21. TOČNO U PODNE

Bilo je podne i Sunce se nalazilo točno iznad moje glave. Sjeo sam na kamen usred pustoši koja je, uglavnom, vladala tim dijelom otoka i pokušavao izvaditi trn neke žilave biljke, koji mi se upravo zabio u nogu. 

Znao sam da otprilike u tome trenutku Špija prebrojava učenike prije ukrcavanja u autobuse i samog polaska. Naravno, primjetit će da me nema. Naravno, pokušat će me pronaći. Cujzek će mu reći kako nema pojma gdje sam, što će biti i istina. Ocjenih kako je dobro što mu se nisam javio prije nego li sam otišao. Mogao bi on čuvati tajnu i ne bi niti riječ prozborio, znao sam, ali sam također znao da to ne bi bilo pošteno od mene. Da sam ga obavijestio o svojim namjerama, Cujzek bi bio prisiljen sa mnom dijeliti barem dio odgovornosti za ono što će se dogoditi, makar i posredno, a time ga nisam htio opterećivati, niti sam na to imao pravo. 

Ne, ovo je bila samo moja misija.

Posprdno se nasmješih samome sebi i svojoj riješenosti da cijelu stvar riješim do polaska autobusa. Kako naivno, razmišljao sam: bio sam siguran da ću sve stići. Pronaći Dlakavo brdo, popeti se na njega, ući u Vražje oko, uništiti blijedog Vraga i tako sovetiti Valentinu. Kako naivno, kako naivno. Bio sam zaista uvjeren kako imam dovoljno vremena. Sada sam stajao na vrhu stijene, iznad kanjona u kojemu bi se trebalo nalaziti Dlakavo brdo, a čak nisam niti bio siguran jesam li na pravome mjestu. 

Autobusi će uskoro morati krenuti ako žele uhvatiti jedini trajekt toga dana koji je odlazio prema kopnu, iz luke na suprotnom kraju otoka, a Špija će svakako inzistirati da oba razreda što prije odu odavde, u to nije bilo sumnje. Hoće li on ostati i potražiti me, nisam znao, no mogao sam pretpostaviti. Osjećao sam duboku grižnju savjesti zbog toga. Osjećao sam kao da sam izigrao njegovo povjerenje. Špija se suprostavio inspektoru, zbog mene, vjerovao mi je, branio me od inspektorovih suludih optužbi, a ja sam mu se narugao u lice, baš kao što se blijedi Vrag isplazio meni. Nije mi se svidio taj osjećaj. 

Trn u nozi me usporio u provođenju zamišljenog plana, svakako, no taj incident nije mogao biti opravdanje za toliku grešku u mojemu proračunu. Pomislih kako se blijedi Vrag, vrlo lako moguće, ponovno potrudio postaviti stvari upravo onako kako će njemu odgovarati, natjeravši me da pomislim, sasvim ludo, kako ću stići napraviti sve što sam zamislio. Zamišljao sam ga kako me razmješta po otoku poput šahovske figure, sve po svojoj zamisli. 

Osjetih kako u nisam sam. Okrenuh se. Blijedi Vrag je stajao između mene i Sunca, tako da sam vidio samo njegovu siluetu. Disao je, polako, duboko. Široko. A osjećao sam i još nečije prisustvo. Još je netko sasvim sigurno bio tu, pored nas, ali koliko god se okretao nisam mogao vidjeti nikoga. Pokušao sam pogledati blijedoga Vraga u lice, ali nisam mogao, jer se uvijek nekako nalazio u smjeru Sunca, koje me zaslijepilo kad god bih ga htio pogledati u oči.

- Misliš da si lukaviji od mene? - upita blijedi Vrag, ružnim glasom za koji ponovno nisam mogao biti siguran pripada li muškarcu ili ženi.

- Ne - rekoh, drhtavim glasom. - Želim da me pustite na miru.

- Žao mi je. To ne mogu - reče i dalje žmireći prema Suncu.

- Zašto?

Bijeli Vrag otvori oči. Nisu to bile ljudske oči.

- Ti bi trebao znati zašto.

- Ali ne znam. 

- Jesi li siguran?

Zašutih. Pa nakon nekoliko trenutaka ipak ispalim pitanje.

- Je li to zbog onoga? U kleti?

- Često si se motao oko mojeg doma - reče, ne trudeći mi se odgovoriti. - Zar ne?

Često sam obilazio staru, ruševnu klet, to je bila istina.

- Ali nisam nikad ušao u vašu kuću. Samo sam jednom pogledao unutra. Ne možete mi ništa.

- Samo jednom?

- Pa dobro, više puta. Ali samo sam jednom nešto vidio. Čak niti onaj puta, kad sam bio sa tatom... -

Nije me namjeravao slušati. Shvatih kako će ovaj razgovor teći isključivo onako kako je to blijedi Vrag zamislio i nikako drukčije.

- Mogao bih te natjerati - reče, - kao što mogu natjerati bilo koga da učini bilo što, ali neću. Zabavnije je kad sam odlučiš doći. Baš me zanima što namjeravaš učiniti.

- Ubit ću vas.

- Ma da? Zašto?

- Jer ste mi uzeli Valentinu.

- Hm. Jesam li?

- Ubit ću vas.

- Pa ovdje sam. Ubij me.

- Ne mogu ovdje. To mora biti tamo, unutra.

- Tko ti je to rekao?

Šutio sam. Tako mi je rekla Valentina.

- Misliš li da znaš na koji način me možeš ubiti? 

- Saznat ću.

- Od koga, od svoje djevojke?

Odjednom, ona prisutnost koju sam osjećao, poprimi oblik. Žalostan, istrgan, slomljen, ali meni poznat i drag oblik. Upravo zato sam vrisnuo. Jer, niotkud, izroni Valentina, vrišteći bolno, ustiju punih krvi i razbijenih zuba. Njezine ruke više nisu bile čvrste i obavijale su se oko mene kao kraci oktopoda. Stiskala je čvrsto i nisam se mogao micati.

- Mislim da njoj ne bi bilo drago kad bi me ubio. Zar ne, draga? - upita i pogladi Valentinu po kosi, a zatim je poliže po obrazu.

Nije ništa rekla, samo je poslušno kimnula glavom, koja joj se njihala na gotovo gumenom vratu.

- Ovo nije Valentina - rekoh. - Ovo nije moja Valentina. Ovo je neko mljeckavo biće.

Napravio je kratak pokret prstom i krvava Valentina je ponovno nestala.

- Kako želiš, dječače. Ako me želiš ubiti, obećajem da te neću spriječavati u tvojem naumu - reče. - Ali, treba ti putokaz, zar ne, dječače? 

- Ne treba mi ništa. Valentina mi je rekla kako se dolazi do Dlakavog brda.

- Pa što? Misliš da svi do njega dolaze istim putem?

Zašutio sam. Nisam znao što odgovoriti. 

- Nisi valjda toliko naivan? Ne misliš valjda da postoji samo jedan ispravan put do moje kuće?

- Ja... Ne znam.

Reče da nije tako i da svatko pronalazi vlastiti put. Pitao je želim li ga saznati, a ja sam odgovorio da želim. 

I počeo je pričati. 

Kad je završio, nestao je. Rekao je da me čeka.

Znao sam da je to istina.

Mogao sam, dakako, i okrenuti se i odšepati nazad u hotel, stigao bih na vrijeme, jer Špija bi me čekao, čekat će još neko vrijeme, koliko god bude mogao. No blijedi Vrag je preduboko upleo prste u ono što mi je drago, da bih mu to oprostio. Ako bih sada odustao, razmislio sam, ne bih bio vrijedan živjeti bilo kakav život, a ponajmanje neki miran, sretan, ispunjen ljubalju i smijehom. Dakle, birajući između Špijinog razočarenja i života nevrijednog življenja, odabrao sam, dakako, ono prvo. Povratka, tako, nije moglo biti.

- Oprosti, Špija - rekoh tiho, shvaćajući konačno da se nikako neću stići vratiti niti do polaska autobusa.

Bilo je točno podne. Kanjon se prostirao širok, ispred mene i znao sam kamo treba krenuti. Blijedom Vragu nije bilo spasa, zaključih. Bio je osuđen na propast, onoga trenutka kad je dirnuo u Valentinu. Bio je gotov onoga trenutka kada mi je rekao gdje ga mogu naći.

Bio je gotov. 

Znao sam gdje stanuje.