20. DVOJICA ZAŠTITNIKA
- Zadnjih nekoliko desetaka metara me doslovno vukla za sobom, inače bih se utopio, ali nekako smo isplivali na obalu.
- I?
- Ništa. Bio sam iscrpljen i zaspao sam čim smo izišli, tamo, ispod drvenog molića. Kad sam se probudio, više je nije bilo.
- I?
- Obukao sam se i otrčao nazad do hotela. Tamo ste već bili vi i u predvorju ste razgovarali sa Špij... ovaj, sa drugom razrednikom.
Odmah sam pogledao prema Špiji. Bio je u sjeni i nisam mu vidio oči, ali sam znao da me netremice proučava. Nije reagirao na spomen svog nadimka.
Na Bužiru nije bilo milicijske stanice, pa su za potrebe ispitivanja poslužile i prostorije mjesne zajednice. Inspektor i dva milicajca su me sproveli tamo, čim sam promolio nos u hotel, zadihan i do kože mokar, u odjeći koja se nikako nije htjela osušiti. Ta je odjeća sada ležala na hrpi pored mene. Cujzek je, pretpostavljam po Špijinom nalogu, iščupao neke moje stvari iz nereda koji sam ostavio u sobi i donio ih u prostorije mjesne zajednice, tako da sam se presvukao i konačno bio suh.
Ispitivanje je bilo dugo, a jedino svjetlo u skučenoj prostoriji bila je stolna svjetiljka uperena u moju facu. Špija je najprije negodovao zbog takvog načina ispitivanja, ali nakon što ga je inspektor pozvao na stranu i nakon što su nešto tiho razgovarali, Špija je sjeo i promatrao.
- U redu. Idemo ispočetka. Reci mi kako je sve počelo.
Inspektorov glas je bio miran i neumoljiv. Mada sam mu već barem sedam puta ispričao istu priču, bilo je jasno da me neće pustiti na miru, dok mu sve to ne ponovim barem još jednom. Pa onda još jednom, vjerojatno. I još jednom.
Niti jednom nisam stekao dojam da me gleda kao luđaka kojemu se poremetilo u glavi, pa trabunja o tamo nekim vješticama, blijedom Vragu i sablasnim avetima koje se pojavljuju u oblacima i tami hotelskih hodnika. Slušao je, postavljajući potpitanja. Nije ništa komentirao.
Špija je inzistirao biti prisutan. Rekao je kako maloljetnik, to jest ja, pri ispitivanju mora imati skrbnika uz sebe. Znao je što govori, valjda, pa njegov kolega nije pravio nikakve probleme oko toga. Nisam se bunio, a i da jesam, ne bi mi mnogo pomoglo. Zapravo sam htio da svi čuju što se dogodilo, da svi saznaju sve. Ne zato da bih se pohvalio time što sam spavao sa Valentinom, ne. Htio sam da mi netko ukaže na nelogičnosti u toj mojoj priči, da mi kaže gdje sam nešto, ili sve, pogrešno shvatio, gdje se moje iskustvo kosi sa onime što se zaista dogodilo. Htio sam da mi netko, bilo tko, dokaže kako se stvari nisu odvijale onako kako se to meni učinilo. Mislio sam da će Špija imati što za reći, objasniti mi gdje su nestali svi oni koji su trebali biti u hotelu dok smo Valentina i ja bježali pred sablastima. Nadao sam se da će mi milicijski inspektor reći gdje su nestali ljudi iz kuća pored kojih smo trčali, prije nego li smo došli do drvenog molića na plaži. Ali nitko o tome nije rekao niti riječ. Špija je i dalje šutio, a inspektor je postavljao pitanja.
- Jesi li, u to doba, znao da je Adam pronađen mrtav?
- Nisam. Valentina je rekla da su ga spalili, ili da će ga tek spaliti, ne sjećam se više, ali nisam mogao znati je li to istina ili ne.
- A kako je znala da će ga netko spaliti? - inspektor je postavljao ista pitanja, prekidajući moj iskaz uvijek na istim mjestima.
- Ne znam - a ja sam davao uvijek iste ogovore. - Možda su joj rekli.
- Tko?
- Oni sa brda.
Stanka. Kao i prošlih sedam puta.
- Koji su to oni? Sa kojeg brda?
- Ne znam, sa Dlakavog brda. Vještice, ali ne one kao iz bajke o Ivici i Marici. Neke druge.
- Kad su joj to rekli?
- Ne znam, kažem vam. Možda i nisu.
- Kad si je posljednji puta vidio?
- Kad smo se vratili na obalu, dok sam padao u san od iscrpljenosti. Sjedila je pored mene i oblačila se. Kad sam se probudio, više je nije bilo tamo.
- Kažeš da je bila obučena.
- Ne. Rekao sam da se oblačila. Onda sam zaspao.
- Je li ti rekla nešto posebno? Nešto što ti se činilo čudnim? Ili važnim?
- Ne, nije mi ništa rekla, rekao sam vam već. Ništa posebnoga.
- A nešto obično? - ovo pitanje je bilo novo.
- Molim?
- Je li ti rekla nešto obično? Nešto svakodnevno? Bilo što?
- Ne znam. Ne sjećam se. Mislim da nije.
Stanka, ponovno.
- I to je bio posljednji put da si ju vidio?
- Da.
- Sviđala ti se? - i ovo je pitanje bilo novo.
- Da, naravno - rekoh, oklijevajući, te pogledam prema Špiji.
Nisam vidio njegove oči. Čekao sam trenutak, nadajući se da će se tmina oko njegova lica razbistriti i da ću ga moći ugledati. Da će kimnuti glavom ili mi dati bilo kakav drugi umirujući znak. Da će mi dati do znanja kako je sve u redu. Nije se dogodilo ništa od toga.
Zato se inspektor sagnuo i unio mi se u lice.
- Ako si je volio, zašto si je onda ubio? - ošinuo me pitanjem.
I to je pitanje bilo novo, postavio ga je prvi puta.
Ubio? Valentinu?
Zar je Valentina mrtva?
- Molim? Ja nisam...
Špija je naglo ustao sa stolice i prišao stolu, a lice mu je uletjelo u snop svjetla malene lampe koja je bila uperena ravno meni u facu. Gledao je inspektora ravno u oči.
- Nismo se tako dogovorili, kolega - reče mirno, ali odlučno. - Pristao sam da ga ispitate, ali samo ako ćete se držati golih činjenica. Mali je u šoku i ne treba mu ničije iživljavanje. Pretpostavio sam da bi vaše ispitivanje moglo ovako izgledati, zato sam i inzistirao da ostanem do kraja. Upravo ste prekršili naš dogovor i ovaj razgovor je gotov.
Zar je Valentina mrtva?
- U redu, ako tako želite. Bez naloga ga ne mogu predugo zadržavati - odgovori inspektor, odmaknuvši se od mene i uspravivši se. - No, ne brinite, dobit ćemo i to. Samo mi nemojte bježati sa otoka, trebat ćemo vas ponovno. To jest maloga.
Špija je pratio njegove pokrete, te se i on uspravio. I dalje mu je netremice piljio u oči.
- Govorite gluposti, kolega! - nastavio je Špija. - U dvadeset godina kako sam radio u miliciji, a niti inače u životu, nisam sreo četrnaestogodišnjaka koji bi bio u stanju napraviti ono što je napravljeno maloj Valentini. Ono bi i rijetko koji odrastao čovjek bio u stanju i vi to vrlo dobro znate. Pucate u prazno.
- Ja govorim gluposti? Ja nisam taj koji spominje vještice i vragove! Mali nešto skriva! Četiri mrtva djeteta u roku dvadeset četiri sata, a on ima veze sa svakim od njih!
Četiri djeteta. Zvjezdana, Josip. Adam.
Valentina.
Mislio sam da ću eksplodirati.
- On ima veze sa svima njima otprilike isto onoliko koliko i svi ostali učenici, u oba razreda. Hoćete li i svakoga od njih tako ispitivati?! A to, što su mu se pričinjavale razne stvari, ne znači da ju je ubio. Ili bilo koga od njih! To su notorne idiotarije!
- A što mislite zašto su mu se pričinjavale te gluposti? Pa jeo je drogu!
- Čak da je i to istina, niti to nema veze sa bilo čime. Usredotočite se na činjenice, kolega. Ili se ostavite ćorava posla! - reče Špija odriješito i stavi mi ruku na rame. - Mi idemo. Za nešto više od tri sata odlazimo sa otoka. Ako ćete još koji puta htjeti razgovarati sa malim, podignite nalog i potražite ga kod kuće. Vjerujem da će tada razgovoru biti prisutan i dječakov odvjetnik. Odlazimo.
- Ne idete vi nikamo!- razgoropadio se inspektor i jurnuo prema Špiji. - Hoćete li da i vas uhapsim?
Špija je zastao.
- Prijetite mi? - upita inspektora hladnokrvno, a ovaj se zaustavi usred pokreta.
Sad su stajali jedan naspram drugoga. U svakoj drugoj situaciji, ta bi me scana podsjetila na stare westerne i dvoboje revolveraša. Sada sam razmišljao samo o Valentini.
Mrtva je?
- Prijetim - reče inspektor.
- Nemojte - odgovori Špija.
Bilo je vrlo opasno to što je Špija izvodio, znao sam, na taj način se suprostaviti milicijskom inspektoru koji je, u vlastitim očima, predstavljao ne samo narodnu vlast i državu nego i cjelokupni poredak mira, reda i ravnoteže u svemiru, ali Špija je bio nepokolebljiv. Gledali su se dugo.
Očekivao sam da će inspektor odmah staviti Špiji lisice na ruke.
Nije.
Pomislh da mu je Špija već ranije, moguće je, pokazao svoju tajnu, crvenu knjižicu. Špija je uvijek djelovao iz sjene i sigurno je imao dobar razlog za to. Tko zna, pomislih, možda on uopće niti nije prestao biti milicijski inspektor, možda je samo u prekomandi, pa već dugi niz godina glumi učitelja u osnovnoj školi, iz tko zna kojih razloga. Nisam sada mogao o tome razmišljati.
Valentina je mrtva.
O. Moj. Bože.
Špija se tada okrene prema meni.
- Molim te, iziđi van i pričekaj me ispred - reče prijateljski, sigurnim glasom, tonom koji nije dopuštao bilo kakvo suprostavljanje, niti zapitkivanje. - Odmah ću ja.
Pogledao sam inspektora. Bio je napet i živčan, ali niti jednim pokretom, niti gestom nije pokazao da me neće pustiti van. Poslušao sam Špiju, prošao pored inspektora i izišao. Pred mjesnom zajednicom su stajala četiri milicajca, a Cujzek je stajao malo dalje od njih, naslonjen na drvo. Odmah je dotrčao.
- Hej, živ si!
Jesam, Cujzek, ali.
Valentina. Je. Mrtva.
- Jesi li dobro? - upita.
- Nisam - odgovorih.
Nisam bio dobro. Bio sam očajan, jadan, malen i usamljen. Beznadan. Trebao mi je prijatelj.
- Dođi - rekoh mu. - Dogodile su se užasne stvari.
Pogledao me zbunjeno - kao: kao da ja (on) to ne znam. Odmakao sam se od milicajaca i povukao ga za sobom, nisam htio da nas bilo tko čuje. Sjeli smo pod staro drvo, malo dalje od ulaza u zgradu mjesne zajednice.
Cujzek još nije znao što se dogodilo s Valentinom, nitko nije znao. Tako su mi rekli Špija i inspektor, prije nego li sam izišao, upozoravajući me da o tome šutim, zbog interesa istrage. Nitko još nije znao niti da je Adam nestao, rekli su. Ako je netko i primjetio da ih nema, vjerojatno misle kako su negdje zajedno i neka tako i ostane, do daljnjega, napomenuli su. Primjetio sam nemoć u njihovim očima dok su mi to objašnjavali, kao da su se našli pred velikim, ogromnim zidom, kojega nisu znali zaobići, niti su imali snage preskočiti ga. Kimnuo sam glavom, tada, obećavši da nikome ništa neću reći. Ali morao sam. Bilo je to preteško breme da bih ga nosio sam. I počeo sam priču, od početka, od razgovora između Valentine i Zvjezdane u muzeju, kojega sam prisluškivao skriven u kamionu, do prošle noći i Valentine.
Moje Valentine.
Koja je sada mrtva.
Nadao sam se da će mi Cujzek pomoći. Kad sam završio priču, ostao je bez daha. Samo je blijedo gledao u pod.
Špija je još uvijek bio unutra, sa inspektorom.
- Jesi li dobro? - upitao sam Cujzeka.
- Nisam - odgovorio je.
Potapšao sam ga po ramenu.
- Bit će sve ok - rekoh mu, mada nisam u to vjerovao.
Četvero klinaca je bilo mrtvo. Nikada više ništa neće biti u redu. Kako bi i moglo? Nije postojao način da se to ispravi.
- Misliš da će oni biti u redu? - upitah ga, nakon šutnje.
- Oni?
- Njih četvero.
- Moraju. Sasvim sam siguran u to - reče.
Svatko ima pravo vjerovati u što god želi, često su mi govorili roditelji i svatko se sa životom i smrću suočava i bori na svoj način. Cujzek je odabrao vjerovati u više biće, u Boga koji kontrolira svaki naš pokret i koji će svakome od nas podariti bolji život, jednom kad umremo, ako se ponašamo prema njegovim pravilima. Ovo što ostavljamo iza sebe, samo je jedan mali dio naše ličnosti, govorio mi je, često. Ono što je u nama bitno, ne nestaje ovozemaljskom smrću, tvrdio je, nego nastavlja živjeti, na nekom drugom mjestu. Zbog njih četvero, zbog Adama i Zvjezdane i zbog Josipa, a zbog Valentine pogotovo, htio sam vjerovati kako je Cujzek u pravu.
Posegao je u džep.
- Uzmi - reče i stavi mi nešto u ruku.
Križ na privjesku punom malih kuglica.
- Što je to? - upitah.
- Krunica - objasni. - Zaštitit će te od zla. Pa i od vještica, ako želiš.
Zbunjeno sam kimnuo glavom i strpao je u džep.
- Znači, vjeruješ mi? Vjeruješ da mi se sve to nije pričinjavalo?
- Vjerujem da postoji raj i uskrsnuće, naravno. - reče. - A to znači da sasvim sigurno mora postojati i druga strana, loša, užasna, trula i zla. Sotonina.
Pogleda me.
- Da, vjerujem da si zaista vidio to što si mi ispričao. Sotona je lukav i koristi se podlim varkama da bi dobio ono što želi i tko zna što je sve u stanju napraviti da bi bilo po njegovom. Možda je zaista postavio stvari tako da ti i Valentina mislite da ste sami na svijetu. Možda su se stvari baš ovako i trebale odigrati. To ne možemo znati. Jedino što možemo, jest biti sigurni u sebe i u ono u što već vjerujemo.
Zašutio je.
- A gdje si ti bio kad sam sa Valentinom bježao iz hotela? - upitao sam.
- U sobi, valjda. Cijelo sam vrijeme bio u sobi, sve dok me Špija nije jutros probudio i rekao da ti spakiram i donesem suhu odjeću.
- I tebi je sve izgledalo normalno? Mislim, kao da se ništa posebno ne događa?
- Da, sve je bilo najnormalnije. Jedino mi je bilo čudno što nisi došao spavati, ali sam mislio da si otišao u neku drugu sobu, pa se nisam uzrujavao.
- Nisi čuo kako smo Valentina i ja vrištali po hodnicima?
- Nisam.
Pognuo sam glavu, shrvan teškim mislima.
- Pa dobro, zašto se onda baš meni sve to događa?
- Ne znam.
- Što sam napravio? - bio sam jadan, uvjeren da su se sve sile zla urotile baš protiv mene. - Zašto se baš meni sve ovo događa?
Priznajem, bio sam sebičan. Jer, zapravo se meni i nije dogodilo ništa. Jedino što sam vidio nerazjašnjene sjene, čudne siluete, koje su mogle biti bilo što. Nisam umro, nisam spaljen, možda sam se zamalo utopio, ali mi zaista nitko ništa nije učinio nažao. Svejedno, osjećao sam neodoljivu potrebu za bijegom, daleko od ovoga otoka i od svih, što dalje, tamo gdje me nitko neće pronaći. Osjećao sam se baš jadno i nezaštićeno. Da me Cujzek nije gledao u oči, sigurno bih zaplakao.
- Ne znam što si napravio. Možda nisi ništa. Vjerojatno nisi napravio ništa - reče on. - Ali budi siguran da će dragi Bog biti uz tebe, što god se dogodilo.
- To sam i ja rekao Valentini. Da ću biti uz nju i da ću je čuvati.
- Nemoj sad sebi predbacivati. Nisi ti kriv ni za što.
Nekako nisam bio u stanju povjerovati u te Cujzekove riječi. Uzdahnuo sam, a Špija je konačno izišao iz mjesne zajednice. Milicajci se trznuše i krenuše prema njemu, ali inspektor promoli nos kroz vrata i zaustavi ih.
- U redu je - reče im. - Oni mogu otići, obojica.
- U redu je - reče i Špija meni. - Možemo otići.
Nasmješio mi se. Bio je to ohrabrujući osmjeh, onaj kojega sam očekivao unutra, dok me inspektor roštiljao pitanjima, onaj koji mi je davao do znanja da će sve biti u redu i da se ničega ne trebam bojati.
- Vratimo se u hotel - nastavi Špija. -Idemo kući.
- Sve ste sredili? - upitah.
- Sve što se dalo - odgovori. - Sad se trebamo spakirati, otići po razrednicu Čajčić i polako krenuti kući.
- A Zvjezdana i onaj njezin? - upita Cujzek.
Špija ga pogleda. Cujzek nije spomenuo niti Adama, niti Valentinu, baš kao što sam ga i zamolio da ih ne spominje.
- Josip, misliš? - odgovori Špija pitanjem, pa nastavi. - Taj nesretan događaj ćemo ostaviti inspektorima da ga rješavaju. Ja moram vas otpraviti kući. Sad je samo to važno.
- A Zvjezdini roditelji? Jeste li im javili? - nastavi Cujzek.
- Javljeno im je. Na putu su ovamo, kao i Josipovi.
- Uh, tako znači? - odmahne Cujzek glavom, gledajući skrušeno u pod. - Onda neka ih sve zajedno čuva dragi Bog.
Neočekivano, Špija nije regairao na Cujzekovu izjavu, što je značilo da je situacija i više nego ozbiljna, inače ne bi propustio priliku. Samo je prošaptao nešto, a ja nisam bio siguran jesam li ga dobro čuo.
- Mislim da će to svima nama biti potrebno - mislim da je rekao.
Najviše od svega sam htio pitati, saznati, što se to dogodilo s Valentinom, što joj je to napravljeno tako strašno da bi to čak i odrastao čovjek jedva bio u stanju učiniti, ali pošto sam Špiji obećao da ću o tome šutjeti i nikome neću ništa reći, pred Cujzekom ga nisam ništa pitao. Zanimalo me kako će razredu objasniti što se dogodilo, kako će im saopćiti još jednu užasnu vijest i hoće li je saopćiti uopće, ili će izmisliti neku drugu, ublaženu varijantu. Bilo kako bilo, slutio sam kako neću biti prisutan dok će se to događati.
Znao sam, imat ću drugog posla.
Više nismo mnogo govorili. Hodali smo, sva trojica, kroz maleno mjesto, prema hotelu, usporedno, jedan do drugoga, gotovo u potpunoj tišini. Ja u sredini, između njih. Špija mi je pokroviteljski stavio ruku na rame i na tome sam mu bio zahvalan. I Cujzek je učinio isto, trenutak kasnije, prekasno shvativši da je samo ponovio Špijinu gestu, dotakavši Špijinu ruku, ali nije maknuo svoju. Pogledao sam jednog, nasmijao mi se. Pogledao sam drugog. I drugi je učinio isto.
Koračajući između njih učini mi se, u tom neuhvatljivom trenutku, da sam nedodirljiv i da mi nitko ništa ne može. Njih dvojica su mi, svaki na svoj način, ulili neku novu, dotad nepostojeću snagu i točno sam znao što moram učiniti. Naravno, bio sam svjestan kako mi nijedan od njih u tome ne može pomoći, niti sam ih namjeravao uplitati u ono što sam odlučio napraviti jer, to sam morao obaviti sam. Svejedno, bilo je dobro znati da su uz mene. Nastavih koračati, odlučan. Podignuh glavu i pogledah nebo. Bilo je rano prijepodne i Sunce se tek uspinjalo.
Valentina je rekla kako joj oni sa brda neće dopustiti da napusti otok i bila je u pravu. Inspektor me osam puta pitao je li Valentina tada, ispod drvenog molića, rekla još štogod, je li rekla nešto posebno, nešto što mi se moglo učiniti važnim ili čudnim i osam puta sam mu odgovorio da nije. Niti jednom nije shvatio da lažem.
Nakon povratka u hotel, pričekao sam da me svi ostave na miru i zatim sam se ponovno iskrao napolje, pazeći da me nitko ne vidi.
Tamo, ispod drvenog molića, Valentina mi je objasnila kako se dolazi do Dlakavog brda.
Krenuo sam prema njemu.