17. ONDA JE STVARNO POČELO
Teturao sam po poluosvjetljenim hodnicima ruševnog hotela, nastojeći se što prije vratiti u sobu i sve ispričati Cujzeku. Tako sam odlučio. Trebala mi je pomoć, podrška, razgovor. Trebao mi je netko da mi kaže da je sve u redu i da mi se pričinjava. Reći ću mu sve. I o svojoj noćnoj misiji i o tajanstvenim oblacima i o sablasti ispred hotela i o blijedom Vragu u bilijarskoj sali. Razmišljao sam - ako je ovo što se upravo dogodilo istina i ako je blijedi Vrag zaista ovdje, ili u staroj drvenoj kleti ili bilo gdje drugdje, ako me negdje vreba i čeka, onda sasvim sigurno, zdravorazumskom logikom, mora postojati i njegova protuteža, neka sveta zaštita u obliku nekakvih apostola, anđela ili ne znam čega sve ne.
Nisam mislio da ću ikada vidjeti bilo što, ili bilo koga u staroj, trošnoj kleti.
A vidio sam.
A ako je blijedi Vrag zaista ovdje, onda mora postojati i neka obrana od njega, neki način da ga se protjera, baš kao na filmu, da ga se uništi i suzbije. A pretpostavljao sam kako mi nitko ne može dati bolji savjet o takvim stvarima, od Cujzeka.
Svjetlo je još nekoliko puta zatitralo, na trenutak ili dva.
Poskočio sam, nošen mišlju o rješenju, ili barem objašnjenju, koje me čeka u mojoj sobi. Tamo Cujzek moli, tamo će mi pomoći. Svjetlo se još jednom ugasi, pa se za nekoliko trenutaka ponovno upali. Negde iz daljine, začuh krik. Prestravljen, ženski, zatim još jedan. I još jedan, sa raznih strana. Učini mi se kao da cijeli hotel vrišti. Požurih, ne mareći za krikove, do sobe, do Cujzeka, do spasenja. Bit će sve u redu, samo da stignem do njega. Jurio sam po stepenicama, gore. Preskočih jednu, dvije, tri, a svjetlo se ponovno ugasi. U mraku, usred skoka, ponadah se da ću se dočekati na noge. Svjetlo se ponovno upali, a ja se svom silinom zaletim u Valentinu. Pali smo oboje. Ja na nju.
Protresoh glavom.
- Joj, oprosti, nisam namjerno - ispalih zabrinuto, pokušavajući se dignuti, dok se cijeli svijet još uvijek ljuljao oko mene. Nisam uspio.
Ležala je podamnom na leđima. Gledala me odsutno par trenutaka, ne prepoznajući me, niti shvaćajući gdje se nalazi. Zbunjeno joj se nasmješih.
- Nisam te valjda tako jako bubnuo? - pridignuh se na laktove. - Sori, stvarno, nisam gledao, ja sam kriv.
I ona protrese glavom, nekoliko puta, pokušavajući tako vratiti svijet u uobičajeni poredak. Otvorila je oči širom, nekoliko puta ih čvrsto zatvorila i ponovno otvorila. U trenutku mi se učini da će se onesvijestiti. Gledala je ravno u mene, ali sam bio siguran da me nije vidjela. Osjetio sam kako hvata zrak. Osjetio sam to cijelim tijelom, jer se njezino napinjalo ispod mojega. Malo sam zastao. Prvo sam pomislio da bih se trebao dignuti i dati sirotici da uhvati malo zraka, pustiti je na miru i odjuriti Cujzeku.
Ali, prvi puta sam je osjetio. Valentinu. Pod sobom. I nisam žurio s dizanjem.
Zatim mi je projurilo kroz glavu kako bih trebao iskoristiti trenutak i uhvatiti je za sise, pošto očito pojma nema gdje je, niti tko na njoj leži, pa kasnije ne bi bilo niti opasnosti da me opali nečime po glavi ili tuži Špiji, ako do toga dođe. Onda sam se sjetio da to možda ipak ne bi bilo u redu od mene, pa sam se pridigao. Svejedno, jednom sam je ipak primio. Za lijevu. Lijepo mi je sjela u ruku. Ok, dvaput sam je. Pa onda i za desnu. Ali na brzinu, da ne skuži.
- Adam - reče na to, ne buneći se.
Činjenicu da me cura koju sam obožavao od prvog trenutka kad sam je ugledao i koju sam držao za sisu, prvo jednu pa drugu, koja me netremice gledala u oči i ležala podamnom, upravo nazvala tuđim imenom, u drukčijim okolnostima bih shvatio kao ogroman udarac mojemu egu, ali tada nije bio trenutak za to. Prvo, još uvijek je bila omamljena i nije pojma imala niti gdje je, niti s kime je, a drugo, imao sam i važnijeg posla. Pomoći ću joj ustati i odjuriti dalje, zaključih. Nisam imao vremena za nju. Morao sam odjuriti k Cujzeku.
- Adam - ponovila je.
- Nije Adam - rekoh, dižući se.
Ponovno sam joj se nasmješio i pružio joj ruku, pomoć da ustane.
- Zar nisi prepoznala dodir pravog majstora? - upitah, bezveze, znajući da nije imala što prepoznati, pošto je nikad prije nisam uhvatio čak ni za ruku, a kamo li za sisu. Svejedno, učinilo mi se fora pitati je.
- Ne, ne, nije... - odgovarala je, ne shvaćajući niti sa kime razgovara.
Bila je prestrašena, potpuno izgubljena, sama i očajna. Nije se nalazila pored mene, niti bilo gdje na ovome svijetu. Djelovala je čudno.
- Adam... Adam... - iscijedi, konačno. Njezine riječi nisu bile namjenjene meni, a činilo mi se, niti bilo kome drugome.
- Da, da, da, Adam, znam, znam - rekoh rezignirano. - Njega voliš, ne mene. Ja ti ne značim ništa. Ok, morat ću preživjeti.
- Adam - reče. – Je mrtav.
Što? Udahnuh duboko. Valentina me pogleda ravno u oči.
- Ubila ga je.
- Što? - upitah, zbunjen. - Tko?
Ponovno me gledala u oči i sada sam znao da shvaća tko sam. Ali nije mi odgovorila. Samo je ispustila zvuk. Nije to bio plač, mada joj je suza potekla niz obraz, niti vapaj u pomoć, mada su me njezine oči preklinjale da joj pomognem. Sjedila je na podu hotelskog hodnika i piljila ravno u mene.
- Ubili su ga – ponovi još jednom, kao da prva dva puta nije bilo dovoljno stvarno i dovoljno okrutno i kao da je bilo nužno izgovoriti naglas tu užasnu tvrdnju još jednom.
- Tko, Valentina? Tko? O čemu pričaš?
- Vještica.
Raširih oči u nevjerici. Valentina kimne glavom, potvrđujući vlastite riječi.
- Vještica ga je ubila. Spalila ga je!
Zastao sam. I pustio trenutak da neprimjetno prođe u potpunoj tišini.
- Ti si luda - izustih, konačno. - Ne razumijem. Pričaš gluposti.
- Došla je iz brda! Kako ne razumiješ? Isplazila je iz brda!
- Iz kojeg brda? O čemu pričaš?
- Iz Vražjeg oka, idiote! Otamo je došla!
Rekla je to u potpunom očaju i uperila prstom u mračan kraj hodnika iza mojih leđa. Drhtala je od straha, a njezin dah se pretvarao u paru. Ovdje, u hodniku, je vladao mrak i nikakva ga sijalica nije mogla otjerati, čak niti u trenucima kada nije treperila. Odjednom sam i ja osjetio hladnoću. Tik iza svojih leđa. Nekako sam naslutio da Valentina ne govori gluposti.
- A ovi - reče. - Ovi su došli po mene.
Zurio sam u njezin prst i pogledom pratio kamo je pokazivao. Vidjeh.
Dvije siluete su stajale u polumraku.
Ponovno, to nisu bili ljudi. Ljudi se ne rastežu po zraku, niti za njihovim pokretima ostaju lebdjeti tragovi razmazane tinte. Najprije su samo stajali.
Zatim su pojurili prema nama.
Poskočio sam. Uhvatio je za ruku. Dignuo s tla. Povukao za sobom. Potrčao niz stepenice, prema predvorju.
Vrištao, zajedno sa Valentinom.