16. KLIK-KLAK
Tak.
Klik-klak.
Tump.
Štap udari u kuglu – tak. Bilijarske kugle se sudare i odbiju jedna od druge, od mantinele, jedne, druge, treće. Klik – klak. Zatim jedna od kugli uđe u rupu - tump - a druga, bijela, ostane na stolu, savršeno postavljena za slijedeći udarac.
Tak.
Klik-klak.
I narandžasta kugla juri u rupu.
Tump. Besprijekorno.
U bilijarskoj sali je, sam sa sobom, igrao neki tip iz druge škole. Vidio sam ga i prije, još kod bazena. Ničime se nije isticao. Osim, očito, igranjem bilijara. Spretno je pospremio sve kugle sa stola, uključujući i crnu i već je postavljao kugle u okvir, za slijedeću partiju.
Stajao sam na vratima sale za društvene igre. Ako me i primjetio, ničime to nije pokazivao. Mogao sam se okrenuti i otići, što bih u bilo kojoj drugoj, uobičajenoj situaciji i napravio. Nisam se volio previše družiti sa ljudima koje ne poznajem. Nisam znao je li to dobro ili loše, niti sam se oko toga previše zamarao. Tek, tako je bilo. Međutim, ova novonastala, mučna, situacija nas je sve nekako zbližila, te sam osjećao kako mi u tom trenutku ne bi bilo previše neugodno kročiti u prostoriju. Tako sam i zakoračio unutra. Napolju je zagrmjelo, a svjetla zatrepere. U jednom, kratkom trenu se posve ugase, da bi već slijedećega sve bilo u redu.
Okrenuo se, pa sam sada bio sasvim siguran da me primjetio. Pozdravih ga čim sam ušao, kimanjem glave.
- Ej, gitarist - otpozdravi i razbije uredno postavljene kugle.
Bilijarska sala je bila odvojena od svih ostalih hotelskih sadržaja, na kraju dugačkog hodnika, skutrena pored nekog skladišta. Nekoliko bilijarskih stolova, tri stolna nogometa, dva flipera i jedan pikado.
- Kaj ima? - upita tip, dok sam im se približavao.
- Ništa. Tako, šetam bez veze - rekoh.
- Dosadno, ha? - upita tip.
- Ma malo.
- Jesi za partiju?
- Bilijara?
- Ne. Stolnog tenisa.
Glupo pitanje, pravilan odgovor.
Nisam bio stručnjak u bilijaru, daleko od toga. Jednom ili dvaput sam pokušao, u lokalnoj birtiji, pospremiti koju kuglu, sa gotovo nikakvim uspjehom.
- Ne znam ti ja to baš igrati – rekoh.
- Pa nema veze. Ajde, dosadno mi je već igrati sam protiv sebe.
- Zašto? Tako bar svaki puta pobjediš.
Nasmijao se, učinilo mi se, reda radi. Vjerojatno je taj štos čuo već ranije.
- Onda? Hoćemo? Dam ti četiri kugle fore.
- Četiri?
- Aha.
Pa dobro, pomislih. Možda bih mogao odigrati jednu i usput, onako, kao, nevezano, navesti razgovor na Maritu. Stvarno me zanimalo gdje bih je mogao naći.
Traak!
Raspalio je uredno posložene kugle tolikom snagom i preciznošću da su tri šarene odmah poslušno ujurile u rupu. Shvatih kako mi četiri kugle prednosti neće ama baš ništa pomoći.
- Dobri su vam komadi u razredu - rekoh.
- A ono, nisu loši - odgovori, ciljajući. - Dosadne su, ali ima ih fakat ok.
Tak.
Klik-klak.
Tump. Tump.
Odjednom je pospremio dvije šarene i već me vodio. Ako ništa drugo, barem se neću dugo blamirati.
Tump.
Još jedna u rupi. Samo jedna njegova i sve moje na stolu i crna. Mislim da je namjerno promašio slijedeći udarac, tek toliko da me ne slisti odmah na početku.
- Ti si - reče.
- A koja vam je ona? - dok sam govorio, trljao sam plavi komad krede o vrh štapa, kao što sam vidio negdje na filmu, vjerujući kako ću tako izgledati barem malo ozbiljnije. - Ona crna? Čudna? Kako se ono zove?
Zastao je malo i namrštio se.
- Koja crna? - protrljao je bradu rukama i zamišljeno škiljio. - Misliš Tamara?
- Ne, ne, ne Tamara. To jest, mislim da se ne zove tako. Ona crna, sva u crnom, duga kosa, zelene oči - ne znam zašto mu nisam odmah rekao da govorim o Mariti.
- A ona! Sa madežom iznad usne?
- E, ona! Kako se ta ono zove?
- Ne znam - ponovno se namrštio. - Kako bih ja to mogao znati?
Kako bi on to mogao znati? Koje glupo pitanje, pomislio sam. Možda je toliko silno napucavanje kugli ostavilo neki neželjeni trag na mladićevoj psihi. Kako bi on to mogao znati? Pa možda tako što Marita ide u njegov razred.
- Pa kad ide u vaš razred - odgovorih, pomalo zbunjen.
- Nije ona iz našeg razreda - reče. - Ja sam mislio da je iz vašeg.
- Ma ne zezaj me - rekoh, nasmijavši se. - Ona? Marita? Sa zelenim očima? Kako ne znaš o kojoj pričam?
- Znam točno. Sva je u crnom, zapamtio sam je jer mi je bila užasno zgodna, makar jako čudna. Znam o kojoj govoriš. Baš sam si pomislio kako je šteta što ne ide sa nama u razred.
Zastao sam i pridigao se od stola. Bilijar je u trenutku pao u pedeset i osmi plan.
- Kako to misliš? - upitah ga.
- Pa zgodna mi je.
- Ne to, nego... - pročistio sam grlo. - Kako to misliš da ne ide sa vama u razred?
- Nijedna Marita nikada nije išla u naš razred, a pogotovo ova. Nju ne bih zaboravio - djelovao je kao da se ispričava. - Mislio sam da je u vašem razredu.
- Nije. Prvi puta sam je vidio tamo, kod bazena.
- I ja. I poslije je više nisam vidio.
- Da. Niti ja - lagao sam, ne znam zašto.
Ali nisam puno lagao. Vidio sam je još samo jednom, na balkonu svoje sobe, otkuda je neobjašnjivo nestala nakon što se na vratima pojavio Špija.
- Pa otkuda je onda ona?- upita tip sa kojime se nisam trudio niti upoznati, ili smo se čak i upoznali, ali sam istoga trena zaboravio kako se zove. - Kako se našla na našem tulumu?
Otkuda je Marita i kako se našla pored nas? To je bilo pravo pitanje.
- Hoćemo nastaviti? - upitao je, nezabrinuto.
Nije mi se dalje igralo, ali mu to nisam stigao odgovoriti, jer je u tom trenutku nestalo struje.
- Ma daj me ne zezaj - rekoh, izživcirano.
- Ojoj! - uzvikne tip. - Mrak je.
Za nekoga tko je toliko vješt u nečemu, nije djelovao previše bistro. Zar ne misli da i sam vidim kako je nestalo struje? Zaključih tada, po prvi puta u životu, kako svladavanje neke određene vještine, kao što je u ovom slučaju bio bilijar, očito nema pretjerano veze sa inteligencijom, već više sa pukim ponavljanjem, vježbanjem i drilanjem istih pokreta, iznova, iznova, iznova. Jer, da je ikako drukčije, zar mi ne bi ovaj primjerak, ova jedinka, ovaj nepoznati tip, trebao djelovati barem malo inteligentnije? Mrak je? Ne seri, ono, stari, e. Tko bi rekao?
- Ne volim mrak - reče.
Aha. A još se i boji. Krasno. Zapeo sam u podrumu, u bilijarskoj sali sa ne pretjerano inteligentnom maminom mazom. Tip sigurno još uvijek spava sa plišanim medvjedićem i siše palac dok sanja. On se boji mraka.
- Sad će doći struja, sigurno - uzdahnuh, pipajući u mraku, tražeći rub stola, da se naslonim. - Treba samo malo pričekati.
Pa smo tako pričekali. Možda pola minute.
Onda začuh nešto.
Tak.
Klik-klak.
Udarac jedne kugle u drugu, tamo negdje dalje, točno ispred mene, u mraku.
Tump. Jedna od kugli pada u rupu.
Tak.
Klik-klak.
Još jedna kugla udara drugu.
Tump. I ponovno, kugla pada u rupu.
- Ne vjerujem - rekoh, naslonjen na bilijarski stol.- Kako vidiš igrati po ovome mraku?
Ostadoh bez odgovora.
Samo tak. Klik-klak.
I tump.
- Stari? - pozvah ga. - Stari? Gdje si?
- Ne volim mrak - ponovi on, negdje s moje desne strane, puno bliže nego li bih ga, sudeći prema zvuku sudarajućih kugli, očekivao. - Ne volim.
- Smiri se. Brzo će struja. Ali kako uopće možeš igrati?
Tak.
Klik-klak.
- To ne igram ja - reče tip.
Tump.
Ne igra on?
Tak.
Klik-klak.
Ne igra on?
Ne igraš ti, upitah.
Ne, odgovori mi.
Onda je još netko ovdje, pomislih.
- Tko je tamo? - upitah.
Ponovno, ostadoh bez odgovora. Samo tump.
Ukoliko sam bio stanju dobro procijeniti, izlaz se nalazio upravo u pravcu iz kojega su se začule kugle.
Tak.
Klik-klak i tump.
- Ne volim mrak - ponovi tip, po treći put. - Nešto čudno živi ovdje u mraku. Znam, vidio sam.
U trenutku mi se vrati slika onoga stvorenja iz tame, one avetinjske sablasti, koja je nastala iz ničega. Koja je noćas koračala prema meni. Koju sam otpisao kao odbljesak svjetla iz hotelskog predvorja. Tip kaže da nešto čudno živi ovdje u mraku. I meni se to na trenutak učinilo, noćas.
Tak. I klik – klak.
Još uvijek nisam vidio ništa. Samo sam začuo duboko disanje tipa pored sebe i klik-klak kugli kako se odbijaju po stolu, tik ispred nas.
- Ima li koga tamo? - ponovih.
Na trenutak tišina.
Ima li koga?
Zatim odgovor.
- Ima.
Zadržao sam dah. Nisam mogao procijeniti je li to bio glas djeteta, muškarca ili žene. Bio je piskutav, ružan i tih, pa ipak sam ga sasvim dobro čuo.
Ima, glasio je odgovor.
Ima.
- Cujzek jesi ti?- bilo je jedino što sam uspio iscijediti. - Nemoj se zezati!
Znao sam da nije Cujzek, jer je on trebao biti gore, u našoj sobi, zauzet molitvama. Osim toga, jeftine fore strašenja u mraku nisu bile njegov stil. Znao sam da nije Cujzek i prije nego li sam čuo odgovor. Pa ipak, pitao sam još jednom.
- Cujzek? Ti si?
- Ne.
- Daj se prestani zezati, čovječe! - uzviknuh, gotovo ljutito, dok me nepoznati tip iz druge škole panično držao za rukav. - Tko si ti?
- Ne zezam se - stigao je odgovor.
Ne zezaš se? Onda što radiš, pomislih, ali ne stigoh upitati.
- I nisam čovjek.
Bilijarski genij me još jače primi za rukav, sa obje ruke.
- To je onaj - reče plačljivim glasom, – koji živi u mraku. Gotovi smo.
Okrenuh se ponovno prema izvoru zvuka klik-klak. Bilo mi je teško bilo što izgovoriti, pored knedle koja mi je zasjela u grlo.
- Tko si onda, ako nisi čovjek?
Ne znam zašto sam to pitao. Bio sam prilično siguran da se netko zeza sa nama. Pa ipak, ogromna količina filmova strave i užasa koju sam u to doba halapljivo gutao na lošim video kasetama sa njemačkom sinkronizacijom, a koja mi je konstantno razigravala maštu u najnezgodnijim situacijama, kao i avetinjska prikaza za koju mi se učinilo da sam je prošle noći vidio ispred hotela, gurali su me u suprotnom pravcu, prema ponoru. Znao sam da je mala vjerojatnost da se u mraku ispred nas ne nalazi čovjek. Netko poznat, vjerojatno. Možda Ofčar. Ili Mokri. Ili obojica, to bi ličilo na njih. No, isto tako sam znao kako ne želim zaista saznati što je to ovdje, sa nama u mraku, ako ispadne da to zaista nije čovjek. Ne znam zašto sam pitao. Ponor se otvarao oko mene. I pitao sam još jednom.
- Tko si? - ponovih pitanje.
Glas više nije dolazio sprijeda. Bio je puno bliži i iza mene, malo s desna.
- Ti bi bar trebao znati tko sam – prosikće ružan glas, daščući mi u uho.
Trebao bih znati tko je? Okrenuh se u tamu.
Ali, u pola pokreta, neko svjetlo obasja ono što se nalazilo pored mene. I shvatih da je u pravu. Zaista bih trebao znati tko je.
Ponor se posve otvori.
Imamo vikendicu. Nije velika, ali se nalazi na osamljenom mjestu, blizu grada i moji roditelji koriste svaki slobodan trenutak da je posjete. Pored vikendice se nalazi puteljak, koji vodi pored nekoliko vinograda i strme livade, zatim kroz maleni gaj. Zarastao je, taj puteljak, širok tek dovoljno za jednog čovjeka. Ili dijete. Na kraju puteljka, nakon što se šumarak naglo prorijedi, proplanak. Nepristupačan, osim po tom puteljku. Nekoliko stabala i dio vinograda, koji je uvijek obrađen i uredan.
I tamo, sasvim u kutu, uz grmlje i živicu, drvena klet.
Obična, za odlaganje alata. Ruševna, sasvim u suprotnosti sa vinogradom na koji se naslanja.
Nekoliko puta sam šetao tim puteljkom i došao do kleti. Pokušao sam vidjeti što se unutra nalazi, ali nikad nisam vidio ništa, osim jednom. Prozori su uvijek bili zatvoreni i iznutra zabarikadirani crnim pločama. Nikad nikoga oko nje, osim jednom. Uvijek me jeza prolazila kad god bih se približio toj straćari i nikada joj nisam okretao leđa, čak niti kada bih odlazio od nje, osim jednom, kad sam bježao. Netko ili nešto je živjelo unutra, bio sam siguran, ali se nikada nije htjelo pojaviti.
Osim jednom.
Dok sam bio mali, nisam smio ostati sam kod kuće i morao sam svaki puta ići sa roditeljima, kad god bi išli na vikendicu. Kako sam odrastao, sve rijeđe su me vodili sa sobom, smatrajući kako se mogu i sam brinuti za sebe i kako me ne moraju neprestano nadgledati. Naposlijetku sam posve prestao odlaziti. Ali nikad, nikad, nikad nisam prestao vjerovati da u toj drvenoj kleti stanuje blijedi Vrag.
Bio sam posve siguran kako ga više nikad neću vidjeti i kako sam ga zauvijek ostavio tamo, u pohabanoj, drvenoj kleti. Pobjegao sam, glavom bez obzira, tada. Bio sam uvjeren kako će zauvjek ostati zaključan unutra, tamo gdje sam ga prvi i posljednji puta vidio.
Sada više nisam bio uvjeren u to.
Sada, noge mi se ukopaše. I nisam mogao pobjeći.
Jer, blijedi Vrag nije mogao biti zaključan u staroj, pohabanoj, drvenoj kleti pored vikendice mojih roditelja, ako se nalazio ovdje, u tami bilijarske sale, duboko pod zemljom, u podrumu.
Predamnom.
Njegovo je blijedo lice samo na trenutak izvirilo iz mraka. Bezlično, bespolno, bolesno bijelo i nacereno. Obasjano odozgo, jakim, ali prekratkim bljeskom jarkog svjetla. Pogledao mi je u oči i otvorio usta, kao da će me progutati, ali to nije učinio. Samo se nastavio ceriti i piljio mi u oči. A iz ustiju mu prokulja krv. Bio je u pravu. Znao sam to lice, trebao sam znati tko je.
Dirigent iz mojeg sna.
Zatim bljeska nestane, a blijedog Vraga proguta tama.
- Onda? Hoćemo?
Okrenuh glavu na drugu stranu, prema izvoru zvuka. Prostorija je ponovno bila osvjetljena. Bilijarski genij je vadio kugle i slagao ih u okvir. Njegov štap je bio naslonjen na stol. Ja sam držao svoj. Bili smo sami u sali.
- M... Molim?
- Partiju. Hoćemo još jednu?
- Bilijara?
- Ne. Stolnog tenisa. Opet, hehehe.
Glupo pitanje, pravilan odgovor, ponovno.
- Što je ovo bilo? - upitah, ogledavajući se oko sebe, još uvijek drhteći.
- Koje? Misliš, ovo sad? A nemoj se uzrujavati, smlavio sam te, ali to je normalno. Sad ću ti dati šest kugli prednosti. Hoćeš? Može?
Ponašao se kao da se ništa nije dogodilo, osim što me je, očito, dobro naprašio u bilijaru. Nije spominjao nestanak struje, niti da se boji mraka. Niti da nešto čudno u tome mraku živi. Bio je spreman za revanš.
- Ne, ne mogu - rekoh, ostavljajući štap i žurno se uputivši prema izlazu. - Moram, ovaj... Moram nešto obaviti.
- Ej, pozdravi Maritu, ako je vidiš! - zadere se tip, dok sam jurio iz sale. - Reci joj da dođe na partiju bilijara, ako hoće! Igrat ćemo na skidanje!
Izišao sam u hodnik, potrčao i odmah stao. Nisam mogao disati.
Nešto nije bilo u redu. Nešto ozbiljno nije bilo u redu. Sa mnom. Sa ovim hotelom. Sa otokom. Sa cijelim svijetom.
Naslonio sam se na zid, zaklopio oči i naporno hvatao zrak. Jedini zvuk koji sam čuo bilo je udaranje mojega srca, snažno i neugodno. Bolno.
I klik-klak, iz dubine bilijarske sale.