23. ŠESTA STOPA

Šesta stopa je bila drukčija od svih prethodnih. Micala se i nisam je iz prve nagazio. Najprije se nalazila pri dnu stijene i vjerovao sam kako neće biti problema samo ispružiti nogu i prekriti je. Ali, ona se pomakla i promašio sam. Zbunjeno sam gledao kako se pomiče prema vrhu stijene. Shvatih kako bih je mogao izgubiti ako joj dopustim da ode previsoko, jer je stijena na kojoj se nalazila bila prilično visoka, mada ne i neosvojiva, skočih na stopu, a ona se pomakne dalje, još više prema vrhu. Pratio sam stopu i verao se po stijeni, sve dok se stopa nije sama zaustavila, na samom vrhu stijene. Stao sam na nju i uspravio se. Krajolik se izmjenio.

Odjednom sam stajao na brežuljku, u hladu stare kruške.

Oko mene su letjeli leptirići, cvijeće se povijalo pod laganim vjetrićem, a trava je mirisala. Prepoznao sam to mjesto, naravno. Čak sam prepoznao i sebe, klinca od tri, četiri ili pet godina, kako jurcam po toj istoj livadi i probijam se kroz gustu travu koja mi je sezala gotovo do prsiju, tamo, nekoliko desetaka metara ispred. Klinac (ja) je jurio po brežuljku, ne obraćajući pažnju na mene (u sjeni). Pao je, ali roditelji su bili predaleko da bi odmah dotrčali, pa se nije niti potrudio zaplakati. Nosio je kratke hlačice i gola koljena. Jedno od njih je sada bilo krvavo. Klinac je ustao, opipao svoje koljeno i prstom razmazao krv koja se niz njega slijevala. Zatim je pogledao uokolo, provjeravjući je li i dalje sam. Tada me ugledao.

Sjećam se toga.

Kad sam tada, kao klinac, razbio koljeno i razmazao krv koja se niz njega slijevala, primjetio sam kako netko stoji u sjeni stare kruške, ali nisam mogao razaznati tko, jer se nalazio predaleko. Svejedno, bio sam siguran da gleda baš u mene. Bojao sam se svega nepoznatoga, tada, sa četiri godine i u bilo kojem drugom slučaju bih istoga trena pobjegao, vrišteći, čak i na sam spomen nepoznatog stranca, sakrivenog u sjeni, koji gleda ravno u mene.

No tada nisam.

Gledao sam i ja njega, neko vrijeme, a stranac se nije micao. Na prstu mi je bila razmazana krv. Polizao sam je.

Sada sam gledao tog istog klinca kako liže krv sa prsta, i dalje gledajući u mene, sakrivenog duboko u sjeni kruške. Pogledaj što mogu, kao da mi je htio pokazati. I ne gadi mi se, kao da je dodao. Nasmješio sam se, samome sebi i mahnuo si.

Stranac u sjeni stare kruške mi je mahnuo, nakon što sam mu polizao krvavi prst. Namrštio sam se, upitavši se zbog čega bi me netko nepoznat uopće pozdravljao. Odjednom se uplaših. Možda je to onaj koji stanuje u staroj, ruševnoj kleti, na kraju stazice. Mahnuo mi je još jednom. Možda želi da mu dođem. Ne idem k njemu.

Klinac je pobjegao, uplašen. Osvrnuo sam se oko sebe. Osim nas dvojice, uokolo nije bilo nikoga. 

Pobjegao sam od stranca koji me dozivao pod sjenu kruške, munjevito.

Sjećam se toga.

Trčao sam prema vikendici svojih roditelja, koji su tamo radili ručak, a srce mi je htjelo iskočiti. Osvrnuo sam se samo jednom, prema tajanstvenom strancu koji me gledao, još uvijek držeći ruku u zraku. Zatim se više nisam osvrtao. Pretrčao sam jedno brdo, nizbrdo, a zatim se počeo penjati po drugom, na kojem se nalazila vikendica mojih roditelja, sigurnost i utjeha. Utrčao sam kroz ogradu i sjurio se majci u naručje. 

- Što je bilo? - upitala me, brišući ruke u kuhinjski krpu.

- Tamo je netko - rekao sam, zadihan.

- Gdje? - upitala je.

- Tamo preko.

- Pa što onda? - pogladila me po kosi. - Što se dogodilo?

- Ništa - rekoh. - Gledao me.

- I? Je li ti nešto rekao?

- Nije. Mahnuo mi je. Htio je da dođem kod njega.

- Onda si dobro napravio što nisi otišao. Znaš da ne smiješ prolaziti neznancima.

- To je sigurno bio Vrag. Onaj koji stanuje u onoj kući tamo, htio me pozvati k sebi.

- Oh, bedastoće! - otac je došao, noseći rešetku za roštilj.- Zar ćemo opet o tome, ha? 

Spustio je rešrtku na pod i čučnuo pored mene. Gledao me ravno u oči.

- Zar nismo otišli jutros do nje i pokucali na vrata?

- Jesmo - odgovorih, znajući koje će slijedeće pitanje biti.

- I? Jesu li se vrata otvorila? - kao što sam i pretpostavljao.

- Jesu, bila su otvorena.

- Jesmo li unutra našli nekakvog Vraga? Jesmo li uopće našli bilo što?

- Nismo. Samo neke stare alate.

- Onda u čemu je problem? Tamo ne živi nitko. Tamo ljudi dolaze kad obrađuju vinograd, i to je sve. Nikakav Vrag tamo ne živi, to smo zaključili, zar ne?

- Jesmo - pognuo sam glavu.

Otac me zagrlio. Znao je da oduvijek sanjam kako me blijedi Vrag grabi, uzima i nosi sa sobom, ali nije mogao znati koliko se često to događa. Nisam mu se to usudio reći. Jer, blijedi Vrag me pohodio svake noći. Ponekad bi se čak prerušio u dirigenta. A ponekad bi me samo gledao.

- Onda je sve u redu, ne? - zaključi otac. - Nema tamo ničega. Samo najobičnija klet. Možemo je otići pogledati kad god želimo. Osim toga, vragovi ne postoje, niti vještice. To su samo priče za malu djecu, a ti više nisi mala beba. Jel' da? 

- Da - rekoh, jer se to od mene očekivalo. - Tako je.

Svejedno sam i dalje sanjao kako me vuče prema toj kleti, često, svake noći, još godinama. Vrata su se otvarala predamnom i on bi me gurnuo unutra. Tamo je bio mrak i ispočetka nisam vidio ništa, ali sam uvijek, u svakom trenutku, znao da tamo, unutra, nisam sam. Netko je u tom mraku uvijek bio samnom. Nekad je to bila samo jedna osoba, nekad ih je bilo puno, nekad ih uopće nisam vidio, a nekad sam im vidio samo obrise, baš kao i tom strancu koji mi je mahao pod kruškom. Nekad bi mi netko nešto govorio, nekad bi svi šutjeli. 

Ali što god se u snu dogodilo, uvijek sam, u svakom trenutku, znao da se nalazim u vražjoj kući.

On nas je gledao.