22. VRAŽJE STOPE

Prva stopa mi se ukazala čim sam ušao u kanjon, baš kao što mi je blijedi Vrag i rekao da će biti. Taj je kanjon, kroz koji je nekada davno morala protjecati nekakva moćna rijeka, razdijelio otok na pola, duboko se usjekavši između dva veličanstvena planinska lanca. Negdje na njegovoj sredini, usred otoka, trebao se nalaziti uski prolaz koji će me dovesti pred samo Dlakavo brdo. No, kako je kanjon bio vijugav, zakrčen i kompliciran, rekao je blijedi Vrag, morao sam slijediti njegove stope, ako sam htio pronaći pravi put.

Dakle, prva stopa se ukazala na tlu. Prišao sam joj.

Nije bilo načina da ugledam slijedeću stopu, sve dok ne stanem na ovu, postojeću. I to je blijedi Vrag napomenuo. Pa ipak, pokušao sam. Stao sam tik do stope, ali nisam nagazio na nju. Pogledao sam lijevo, desno, ispred sebe, čak i iza sebe, ali nisam ugledao slijedeću stopu. Nakrivio sam glavu, zaškiljio na jedno, pa na drugo oko i ponovio sve te pokrete, istim redosljedom, pa zatim i obrnutim. Nisam vidio ništa.

Zatim sam stao na prvu stopu.

Slijedeća stopa mi se ukazala odmah, nedaleko od prve, točno ispred mene. Učinilo mi se čudnim kako je ranije nisam vidio, te sam se maknuo sa prve stope, udaljivši se od nje tek toliko da ne stojim na njoj. Slijedeća vražja stopa je odmah nestala. Kad sam ponovno stao na prvu stopu, istoga trena se ukazala i druga, slijedeća. Krenuo sam prema njoj i lijevom nogom stao na nju. Slijedeća, treća stopa se ukazala ispred mene, na točno istoj udaljenosti kao i druga od prve.

Nisu to bile velike stope, niti su po bilo čemu djelovale posebno. Neupućeni prolaznik, ako bi ih bio u stanju vidjeti, ih ne bi mogao razlikovati od bilo kojih drugih ljudskih, ili bolje rečeno, dječjih stopa. Jer, te su stope bile malene i potplate mojih tenisica  su ih posve prekrile kad bih nogom stao na njih. Zaista, baš kao da pratim dječje tragove.

Nakon treće, ukazala se i četvrta stopa.

Ta nije bila na istoj udaljenosti kao i prve tri, niti se nalazila u istoj ravnini. Ova je, četvrta stopa, bila barem dvostruko dalje nego što je treća stopa bila udaljena od druge. Nije se nalazila točno ispred treće, niti je bila usmjerena po istom pravcu kao prve tri stope. Ova je skretala ulijevo, prema obroncima kanjona. 

Nije bilo načina da sa treće stope u jednom koraku stupim na četvrtu. Ne. Još uvijek stojeći na trećoj stopi, razmišljao sam kako to izvesti. Skočiti ili potrčati? Jer, pretpostavio sam kako će četvrta stopa nestati istoga trena čim se odlijepim od treće. Zaključih kako bi najbolje bilo pokušati skočiti sa jedne na drugu. Lijevom nogom i dalje čvrsto na tlu, desnu sam zabacio unazad i pokušao dobiti što je moguće veći zalet. Zatim sam udahnuo i izdahnuo. Skočio sam. Četvrta stopa nije odmah nestala, već je, u trenutku kad više nisam imao doticaja sa trećom stopom, počela blijedjeti i nestala je upravo u trenutku kad sam skočio na nju. Na trenutak izgubih ravnotežu, ali je odmah povratih, ne dižući nogu sa mjesta na kojemu je, pretpostavio sam, trebala biti četvrta stopa. Nisam se usudio podignuti lijevu nogu, da ne izgubim doticaj sa stopom. Pogledah oko sebe. 

Najprije nisam bio siguran jesam li uopće doskočio na pravo mjesto, ili sam se, loveći ravnotežu, sa njega pomakao, pošto nigdje oko sebe nisam vidio slijedeći, petu stopu. Stajao sam zbunjen i pogledom šarao po kanjonu. Već sam pomislio dignuti nogu sa tla i provjeriti nalazi li se uopće četvrta stopa ispod mojih tenisica, kad, desetak metara ispred sebe, ugledah slijedeću stopu. Nalazila se u sjeni i nisam je odmah primjetio, a bila je toliko daleko da je nikakvim skokom nisam mogao doseći. Znao sam, morat ću potrčati. Ogledah se oko sebe  i zavrtih glavom. Bio sam siguran da je blijedi Vrag ovdje negdje, da me promatra iz prikrajka, dobro se zabavlja i umire od smijeha. Svejedno, pomislih, neću odustati.

Pojurio sam prema petoj stopi, koja je istoga trena počela blijedjeti. U trku sam razmišljao što bi se dogodilo da se slučajno spotaknem i padnem. Bi li peta stopa pričekala da ustanem i dojurim do nje ili bi nastavila blijedjeti istim tempom, ne obazirući se na moj pad. Slijedeću, šestu stopu ne mogu vidjeti bez da stanem na petu, a što ako peta nestane prije nego li dojurim do nje? U tom bih slučaju, zaključih, bio izgubljen. Ili bih morao ispočetka. Ne, posumnjao sam odmah u to, blijedi Vrag je rekao kako ću imati samo jednu priliku da pronađem Dlakavo brdo. 

Posljednjih nekoliko metara sam preskočio i sletio na petu stopu u posljednji tren. Bilo je to rizično, znao sam , jer je postojala velika šansa da je promašim, ali sam procjenio kako trečeći ne bih stigao na vrijeme. Kad sam uhvatio ravnotežu i ispravio se nakon skoka, pogledao sam uokolo.

Šesta stopa se odmah ukazala, na stijeni do mene i nije je bilo teško dosegnuti. Tako sam barem mislio.