19. UTAPLJANJE

Kiša je padala još dugo i uporno, a Valentina se sklupčala u mojemu naručju i zaspala, mirna i gola. Nisam se usudio pomaknuti, bojeći se da je ne probudim. Također, bojao sam se da će se to dogoditi i meni, da ću se probuditi i nekako shvatiti kako je sve to bio samo san i da će netko uskoro doći, oduzeti mi je i reći: Malo si se zabavljao, a sad je dosta, vraćamo se u stvarni svijet! Drhtao sam na svaki njezin pomak, ne od hladnoće, već od straha da se ne pretvori u prašinu i ostavi me samoga, ponovno. Nisam to htio dopustiti. Smatrao sam kako sam je zaslužio i bio sam se spreman boriti sa bilo kime tko bi mi to pravo pokušao oduzeti, do smrti, ako treba. 

Kiša je polako posustajala i, konačno, stala. Crveni oblaci su otvorili nebo i propustili zlatne zrake zalazećeg Sunca da nas obasjaju, barem na trenutak prije nego li će se spustiti u more, tamo daleko, naprijed, na horizontu. Meškoljila se neko vrijeme, zatim je otvorila oči.

- Tu si – prozbori.

- Jesam – nasmješih joj se.

- Žao mi je. Tako mi je jako žao - reče, ne mičući se iz mojega zagrljaja.

Dodirnula mi je bradu prstom, a ja sam prošao rukom kroz njezinu kosu.

- A dobar dan? Ili dobra večer? Ništa? Samo žao mi je? - upitah je, sad joj prstom dodirujući vrh nosića. - Meni, vidiš, nije.

Pokušao sam se nasmijati, ali to je bilo teško, jer se nije smijala niti ona. Samo je okrenula glavu ka Suncu, koje se spuštalo prema moru.

- Uskoro će zaći - reče. - Imam tako malo vremena. Tako malo.

- Ne razumijem - zaista nisam razumio. - O čemu govoriš? 

Protrljala je oči i dlanom prešla preko lica.

- Ne razumiješ, znam - reče. - Znam da ne razumiješ.

- Hoćeš li mi, onda, objasniti?

Rekla je da hoće, ako želim znati.

Rekao sam da želim.

Podigla se, maknuvši se iz mojega zagrljaja i sjela nasuprot mene. Obujmila mi je lice rukama i zagledala mi se u oči. Zlatno Sunce je sjalo iza njezinih leđa. Još uvijek gola i predivna. Zatim je počela.

- Učinila sam nešto loše - reče. - Jako, jako loše. I za to ću biti kažnjena.

- Gluposti, Valentina! - primih je za dlanove. - To su gluposti. Nitko nas ne može kazniti zbog ovoga što smo napravili. Nitko niti ne mora saznati!

- Ššš... - ušutila me, stavljajući mi prst na usta. - Šuti, budalo, ne znaš o čemu govorim. Ne govorim o nas dvoje, ne govorim o tome.

- Ne?

- Ne.

- Nego?

Bilo joj je teško, osjetih. Pa ipak, nastavila je.

- Sjećaš se priče o Dlakavom brdu? Onome na kojemu se nalazi Vražje oko? Ono koje postoji samo u pričama i na koje se zabranjeno penjati?

Sjećao sam se. Da, rekoh.

- Čini se kao glupost, jel’ da? 

- Ne znam - odgovorih. - Zašto pitaš?

- I nama se činilo kao glupost. I zato se sve ovo događa. Zato su Zvjezdana i Josip i Adam mrtvi.

- Čekaj, čekaj, čekaj! Govoriš bedastoće i ne razumijem te. Govori razumno.

- Ne shvaćaš. Pronašli smo ga. I popeli se na njega.

Trenutak tišine. I trenutak da shvatim što je rekla.

- Na Dlakavo brdo? Tko se popeo? Ti? - upitah ubrzo.

- I Adam. I Zvjezdana. I Josip. Svo četvero, popeli smo se one noći, nakon tuluma pokraj bazena, nakon što ste  ti i Adam svirali, sjećaš se?

A ja sam svoju glavu tražio po dnu bazena.

One noći, dok sam poduzimao svoju tajnu misiju, misliš? One noći, kad sam ugledao onu avetinjsku siluetu, misliš? Sjećao sam je se, vrlo dobro, Valentina.

- Ma daj! Zezaš se! - uskliknuh. - Zar to nije samo legenda? To brdo stvarno postoji?

- Kažem ti, niti mi nismo vjerovali da postoji. A, mislili smo, ako nekakvo takvo brdo slučajno i postoji, da su te priče o vješticama i demonima samo gluposti. Zato smo i otišli, iz zezancije, tek toliko da možemo reći da smo bili na brdu gdje se takve spodobe okupljaju.

- Ali... Kako ste znali kamo trebate ići? Prema legendi, nitko ne bi trebao znati gdje se to brdo nalazi.

- Ljudi ne znaju i ne mogu ga naći bez pomoći. Ali vještice znaju. I pokazati će put svakome tko ih želi slušati.

Kroz glavu mi proleti kako mi je Marita rekla da zna gdje se brdo nalazi, kad se, te  iste večeri, dovukla u moju sobu.

- Vještice? - upitah u nevjerici. 

- Ne znam riječ koja bi ih bolje opisala. Vještice, ali ne one iz dječjih priča, ne one iz Ivice i Marice, ne, ne, ne, ono su smiješne stare babe. Ne, ove ne izgledaju tako. 

- A kako izgledaju? - progutao sam slinu, a srce mi je ponovno jače zakucalo.

- Kako god žele. Jedna od njih je bila i tamo, sa nama, one večeri, pored bazena. Isplazila je iz brda i uvukla se među nas, tražeći budale koje će namamiti k sebi. Ona čudna crna djevojka.

Zadržao sam dah. I jedva ispustio ime.

- Marita?

- Tako je rekla Adamu da se zove. Ja je nisam tamo zapazila, ali nam je Adam ispričao kako mu je ona još prije večere prišla, započela neku bezveznu priču i rekla mu za Dlakavo brdo i kako se do njega dolazi. Mislio je da je to neka cura iz našeg razreda, da mu se upucava ili da ga pokušava uplašiti. Ali kako sam mu ja, još davno prije, ispričala onu legendu koju je nama u razredu ispričao Špija, činilo mu se zabavno otići usred noći na brdo na kojemu se, navodno, skupljaju vještice i demoni. Zvjezdana ju je također vidjela kod bazena, ali nije na nju obraćala pažnju. Mislila je da ide u Adamov razred.

Da, tako sam i ja pomislio, htjedoh reći, ali prešutih. Svi su mislili kako Marita ide u suprotan razred. Valentina je nastavila.

- Kad smo, na kraju, shvatili kako ona ne ide niti u naš, niti u njihov razred i upitali se otkuda je zapravo došla, već je bilo kasno. Već smo se nalazili na Dlakavom brdu. 

- I?

- Tada se nešto dogodilo, nešto jako čudno. To brdo najprije izgleda kao najobičnije brdo i ni po čemu ne možeš biti siguran da se nalaziš baš na njemu. Niti je visoko, niti strašno. A onda, kako se penješ prema vrhu, počinješ oko sebe primjećivati spaljena stabla, koja do maločas uopće nisu bila tamo. Najprije se pojavljuju rijetko, tu i tamo koje deblo, zatim sve češće. Uskoro, kad dospiješ negdje do polovice uspona, ne postoji ništa, osim spaljenih stabala. Niti more više ne čuješ, mada ga vidiš ispred sebe, niti vjetar, mada vidiš kako ti ulazi u kosu. Malo zatim, ne čuješ više ništa. Niti svoje korake, niti riječi. Pokreti postaju sporiji i čini ti se da treba proći više od deset minuta dok uspiješ napraviti jedan korak. Nisam više imala snage za penjanje, ali mi se učinilo da me nešto vuče, gore, prema vrhu, pa sam nastavila. Tada me Adam uhvatio za ruku. Vidjela sam da nešto viče, ali ga nisam čula. Povukao me za sobom, nizbrdo. Ne mogu reći koliko je to trajalo. Zvjezdana i Josip su trčali za nama, sporo, kao i mi.

- Pa ok... Došli ste samo do pola, pa ste se vratili - rekoh, što bezbrižnije sam mogao. - Ništa strašno. Niste došli do vrha i do ovoga...

- Vražjeg oka.

- Da, toga. Niste ništa napravili. Legenda kaže da nastradaju samo oni koji uđu u Vražje oko.

- Mislim da smo prešli jasno označenu granicu iza koje nema povratka i da ćemo biti kažnjeni, kao da smo i ušli unutra.

- Jasno označenu granicu? Koju? 

- Onaj dio bez zvuka. Usporen. Tamo gdje je sve spaljeno, tamo nismo smjeli ići. Nismo smjeli. Sad je gotovo. 

- Ma smiri se. Biti će sve u redu.

Kao da me nije čula, nastavila je.

- Adam i ja smo trčali što smo brže mogli, nakon što su nam se, malo kasnije, pokreti vratili u normalu. I Zvijezda i Josip su bili sa nama. Kad smo dovoljno odmakli od brda, osjetili smo se sigurni, uvjerili smo se da nam se sve to pričinilo i da smo sve umislili, jer nije moguće da se vrijeme uspori, niti da ne čuješ zvukove oko sebe. Čak smo se i smijali sami sebi, svo četvero, dok smo se vraćali prema hotelu. Rugali smo se međusobno, da smo se bezveze uplašili i da smo prave kukavice i da bi slijedeći put morali otići do samoga vrha. Onda su došli čudni oblaci. Izgledalo je kao da su od tinte.

Njih sam i ja vidio.

- Počelo je pljuštati. Sakrili smo se pod neko drvo, ali nije izgledalo kao da će uskoro prestati, pa smo se Adam i ja odlučili vratiti u hotel, bez obzira na pljusak. Josipu se nije više dalo hodati po kiši, pa su njih dvoje ostali pod drvetom.

Zastala je, a oči joj se zamute.

- Mislim da su ih tamo ujutro i našli. Zagrljene i mrtve - udahne i zapilji se negdje u daljinu. - Onda su one crne siluete došle u hotel i uzele Adama. Tako će uzeti i mene, kad padne noć, osjećam to. Znam to. Spalit će me, kao i njega. 

Sunce je doticalo more.

- Imam tako malo vremena. Tako malo - ponovno me pogleda, plačljivim očima. - Ne ljutiš se? Što sam te iskoristila? Neću preživjeti noć, a tako sam htjela sa nekime biti, vidjeti kako je to. Ne ljutiš se?

- Čekaj da mi se sve slegne. I da malo razmislim.

Ne, Valentina, baš se ljutim. Ljutim se što me je djevojka u koju sam zaljubljen do smrti zamolila da joj budem prvi dečko sa kojime će spavati, pa makar to bilo iz očaja. Stvarno se moram ljutiti. Gluposti, pomislih. U trenutku, osjetih se velik, veći, najveći od svih. Provukoh ruku kroz njezinu kosu. Narandžastu, najnarandžastiju.

- Ma ovaj, ok je, u redu je. Ne brini se - rekoh joj. - Tu smo, ti si tu, oluja je prestala, uskoro će doći milicija, obavit će sve što treba i najkasnije sutra idemo kući i sve će biti u najboljem mogućem redu. Vjeruj mi. Bit ću cijelo vrijeme uz tebe i neću dopustiti da ti se bilo što dogodi. Čuvat ću te, kunem se.

- Ne razumiješ, zar ne? I dalje ne razumiješ?

- Ne znam. Što?

- Nikad neću otići s otoka.

- Molim?

- Neće mi dopustiti.

- Tko?

- Onaj koji je u brdu.

- Hmm. A tko je to? - upitah, ali nije odgovorila.

Stara, ruševna klet, stajala je usred uredno obrađenog vinograda, tako je bilo otkad pamtim za sebe. Jasno sam je vidio. Onaj koji je unutra stanovao, sigurno se  sada grohotom smijao.

Ne znaš, mladiću? Pa ti bi barem to trebao znati!

- Uhvatit će me, noćas - nastavi. - Bolje ti je da me ostaviš, inače će uzeti i tebe. Vidiš da uokolo nema nikoga tko bi nam mogao pomoći. 

Tek sam tada postao svjestan te činjenice. Jurili smo praznim hotelom, projurili kroz prazno predvorje i prošli pored prazne recepcije. Zatim smo dobrih deset minuta trčali kroz naselje, pored kuća i cijelo to vrijeme nisam zapazio niti tračak života. Istina, pljuštala je kiša, bjesnila je oluja i od većine bi se i očekivalo da budu u svojim domovima, u zaklonu, ali nijedna od tih kuća nije izgledala naseljeno, kao da su svi nestali. Do maloprije mi je to odgovaralo. Sada mi se činilo kako bi bilo dobro da ne bude tako. 

Jedno blesavo pitanje mi padne na pamet.

- A ovaj - nisam znao kako bih ga sročio, niti hoću li ga biti u stanju izgovoriti, koliko mi se blesavim učinilo. - A možda mi ovo samo sanjamo?

Pogledala me i podigla obrve. Ništa nije rekla.

- Dobro, ok, hoću reći, možda ne sanjamo, ali možda smo nešto loše pojeli ili su nam u hotelu stavili neku drogu u jelo, pa nam se sad sve to pričinjava. Možda je sve ovo samo halucinacija. Pa ljudi ne mogu samo tako nestati! Vidjela si da smo bili sami u hotelu! Niti ovdje nema nikoga i čini se kao da nikada niti nije bilo. Što misliš? Haluciniramo li? Ha? Misliš? Možda? To bi bilo dobro, zar ne?

Udahnuo sam zrak i upitah je ozbiljno.

- Jesi li ti uzela neku drogu? Ja nisam. Nisam čak niti pio. A ti?

Pogled joj se promjeni. U prijekoran.

- A da odemo do ambulante i vidimo kako se drži razrednica Čajčić ili da potražimo gdje je hladnjak u koji su spremili Zvjezdanin i Josipov leš, pa da se onda zapitaš je li sve ovo stvarno ili ne!? Ili da negdje pronađemo Adama?! Možda uspijemo vidjeti kako ga spaljuju! Možda će ti onda sve djelovati malo stvarnije, ha? Hoćemo to napraviti!? Mogli bi malo, ha?

Bila je ljuta.

- Dobro, dobro, smiri se. Oprosti, ispričavam se, nisam tako mislio. Naravno da je sve ovo stvarno. Oprosti.

- Zar ne vidiš da je sve oko nas postavljeno tako da nam nitko ne može pomoći? Tako je otkad su noćas došli po Adama! Od tada sam sama, bježim i skrivam se od njih. Pravo je čudo da sam i na tebe naišla u onom hodniku. 

Zastane malo.

- Da se nisi, kojim slučajem i ti penjao po tom brdu?

Pogledah je začuđeno.

- Ja? Ja ne znam niti gdje se nalazi.

Marita mi ga je htjela pokazati, prisjetih se, ali ne izgovorih to. Možda bih trebao zahvaliti Špiji što je uletio u sobu, kad ga slijedeći put vidim, ako ga vidim.

Valentina nije ništa više rekla, samo me gledala dugo, netremice i nisam znao kamo da pobjegnem od tog pogleda, pa sam ustao i popipao odjeću koju smo objesili na jednu od potpornih dasaka drvenog molića. Nisam se penjao po brdu, niti sam učinio bilo što čime bih uznemirio one koji bi tamo mogli obitavati. Nisam uznemiravao niti blijedog Vraga, dok je stanovao u kleti pored vikendice mojih roditelja. Osim, možda, jednom. Ali to je bilo u staroj drvenoj kleti, davno prije. I trebalo je to već zaboraviti. Nisam učinio ništa loše. Nisam htio da me tako gleda.

- Stvari su nam još uvijek mokre - rekoh. - Nikad se neće osušiti.

- Više nije niti važno. Voda je hladna - odgovorila je.

Ponovno se okrenuh prema njoj. Stajala je do koljena u moru. Sunce je već uranjalo u njega.

- Valentina, jesi luda? Što ti je? Smrznut ćeš se, iziđi van!

- Znam - kratko odgovori i uđe dublje u more. - Dugo sam trenirala plivanje, morat ću otići jako daleko, prije nego li se utopim.

Pogledala me i nasmješila se. To nije bio smješak djeteta, djevojčice, čak niti žene, već nekoga starijeg. Puno, puno starijeg. Netko tako mlad se ne bi trebao smješiti na takav način. Učini mi se tužnom, kao da je pretrpjela veliki poraz i pomirila se sa time. 

- Neću im dopustiti da me uhvate. Radije ću se sama ubiti - reče.

Okrenula se prema valovitome moru. Koračala je sporo, svakim korakom uranjajući sve dublje. Ubrzo je zaplivala prema zalazećem Suncu.

- O čemu govoriš? Pričekaj, što ti je? - Jurnuo sam za njom, a more me zarezalo svojom hladnoćom najprije po nogama, pa po trbuhu.

Naposlijetku sam izgubio dodir sa morskim dnom i zaplivao. Bilo je hladno i gubio sam dah, a ona je prkosila valovima i već je bila nekoliko metara ispred mene. Borio sam se. Nikad nisam bio neki plivač i nemirno more mi je predstavljalo gotovo nepremostivu prepreku. Gubio sam je, svakim slijedećim zaveslajem shvaćajući uzaludnost daljnjega truda. Jer, ona je grabila neumoljivo, odlučno i snažno. Nisam je mogao pratiti.

- Valentina! Vrati se! Volim te, volim t... - povikao sam, a veliki val me cijelog prekrije.

Izronih van tek dovoljno dugo da je ugledam kako je već jako daleko od mene. Nije bilo šanse da je ulovim. A onda me ponovno prekrila pučina.

Izgubih dah, još jednom, a pred očima mi se zacrni. Potonuo sam. Izgubih svaki pojam o tome gdje se nalazim, što je gore, a što dolje i u kojem smjeru bih trebao krenuti. Nešto me vuklo u neodređenom smjeru, nisam bio siguran kojem, niti je li to dobar smjer ili me vuče dalje od površine. Lamatao sam rukama i nogama, bez imalo kisika u plućima, već u tami, vrišteći u sebi, moleći za pomoć. Pogledah u dubinu.

Polako, najprije nejasno, a onda sve jasnije i bliže, blijedo nacereno lice izroni iz mrtvila i mraka. Blijedi Vrag mahnito jurne prema meni, uhvati me za ruke i povuče prema sebi, dolje, dolje, dolje. Pokušao sam mu se oduprijeti, osloboditi i zaplivati u suprotnom smjeru, ali nisam imao snage, niti sam znao kako. Nisam bio dobar plivač.

Valentina je bila dobra plivačica.

Uhvatila me i otrgnula iz divljačkih, neprijateljskih ruku i povukla za sobom, gore. Blijedi Vrag odustane, pusti me i vrati se nazad u dubinu. Izronili smo daleko od obale. More se smirilo. 

- Idiote! - reče Valentina i ljutito udari dlanovima o površinu mora. - Hoćeš se ubiti?! Što ti je?!

Jedva sam dolazio do zraka, pa joj, niti uz najbolju volju, nisam bio sposoban odmah odgovoriti. Oči su me pekle od soli.

- Oprosti - izustih, konačno. - Htio sam ti pomoći. Nemoj se utopiti. Bit ćemo zajedno, pomoći ću ti.

Sunce je nestalo iza horizonta. Spuštala se noć. Gledala je u daljinu, pa zatim u mene.

- Idiote! - piljila je u mene ljutito, a zatim se pokušala ponovno nasmješiti, ali nije uspjela. - Znam da mi samo želiš pomoći, ali htjela sam svima olakšati stvar, a sad je sve svejedno. Stiže noć i sad će me loviti.

- Kako znaš? - upitah. - Možda neće.

- Znam. Hoće.

Drhtao sam od zime. Pokušavao sam se suzdržati, da ne vidi, ali nisam uspio.

- Znam, hladno je - reče i ona. - Mislila sam da će mi to pomoći da se brže utopim. A ti. Ti si sve upropastio.

Reče to zafrkantski, kao da maločas nije zaista mislila otplivati na otvorenu pučinu i pustiti da je svlada umor i iscrpljenost. Kao da nije upravo mislila umrijeti.

- Oprosti - ponovih, cvokočući zubima.

- Ne, hvala ti - zamahne rukama pod površinom mora, približi mi se i poljubi me u obraz. - Hvala ti. Napravio si sranje, ali svejedno ti hvala.

- Uh, nema na čemu. Pa nisam mogao dopustiti da se prva cura s kojom sam spavao odmah poslije toga samoubije. Pomislio bih da sam stvarno užasan, ha?

- Ha,ha, ha! - nasmijala se, sada iskreno i glasno. - Budalo.

- Što ćemo sada? - upitah je.

- Sada ništa. Vratit ćemo se nazad, što drugo možemo? Meni se više ne da utapljati.

- Drago mi je zbog toga.

- Meni nije, majmune. 

- Čuvat ću te, bit ćemo zajedno.

- A velika mi korist od toga! Mislim da ću više morati paziti ja na tebe. Skoro si se utopio, nesposobnjakoviću!

- Ja... Oprosti.

- Hajde, plivaj i šuti. Imamo dosta do obale.