15. MUČNA TIŠINA

Mučna tišina je ispunila hotel.

Nitko se nije niti trudio predviđati kada bi oluja mogla oslabjeti, niti kada bi mogli očekivati milicijsku patrolu. Nitko nije znao do kada ćemo biti u hotelu, niti je mogao javiti roditeljima što se dogodilo, pošto su zbog oluje sve telefonske linije sa kopnom bile prekinute. Jedina veza sa svijetom bila je hotelska radio stanica, preko koje je milicija i pozvana. Mislim da je Špija preko nje obavijestio i Zvjezdanine i Josipove roditelje o tragediji, a možda je tu groznu zadaću i ostavio za kasnije. Možda je, pak, milicija već to učinila umjesto njega. 

Razna su se nagađanja mogla čuti, u nevezanim razgovorima, po hodnicima, sobama ili predvodrju hotela. Razredi su se ispremiješali i počeli se međusobno družiti, neovisno o tome tko je pohađao koju školu, što inače i nije slučaj kad se dva razreda, iz dvije različite škole, nađu na nekome mjestu. Obično to završi tučnjavom ili barem nagurivanjem. No, ovoga puta nije bilo tako. Činilo se kako nas je užasna tragedija povezala, trenutno. Mada je odmah bilo rečeno da ćemo vrlo brzo napustiti hotel, neki su se već toga prijepodneva, odmah nakon sastanka u predvorju, međusobno ispremještali po sobama, ovisno o tome gdje su smatrali da će naći bolje društvo.

Posve netipično za bilo koji maturalac, sve su te aktivnosti, od najobičnijeg razgovora, do većih druženja, seljenja stvari i premještanja, bile obavljene u najvećoj tišini. Ne zato da bi se sakrili od Špije, koji je proglasio oba razreda svojim teritorijem nakon što su drugaricu razrednicu Čajčić odveli u lokalnu ambulantu zbog sloma živaca, već, prilično sam u to uvjeren, zbog poštovanja prema onima koji više nisu bili sa nama. 

Svi su spominjali Zvjezdanu i Josipa, ali nitko glasno, kao da nitko nije htio uznemiriti san kojim su sada mirno spavali, negdje na nekom boljem, vedrijem i veselijem mjestu. Uglavnom su se svi složili da moraju biti negdje gdje im je lijepo, oboje, zajedno. Kimao sam glavom, ne namjeravajući se suprostavljati takvim razmišljanjima. Ako svi kažu da je tako, mora da su u pravu.

No, nitko nije spominjao najvažnije.

Od čega su umrli?

Kako to da im se to dogodilo baš ovdje, na otoku?

Kako to da im se to dogodilo baš sada, na maturalcu?

Kako to da im se to dogodilo u istome trenu, dok su bili zagrljeni?

Nitko o tome nije htio razgovarati. Nismo imali nikakve detaljnije informacije o tragičnom događaju i mogli smo samo nagađati što se zaista dogodilo. Možda je Špija znao nešto više, ali niti ga se bilo tko usudio bilo što pitati, niti je on djelovao voljnim podijeliti takva saznanja s bilo kime od nas. Imao je i previše posla sa drugaricom razrednicom, pa zatim i sa brigom za dva prilično velika razreda.

Sigurno ih je netko ubio, palo je nekome na pamet. Sjedili smo dolje, u predvorju, nekoliko sati nakon što smo saznali. Ne sjećam se točno tko je izgovorio tu sumnju, no to nije bilo niti bitno, pošto se, vjerujem, svatko od nas zapitao isto pitanje, ali ga se nije usudio postaviti na glas.

Nitko nam nije mogao, ili nije htio, dati odgovor. Nismo poznali nikoga tko bi nam ga bio voljan dati.

Osim, možda Adama i Valentine.

Pomislio sam na to, sjetio sam se Adamovog kratkog razgovora sa Josipom, kojeg sam potajno čuo u ve-ceu, ali ga nikome nisam spominjao. Možda je onaj Adamov plan, za kojega je tada tvrdio da je daleko bolji od tuluma učetvero, zaista imao veze sa onime što se dogodilo Zvjezdani i Josipu? 

Ništa od toga ih nisam mogao pitati, pošto su se njih dvoje odmah povukli u svoje sobe. Zapravo, bio sam prilično siguran da su se povukli u istu sobu i da sada cvile zajedno, zagrljeni, kao pravi zaljubljeni par, ali to sad nije bilo najvažnije. Pomislio sam ih otići potražiti i pokušati saznati više o tome kako su proveli noć, gdje i sa kime, ali sam odmah odustao. 

Previše sam vremena potrošio cvileći za Valentinom, previše sam razbijao glavu oko toga što bi, i kako bi, trebalo biti između nas dvoje. Ta je moja opsesija postajala već nezdravom, kao što mi je već nekoliko puta naglasio i Cujzek i sad sam to pomalo i shvaćao. Shvatih kako bih samo izgledao patetično, samome sebi, kad bih zaista otišao njuškati po hotelu, tražeći njihovu sobu. 

Jer, bio sam potpuno svjestan da to uopće ne bih učinio zbog Zvjezdane i Josipa. Zanimalo me što im se zaista dogodilo, naravno, kao i svakoga od nas, a Adam i Valentina bi mi vjerojatno mogli objasniti barem djelić onoga što se dogodilo, ukoliko bi bili voljni o tome razgovarati, toga sam bio svjestan. 

No, znao sam, znao, znao, znao, da ih ne bih išao tražiti zbog toga.

Nikako.

 Išao bih ih tražiti samo zato da se uvjerim kako Valentina, možda, toga trenutka ipak nije u Adamovom zagrljaju, kako njih dvoje, možda, ne rade ništa, čemu bilo tko drugi ne bi smio prisustvovati, kako se, u datom trenutku, među njima na događa ama baš ništa posebno. Znao sam zbog čega bih ih tražio. 

I zato nisam.

Umjesto toga sam samo sjedio u predvorju, zajedno sa ispremješanom gomilom i šutio, kimajući glavom na svaku pretpostavku, ne slušajući, zapravo tko što priča. Cujzek je ostao u sobi. Rekao je da će se moliti za umrle.

- Jeste tu svi iz vašeg razreda? - upitah nekog tipa koji je sjedio do mene. - Mislim, osim Adama i... znaš.

- Josipa. - reče on.

- Da, njega.

- Nismo, neki su ostali u sobama. Neki su u sali sa biljarima, mislim. Igraju stolni nogomet i pikado. Zašto?

- Ma ne, ništa, samo pitam.

Još uvijek nisam vidio Maritu. I to još od jučer navečer, kad je nestala sa mojega balkona. Noćas sam bio prezauzet svojom tajnom misijom da bih razmišljao o njoj, a niti jutros je nisam vidio, čak niti na sastanku. Htjedoh upitati dotičnog tipa gdje bih je mogao pronaći, ali sam odustao. Što se to njega tiče?

Odlučih, umjesto toga, sam prošetati hotelom.

Otići dolje, u podrum, do sale sa bilijarima i stolnim nogometom. Tamo još nisam bio.

Možda je tamo sretnem.