18. SLALOM 

Kakav je to slalom bio! Osjećao sam se kao Bojan Križaj. 

Mada taj tip, koliko se sjećam, nikad nije postizao neke pretjerane uspjehe u svjetskim razmjerima, tih je godina, na domaćem terenu, bio najveća faca u povijesti, odmah poslije druga Tita, barem što se skijanja tiče, pa čim bi se uhvatio prvi snijeg, svi bi izletjeli van, okupirali prvu padinu i umišljali si da je mogu savladati barem upola uspješno kao što je to činio on. Mislim, Bojan, a ne drug Tito.

E, pa tako sam se osjećao i ja, jureći po mračnim hodnicima. Jedva sam dolazio do daha od brzine, od straha, od uzbuđenja, a kad bih se okrenuo prema Valentini i kad bi mi ona u toj ludoj jurnjavi uzvratila pogled, srce bi mi zalupalo još barem tri puta brže. Tamo, tada, u opasnim i ukletim hodnicima starog i pohabanog hotela, shvatih kako, dok bježimo pred nestvarnim, sablasnim stvorenjima, Valentina i ja po prvi puta u istom trenutku dijelimo iste osjećaje, kakvi god oni bili. Strah, šok, nesigurnost, panika, svejedno. Osjećali smo isto.

Odjednom shvatih kako mi uopće nije važno jesu li prikaze koje nas gone stvarne ili ih samo umišljamo, jesu li zaista opasne ili samo tako djeluju, žele li je zaista ugrabiti ili ona to samo umišlja i jesu li već uhvatile Adama ili je Valentina nešto krivo shvatila. Tada mi je najvažnije bilo držati je za ruku, ne puštati, trčati zajedno sa njom, dugo, dugo i daleko, vrištati ako treba, ili se smijati, ako nam se za to pruži prilika, poljubiti je, ako ću imati vremena.

Jer, nisu nas lovile samo dvije siluete, ne. One dvije koje su se ukazale u hodniku u kojem sam se zaletio u nju su nam bile za petama, ali dok smo jurili po hodniku, prema stepenicama, iz zidova su izvirivale nove, nove i nove prikaze, jednako nestvarno užasne kao i one koje su nas već lovile. Izbjegavali smo ih, vješto. Lijevo, desno, pa opet lijevo. Duge crne ruke su nas hvatale, izbijajući iz zida, šireći prste i grabeći po zraku. Nijedna nas nije uspjela niti okrznuti. Nakon što smo spretno izbjegli jednu od ispruženih kandži, učini mi se kao da se Valentina nasmijala, naglas, pa sam je na brzinu pogledao. Uzvratila mi je pogled, odlučno, skoro frajerski i ustiju razvučenih u široki osmjeh, namignula mi. Meni. I još se pritom smijala. Ma, bio sam na vrhu svijeta!

Nikakve me sablasti nisu mogle više zaustaviti, prave ili ne, niti kandže koje su nas pokušale uhvatiti. Dobio sam novu energiju, energiju za koju do tada nisam imao pojma da je posjedujem. Bio sam visok, jak i nepobjediv! Htio sam stati, prestati bježati, okrenuti se prema svim sablastima koje su nas lovile i pobiti ih, bespoštednom borbom prsa u prsa, ali me Valentina, vjerojatno ne shvaćajući kako sam cijelu stvar mogao riješiti toga trena, na licu mjesta, povukla sa sobom. 

Spuštali smo se niz stepenice, prema predvorju. Svjetla su neprestano treperila, paleći se i gaseći svakih nekoliko sekundi. Boljela me glava i bio sam uvjeren kako će me uskoro oplahnuti snažni udar migrene. To mi se često znalo događati, tih godina. Aveti zu zavijale, dugo i zastrašujuće, negdje iza nas. Grom je zaružio, a svjetla ponovno nestala. Ali ništa od toga mi nije bilo bitno. Bio sam sa Valentinom i držali smo se za ruke.

- Dođi, brzo! Moramo izići iz hotela - reče mi Valentina, držeći me čvrsto za ruku, dok smo tapkali stepenicama u mrklome mraku.

Više mi nije djelovala neugodno  - ta tama oko nas - niti neprijateljski. Više se nisam bojao niti jedne prikaze koja bi se mogla, svakog trenutka, ukazati predamnom, čak niti samoga blijedog Vraga, koji me maločas posjetio i podsjetio kako se i on mota negdje u blizini, ne, ne, ne. Nije me više bilo strah ničega. Čak niti samoga sebe. Slabo svjetlo se ponovno upali, trepereći. Zaustavio sam se na polukatu, čvrsto je držeći za ruku.

- Što ti je? - upita, zbunjena. - Jesi li dobro? 

- Super sam, Valentina. Ja - zagrcnuh se, ipak, - moram ti nešto reći.

- Jesi lud? Pa za petama su nam! Moramo bježati.

Uhvatih je oko struka i povukoh k sebi.

- Neće nam ništa, ne brini. Pobjeći ćemo im. Ja... Volim te.

Tako važna i bitna rečenica. Tako dugo smišljan i zamišljan plan, tako sudbonosan trenutak. 

Tako glupo od mene.

- Molim? - upita.

- Volim te. Jako, najjače. Od prvog trenutka.

Uzeh je k sebi i naslonih svoje usne na njezine, dok su sa gornjega kata pristizale aveti, lupajući i urlajući, jasno sam ih čuo, bile su nam za petama. 

Uzeh je k sebi i naslonih svoje usne na njezine. A ona mi odvali šamarčinu.

- Idiote! Ti si lud! - vikne i odmakne se od mene.

Protrljam dlanom svoj obraz, u šoku. Trebala si mi uzvratiti poljubac, kozo. A ne ovo. Čemu ovo?

- Ti si lud! - ponovi, prestrašeno pogledavši prema gore. - Uhvatit će nas.

Nisam lud, Valentina, ja se s tobom osjećam kao kod kuće, htio sam reći, ali me ponovno primila za ruku i povukla za sobom, po stepenicama, dolje, u predvorje, pored recepcije i van hotela, na oluju koja je i dalje nemilice bjesnila.

Bio sam šokiran, možda malo i ljut, povrijeđen. Zbunjen, u svakom slučaju. Toliko zbunjen da nisam niti primjetio kako u cijeloj toj jurnjavi po hotelu, stepenicama, kroz predvorje i pored recepcije, nismo sreli niti jednog učenika. Niti ispred hotela. Niti Špiju, niti hotelskog radnika. Nikoga.

Kao da smo sami na svijetu.

Dugo smo trčali kad smo izišli iz hotela, ne osvrčući se, niti gledajući jedno drugo. I dalje me držala za ruku, čvrsto, ne popuštajući stisak. Kiša je i dalje pljuštala, a ja sam joj pustio da me vodi, dok me obraz i dalje pekao, ali ne od šamara, nego od sramote. Ispao sam vol, tulipan, budala, kreten i idiot. Pustio sam da me ponese trenutak i sve zabrljao. Trebao sam biti taktičniji. 

Trčali smo dugo, dugo, a kiša je pljuštala.

Trčali smo po praznim ulicama oko hotela, po praznim stazicama i šumarcima u kojima nije bilo nikoga.

- Tamo! - reče, kad smo stigli do malene pješčane plaže, pokazujući na drveni molić. - Ispod!

Zavukli smo se u skučeni zaklon, daleko od hotela, mokri do kože. Plaža je bila siva i prazna, kao i cijeli svijet, uokolo nije bilo nikoga, a rijetke kućice pored kojih smo prolazili djelovale su stoljećima prazne. Ništa od toga mi nije djelovalo čudno. Oblaci su dirali more, tamo daleko ispred nas, a bijesna kiša se probijala između dotrajalih dasaka starog molića, raspršujući se po nama. I dalje smo se držali za ruke. Bili smo pokisli do kože i bilo je hladno.

- Jesi li dobro? - upita me i tek tada popusti stisak.

Hvatao sam zrak, a srce mi je lupalo kao ludo.

- Jesam, valjda. A ti?

Samo je kimnula glavom, najprije gledajući u mene, a zatim pogledavši u pravcu iz kojega smo upravo stigli.

- Pobjegli smo im - reče.

- Da - potvrdih. 

Iznenada, osjetih kako me preplavljuje spokoj. Tišina i mir. Bio sam sa Valentinom, sam, na kraju svijeta. Nije mi trebalo ništa više. Sjeli smo na vlažan pjesak i skutrili se jedno uz drugo. Osjetih kako i ona diše posve mirno.

- Prehladit ćemo se – reče nakon nekog vremena, gledajući negdje daleko u pučinu.

- Nećemo, nije tako hladno.

- Meni je, malo.

- Hm. Nemamo nikakvu deku.

- Ne treba nam deka. Moramo samo skinuti mokru odjeću, inače ćemo dobiti upalu pluća.

Pogledao sam je, skriveno, ispod oka. Nije čekala moju reakciju. Ispustila mi je ruku i stala otkopčavati dugmad svoje košulje. Naglo sam okrenuo glavu u suprotnu stranu, gotovo šokiran ležernošću njezinih pokreta, nehajnošću kojom je otkopčala prvo dugme i drugo, odmah nakon toga, kao da je to radila već sto puta, pred nekim. Možda i jest, pomislim, pred Adamom, ali se natjerah ne razmišljati dalje o tome. Srce mi je htjelo iskočiti, a hlače mi odjednom postanu pretijesne za ono što se u njima događalo. Po šuštanju odjeće, zaključih kako je već skinula košulju, tamo, iza mojih leđa. Nosila je, dobro sam to upamtio, kratku suknjicu i narandžaste tenisice iz Trsta. Nije nosila čarape, a za grudnjak nisam bio siguran. Nisam se usudio pogledati. 

- Ti se nećeš skinuti? - upita, nevino, skoro dječje. - Prehladit ćeš se.

Neću, pomislio sam, naravno da se neću skinuti, jer kad bih se skinuo, onda bi ti vidjela koliko prišteva imam po leđima.

- Ne treba. Bit ću ok - i dalje sam uporno gledao u suprotnu stranu.- Sad će se to osušiti.

- Onda dobro, ako tako hoćeš - odgovori. - Ali onda ćeš ti biti kriv ako se ja smrznem od hladnoće.

Nešto je eksplodiralo. Nešto se pomaklo, duboko u meni, zadržavano godinama, zatomljavano i izbjegavano, dugo, dugo. Četrnaest godina dugo. Okrenuh se prema njoj. Bila je posve gola. Sklupčala je koljena ispod brade, obujmila ih rukama i gledala me kao da se ispričava, dok joj se kosa rasula po licu. Takozvani pseći pogled.

- Jesi li stvarno mislio ono što si rekao u hodniku?

- Koje? 

- Ono. Da me voliš?

- Da.

Pružila je ruke prema meni i nasmijala se, ohrabrujuće, a ja je nisam odbio. Srce mi više nije lupalo, jer se više nije niti nalazilo na svojemu mjestu. Odletjelo je negdje daleko, visoko, u beskraj, još dalje i još više. Pomogla mi je skinuti majicu i otkopčati hlače. Niti jednom riječju nije se osvrnula na ono što ju je ispod hlača dočekalo, kao niti na moje poderane gaće.

- Bit ćeš nježan, jel' da? - upita, molećivo. - Ovo mi je prvi puta.

- Prvi? - ostadoh začuđen. 

- Da - prizna skrušeno.

- A Adam?

Samo se zavjerenički nasmješila i odmahnula glavom.

- Ne.

- A ja sam mislio da vi...

- Da, znam. Svi su mislili. I nije me bilo briga. Ali ja nisam htjela.

Nije bio niti trenutak, niti me trebalo zanimati. Svejedno, prije bih pojeo vlastitu tenisicu, nego da je ne pitam.

- A zašto?

- Nikad mi se nije učinilo da me stvarno voli. I nemoj me dalje pitati sada, u redu?

- Neću, ne brini - nasmješih se, ukočeno, zbunjen, nemajući pravu ideju što bih sada trebao učiniti, kojim redosljedom i kako. - I meni je prvi puta.

Nisam osjećao potrebu lagati.

- Onda ćemo se nekako već morati snaći, ha? - upita i poljubi me, ne čekajući odgovor.

- Valjda - odgovorih joj, ipak.

I snašli smo se, nekako. Nježno, polako i obazrivo. Lijepo.

Najzad, ona više nije bila djevojčica, niti sam ja više bio dječak.

Imali smo četrnaest godina.