i sa tobom je gotovo. Više ne dišeš, ne jedeš, ne žvačeš kaugumu, ne sviraš gitaru. Jednostavno, gotov si i to je to. Neće te dočekati nikakvo svjetlo na kraju tunela, to samo tvoje očne stanice odumiru od rubnih prema središnjima, pa ti se zato čini da gledaš u neko kružno svjetlo, negdje tamo daleko pred sobom. Nitko te od tvojih voljenih neće dočekati kad jednom umreš. To ti samo mozak prolazi kroz posljednju, konačnu električnu oluju, kada naboji pucaju na sve strane, gaseći se, bez reda i smisla, povezujući naizgled nepovezive stvari, slike i sjećanja, pa ti se zato čini da pred sobom vidiš svoje voljene i da ponovno poživljavaš cijeli svoj život. Nema ničega nakon smrti.

Često sam o tome raspravljao sa Cujzekom i nikad se nismo složili.

Jedino što bi uvijek zaključili kako će se jedan od nas jako začuditi kad umre. Ja sam uvijek napominjao kako bi mi bilo drago da to budem ja, jer bi to tada značilo kako zaista nešto postoji i da vrijeme koje imamo ne prestaje umiranjem naših tijela, ali se jednostavno nisam mogao natjerati da u to i povjerujem. Zato bih uvijek zaključivao kako je posve jasno da će se začuditi on, to jest, kako uopće neće niti dobiti priliku da se začudi, pošto neće niti imati prilike shvatiti kako poslije smrti nema ničega i da ne uskrsneš, nego umreš, jer će i sam umrijeti i to će biti to, finito i gotovo. Kraj.

Svaka od tih naših rasprava mi projuri kroz glavu, kad je spomenuo Zvjezdanu i Josipa. Pomislim kako stvarno nije pošteno da su oni sada mrtvi i da će se svijet, od danas, okretati bez njih i pomislih, još, kako nije pošteno što su umrli tako mladi. Pomislih, zatim, kako bi lijepo bilo da zaista postoji nešto poslije smrti.

Pomislih kako sada njih dvoje trče nekim nebeskim poljanama, punim cvijeća i mirisne trave, zajedno sa leptirima, pticama i bumbarima i nekako mi bude lakše. Nikad nisam volio Zvjezdicu, niti sam imao prilike upoznati njezinog Josipa, no sama pomisao kako su njih dvoje i sad, poslije smrti, zajedno, nekako ublaži surovost stvarnosti i odlučih ne kopkati dublje po tim stvarima.

Neka budu zajedno, zamislih.

Neka budu sretni, zaželih.

Neka ne budu mrtvi, zamolih.